- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako izbjeći kijamet

Pažljivi zgubidan posvećen cunjanju po internetu sigurno je nedavno naletio na vijest o studiji koja je našla da je kolaps civilizacije gotovo neizbježan. Pod pokroviteljstvom NASA-e, izvjesni Safa Motesharri, stručnjak za primijenjenu matematiku, izučavao je prethodne nesretne civilizacije, uključujući rimsku kao i drevnu kinesku Han imperiju, zaključivši da se proces procvata i propasti ciklično ponavlja kroz čitavu ljudsku historiju.

Njegov naučni tim je posvetio pažnju faktorima kao što su rast stanovništva, klimatske promjene, prirodne katastrofe, dostupnost energije i vode. Kombinacije problema vezanih za bilo koji od tih faktora značajno pogoršavaju civillizacijsku situaciju, pri čemu dolazi do dramatičnog ekonomskog raslojavanja vezanog za manjak dobara i resursa neophodnih za život.

Iako može dugo da izgleda da data civilizacija cvate, u neko doba Elite previše uzimaju sebi i troše, dok osiromašene Mase gladuju. I upravo ta glad dovodi do kolapsa, pošto direktno utiče na količinu, volju i sposobnost radne snage. Na putu prema kolapsu, interes Elita je da održe i zaštite strukturu društva koja im omogućava da budu tu gdje jesu, na vrhu, uporno odbijajući svaku preraspodjelu, bez obzira na mogući—ili vjerovatni—ishod. Misle, drugim riječima, neće nas, jeb’o fukaru.

Dok neki dijelovi društva (studenti, fukara, plenumi, pisci i mahniti proroci) ukazuju da sistem fura prema kijametu i zahtijevaju strukturalne promjene, Elite i njima srodni i odani, insistiraju

a) da je ovo već neko vrijeme ovako, te tako nema razloga da se misli da neće vazda biti ovako;

b) da bi svaka promjena razgradila ovo što već imamo, na šta smo se navikli i u čemu se dosta dobro snalazimo.

Kroz istoriju čovječanstva, dakle, ponavlja se scenario koji sadrži scenu, negdje blizu potresnog kraja, u kojoj očajna fukara, lišena dotadašnjih iluzija (patriotizam, božje spasenje, itd) juriša i gine na zidinama tvrđava-država gdje oni koji imaju brane to što ne žele da dijele. Kraj priče, ako je vjerovati Safi i njegovoj studiji, nije da svi, osim par heroja, izginu, nego da, bez obzira na to šta se desi sa tvrđavom-državom, niko više ništa ne radi i ne pravi. Osnova civilizacije – ljudska produktivnost – biva uništena.

Pošteni Safa upozorava da je u pitanju ipak pojednostavljen kompjuterski model, kao i da bi još uvijek bilo moguće, iako jako teško, izbjeći katastrofu tako što bi se rast ograničio na održive nivoe. Nemoguće je, međutim, ne zaključiti da ovo ovako više nikako ne može, kao što je i nemoguće ne prepoznati elitne iluzije da je recept za preživljavanja u još militantnijoj sebičnosti, bilo na ličnom bilo na nacionalnom nivou.

A jasno je i da politički sistemi diljem svijeta, od najliberalnije demokratije pa sve do Moskve i Krima, vrijedno rade da blokiraju značajne promjene i uglavnom služe elitama. I dok dosta fukare guta opijatske pilule religije i patriotizma, a neki se već i naoružavaju za juriš na zidine, ima ih koji zahtijevaju promjene, kao što je to, recimo, od nedavno slučaj i u Bosni i Hercegovini.

Mila nam je Bosna praktično epruveta u kojoj se krčka globalni kijamet. Svi su kijametski sastojci tu: manjak svega, osim pljačke; široko rasprostranjeni, ali ipak slabi, osjećaj da smo se na ovu i ovakvu mečku nekako navikli, pa je ne bi trebalo čačkati; elita koja je spremna na svaku vrstu prevare i nasilja da zaštiti gorespomenutu mečku i sve ono što su (neradom) nakupili; društveno-državni aparat u koji je inertnost ustavno upisana i koji svakim izbornim ciklusom ovjerava vlastitu krtu strukturu; faktičko nepostojanje aktivne radne snage i s tim vezana najobičnija glad koja bi vrlo brzo mogla postati masovna.

I zaista, prethodnice su mase bijesne zbog nepravde i nejednakosti već jurišale na zidine. Sad im sude kao teroristima, ali sljedeći juriš bi lako mogao dovesti do urušavanja države-tvrđave, a onda će materi sudit’. Simptomatično je i potpuno se uklapa u scenario kolapsa to što se bosanska političko-tajkunska elita ponaša kao da je ono što se ove zime dešavalo u Bosni samo izolovani incident i da će slične ispade biti lako kontrolisati uz pomoć policije, televizije, religije i kontinuirane nacionalno-identitetske prevare.

Ali za promjenu nikad nije kasno, kao što za nju nikad nije ni rano. Zahtijevanje promjene, kao što to čine bosansko-hercegovački plenumi, ne samo da je prvi korak ka sprečavanju opšteg kolapsa, nego i etički neizbježan čin, čin koji ukazuje na društvenu i ljudsku odgovornost građana koji misle izvan uskih okvira vlastite gladne guzice. To što se ti zahtijevi podnose izvan državnog sistema, mnogo više govori o odsustvu volje i nesposobnosti sistema da se promijeni nego o zakonitosti i vrijednosti plenuma.

Sa stanovišta BiH elite, svaki zahtjev za promjenu je nelegitimno jurišanje na zidine, te tako mora biti ili ignorisan ili odbijen. Ali juriš je, ma kako pravedan, zapravo početak kolapsa, trenutak nakon kojeg put vodi samo u pravcu kijameta. Plenumi, kako ih ja razumijem, rade na tome da do promjene dođe prije nego što bude kasno za sve, prije nego što se krene. Plenumi žele da ljudi rade kako ne bi jurišali, traže preraspodjelu prije nego što svi izgube sve, ukazuju na činjenicu da, iako se čini da se sad smirilo i vratilo na svoje, ovo ovako više ne može, niti će ikada više moći.

Jedan alternativni pristup kijametskoj problematici je, naravno, da se čovjek prihvati vjere i to one sorte koja ne može bez kijameta, u kom slučaju je svaki mogući ishod zapravo isti kurac. Drugi je da se nekako priključi eliti i odano joj služi u nadi da će ga pripustiti na barku kad dođe do potopa. Treći je da se prifati očaja i nakuplja bijes sve dok ne dođe vakat da se gine na zidinama.

Moguće je da svi ovi pristupi po svom uticaju na krajnji ishod jednaki zahtijevanju i radu na promjenama. U tom, slučaju nikom ništa. Ali mi se čini ne samo da je ljudskije i poštenije i etički ispravno sarađivati sa drugim ljudima, bez obzira na lokalne i privremene razlike, u namjeri da svima bude bolje – ili da, barem, svi zajedno prežive. Situacija je preozbiljna za jeftine parole, ali fakat je: ili ćemo zajedno živjeti i raditi, ili nas više neće biti.

 
Radio Sarajevo, 22.03.2014.

Peščanik.net, 24.03.2014.