Vijest o porodičnom nasilju koje je rezultiralo smrću djeteta od 4 godine, koja je ovih dana potresala čitav region, a posebno Bosnu i Hercegovinu, još jednom je pokazala svu izopačenost današnjeg društva i iskrivljenog mentaliteta sa kojim se susrećemo svakodnevno. Dijete koje je mjesecima zlostavljano od strane očuha, majke te njenih roditelja, na kraju je u mukama umrlo.
Pisati o monstrumima koji su ovo počinili potpuno je bespredmetno. Pisati o okruženju u kojem se to desilo ipak ima smisla, jer sistematsko nasilje u porodici najgoreg tipa koje je trajalo mjesecima dešavalo se pred očima i u neposrednoj blizini cijelog komšiluka, ili kako je to u ovim krajevima običaj reći, pred očima cijele mahale.
Mahala, kao oblik naselja, potiče još iz turskog doba i obilježava manja, obično gusto naseljena područja, prisutna u ruralnim, prigradskim i padinskim krajevima. U Bosni i Hercegovini zadržala se i danas i nalazi se oko gradova, kao npr. na obroncima u okolini Sarajeva, ali i u dosta manjih mjesta i ruralnih regiona. No mahala, pored značenja koje opisuje uređenje jednog naselja, ima (ili je bar imala) i jaka socijalna obilježja, te karakterističan mentalitet žitelja. Gusta naseljenost, sa uskim ulicama, kućama koje se naslanjaju jedna na drugu, i dvorištima iza kuća koja su obično odijeljena tek manjim zidom ili ogradom, uslovila je poseban vid povezanosti stanovništva mahala. Onima koji nisu imali prilike vidjeti mahale, savjetujem da nekada prošetaju sarajevskim naseljima iznad Baščaršije, poput Vratnika, ili barem pogledaju već legendarni BH film „Kod Amidže Idriza“. Mahala, kao takva, izrodila je i jedan poseban glagol, poznat i mnogo šire od same geografske lokacije mahala – a to je mahalanje, te imenice mahaluša i mahalac. Ovi pojmovi označavaju i opisuju bit života same mahale, gdje svako svakoga poznaje i gdje je privatnost pojam koji gotovo da i nema svoje pravo značenje. U mahalama se zna ko je kada izašao iz kuće, kada se vratio, kojim autom je došao i ko ga je dovezao, da li djevojka ima momka (ili obrnuto), kakav se veš koristi, ko se s kim švaleriše, ko ima problema na poslu, kakvo je koje dijete u školi, kada je ko imao goste i još nebrojen niz detalja, uglavnom nepoznatih ljudima iz strogo urbanih područja stambenih zgrada. Tu se svaka svađa između partnera ili supružnika prepričava (ili bolje reći mahala) danima, a dolazak ili prolazak stranih lica detaljno ispituje i analizira. Mahala kao takva ima, ili je bar imala, i zaštitni karakter za svoje stanovnike, pa je i pored nedostatka privatnosti davala osjećaj sigurne sredine. Svaki stavnovnik mahale, u principu i zvanično, gleda svoja posla ali praktično i privatno smatra svojom obavezom da se u manjoj ili većoj mjeri bavi i poslovima mahale, odnosno njenih stanovnika. Moglo bi se reći, modernom terminologijom, da život u mahali predstavlja na neki način Facebok i Reality u jednoj posebnoj i kontinuiranoj simbiozi. U mahali teško mogu živjeti oni koji su prije živjeli u stambenim zgradama, a i oni koji se iz mahale odsele teško se privikavaju na život u sredinama gdje pomenutih obilježja nema. Može se reći zato da mahala nije za svakoga, niti je svako za mahale. Bar ne onakve kakve su nekad bile.
