- Peščanik - https://pescanik.net -

Kad država mazi Simpo

 
Eh, Krkobabići, stari veseli budžetski teroristi. Država još dugo neće moći da se oporavi od njihove agresije na državne finansije 2008. godine kad su na podizanje penzija potrošili pola milijarde evra. Kumulirani efekat tog terorističkog napada danas vredi – 5 milijardi evra i kao atomska bomba s odloženim dejstvom preti da razvali srpsku državnu blagajnu.

Dinastiji Krkobabić nije bilo dosta budžetskog terorizma; ovih dana jedan od članova familije predlaže da zaposleni u javnom preduzeću Pošta Srbije, koje je dobio na upravljanje od Vlade Srbije, ”ni luk jeli, ni luk mirisali” dobiju na ruke po 35.000 dinara. Novi napad na budžet događa se u sred kampanje ”štednja-reforme-kontrola javnih preduzeća” koju naš premijer tako gorljivo i kontinuirano najavljuje više meseci i time pokazuje da u srcu naše vlasti (Vlade) ili ne razumeju ili neće reforme (pa ni reformu javnog sektora).

Niko ozbiljan od analitičara koji se ovih dana uključio u debatu o stanju javnih finansija Srbije i potrebi kratkoročnih vatrogasnih i srednjoročnijih reformskih mera – nije osporio potrebu da uporedo sa smanjivanjem plata zaposlenih u javnom sektoru i penzija treba da se sprovode sistemske promene: reforme javnih preduzeća, ali i neodložna primena dva važna zakona, o privatizaciji i stečaju, kako bi se najzad prekinulo davanje subvencija i tako ”zab’o glogov kolac” u lešinu socijalističke privrede, odnosno preduzeća u restrukturiranju. ”Ključ reformi u Srbiji je reforma javnog sektora i javnih preduzeća i bez toga nema ozbiljne reforme”, primećuje profesor Nebojša Savić, predsednik Saveta guvernera Narodne banke Srbije.

Koliko je to samo u finansijskom smislu važno za državu govori podatak da preduzeća u restrukturiranju koštaju poreske obveznike 750 miliona evra godišnje, a javna preduzeća godišnje su ”na teretu” budžetu sa 1,5 do 2 milijarde evra.

Da li je naša Vlada spremna na takve reformske rezove koji suštinski znače ”dizanje u vazduh” društveno-ekonomskog sistema kakav poznajemo već 70 godina?

Iako je reformska retorika našeg premijera veoma zapaljiva i u mnogo slučajeva ne ostavlja sumnje u njegovu spremnost da sprovede to što najavljuje, u praksi stvari, međutim, ne stoje tako uverljivo. To pokazuje i nedavna ”vruća šamarčina” pristigla iz Evropske komisije, koja upozorava našu Vladu da mora da preskoči jednu od ključnih prepreka ako želi da nastavi put Srbije u Evropsku uniju (i dobije kredite EBRD za našu energetiku) – reforma javnog preduzeća Srbijagas i njegovo razdvajanje na operatera prenosnog sistema i na snadbevača gasa. Da li će socijalisti koji parazitiraju na Srbijagasu pristati na bilo kakvu promenu u tom javnom preduzeću? Navodno su na to spremni, ali tek od aprila naredne godine. Još teže je odgovoriti na pitanje da li će Rusi dozvoliti bilo kakvu transformaciju Srbijagasa preko koga drže u šaci srpsku energetsku sudbinu?

Da je spremnost na reforme za sad samo retorička pokazuje i slučaj kompanije Simpo iz Vranja, privrednog bastiona SPS-a na jugu Srbije, u kojem su se posle demokratskih promena 2000. godine učaurili-uhlebili neki od ključnih kadrova Slobodana Miloševića.

Podsećanja radi, naš premijer je u inauguralnom govoru pred Parlamentom 27. aprila rekao ”da poslovanje Simpa u trenutnim okolnostima ne može da se nastavi u dužem periodu” i time poslao nedvosmislenu poruku da država diže ruke od te firme. Ali, u vreme kad su našem premijeru usta puna ”izlaska države iz preduzeća”, Simpo postaje paradigma obrnutog procesa – povratka države kao vlasnika u preduzeća.

Da je pre godinu dana prestala da bude bolećiva prema ”socijalističkim gigantima” i poslušala tadašnjeg ministra privrede, naša Vlada uštedela bi poreskim obveznicima 10 miliona evra.

Nažalost, nije.

A zatim je napravila još veći gaf – naša Vlаdа је tајnim zаklјučkоm оd 7. аvgustа (niје оbјаvlјеn u Službеnоm glаsniku) dаlа nаlоg Uprаvnоm оdbоru Fоndа zа rаzvој dа оdоbri nоvi kredit (što je zapravo subvеncija) Simpu od 5 miliona. Onda je naša Vlada zaključkom od 30. septembra zažmurila na poreske dugove Simpa i naložila Poreskoj upravi da povuče blokadu računa te kompanije. Ni to nije sve – naša Vlada potom je poslala signal da će podržaviti Simpo tako što će otkupiti sva dugovanja Simpa prema državi, njenim organima i institucijama. Posle pregovora sa predstavnicima te kompanije, u Vladi je dogovoreno da Simpo namenski emituje akcije (sedma emisija) za kvalifikovanog investitora državu Srbiju po ceni od 1.801,50 dinara za jednu akciju.

