- Peščanik - https://pescanik.net -

Kabinet doktora Koštunice III

Oružana pobuna JSO

O samoj oružanoj pobuni iz novembra 2001. sva relevantna fakta mogu se naći sakupljena na jednom mestu, u krivičnoj prijavi advokata Srđe Popovića.[1] Pomenuta prijava u neku ruku sumira ne samo delovanje Kabineta u tom periodu nego i potvrđuje glavnu tezu ove analize o ulozi Kabineta kao konspirativnog tela koje se, preko svojih ljudi (kao tajnih izaslanika i konspiratora), povezuje sa drugim zločinačkim organizacijama radi ostvarivanja određenih zajedničkih ciljeva. Shodno navodima iz prijave, ta druga organizacija je Zemunski klan, ali sem nje isto takvu ulogu ima i Jedinica za specijalne operacije (JSO), formacija koja je delovala u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova; za ovu poslednju naknadno je utvrđeno da je funkcionisala u sadejstvu sa Zemunskim klanom u mnogim kriminalnim aktivnostima, uključujući pljačke, iznude, otmice itd, zbog čega je, nakon ubistva Đinđića, i rasformirana.

Jedinica za specijalne operacije početkom novembra 2001. odbija poslušnost Ministarstvu unutrašnjih poslova, izlazi pod oružjem iz kasarne, vrši delimičnu blokadu saobraćaja kod Centra Sava u Beogradu (na jednom od najvažnijih beogradskih mostova) i ultimativno, uz pretnju upotrebe sile, zahteva smenu ministra unutrašnjih poslova kao i dvojice rukovodećih ljudi Službe državne bezbednosti, pri čemu je Zemunski klan takođe aktivno uključen u logistiku pobune. Kao jedan od glavnih osumnjičenih, u prijavi se navodi ime generala Aca Tomića, šefa Uprave vojne bezbednosti i, kao što smo videli, neformalnog člana Kabineta. Pre i tokom same pobune on stupa u kontakt sa pripadnicima JSO i Zemunskog klana, otvoreno im dajući garantije kako se “Vojska neće mešati”. Konspirativnu ćutnju Vojske ne narušava niko od njegovih kolega iz Vojske, mada je logično pretpostaviti da je još neko iz vojnog vrha s tim planovima morao biti upoznat.

Iz nekih naknadnih saznanja, objavljenih tek nedavno (od kojih je najvažnije svedočenje člana Zemunskog klana Miloša Simovića), nesumnjivo sledi da su, sem generala Tomića, i drugi pripadnici Kabineta odlazili u sedište kriminalaca (u ozloglašenu Šilerovu ulicu), dajući podstreka pobuni koju bi kasnije podržao Predsednik Republike (Vojislav Koštunica) i njegova stranka. Ti drugi pripadnici, poimence, bili su Borisav Mikelić, koji je pripremio susrete Aca Tomića i Rada Bulatovića sa šefom JSO Miloradom Lukovićem Legijom i šefom klana Dušanom Spasojevićem, i Zoran Šami, jedan od najbližih Koštuničinih ljudi iz DSS-a.

Od generala Tomića još veću odgovornost snosi Vojislav Koštunica, zbog same funkcije koju je obavljao. Njega prijava tereti da je kao predsednik i komandant Vojske “propustio da izvrši svoju ustavnu dužnost… i da kao komandant Vojske preduzme korake da uguši pobunu, već je naprotiv… pobunu opravdavao i podsticao neosnovano je kvalifikujući kao opravdani štrajk.” Ne sprečivši oružanu pobunu, ne izdajući naređenje da se izvede vojna sila koja bi je slomila (što je bila njegova ustavna dužnost i obaveza), on je aktivno učestvovao u rušenju ustavnog poretka zemlje, sa posledicama koje su nesagledive (i koje traju i dan-danas).

