Natječaj za izbor intendanta zagrebačkog HNK jedna je od oluja koje ovih dana bjesne u hrvatskoj čaši vode. Jasno, savršeno je nebitno tko će biti izabran a još manje je bitno stoji li iza ovog ili onog kazališnog Kurte i Murte nekakav politički Murta ili Kurta. Ta afera, ili privid afere, samo je simptom koliko je koncepcija državnog – ‘nacionalnog’ ili ‘narodnog’ – kazališta odavno zastarjela.
Kazalište je po definiciji drska provokacija, bezobrazluk, vic, Eros, pobuna i psovka i bilo je neusporedivo bliže svojoj suštini u doba dok su glumci bili smatrani protuhama. Izopćenje je oduvijek bilo najljepše priznanje koje su umjetnost, individualistička pobuna i slobodna misao mogli doživjeti od rulje i vlasti. No, države su s vremenom postale perfidne. Odustale su od pokušaja da pobijede kazalište pa su ga posvojile davši mu status subvencioniranog mezimca, zapravo dvorske lude.
U Austro-Ugarskoj je taj proces bio povezan s poticanjem nacionalističkih pokreta u provinciji čime je bečki dvor stvarao protutežu mađarskom nacionalizmu i, što je važnije, potrebu za demokratizacijom i modernizacijom Monarhije amortizirao izazivanjem etničkih halucinacija koje će netko kasnije nazvati ‘buđenje nacionalne svijesti’. Osnivanja ‘narodnih’ kazališta na austro-ugarskoj periferiji, od Zagreba i Novog Sada do Bratislave i Lavova, bila su samo segment te epohalne prijevare. Lokalni političari odabrali bi prikladan gradski trg gdje bi, u pravilu po nacrtu Helmera i Fellnera, ubrzo osvanula pseudobarokna torta dekorirana naivnim slikarskim alegorijama i agresivnom upotrebom crvenog i zlatnog. Na dan otvorenja nove zgrade HNK u Zagrebu 1895. grupa studenata je spalila mađarsku zastavu. Car Franjo Josip, koji je bio prisutan svečanosti otvorenja, mogao je biti zadovoljan. Upravo to je i htio: međusobno sukobiti razne nacionalizme i tako sačuvati jedan polu-feudalni autoritarni režim. Iz nikad objašnjenih i jamačno neobjašnjivih razloga incident sa zastavom – od spaljivanja zastavâ gluplje je samo njihovo ljubakanje – ušao je u udžbenike kao događaj koji označava početak Moderne u Hrvatskoj.
Podržavljenjem kazališta njegova subverzivna narav je pripitomljena i doista se počela doimati nepristojnom u lažnom sjaju pozlaćenih interijera. Akademska sterilnost zamijenila je poetiku psovke, a nonkonformizam postao je tek bezopasno prenemaganje stegnuto u mider estetskog tradicionalizma. Umjesto da poziva na pobunu protiv uvriježenih društvenih vrijednosti – zbog čega i postoji – kazalište je postalo sluškinja mainstreama, stroga alma mater koja, kada i dopušta uprizorenje pobune, samim svojim postojanjem podsjeća da ta pobuna ima ostati u sferi nadziranog privida: možeš, štoviše, moraš gledati, ali da se nisi usudio sâm pokušati takvo što.
Sličan paradoks dogodio se i u gledalištu. Ima nečeg nakaznog u situaciji kada Antigona, Hamlet ili Leone Glembay dovode u pitanje sumnjive vrijednosti, autoritete, vlast i glupost a malograđanin u večernjem odijelu im se pristojno divi dok se gnijezdi na crvenom baršunu i aplaudira, a poslije predstave se vraća u svoj svijet u kojem će, kao da se ništa nije dogodilo, nastaviti biti Kreont, Rosencrantz, Guildenstern ili Puba Fabriczy i još će tu moralnu shizofreniju samodopadno promatrati kao dokaz svoga, društveno poželjnoga, estetskog i kulturnog senzibiliteta.
Taj rascjep, ta odvojenost, taj jaz između umjetnosti i života, taj doživljaj kulture kao ukrasa koji nema i ne smije imati veze sa stvarnošću, to zarobljavanje pobune i zdravih nagona u jednu državnu ustanovu, taj malograđanski strah koji u autonomnom moralnom djelovanju vidi povredu bontona ili veleizdaju, to represivno svladavanje onoga što je Freud nazivao nelagodom u kulturi, sve to su postupci smišljeni zato da bi se socijalni bunt sveo na socijalni ritual, da bi se užitak u umjetnosti – a bez užitka i umjetnosti nema slobode – degenerirao u konvencionalnu dužnost i da Antigona, Hamlet i Leone ne bi prekoračili onaj nevidljivi treći zid koji dijeli scenu od partera, da ne bi nastavili svoj život u kakvoj nepoćudnoj refleksiji i da bi ostali zatvoreni u onoj zlatno-crvenoj tamnici, kao da je samo u Danskoj nešto trulo, kao da je samo barunica Castelli ‘obična, anonimna kurva’ i kao da Talija i Melpomena nisu postale državne sponzoruše koje soft-core striptizom uveseljavaju publiku.
