Nedavno je najavljeno da će izgradnja velikog tržnog centra kod Autokomande, na mestu na kome se tokom Drugog svetskog rata nalazio koncentracioni logor Topovske šupe, početi na proleće 2013. Kako se desilo da grad Beograd proda to zemljište, odnosno da odustane od obećanja da će voditi računa o tom lokalitetu?

Zemljište na kome se nekada nalazio logor Topovske šupe prodato je investitorima još pre šest ili sedam godina. Za tako nešto nije bilo pravnih prepreka jer ova lokacija, za razliku od Sajmišta na primer, nikada nije proglašena za kulturno dobro, niti je na bilo koji drugi način zaštićena. Štaviše, tokom čitavog posleratnog perioda logor Topovske šupe bio je gotovo izbrisan iz kolektivnog sećanja. U arhivama SUBNOR-a naišao sam na nekoliko registara logora u Jugoslaviji koje je ovo udruženje sastavljalo tokom šezdesetih godina prošlog veka (u vreme kada se krenulo sa sistematskim obeležavanjem koncentracionih logora), na kome se Topovske šupe uopšte ne spominju. Razlog treba tražiti u činjenici da je ovaj logor postojao veoma kratko, svega nekoliko meseci, i da je u njemu bilo zatočeno isključivo jevrejsko i romsko civilno stanovništvo. Prema tome, događaji koji su se u njemu odvijali nisu se uklapali u dominantni narativ o logorima kao mestima revolucionarnog angažovanja i otpora. Osim toga, s obzirom na to da, osim jedne male grupe Roma i jednog Jevrejina, niko iz Topovskih šupa nije izašao živ, ne treba isključiti mogućnost da oni koji su u posleratnom periodu bili zaduženi za očuvanje sećanja na mesta stradanja, jednostavno nisu ni znali da je ovaj logor ikada postojao.

Prva inicijativa da se Topovske šupe obeleže pokrenuta je krajem sedamdesetih, kada je na Autokomandi planirana gradnja Autobuske stanice “Jug”. Tada se lokalni odbor SUBNOR-a saglasio da zgrade iz vremena logora budu porušene, s tim da se u okviru novoizgrađenog objekta podigne mali spomenik. Međutim, ceo projekat je ubrzo potom napušten. Petnaestak godina kasnije, 1994. godine, žrtve Topovskih šupa dobijaju prvu spomen ploču, ali ona biva postavljena na pogrešnom mestu: umesto na Autokomandi, okačena je na zgradu tramvajskih šupa u Bulevaru kralja Aleksandra. Teško da se može zamisliti bolji primer nemara prema ovom logoru i opšteg neznanja o topografiji stradanja u prestonici. Nakon ovog debakla, jevrejska zajednica je pokrenula akciju da se prava lokacija logora dostojno obeleži ali nije naišla na razumevanje. Spomen ploča žrtvama postavljena je na ogoljenom zidu na obodu nekadašnjeg logorskog kompleksa tek 27. januara 2006. godine, na dan obeležavanja Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta. Međutim, u to vreme, parcele između Tabanovačke ulice, Trga oslobođenja i autoputa već su dobile novog vlasnika, a planovi izgradnje velelepnog poslovnog i tržnog centra već su bili u pripremi.

Da li postoji inicijativa da se spreči devastacija još jednog mesta sećanja na Holokaust i šta bi se moglo učiniti?

Koliko je meni poznato, takva inicijativa ne postoji. Još pre nekoliko godina, kada je prvi put procurela vest o izgradnji tržnog centra na Autokomandi, iz Ministarstva rada i socijalne politike, koje je zaduženo za obeležavanje mesta stradanja na teritoriji Republike Srbije, dobio sam informaciju da se novi vlasnik zemljišta samoinicijativno obavezao da će nakon završetka građevinskih radova, u okviru šoping kompleksa urediti spomen obeležje i tamo postaviti spomen ploču. Ovo je predstavljeno kao ”kompromisno rešenje” za koje smatram da je neprihvatljivo. Država je na taj način jednoj privatnoj kompaniji ustupila ne samo prostor nekadašnjeg logora nego i nadležnosti za osmišljavanje i održavanje jednog memorijalnog mesta.