Izlazeći u susret zahtevima pobunjenika, a prethodno ih na pobunu podstrekavajući (preko svojih ljudi iz Kabineta), Koštunica suspenduje pravni poredak zemlje i prevodi ga u jedno nelegalno stanje. Na delu je, dakle, restitucija vanpravnog stanja, što će reći stanje odmetnutosti od prava i zakona karakteristično za otpadničke režime (“outlaws country”), prokažene parije međunarodnog prava i poretka, kakvih oduvek ima svuda po svetu. To su zemlje u kojima vlasti same krše zakone koje su donele, a takva je bila i miloševićevska Srbija punih deset godina pre toga. Svojim nečinjenjem, Koštunica stvara uslove za jedan etablirani nelegalni poredak, koji je zapravo stanje produženog puča; u takvom poretku, pravni sistem izmešta se u svojevrsni parasistem, u negaciju poretka pravne države, a što nastaje kao rezultat uticaja određenih društvenih grupa (pre svega, mafije, novog sloja bogataša i kriminalnih struktura Vojske). U takvim okolnostima, naravno, postaje sasvim normalno da se Mladić javno šeta Beogradom, da ga sreću po zabavama i fudbalskim utakmicama, jer se u tom parasistemu podrazumeva i to da međunarodno priznate obaveze više ne važe.[2]

Neposredna posledica pobune je sledeća: suženog manevarskog prostora, bez infrastrukture, volje i medijske pripreme da pozove stanovništvo u odbranu demokratije, Đinđić popušta i smenjuje šefove RDB Petrovića i Mijatovića, a na njihovo mesto dolaze ljudi sa platnog spiska Legije i Zemunskog klana: Andrija Savić i Milorad Bracanović. Sam atentat nakon toga postaje stvar puke tehničke izvedbe.

Neka od pitanja koja se danas, uz naknadna saznanja do kojih se u međuvremenu došlo, nužno nameću sudu da ih on, u okviru svojih nadležnosti, razjasni: Da li je general Aco Tomić jedina osoba iz redova Vojske koja je imala kontakte sa Dušanom Spasojevićem i Legijom? Razumno je pretpostaviti da nije, jer na osnovu čega bi general Tomić uopšte mogao davati tako decidirane izjave da se Vojska neće mešati u pobunu? S kim je general Tomić prethodno utanačio celu tu stvar?

Sledeće, ništa manje zanimljivo pitanje: s kim je sve Legija imao susrete i pravio interne dogovore o državnom udaru, a zatim, eventualno, i o bekstvu i skrivanju? (Državni udar, pod patronatom Koštunice i DSS, pretvorio bi se automatski i u političko preuzimanje vlasti). Nesumnjivo da tu mora biti još nekih lica osim onih zvanično poznatih. Dokaz: efikasan Legijin nestanak nakon atentata, pri čemu je praktično na cedilu ostavio ceo Zemunski klan i bez traga nestao. Tu se nužno ponovo otvara uloga Vojske, jer su jedino njihova vozila tokom Sablje bila izuzeta od policijske kontrole i mogla su, dakle, slobodno da se kreću: Vojska je bila u mogućnosti da ga uspešno krije. Itd.

Predsednički izbori 2002.

Poslovi Kabineta, videli smo, sem otvaranja raznih afera i optužbi na račun glavnog poltičkog rivala Đinđića (Koštunica ga, pribegavajući već oprobanoj metodi projekcije, naziva “čovekom koji iz potaje vuče sve konce“, njegovu republičku vladu optužuje da je odgovorna za stvaranje “mafijaške države“ i “kolumbizaciju zemlje“, dok sam Đinđić “krade više nego Milošević“), ti poslovi, dakle, bili su ne samo tajni i ekstralegalni nego i otvoreno pučistički. Kabinet je taj koji nakon ekstradicije Miloševića otpočinje pregovore sa Jovicom Stanišićem i Miloradom Lukovićem i, u isto vreme, podstrekava JSO na pobunu, tvrdeći kako se Đinđić sprema da i njih preda Hagu. Oslabivši Đinđićeve pozicije nakon pobune još dodatno time što su ga nagnali da instalira njihove ljude na čelo RDB[3] (to jest, ljude Zemunskog klana – dokaz više da je reč o zločinačkoj zaveri i da se nedozvoljeni, kriminalni poslovi Kabineta odvijaju u sivoj paradržavnoj zoni, gde se gubi svaka razlika između države i mafije), Kabinet celu narednu 2002. godinu koristi za fabrikovanje novih afera (planirani upad u Biro za komunikacije, zatim tzv. “špijunska afera“, to jest hapšenje generala Momčila Perišića, potpredsednika Vlade Srbije, kao i objavljivanje pisama Ljiljane Buhe tokom predizborne kampanje).