Užasni zločin koji se desio prije nekoliko dana i koji sam pomenuo na početku, desio se dakle u prigradskom naselju nadomak Sarajeva. Sam čin ubistva bio je zapravo završetak nečega što je trajalo mjesecima, a odvijalo se upravo u jednoj mahali. Njeni stanovnici su, pokazalo se kroz njihove kasnije izjave medijima, znali za gotovo sve što se dešavalo (kako već mahalska „pravila“ i nalažu), ali su ćutali. Centar za socijalni rad nadležan za to područje nije dobio niti jednu prijavu o nasilju u porodici, kao ni policija. Mahala je ćutala. Ćutala je jednako kao što je ćutala i mahala u okolini sela Tomašica, gdje je nedavno otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica iz zadnjeg rata, a za koju je, kasnije se ispostavilo, znao dobar dio stanovništva iz tog područja. Kao što je i komšiluk iz mahale nesretnog dječaka znao šta se dešava u toj kući. Mahale su, kroz vrijeme, počele da filtriraju informacije o kojima se mahala i da se prilagođavaju poremećenom sistemu vrijednosti koji vlada današnjim društvom. Mahala nije željela da zaštiti malog dječaka koji je mjesecima trpio najgore zlostavljanje od svojih ukućana. Mahala je smatrala da je informacija o tome ko je kupio kakvo auto, ili ko kome krade struju bitnija od jednog malog života koji im se gasio pred očima. Mahala je prihvatila da je pojava gdje muž tuče ženu i djecu normalnija i društveno prihvatljivija od toga da im donese cvijeće u kuću. Mahala je na neki izopačeni način sebi objasnila da su krici i jauci koji su dolazili iz te kuće nešto što treba da se rješava između ta četiri zida, dok će se ona baviti bitnijim stvarima. Mahala je odabrala da gleda svoja posla, na najgori mogući način. Mediji su, kako to obično i biva, od svega napravili priču u nastavcima koja je na morbidan način punila naslovnice novina i portala. Te tekstove, koji su do detalja opisivali sve što se jadnom djetetu dešavalo, čitala je vjerujem cijela mahala i sigurno se nad njima, uz kafu, zgražavala. Ne sumnjam da su se i pitali kako to da niko nije reagovao. Ono što ne znam je da li se iko od komšija nesretnog dječaka upitao da li je možda baš on trebao da reaguje.
Duboko vjerujem da odgovornost za smrt ovog djeteta u velikoj mjeri snose upravo stanovnici naselja u kojem je dječak živio. Bilo je očito da niko unutar te monstruozne porodice ne želi da ga zaštiti od pakla kroz koji je prolazio mjesecima. I za sve te mjesece, ponavljam, Centar za socijalni rad nije primio niti jednu prijavu o događajima u toj kući. Pitam se, koliko je zaista bilo teško prijaviti makar i anonimno dešavanja u toj kući. Sigurno ne teže nego skuhati jednu mahalsku kafu. Ali to se nije desilo. Nijednom.
Letargičnost ljudi da reaguju na loše stvari iz svoje neposredne okoline nije karakteristika samo mahala. Mahalu kao kontekst ovog događaja sam izolovao kao koncept života u kojem, kako je ranije opisano, ovo nije smjelo da se desi. Ovaj stravični događaj i odustajanje okoline da učini bilo šta što bi ga spriječilo, zapravo je paradigmatičan u puno širem smislu. To duboko poremećeno ponašanje i nedostatak empatije su vidljivi i u drugim segmentima života u Bosni i Hercegovini, ali se time niko ne bavi. Protesti koji još uvijek traju u Sarajevu, i na koje izlazi svega 50 do 100 ljudi, dok većina ostalih, koji dijele iste probleme, sjedi po kućama i kafanama, vrlo su jasan primjer iste pojave. Protesti za matični broj, od prošlog ljeta, na kojima je bilo manje ljudi nego na audiciji za jedan reality šou (koja se dešavala istog dana) još su samo jedna od brojnih duboko izopačenih pojava.
Mišljenje da će neko drugi da riješi problem pred tvojim očima, i koji te se kao člana jedne zajednice tiče, pa i obavezuje, jedan je od baznih uzroka stanja u kojem se danas nalazimo. Mladi bez posla misle da su previše vrijedni da stoje na protestima, i da njihove probleme treba da rješavaju oni stariji. Stariji koji još i izlaze na proteste se nadaju da će haotični plenumi da iznjedre rješenje. Plenumi se obraćaju lokalnim političarima, koji su mahom podnijeli ostavke upravo da bi sa sebe skinuli odgovornost. Političari, ili bar veći dio njih, očekuje od stranaca (šta god to značilo) da riješe problem. A problem zapravo ne rješava niko.
Zato slučaj ubistva ovog dječaka nije nešto što se može posmatrati kao izolovani incident, jer on to nije. Specifičan je jedino po tome što se završio tako tragično i što je dospio u medije. Slučajeva nasilja u porodici, kojima se niko, izuzev par nevladinih organizacija, ne bavi, ima još jako mnogo. Mahale ćute, društvo ćuti. Ćuti društvo nad kojim se nasilje provodi već godinama, najviše od strane političara i medija. Ćuti i čeka da neko drugi riješi problem. Čeka da u crnoj hronici pročita za neki sličan događaj i da o njemu mahala po svojoj mahali. I nada se da će crna hronika njegovu mahalu ipak zaobići.
Peščanik.net, 06.03.2014.