- Peščanik - https://pescanik.net -

Kad zamiriše suzavac

Foto: Peščanik

Srbija je prva evropska država koja je održala izbore od izbijanja epidemije, a nedugo posle toga postala je i prva zemlja u kojoj je usled postupaka vlasti tokom epidemije došlo do nereda. Prošlonedeljna okupljanja, koja su počela posle najave još jednog zaključavanja građana u četiri zida, obeležili su napadi na policiju i prekomerna upotreba sile kao odgovor. Poslednjih desetak godina nije bilo ovakvih scena na ulicama Beograda, pa su se javila mnoga pitanja vezana za organizaciju i efektivnost nasilja.

Učestvovanje u neredima podrazumeva drugačiju računicu za pojedince od nenasilnih protesta. Za razliku od mirnih skupova, gde je cena učestvovanja obično niska, u neredima mogućnost hapšenja, teških povreda ili gubitka života znači i prihvatanje mnogo većeg rizika. Ali, ne moraju svi učesnici ovakve kolektivne akcije biti podjednako spremni na nasilje. Odavno je uočena empirijska pravilnost po kojoj je u protestima, neredima i pobunama udeo pojedinaca koji su spremni da preuzmu veći rizik dosta mali i kreće se oko pet odsto, dok je većina učesnika nespremna da rizikuje i povlači se pred opasnošću.

Tokom nereda u Beogradu ovi odnosi su se mogli jasno nazreti. Od hiljada učesnika protesta u napadima na policiju učestvovale su manje grupe ljudi, kojih ukupno nije bilo više od par stotina. Policijske snage, sa druge strane, nisu pravile razliku između nasilnih i nenasilnih učesnika i primenile su, naročito tokom prva dva dana protesta, prekomernu silu prema njima, novinarima, pa i slučajnim prolaznicima koji nisu bili dovoljno brzi da pobegnu.

Razumeti organizacionu strukturu nasilne manjine nije jednostavno, jer učesnici protesta koji izazivaju incidente kriju svoj identitet i o njima može samo da se nagađa. Glavni utisak je da se radilo o heterogenim ali uglavnom desničarskim grupama, kakve su već učestvovale u neredima koji su pratili hapšenje Radovana Karadžića, proglašenje nezavisnosti Kosova ili parade ponosa. Među njima je bilo i članova različitih huliganskih grupa, sa iskustvom sukoba sa policijom.

Ova heterogena, fluidna, nasilna manjina je bila delom organizovana i koordinisana pre nereda, a delom se to dešavalo na licu mesta. O instruisanosti ovih grupa od strane vlasti se takođe dosta govorilo i možda je to zaista bio slučaj kod nekih od njih. Ali, takođe bi trebalo da bude jasno da postoje ljudi koji ne moraju da budu instruisani da bi osećali ozlojeđenost, koji su naviknuti na nasilje i koji ne veruju da se promene dešavaju dijalogom u institucijama, već pokazivanjem snage na ulici.

Mnogo očiglednije je bilo da su se, za razliku od većine protesta u protekle dve godine, na ulicama pretežno našli mladi ljudi, ne stariji od dvadesetak godina, povezani preko društvenih mreža. Za razliku od ekstremističkih desničarskih grupa, njihova motivacija nije bila nužno ideološki artikulisana, već se ticala ozlojeđenosti zbog političkog okruženja na koje nemaju nikakav uticaj, a koje utiče na njihove živote. Kao što je 2017. nezadovoljstvo eskaliralo posle održanih izbora, sada su okidač bile nove mere zaštite od virusa kojih nije bilo za vreme izborne kampanje, a trebalo je.

Interpretacija ovih događaja uglavnom je pojednostavljivala stvari; iz sveopšteg meteža izdvajane su navodno čiste ideološke osnove i očigledni politički interesi. Dva najčešće ponavljana objašnjenja bila su ona o desničarima instruisanima od strane Rusije koji prave nerede zbog sporazuma sa Kosovom, ili o instrumentalizaciji nereda od strane same vlasti, kako bi se opravdalo nepostizanje istog sporazuma. Iako i tu može biti neke istine, ovi narativi se zasnivaju na teško proverljivim, ali zavodljivim konstrukcijama, dok zanemaruju nezadovoljstvo zbog stanja u državi koje raste iz godine u godinu, i potpuno očekivani revolt zbog ponovnog uvođenja restriktivnih mera.