Ta pisma, kojima se Koštunica obilato koristi u vreme izbora – objavljivana u listovima Nacional i Identitet (glasilo Zemunskog klana) – zapravo su izraz podrške Zemunskog klana koji, u organizaciji Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, najpre kidnapuje, a potom prisiljava suprugu vođe Surčinskog klana, Ljiljanu Buhu, da piše pisma u kojima iznosi niz izmišljenih optužbi o povezanosti sa organizovanim kriminalom Zorana Đinđića i njegovog okruženja, kao i za njihovu navodnu pripremu atentata na Koštunicu. „Što se tiče pisama koja sam pisala, Dušan Spasojević i Mile Luković su mi diktirali ta pisma na taj način što mi donesu već spremljen papir, meni daju prazan i izdiktiraju mi sve što treba da napišem, a ja se potpišem, i oni su ta pisma nosili ne znam kome“. Pitanje koje se samo od sebe nameće: Ako već pisma nisu pisali polupismeni kriminalci (kao što nisu), ko ih je onda pisao? Da nisu možda pravi autori iz redova Kabineta? I, s tim u vezi, jedno pitanje koje pokreće krivična prijava Srđe Popovića: kako je u Sablji utvrđeno da su pomenuta pisma članovi klana (Simović i Krsmanović) nosili svojeručno u agenciju Beta, čije ih je uredništvo potom objavljivalo bez pogovora, bilo bi neophodno sudskim putem istražiti zašto su, i po čijem nalogu, tzv. ugledni mediji, poput Bete, uopšte objavljivali saopštenja Zemunskog klana.

Dvostruka igra

Tokom dvogodišnjeg plasiranja lažnih informacija o navodnim Đinđićevim kriminalnim delatnostima, morao je zacelo negde nastupiti i trenutak kada je Kabinet shvatio da taj zadatak neće moći biti obavljen kroz medije, kako su planirali, i tada su, po svoj prilici (što je, naravno, posao suda da utvrdi), i pristali na fizičku likvidaciju.

U jeku navodnih priprema za atentat na Vojislava Koštunicu, već su uveliko vršene pripreme za ubistvo premijera Đinđića. Dan nakon neuspelog pokušaja ubistva Đinđića na autoputu kod hale Limes u februaru 2003, Mirjana Marković odlazi za Moskvu, gde će ostati do dana današnjeg, Vojislav Šešelj se “dobrovoljno” predaje Haškom tribunalu, poručivši na odlasku kako će „u Srbiji biti krvi do kolena“, a Koštunica izjavljuje: „To je nešto što je u štampi nazvano pokušajem atentata.”

Početkom marta 2003. u Vladi Srbije je sve bilo spremno za početak pažljivo pripremane akcije obračuna sa Zemunskim klanom. Jovan Prijić je 6. marta imenovan za specijalnog tužioca i odlazi u vojnu bazu u Slovačkoj da bi saslušao Ljubišu Buhu, koji se tamo krije od Zemunskog klana. Ljubiša Buha 10. marta potpisuje svoj iskaz svedoka-saradnika u prisustvu policije, tužioca i advokata. Jovan Prijić 12. marta odbija susret sa Legijom. Akcija hapšenja trebalo je da počne 13. marta, a samo dan ranije izvršen je atentat na Đinđića.