Hinjeni zanos
S druge, pak, strane – a tamo je paradoks zatvorio puni krug – takva koncepcija kazališta savršeno je prikladna za ono što se naziva ‘nacionalnom kulturom’. Samo ‘nacionalna’ kultura podobna je institucionalizaciji. To je jedina ‘kultura’ koju institucionalizacija ne vrijeđa i ne boli, jedina koja u ovisnosti o proračunu i vlasti ne vidi vlastitu kompromitaciju i smrt. Naprotiv, ona u toj korupciji vidi svoju apoteozu, svoj smisao i svoj cilj. Dok malograđani iz prethodnog prizora u hinjenom zanosu govore o kulturi kao o nečem uzvišenom e da bi je otjerali od sebe na sigurnu udaljenost, nacionalna intelektualna elita to čini zato jer zahtijeva za sebe privilegirani položaj u političkoj nomenklaturi ne bi li se tamo sklonila od univerzalnih estetskih i moralnih kriterija.
Nacionalna kultura i nije ništa drugo do jeftina promidžba nacionalne države u koju će se ta kultura ugnijezditi kao mamina maza i pokušati prikriti staru i jednostavnu istinu da kultura postaje kulturom tek kada postaje univerzalna i da je nacionalno u samoj svojoj bîti eklatantna negacija kulture kao takve. Dok se diči nacionalnim, dakle onime čega bi se po definiciji trebala stidjeti, ‘kultura’ ostaje na razini propagandnog kiča, folklora, zavičajne poezije i opere Nikola Šubić Zrinski. Ta limunada je, nimalo slučajno, izvedena i 1895. prigodom otvaranja nove zgrade HNK i, dobrom ukusu usprkos, vječno se vraća na repertoar ovdašnjih kazališnih ‘kuća’ kao kakva zla kob, kao simbol jednog nesporazuma.
Da je sustav državnog kazališta u krizi, da je anakron, da ga je moderna globalna kultura prerasla i da je postao nesposoban pružiti i privid provokacije, barem iluziju iluzije, pokazao je i splitski slučaj. Površno gledano, priča o Dušku Mucalu priča je o, inače poslovičnom, pomanjkanju kompetencije u obavljanju javnih poslova i priča o degradaciji kulture koja je, znamo, Graal koga smiju dodirivati samo posvećeni. Kada se slučaj promotri dublje postaje jasno da je neka unutarnja dinamika, neki vitalizam, neka iskonska i neukrotiva snaga teatra kao takvog, nehotice i spontano, u liku Duška Mucala podsjetila kazalište na njegove izvore i utoke: na burlesku i farsu, na vaudeville i cabaret. Oslobodila ga je one odvratne, a zapravo komične ozbiljnosti s kojom provincija i nacija (a to je isto) doživljavaju kulturu. Nije Mucalo nikakav uljez koji se drznuo ući u uzvišeni zabran nego pravi čovjek na pravom mjestu. Njegova nekompetencija – ako uopće jest nekompetencija kako tvrdi intelektualni establishment – je u zadanim uvjetima njegova najveća kvaliteta i jedina pukotina kroz koju se ovdašnja kazališta mogu dokopati budućnosti. Čovjek navodno nema pojma o kazalištu, pa što? Kao da je to bitno u kazališnom – ne samo kazališnom – sustavu koji i opstaje na nemanju pojma.
Zaplet dostojan Georgesa Feydeaua dosegao je vrhunac kada je postalo jasno da oni koji su napadali Mucala s pozicija svoje kazališne erudicije nisu u toj aferi prepoznali sublimni kazališni događaj, iskorak preko trećeg zida, benigni skandal koji, kako to uvijek biva u farsama, govori o malignoj suštini. Ono što je Slobodan Šnajder nazivao utroba teatra prolilo se na ulicu, trg i javnost. Kazalište povraća da bi se vratilo sebi i taj sadržaj se kao torta iz hollywoodskih nijemih komedija cijedi s lica intelektualnih velmoža. Nisu se oni okomili na Mucala zato što je Mucalo nego zato što su u njemu naslutili dotrajalost sustava koji im je omogućio mandarinski status, sustava koji počiva na neduhovitoj travestiji države i kulture i za koga stvaralaštvo i kultura nisu užitak, igra, bezobrazluk, Eros, drskost i provokacija nego Thanatos, smrtno ozbiljna mumija položena u kriptu Akademije, Narodnog kazališta, Matice i sličnih grobnica. Tek kada te zastave budu spaljene ovdje bi mogla započeti Moderna.
T-portal, 13.08.2012.
Peščanik.net, 13.08.2012.