Molimo nemojte više, moraćemo da Vas kaznimo… Otprilike se tako, narodnim jezikom, može prevesti opomena – pravna sankcija koju je sutkinja Područnog organa za prekršaje Larisa Begović izrekla mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju Radoviću za govor mržnje. Kazna je, tvrdi sutkinja Begović, adekvatna jer se ovom sudskom mjerom „može postići svrha kažnjavanja“.
Kazna primjerena učinjenom djelu; sankcija koja garantuje da isto lice neće ponoviti prekršaj!? Zvanično obrazloženje nekako nagoni da se osvrnete i sačekate da se pojavi onaj pano sa natpisom „uhvaćeni ste – skrivena kamera“… Ali, nije bilo skrivenih kamera, to je zaista bilo zvanično obrazloženje sutkinje.
Kakvo finale „procesa godine“ – vrhovnik srpske crkve u Crnoj Gori je za govor mržnje i primitivni šovinizam kažnjen blažom kaznom nego da ga je, recimo, policajac zatekao kako se vozika bez vezanog pojasa!?
Proteklo je više od 20 mjeseci od dana kada je mitropolit Amfilohije, na Badnju večer 2011. godine, vjernike crnogorske crkve počastio salvom uvreda, nazvavši ih „pasjom i lažnom vjerom“ te prokleo one koji žele da uklone limenu crkvu na Rumiji zaprijetivši da će takve, koji hoće da „sruše hram“, stići teška kazna: „Bog ga srušio i njega i njegovo potomstvo, časni sud mu sudio…“
Dan kasnije, mitropolit se biranim riječima obrušio i na predstavnike manjinske i etničke grupa, konkretno gospodina Mehmeda Bardhija koji je, kaže Amfilohije, „musliman i neprestano podstiče bezumne ljude da urade isto ono što su uradili i Turci-osvajači kada su osvojili Bar i kada su srušili časni krst na Rumiji…“
Izgovorene riječi na hrišćanski praznik nijesu samo odraz političke ostrašćenosti sveštenog lica nego – klasičan obrazac govora mržnje. Jezik koji, kako kaže srpski lingvista Ranko Bugarski, predstavlja „žestok oblik javnog difamiranja ili invektive sa ciljem satanizacije neke etničke, rasne, konfesionalne, socijalne ili političke grupacije, što u ratnim uslovima može biti i najava moguće fizičke likvidacije“. Dakle: jezik kojim se razbuktavaju niske strasti i izaziva konflikt.
Već viđeno? Da, kada je mitropolit Amfilohije u pitanju: njegovo čuveno guslanje na Grabu 1991. godine i poziv na „tjeranje gube iz torine“ bili su tada pravi pokliči huškanja na rat; baš kao i procesija se Arkanom u Cetinjskom manastiru (na slici su mitropolit Amfilohije kako nazdravlja i Željko Ražnatović Arkan, krajnje desno, sa kapom) …
Bilo je puno detalja iz prošlosti koji su ukazivali – čak i onima koje politika mnogo ne zanima – da riječi mitropolita Srpske pravoslavne crkve liče na zlokobno ponavljanje govora mržnje iz vremena kada su popovi dozivali topove.
Zato je pokretanje postupka protiv Amfilohija moglo, makar na prvi pogled, da liči na državnu akciju obuzdavanja neprikladne retorike, sprječavanja jezika uvreda i nacionalne netolerancije.
Međutim, već prvi potez Višeg državnog tužilaštva – prekršajna prijava za govor mržnje – pokazao je da ne postoji stvarna volja da se sankcioniše društveno opasno ponašanje čelnika SPC u Crnoj Gori.
Prekršajna prijava za govor mržnje? Takvu pravnu vratolomiju ne poznaje međunarodno pravosuđe. Čak i Velikoj Britaniji – koja u korijenu baštini anglosanksonsku ideju o slobodi govora kao osnovnom ljudskom pravu – podsticanje na vjersku li etničku mržnju je krivično djelo i zaprijećena je kazna do sedam godina zatvora.