Nadležnim institucijama, tu pre svega mislim da Zavod za zaštitu spomenika i druga stručna tela, ruke su na neki način vezane, s obzirom na to da nema pravnog osnova da se spreči komercijalizacija tog prostora. Uz to, opšte stanje u zemlji i poražavajući odnos prema prošlosti, kao i snažan politički uticaj tajkuna, upućuje na to da su šanse da sadašnji planovi budu izmenjeni minimalne. Istovremeno, međutim, smatram da su svi isuviše olako digli ruke od ovog slučaja. Pogotovo ako se uzme u obzir važnost ovog mesta: u logoru Topovske šupe u jesen 1941. stradalo je gotovo celokupno muško jevrejsko stanovništvo Beograda i Banata, oko 5 do 6 hiljada duša. Najmanje što bi država trebalo da uradi jeste da zaštiti jedan od autentičnih objekata iz vremena logora, spreči njegovo rušenje i u njemu napravi mali reprezentativni muzej. Zgrada u kojoj je nekada nalazila uprava logora (radi se o zgradi koja gleda na Tabanovačku ulicu, u neposrednoj blizini platoa na kome je postavljena spomen ploča), za tako nešto bi bila najpogodnija. Mali muzej postavljen na obodu velelepnog šoping centra vidljivo bi se izdvajao od svog modernog okruženja, i vizuelno i funkcionalno, i na taj način podsetio građane Voždovca i Beograda da tranzicija i ekonomski prosperitet ipak ne mogu u potpunosti zatreti trag tragičnoj prošlosti tog mesta.

Koliko u Srbiji ima neobeleženih mesta Holokausta i koja od njih najbolje oslikavaju odnos Srbije prema progonu Jevreja u Drugom svetskom ratu? Koja mesta biste izdvojili kao najznačajnija?

U Srbiji su na mestima vezanim za Holokaust podignuta brojna obeležja. Neka još u vreme socijalizma, neka tokom devedesetih, neka u poslednjih desetak godina. Kada je reč o sećanju na Holokaust, problem leži u nečem drugom. Holokaust se u Srbiji najčešće interpretira, od strane šire zajednice, kao istorijski događaj koji je značajan samo za Jevreje, a ne kao nešto što bi trebalo da predstavlja deo matičnog toka istorijskog pamćenja čitavog društva. Takođe, srpsko društvo je ogrezlo u fenomen komparativnog mučeništva. Sećanje na stradanje Jevreja najčešće se obeležava na način koji upućuje na zajedničko, ili bar podjednako stradanje Srba i Jevreja. Insistiranje na Holokaustu kao jedinstvenom primeru ljudskog stradanja u vreme nacizma, nailazi na mnogo manje razumevanja i ume, još uvek, da izazove oštre reakcije.

Prošle godine ste objavili knjigu o Starom sajmištu. Poznat je vaš predlog da se taj lokalitet u potpunosti pretvori u spomen-park. Postoji li makar okvirna procena koliko bi koštala rekonstrukcija kompleksa Staro sajmište, a kolika je nematerijalna cena njegovog daljeg propadanja i brisanja iz kolektivne memorije?

Tačno je da smatram da Sajmište traba da bude spomen park posvećen žrtvama koje su tamo stradale između 1941. i 1944. godine. Ali ne mislim da je Sajmištu potrebna ”rekonstrukcija”. U javnosti se često govori o tome da Sajmište treba ”rekonstruisati”, ”obnoviti”, ”revitalizirati”, ili ”oplemeniti”. S obzirom na to da se radi o autentičnim lokalitetu koncentracionog logora, čija je nematerijalna vrednost neprocenjiva, potrebno ga je pre svega očuvati i to u skladu s normama koje određuju način na koji se ovakva mesta konzerviraju i obeležavaju. Činjenica je da su nekadašnji logorski objekti pretrpeli značajne fuknkcionalne i strukturne izmene u proteklih šezdeset godina, ali to ne znači da je nemoguće ceo kompleks sanirati, i pretvoriti u memorijal dostojan žrtava.