Nakon ubistva premijera, Vojislav Koštunica izjavljuje: „Bojim se da je ovo, nažalost, još jedna surova opomena da moramo pogledati istini u oči i videti koliko je kriminal prožeo sve društvene pore”; prevedeno na običan jezik, on hoće da kaže da je Đinđić ubijen u međusobnom obračunu mafije.

Akcija Sablja u kojoj je privedeno preko 11.000 ljudi i zavedeno vanredno stanje, ugašena je onoga trenutka kada su rezultati istrage otišli predaleko, kada je javnosti pokazan leš Stambolića i kada je istraga o ubistvu Đinđića zakucala na vrata Koštuničinog kabineta. Uhapšeni su general Aco Tomić i savetnik za nacionalnu bezbednost Rade Bulatović, pri čemu su razlozi za njihovo hapšenje bili više nego jasni: tokom istrage je utvrđeno da su se obojica viđali sa atentatorima-kriminalcima neposredno pred ubistvo premijera, a da su prilikom davanja svojih iskaza obojica govorili neistinu.

I kasnije suđenje ubicama Zorana Đinđića takođe je prerano okončano, i to upravo onda kada je trebalo ispitati delatnost ljudi iz Koštuničinog kabineta (i Koštunice samog).

Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003, a svega nekoliko dana pre toga bila je usvojena zajednička Povelja o osnivanju državne zajednice Srbije i Crne Gore. Po tom dogovoru, Srbija je trebalo da dobije vojsku na čijem bi čelu stajao Zoran Živković, što bi praktično bila prva prava institucija u rukama Đinđićeve vlade (Đinđić nije imao policiju, Službu, finansije, carinu), a to Vojska nipošto nije htela da dozvoli. Zadatak suda bi bio stoga da ispita i delovanje tadašnjih vodećih figura vojnog vrha, generala Tomića i Branka Krge.

Peščanik.net, 28.12.2010.

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović – Kabinet doktora Koštunice I

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović – Kabinet doktora Koštunice II

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović – Kabinet doktora Koštunice IV

Zoran Janić, Snežana Čongradin, Matja Stojanović – Kabinet doktora Koštunice V

———–    

  1. Advokat Srđa Popović podneo je 11. novembra 2010. Specijalnom javnom tužilaštvu za organizovani kriminal krivičnu prijavu za organizovanu pobunu.
  2. Frapantno je da se u zemlji sa pravničkom tradicijom dužom od dva veka, od tolikog mnoštva pravosudnih tela i foruma, raznoraznih advokatskih komora i udruženja, sa hiljadama pravnika, sudija, docenata, doktora i magistara prava, nađe doslovno jedan jedini advokat spreman da podigne tužbu za delo koje se zasniva na najflagrantnijem kršenju Ustava. To dovoljno rečito govori da je idealističko nagnuće, u krajnjoj liniji, uvek delotvornije od hladnog, trezvenog i ciničnog realizma. Advokat Srđa Popović godinama je, braneći tzv. disidente, svoje slučajeve vodio pozivajući se na sakrosanktne principe univerzalnog (zapadnog) prava i to u uslovima lagerskog, jednopartijskog sistema, dakle parasistema gde pravnih normi koje bi štitile pojedinca od države zapravo i nema, prihvativši kao usud i osnovno načelo svog bavljenja advokaturom princip als ob (kao da); kao da postoji legalan pravni poredak u kojem se poštuju slobode i prava pojedinca, i kao da živimo u najpristojnijem od svih pristojnih svetova. Slično važi i za ovu tužbu koja obuhvata Koštunicu, vojni i državni vrh.
  3. U kojoj meri je to bilo značajno za DSS svedoči autorski tekst Radeta Bulatovića, objavljen u NIN-u 22. marta 2002, odmah po postavljanju Savića i Bracanovića, pod naslovom “Pobeda patriotizma”, gde on na sva usta hvali ovu dvojicu i njihovo imenovanje.