- Peščanik - https://pescanik.net -

Još jedan prilog slučaju Ugričić

Zoran Đinđić, premijer Srbije.12.8.2002. foto: Goranka Matić

Potpuno zbunjena činjenicom da pismo podrške Foruma pisaca Andreju Nikolaidisu nije uspelo da otvori javnu debatu o javnim slobodama i slobodi pisane reči, već da je jedino poslužilo kao predložak za eklatantno kršenje ustavnih prava jednog građanina ove zemlje, u ovom slučaju Sretena Ugričića, navela me je da još jednom pokušam da pojasnim načelo stvarne, a ne predstavljene demokratije, barem onako kako ju je definisao francuski filozof, Žak Ransijer, a kako je pokušao da je u praksi primeni Zoran Đinđić, u čijoj vladi sam bila pomoćnik ministra kulture. Tada mi je posebno bila zanimljiva Đinđićeva težnja ka demokratskoj emancipaciji i postepenom uvođenju promena u jedno, svi će se složiti, veoma zaostalo društvo. Međutim, te promene kao da nikada nisu zaživele. Polazna tačka za to bi bila Ransijerova inverzija Marksove teze o Fojerbahu: “Pokušali smo da promenimo svet na različite načine, a sada bi trebalo da ga objasnimo (interpretiramo)”. Zaista je jako teško interpretirati, odnosno naći opravdanje ne toliko za ministra policije, koji je po defaultu tu da sprovodi silu, već za takozvanu političku i intelektualnu “elitu” koja se sporadično i u malom broju oglasila povodom ovog slučaja (ovde ne mislim na malobrojne potpisnike prvog apela, niti na reakciju nevladinih organizacija, već na veliki broj “državnih službenika”, uključujući i profesore univerziteta).

Sretena Ugričića je kao nestranačku ličnost, odnosno kao izuzetnog stručnjaka za izdavaštvo i bibliotečku delatnost, postavila Đinđićeva vlada, koju su većinom činili stručnjaci i nestranačke ličnosti. Ta vlada se može definisati kao ekspertska, jer polovina ministara, pa i sam ministar kulture, nisu bili članovi nijedne partije.1 Slični kriterijumi su primenjeni i prilikom izbora zamenika i pomoćnika ministara, kao i direktora ustanova kulture, jer su prioritet bili stručnost i naravno etičnost (ne kao normativ, nego kao nešto što se podrazumevalo), dakle, nešto što je teško zamislivo danas, kada se partije bukvalno “otimaju” za mesta predsednika upravnih odbora ustanova kulture, ili čak članova žirija za dodelu nagrada istaknutim umetnicima.

Ako računamo vreme od januara 2001. godine, to znači da se od tada promenilo 5 (slovima pet) ministara kulture, a još uvek se nijedan, osim aktuelnog, nije oglasio da odbrani svog izuzetnog saradnika, odnosno državnog službenika, Sretena Ugričića. Kao što se nisu oglasili ni direktori ustanova koje je ta ista vlada postavila na njihove funkcije, istovremeno kada i Ugričića, a koji su i dalje na istim radnim mestima, što izaziva posebnu idiosinkraziju. Svakako da su svi oni ostali na svojim mestima zbog svojih sposobnosti, ali bi deo njihove radne etike morao biti da budu solidarni sa svojim kolegama. Smatram da je to najmanje što je trebalo da urade, da barem simbolično podrže onog sa kojim su stupili na dužnost istoga dana. Sadašnja Vlada ne bi mogla da po kratkom postupku, odjednom, smeni sve direktore kulturnih ustanova. Jer, ako se opet vratimo na Ransijerovu definiciju, sistem koji se zasniva na segregaciji između onih koji učestvuju u odlučivanju i onih koji su izopšteni iz sistema odlučivanja, unapred stvara razliku između vidljivog i nevidljivog, izrečenog i neizrečenog, i čini demokratiju nedostižnom utopijom… Demokratija ne znači ni državno uređenje, niti stil društvenog života, već neprestani proces provere i obnove. Demokratska emancipacija je proces koji menja sistem odnosa unutar jedne zajednice, bez mogućnosti da garantuje apsolutnu eliminaciju društvenih nejednakosti koje su imanentne svakom društvenom poretku, ali koje bi neprestano trebalo nastojati da se prevaziđu.