S ovim u vezi želeo bih da skrenem pažnju na jedan aspekt najnovije inicijative za ”obnovu” Sajmišta koja je pre dva meseca predstavljena u Beogradu, a iza koje je stala Skupština grada. Naime, zastupnici ove inicijative često navode da je Sajmište 1987. proglašeno spomenikom visokog “arhitektonskog, umetničkog, memorijalnog i kulturnog značaja”, čime se opravdava stav koji čini okosnicu ove inicijative, a to je da na ovom mestu treba da bude obeležen ne samo logor, već i predratno Sajmište kao simbol urbanog razvoja Beograda kao i umetnička kolonija koja je tamo formirana posle rata. Međutim, ova interpretacija odluke Skupštine grada iz 1987. jednostavno nije tačna. Sajmište je 1987. godine proglašeno za kulturno dobro isključivo kao prostor nekadašnjeg logora. Tek kasnije, tokom izrade detaljnog urbanističkog plana, Sajmištu su pripisana druga značenja. Ovo je važno jer se od tada ratna istorija Starog sajmišta redovno ističe u javnosti kao izvor moralnog imperativa da se ovaj prostor konačno dostojno uredi, ali kad god se diskutuje o tome kako Sajmište treba obnoviti i u koju svrhu, logor biva sklonjen na periferiju. Zato sam skeptičan u vezi ove najnovije inicijative. Insistiranjem na tome da je Sajmište mesto “arhitektonskog, umetničkog, memorijalnog i kulturnog značaja” a ne isključivo logor i mesto stradanja oko 30.000 ljudi, otvara mogućnost da će u budućnosti, nakon što bude otvoren muzej u jednom ili dva manja objekta, ostatak biti posvećen sadržajima koji sa ratnom sudbinom Sajmišta nemaju mnogo veze. Ovo bi svakako imalo za posledicu marginalizaciju tragične istorije ovog mesta.

Imate li utisak da država očekuje da jevrejska zajednica sama plati izgradnju spomen parka na Sajmištu? Postoji li mogućnost da država preusmeri novac od restitucije u ovaj projekat?

O tome je svakako bilo reči prošlog leta, kada je Savezu jevrejskih opština otvoreno rečeno da država nema finansijskih sredstava za povraćaj imovine žrtava Holokausta, ali da je spremna da ponudi alternativno rešenje. Umesto restitucije, Vlada je ponudila da formira poseban fond iz kojeg bi se finansirala izgradnja memorijalnog centra posvećenog žrtvama Holokausta na Starom sajmištu. Danas se ovaj predlog više ne spominje, a iskreno se nadam da više nije u opticaju. Pre svega zato što on podrazumeva, kao što se rekli, da finansijski teret memorijalizacije Holokausta, makar i posredno, treba da snosi jevrejska zajednica.

Nakon rata su, u skladu sa ideologijom heroizma naroda Jugoslavije, favorizovani oni koji su učestvovali u ratu s puškom u odnosu na ”obične” žrtve. Da li se pristup države promenio?

Najvažnija promena na tom planu odigrala se krajem osamdesetih kada je stradanje Srba, Jevreja i Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postalo glavni objekat sećanja vezan za istoriju Drugog svetskog rata. Tada je tema mučeništva civilnog stanovništa u potpunosti zasenila motiv ”otpora u žicama” koji je do tada bio dominantan, ili privilegovanje boraca koje je takođe bilo izrazito zastupljeno. Ovaj trend se donekle nastavio sve do danas. Pogotovo što danas niko ne favorizuje one koji su zaista ratovali ”s puškom”. Naprotiv, njihov doprinos borbi protiv fašizma se sistematski prenebregava glorifikacijom četničkog pokreta.

Manje je poznato da je Beograd već 1942. postao jedini veći evropski grad očišćen od Jevreja, ”Judenfrei”. Jevrejska zajednica u Srbiji je gotovo u potpunosti uništena u Holokaustu tokom Drugog svetskog rata. Od desetak hiljada beogradskih Jevreja uoči Drugog svetskog rata, danas ih nema ni 500-tinak. U Srbiji je istrebljenje Jevreja doslednije sprovedeno nego u mnogim drugim okupiranim državama. Ima li Srbija ikakvu odgovornost u ovome ili su to isključivo zločini okupatora?

Kada se završio Drugi svetski rat, od oko 33.000 Jevreja koji su pre okupacije živeli na teritoriji današnje Srbije, ostalo je živih svega oko 5.000. U pitanju su bili uglavnom ljudi koji su rat proveli skrivajući se pretežno u ruralnim krajevima, zatim provratnici iz logora, zarobljeništva ili sa ratišta. Broj se kasnije uvećao za nekih dvadesetak posto, pošto su se Jevreji iz drugih delova Jugoslavije doseljavali u Beograd. Međutim, već 1952, nakon pet talasa iseljenja u Izrael, broj Jevreja u Srbiji više je nego prepolovljen. Od tada, broj se dalje smanjuje, što kao posledica asimilacije, što zbog daljih iseljenja, naročito tokom devedesetih.