Tako će se obaviti konverzija potraživanja države po osnovu poreza i doprinosa i ostalih javnih prihoda (5,8 milijardi dinara ili oko 50 miliona evra) u trajni ulog Republike Srbije u kapital Simpa. Dakle, em naša Vlada gleda kroz prste Simpu što joj ne plaća poreze i doprinose, em mu taj dug pretvara u 80-procentno državno vlasništvo.

Zanimljivo je da je dug Simpa prema državi 17. maja 2014. bio 3,98 milijardi dinara, da bi početkom septembra rapidno narastao na 5,8 milijardi. Pregovori Vlade i Simpa bili su puni pokušaja podvala, a prethodne dve namenske emisije (peta i šesta) propale su, jer je Simpo tražio da država kupi njegove akcije po 5.670 dinara (peta emisija) i 3.873 dinara (šesta emisija), ali su se najzad ”našli” na 1.801,50 dinara.

Kako se došlo do sume od 1.801,50 dinara?

To niko ne zna, ali se sa sigurnošću može tvrditi da se radi o političkoj pogodbi. Još su u svežem sećanju ”krici i jauci” iz Vranja i ”drvlje i kamenje” kojim je zasut bivši ministar privrede Radulović kad je tražio da Simpo napravi ličnu kartu kako bi se utvrdili realna imovina i obaveze, odnosno fer tržišna vrednost. Primera radi, jedna akcija Simpa na Beogradskoj berzi vredi (1. oktobar) – 134 dinara, a ta cena stoji nepromenjena već duže vreme.

Berza inače ima velike glavobolje sa Simpom, pa je tako 22. maja 2014. bila primorana da isključi akcije Simpa iz trgovanja na Open Marketu jer kompanija nije dostavila godišnji izveštaj o poslovanju u skladu s pravilima Berze.

Uglavnom, posle te konverzije država će u Simpu imati 80 odsto vlasništva, a vlasnici će biti Fond PIO, Republički fond zdravstvenog osiguranja, Nacionalna služba za zapošljavanje, grad Vranje, nekoliko beogradskih opština, Bujanovac i Trgovište.

I šta će se onda desiti?

Generalni direktor Simpa Slađan Disić sasuo nam je istinu u lice: ”Očekujemo da Vlada odobri kredite za nesmetano funkcionisanje proizvodnih kapaciteta”. Dakle, nove subvencije.

Dokle će to da traje?

Dok se ne nađe kupac za Simpo. Predsednik kompanije Simpo Dragan Tomić (po ko zna koji put) kaže da će država čim postane većinski vlasnik odmah da iznese Simpo na prodaju. Tomić veruje ”da će ta prodaja biti uspešna”, iako svi pokazatelji koje Tomić navodi govore suprotno – Simpo je uništena firma čiji je račun u blokadi više od godinu dana, fabrike ne rade, ”tačno je da smo izgubili partnere, tržišta, ne isporučujemo robu” (citat Tomića, Danas, 9. septembar 2014).

Ozbiljnim investitorima, čak i da ne poveruju u priču čoveka kome se pripusuju zasluge za uspon (ali i pad) Simpa, dovoljno je da pogledaju podatke s Beogradske berze. U berzanskoj ”ličnoj karti” Simpa piše da dugoročna rezervisanja i obaveze te kompanije rastu (2011. bila su 12,5 milijardi dinara, a 2013. su narasla na 18,2 milijarde), rastu i kratkoročne obaveze (2011 – 5,7 milijardi dinara, a 2013 – 10,3 milijarde) a rastu i neto gubici (2012 – 546 miliona dinara, a 2013 – 3,1 milijarda).

Najporazniji podatak u poslovanju Simpa ipak je ROE, on je minus 85,35. ROE je inače skraćenica za povrat uloženog kapitala i služi investitorima da izmere koliko dobro menadžment neke kompanije koristi sredstva akcionara, odnosno to je reper investitorima da izračunaju profitabilnost preduzeća.

Godinama menadžment Simpa zamajava javnost kako kupci fabrike jedva čekaju na kapiji odluku o prodaji firme, pa da navale da je kupe. Karakterističan naslov u medijima je – ”Sudbina Simpa: Strateški partner dolazi, ali posle izbora” (Večernje novosti, 17. mart 2014) i izjava ”Dve ozbiljne kompanije do sredine septembra trebalo bi da dostave ponudu za preuzimanje državnog paketa” (Danas, 9. septembar 2014). Kao što se i pokazalo, tih kupaca nije bilo. Sada su ponovo u opticaju – Rusi, odnosno ”moskovski gigant kompanija Delo”. A najnovija vest kaže da je potencijalni kupac i SBA koncern iz Litvanije, koji ima sedam fabrika nameštaja.

Država Srbija će potrošiti najmanje 70 miliona evra poreskih obveznika da ”opremi” Simpo mirazom za udaju-prodaju.

Da li je taj miraz morao toliko da nas košta?

Naravno da nije. Zbog toga, nažalost, niko neće odgovarati.

Dobro, neka je i tako. Ali, šta ako niko ne kupi Simpo? Šta će onda naša Vlada da radi s tom državnom imovinom?

 
Peščanik.net, 03.10.2014.