Cena nasilja na ulicama je međutim ogromna; ne radi se samo o fizičkim povredama ljudi i stvari, već i o dugoročnim traumama žrtava, ali i počinilaca. Nasilje produbljuje podele i otežava izgradnju boljeg društva zasnovanog na poverenju i solidarnosti. Ipak, neselektivna i neproporcionalna upotreba sile tokom nereda može da pomogne da se bolje razume nekoliko stvari o državi kao takvoj.

Ako je država definisana preko uspešnog održavanja monopola nad legitimnom upotrebom fizičke sile, onda smo prethodnih dana mogli da vidimo njenu suštinu. Država nije atrofirala, niti se povukla; ona je na ulicama glavnog grada pokazivala svoj razlog postojanja. U doba masovnog nadzora koji koristi veštačku inteligenciju, ironično je da se država najjasnije ukazala kroz topot konjskih potkovica.

Kroz istoriju, liberalna država je pokušavala da tu strašnu moć zauzda institucijama. Ali, drugi su u njoj videli večnu i nepopravljivu prinudu, koja se samo vešto maskira demokratskim institucijama. Kada institucije ne ograničavaju njenu moć, onda brutalnost nasilja nad civilima može da ogoli oslanjanje države na silu. Momci i devojke, učesnici ili svedoci nasilnih nereda u Beogradu, u oblaku suzavca mogli su da vide jezivo lice države. Možda će ih to iskustvo navesti da je ozbiljnije shvate i razmisle o tome šta tačno sprečava državu da njihovu budućnost učini još gorom.

Nenasilje je naravno uvek poželjniji način suprotstavljanja daleko moćnijem protivniku koji raspolaže instrumentima prisile. Kada se nasilje direktno usmeri protiv organa države, to učvršćuje one koji podržavaju vlast u uverenju da je odbrana države nužnost i da je upotreba sile opravdana. S druge strane, logika nenasilne borbe teži pridobijanju političkih neistomišljenika. Kroz suočavanje sa nasiljem koje se čini u njihovo ime menjaju se stavovi onih koji podržavaju počinioce.

Međutim, što je država okrutnija i autoritarnija, ako se stavovi javnosti ne mogu promeniti, nenasilje postaje rizičnije i sa manje izgleda na uspeh. Pored toga, čak ni istorijski najznačajniji primeri korišćenja nenasilja na koje se ugledamo, od Amerike do Indije, nisu bili izolovani od užasno nasilnih epizoda, niti su trajno zaustavili obrasce nasilnog ponašanja. Propadanje demokratije u Srbiji je opasno upravo zbog toga što bi zbog blokiranih institucija koji ih inače kanališu, politički sukobi mogli postati nasilniji.

Prošlonedeljne nerede u Beogradu ne bi stoga trebalo svoditi na bezumno nasilje huligana, instruisano od ove ili one strane – oni potencijalno mogu imati veći značaj. Pored nasilne manjine trebalo bi razmišljati i o većini koja je izlazila na ulice uprkos ozbiljnim pretnjama po bezbednost, od virusa do udaraca. Njen broj zato iznenađuje, a pitanje je da li bi bilo toliko okupljenih da nije bilo nasilnog upada u Skupštinu prvog dana protesta. Bez političke artikulacije njenog nezadovoljstva, a ova većina se opire pokušajima političkih aktera da je predstavljaju, postajaće teže zagovarati nenasilne taktike. Možda sve to ukazuje da će protesti u bližoj budućnosti više ličiti na one nasilne iz 2008-10. godine, a manje na proteste protiv nasilja iz 2018-20.

Peščanik.net, 13.07.2020.

KORONA