Iako meni, kao pomoćniku za savremeno kulturno stvaralaštvo, Narodna biblioteka Srbije nije bila u “opisu radnog mesta”, često sam sarađivala sa Sretenom Ugričićem, čijoj sam se upornosti i staloženosti u sprovođenju i najtežih zamisli, uvek divila. Između ostalog, radili smo na najsavremenijem zakonu o Obaveznom bibliotečkom primerku (najkraći zakon na svetu, na svega dve strane), kao i na donaciji holandske vlade za podršku izdavaštvu i knjižarskoj delatnosti, koja je iznosila oko 1,5 miliona evra, (a koja je bila viša čak i od donacije francuske vlade za Kinoteku, italijanske za muzejsku restauraciju, kao i japanske za Kinoteku i Fakultet dramskih umetnosti).2 Pored toga, zaživeo je jedinstveni model godišnjeg otkupa knjiga u saradnji sa Narodnom bibliotekom Srbije, koji je osmislio Sreten Ugričić: jedan deo otkupa bio je baziran na zahtevu samih biblioteka, a drugi su nametali sami izadavači, u saradnji s ministarstvom, što je nekoliko godina predstavljalo idealan model otkupa knjiga.

Uvek osećam nelagodu kada nabrajam uspehe Đinđićeve, i kasnije Živkovićeve, vlade, ali to je nužno zbog sledeće anomalije: uprkos svemu, a na osnovu pregleda štampe i statistike koja je vođena, o radu Ministarstva kulture Srbije u tom periodu napisana su svega 2 (slovima dva) pozitivna teksta, dok je oko 30% njih bilo neutralno, a ostali negativni.3 Sećam se da sam se stalno pitala gde grešimo, ne samo naše ministarstvo, već i ondašnja vlada, a tek posle atentata na premijera Đinđića sam razumela da je ministarstvo kulture bilo kolateralna šteta brutalne kampanje protiv cele te vlade.4 Tako i sada, bez namere da zvučim paranoično, smena Sretena Ugričića predstavlja atak na jedva dostignute demokratske tekovine posle 5. oktobra 2000. godine. Stoga, neka se pripreme ostali potpisnici, uskoro će i oni doći na red.

Autorka je profesorka na univerzitetu La Sapienza u Rimu, članica i jedan od osnivača Foruma pisaca, pomoćnica ministra kulture u vladi Zorana Đinđića i Zorana Živkovića od 2001. do 2004. godine.

Peščanik.net, 25.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ

________________

  1. Pojedini članovi vlade su se posle ubistva Đinđića učlanili u Demokratsku stranku, kao omaž njemu. Neko malo uporniji, a ne nužno zlonameran, mogao bi da utvrdi da su svi članovi ondašnje vlade koji su ostali nestranačke ličnosti jednostavno nestali sa političke scene.
  2. Pošto je neumesno navoditi cifre i time praviti implicitno poređenje u donacijama, egzaktne cifre se mogu nađi u datim ustanovama, kao i u finalnom izveštaju koje je podnelo Lečićevo ministarstvo na kraju svog rada, što je objavljeno i kao posebna knjiga.
  3. Budući da se radi o svega dva pozitivna teksta, tačno se sećam i na šta su se odnosila, mada se ne sećam tačnog datuma. Jedan tekst je napisao Slobodan Kostić za magazin Vreme povodom formiranja filmskog fonda i prvog konkursa 2002. godine, a drugi je bio pohvalni tekst Anđelke Cvijić, za Politiku, povodom uvođenja novog načina otkupa knjiga u saradnji sa Narodnom bibliotekom, 2003. godine.
  4. Jako je važno da se ovo zna, jer uvid u dokumentaciju koje je posedovalo ministarstvo kulture, koje je ujedno bilo i ministarstvo informisanja, ukazuje na orkestriranu i dugotrajnu medijsku kampanju, odnosno hajku na vladu Zorana Đinđića. Ova činjenica je donekle ublažena gotovo amaterskim istraživanjem koje je sprovela agencija Ebart, i koja je veoma kritikovana od strane stručnjaka iz te oblasti.