Što se tiče uloge kolaboracionista u celokupnom procesu uništenja Jevreja u Srbiji, važno je biti veoma precizan. Osim nekolicine hrvatskih revizionista, niko ozbiljan nikada nije tvrdio da su srpski kolaboracionisti samoinicijativno doneli odluku o uništenju Jevreja u Srbiji, niti da su aktivno učestvovali u masovnim egzekucijama. Međutim, isto tako treba podsetiti da Holokaust u Srbiji nije počeo onog trenutka kada je nemačka okupaciona vlast donela odluku da se strelja muško jevrejsko stanovništvo, ili kada je gasni kamion prvi put doveden na Sajmište. Baš kao što odgovornost za Holokaust ne snose samo oni koji su izdavali ili izvršavali konkretna naređenja. Holokaust je mnogo složeniji istorijski događaj koji svakako obuhvata i različite vidove progona Jevreja a koji su prethodili njihovom fizičkom uništenju. Tu pre svega mislim na sprovođenje antijevrejskih mera tokom 1941. godine, oduzimanje imovine Jevrejima, hapšenja, nadziranje prinudnog rada, internaciju Jevreja u logoru Topovske šupe i na Banjici, širenje antisemitske propagande, i slično. U svim ovim delatnostima, koje čine svojevrstan uvod u Holokaust, srpski kolaboracionisti su i te kako učestvovali.

Uprkos gotovo potpunom istrebljenju, spiskovi malobrojnih preostalih Jevreja u Srbiji danas kruže internetom. Kome smetaju ti ljudi, ko sastavlja te spiskove i zašto, i koja ideologija iza toga stoji? Koji su uzroci i koreni mržnje prema Jevrejima u Srbiji?

Spiskove Jevreja koji kruže na neonacističkim sajtovima su zanimljivi jer upućuju na nekoliko bitnih karakteristika antisemitske ideologije. Kao prvo, oni su manifestacija uverenja da su Jevreji ”peta kolona” u društvu i da predstavljaju jedan skriveni, subverzivni element koji podriva nacionalno biće. Stoga se značajna pažnja posvećuje otkrivanju ovih ”petokolonaša” i ”izdajnika”, uglavnom među javnim ličnostima. Naravno, na ovim listama ne nalaze se samo imena ljudi koji se deklarišu kao Jevreji, veći i razni ”skriveni” Jevreji, čiji se stvarni identitet navodno razotkriva. Ovo ima za posledicu to da većina ljudi čije se imena nalaze na ovim spiskovima zapravo i nisu jevrejskog porekla. To međutim nije ništa novo. Oni koji veruju u antisemitsku teoriju zavere odvajkada su ”judeizovali” svoje neistomišljenike, u nastojanju da ih povežu u jednu moćnu jevrejsku mrežu.

Prošlog meseca doneta je presuda o zabrani organizacije Obraz poznate, između ostalog, i po širenju antisemitizma. Kako komentarišete ovu odluku?

Mislim da zabrana Obraza neće imati nekog vidljivijeg, praktičnog, efekta. Teško mogu da zamislim da će Mladen Obradović i njegovi drugari napustiti svoj projekat zbog odluke Vrhovnog suda. Uostalom, sudskim organima je trebalo nekoliko godina da zabrane Obraz. Posto će, sasvim sigurno, sud i policija nastaviti da rade istim tempom, lideri Obraza će sasvim mirno moći da nastave aktivnosti pod drugim imenom ili čak neformalno, bar još nekoliko godina, bez bojazni da će ih neko dalje ”zabranjivati”. Osim toga, nejasno je kako će se ova odluka uopšte sprovoditi. Međutim, ono što je posebno poražavajuće jeste da od 2009. kada je prvi put zabranjena Parada ponosa i kada je objavljen ”rat ekstremizmu”, osim zabrane Obraza nije učinjeno ništa. Zato smatram da nema razloga za optimizam. Oni koji su se i do sada nalazili na meti aktivista desničarskih pokreta i dalje imaju više razloga da strepe od novih napada, nego što desničari imaju razloga da strahuju da će se naći pod udarom zakona.

E-novine, 02.07.2012.

Peščanik.net, 03.07.2012.

HOLOKAUST