I u liberalnim državama Skandinavije se krivično odgovara za „javno izrečenu izjavu koja zastrašuje (prijeti) ili izražava nepoštovanje prema etničkoj grupi ili sličnim grupama u pogledu rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog porijekla…“ I preko mora znaju da „rebnu“ dobre kazne za pogan jezik. U Kanadi se, recimo, za zagovaranje politike genocida ili javno podstrekavanje na mržnju protiv bilo koje grupe – „kao dijelu javnosti specifičnoj po boji kože, rasi, religiji, etničkom porijeklu ili seksualnoj orijentaciji“ – može odrezati kazna od dvije do čak 14 godina zatvora.
U osnovi različitih pobrojanih zakonskih odredbi je jasna politička volja da se, zakonski, spriječi javno satanizovanje pojedinaca i grupa i na taj način suzbije i društveno sankcioniše opasno ponašanje koje može podstaći neprimjerena retorika javnih ličnosti.
Da se ne zavaravamo – međunarodni standardi dobro su poznati čelnicima crnogorskog pravosuđa.
Prekršajna prijava bila je umišljaj, svjestan politički kompromis na štetu prava. Preciznije rečeno: država je htjela da reaguje, da upozori ratobornog mitropolita da ne može ignorisati državu i da nije iznad zakona. Činjenica da je Amfilohije dugo izbjegavao, ali da se na kraju, ipak morao pojaviti u sudnici i tako prihvatiti pravni poredak države protiv čije se nezavisnosti borio. Možda to jeste neka mala državna pobjeda: javna osuda jezika mržnje.
No, ista država je brižno vodila računa o „političkom balansu“; neko je očito kalkulisao da se ne pređe zamišljena granica osuđivanja; da Amfilohije bude opomenut, a ne bude kažnjen u skladu sa pravnim sistemom Crne Gore.
Podnoseći prekršajnu umjesto krivične prijave Tužilaštvo je svjesno limitiralo težinu pravne sankcije: od opomene do moguće novčane kazne. Dvadeset, trideset eura… Kakva groteskna situacija: da grijeh govora mržnje košta koliko i prekoračenje dozvoljene brzine u vožnji ili pak remećenje javnog reda urlikanjem u sitne noćne sate.
Za sada još nema pouzdanih informacija ko je osmislio akciju „disciplinovanja mitropolita“ ali sve to liči na kompromis po ukusu vlasti; pravljenje „frankenštajn rješenja“ – poput onih sa crkvama na Rumiji i Svetom Stefanu – koji nemaju veze sa pravom ili logikom, ali imaju sa interesima partijske politike; prvenstveno – građenja slike o DPS-u kao partiji pomirenja.
No, kada politika pobijedi pravo, a partijski interesi nadvladaju državne onda strada – društvo. Opomena izrečena mitropolitu Amfilohiju očit je dokaz kako se, trulim političkim kompromisima, urušava nezavisnost pravosudnog sistema, a ne postiže nikakva politička ili društvena korist. Osim ako neko u vrhu vlasti zaista ne vjeruje kako će „drakonska sankcija“ Područnog organa za prekršaje u Podgorici potpuno izmijeniti lik i djelo mitropolita Amfilohija.
Ako takvih idealista ima, valjalo bi da sačekaju naredni Božić, veliki hrišćanski praznik: biće to, sasvim sigurno, divna prilika za novo isijavanje govora vrhovnika SPC u Crnoj Gori. Samo da vidimo hoće li opet biti zakivanja Dukljana o Vezirov most ili će se ovoga puta samo dumati o „muvljoj pameti“, „pasjoj vjeri“ ili, možda, o „ćirglilici“…
Analitika, 22.11.2012.
Peščanik.net, 22.11.2012.