Da će sva sranja u ovoj nesretnoj državi na kraju iz svog plitkog džepa platiti građani, znalo se i prije. Da će to zorno pokazati i strašna, sad već mitska neman fiskalizacije, i to se prilično pouzdano dalo pretpostaviti. Da će se, međutim, ta stvar – to dakle da građani iz svog džepa plaćaju sva sranja u državi – u fiskalizaciji pokazati baš tako zorno, doslovno i crno na bijelo, sa zaračunatim PDV-om, to se ipak, na svu malodušnost, nismo usuđivali pretpostavljati.
Jedan čitatelj Brodportala među suvenirima s ljetovanja u Biogradu donio je tako i račun iz javnog zahoda – uredni, propisni fiskalni račun od pet zarez nula nula kuna plaćenih za uslugu velike nužde, sa svih onih tridesetak brojki i slova jedinstvenog identifikatora računa i zaštitnog koda izdavatelja, osnovicom, PDV-om, specifikacijom artikla, količine i cijene, te ukupnim iznosom i načinom plaćanja.
Građanin je iz zahoda izašao olakšanih crijeva i savjesti, umiren i ospokojen saznanjem da je njegovo sranje uredno zavedeno u arhivima Ministarstva financija i Porezne uprave. I kad njega jednom više ne bude, ostat će u kompjuteru u Zagrebu dovijeka zapisano da je dvadeset devetog srpnja u jedanaest sati i četrdeset osam minuta olakšao dušu u javnom zahodu u Biogradu. A mirna savjest, priznat ćete, vrijedi svake od pet kuna.
Mirna je i savjest biogradskog koncesionara, koji podozrivo gleda ljude što cupkaju u redu pred zahodom, pokušavajući dokučiti koji je od njih inspektor prerušen u građanina s dijarejom, onaj što je maloprije u restoranu obilatu porciju graha zalio jogurtom, pa ne sačekavši račun izjurio u javni zahod. Sad će iz zahoda, sve držeći hlače rukom, odjuriti nazad u restoran, razrezati im kaznu zbog neizdanog fiskalnog računa, pa se vratiti ovamo, da mu iz istog razloga zapečati zahod. Dvije muhe jednim udarcem. Tegoban je život poreznih inspektora.
Zato, eto, koncesionar biogradskog javnog zahoda uredno izdaje fiskalne račune. Nejasno je, doduše, zašto na njima, u rubrici “artikal”, piše “toilette” umjesto “velika nužda”, ili jednostavno, hrvatsko “sranje”, a nejasna je i brojka 1 u stavki “količina”: niste o tome razmišljali – nisu očito ni poreznici – ali što ako je građanin u zahodsku školjku ispustio dva ili tri komada, a platio samo jedan?
Na potezu su veliki lanci
Malverzacije bi se lako izbjegle pomoću brojača s foto-ćelijama, koje se razmjerno lako daju ugraditi u školjke, iako bi još jednostavnije bilo kad bi se sranja zaračunavala u kilogramima, pa da građani u javnim zahodima čuče nad vagama. Na vratima biogradskog zahoda lijepo bi stajala istaknuta cijena, 7,99 kuna za kilogram, konkurencija na susjednoj plaži uzvratila bi sezonskom akcijom po 5,99 kn, i lijepo bi se zavrtio kapital na slobodnom smeđem tržištu.
Sve dok, jasno, veliki trgovački lanci u predgrađima ne otvore suvremene, bogate shitting-centre u kojima će građani moći srati za samo 2,99 kuna po kilogramu. Divovski trgovnački centri ubit će male, kvartovske javne zahode, cijele obitelji odlazit će ujutro u shitting-centre s kafićima, parfumerijama i igraonicama, u kojima će žene i djeca kratiti vrijeme dok pater familias olakšava dušu u jednom od sedam stotina najsuvremenije uređenih kabina s bogatom ponudom diuretika, laksativa i dnevnog tiska. Plus besplatna analiza stolice za količinu preko jednog kilograma.
I što je najbolje, Ministarstvo financija i Porezna uprava neće ih gnjaviti kad inspektori na kraju radnog dana otkriju u blagajni višak od nekoliko tisuća kuna. Trideset šest hiljada dvjesto dvadeset računa za pišanje od kune po litri, dvadeset devet hiljada petsto osamnaest računa za sranje od 2,99 po kilogramu, a u blagajni niti trideset tisuća kuna. Nedostaje točno 5.198 kuna.
Kriterij prometa
“Bilo je svega, svašta se našlo. Istina, pronašli smo nedostatke, ali ih nismo zatvorili zato što nije bilo potrebno”, nekidan je na nacionalnoj televiziji ministar financija Slavko Linić objasnio zašto nakon velike akcije porezne inspekcije nije zatvoren niti jedan veliki trgovački centar. “Nije zatvoren niti jedan, jer gledamo težinu prekršaja koji se otkrije, i stavlja se u odnos na promet koji imaju.”
Divna, čarobna riječ “promet”. Ona, shvatili ste, objašnjava zašto građaninu s malim prometom novca Država zbog duga od pedeset kuna blokira tekući račun, a korporacije s velikim prometom zbog svog milijunskog duga kao strateški partneri pregovaraju s Državom. Zašto ugostitelju s malim prometom i viškom u blagajni od stotinjak kuna Država naplaćuje dvadeset tisuća kuna kazne i zatvara kafić na pet dana, a trgovačkom centru s velikim prometom i velikim viškom u blagajni stroga Država upisuje ukor iz zalaganja.
Zašto, eto, zloglasni tajni agenti Porezne uprave, što su ovoga ljeta prava noćna mora malih obrtnika, nikad neće posjetiti shitting-centre s velikim kanalizacijskim prometom, zašto njima nikad neće podmuklo izjuriti iz kabine neobrisane guzice, pa se minutu kasnije vratiti sa značkom Porezne uprave i zapečatiti zahod.
Zašto se, najzad, u novinama može pročitati ime, prezime, prekršaj i kazna svakog malog trgovca ili ugostitelja čijemu su konobaru inspektori našli deset kuna viška u novčaniku, dok se podaci o prekršajima i kaznama za trgovačke divove čuvaju od javnosti. Zašto njihova golema sranja Država zataškava, dok istovremeno precizno registrira i naplaćuje svako pojedinačno govno običnog fizičkog građanina, uključujući i ono što je u Biogradu dvadeset devetog srpnja u jedanaest sati i četrdeset osam minuta veselo pljusnulo u državni budžet, obogativši ga za jednu kunu poreza na dodanu vrijednost.
Zašto je, naime, svako sranje malog građanina pokornog transparentno, crno na bijelo, s jedinstvenim identifikatorom računa, zaštitnim kodom, količinom, osnovicom i PDV-om, dok su sranja velikih – porezna tajna.
Slobodna Dalmacija, 05.08.2013.
Peščanik.net, 06.08.2013.