- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako je Pinki video Tita

Skorašnje brutalno ubistvo (još nerazjašnjeno) Stanislava Merkelova (advokata na sličan način ubijene Ane Politikovske) i 25-godišnje novinarke Anastasije Baburove, nažalost, nije nikakav presedan, ne samo za Rusiju nego ni za redakciju za koju je Baburova radila i s kojom je Merkelov sarađivao. Od 2003. naovamo, ukupno četvoro novinara ove redakcije ubijeno je zbog diranja u tabu teme ruskog društva: korupciju, ratne zločine u Čečeniji i galopirajući nacionalizam i ksenofobiju. Ono što jeste presedan je da je ovog puta usledila reakcija šefa ruske države, odnosno da je urednik „Novaje Gazete“ Dimitrij Muratov pozvan da kod predsednika Medvedeva povede delegaciju lista čiji su novinari bili toliko puta meta i koji opasno štrči u odnosu na „hipnopedijski crvenoarmejski hor“ ruskih kontrolisanih medija u Kremlju.

Ovaj neočekivani potez je u direktnom kontrastu sa svojevremenom reakcijom njegovog prethodnika Vladimira Putina (čoveka koji u dobrom delu srpske javnosti ima status bezgrešnog poluboga jer je uspeo da „pridigne Rusiju s kolena“ i „povrati joj dostojanstvo“) čija je osuda ubistva Politkovske više zvučala kao upozorenje novinarima da se ne bave „antiruskom propagandom“ (prevedeno na srpski: „pljuvanje Srba i Srbije“) nego kao ozbiljna reakcija. Cinizam kojim je odisala njegova odocnela reakcija kojom je pokušao da predstavi žrtvu kao „marginalnu medijsku pojavu“ čija je smrt napravila „veću štetu nego njen rad“ pokazao se kao PR katastrofa u svetskoj javnosti, pa je Putinov naslednik evidentno dovoljno dobro naučio lekciju da ne ponovi tu grešku.

Tokom susreta na kom je izrazio saučešće delegaciji sačinjenoj od urednika i Mihaela Gorbačova (suvlasnika lista), Medvedev je, prema pričanju Muratova (intervju za Radio Slobodna Evropa 29.01.2009), izrazio zabrinutost zbog jačanja fašizma u Rusiji i obećao da će „posvetiti pažnju tome“. Takođe je, na napomenu Muratova da razmišlja da zatvori list da bi zaštitio svoje osoblje, Medvedev (pomalo patetično) odgovorio da zahvaljuje bogu što list postoji jer iako je oštar prema vlastima, „Novaju Gazetu“ nije neophodno voleti, ali jeste neophodno prihvatiti njenu kritiku. Između ostalog, Medvedev je bezrezervno podržao ideju Muratova i Gorbačova za memorijalni kompleks Staljinovim žrtvama kao kontratežu stvaranju slike Staljina kao „efikasnog menadžera“ od strane vladinih medija.

Naravno da je reakcija Medvedeva najverovatnije vešt politički potez namenjen stranoj javnosti, odnosno da je ovo „damage control“, pokušaj da se ostavi utisak da su se vremena stvarno promenila. I sigurno da im je to posebno važno u trenutku kada žele da poboljšaju svoje odnose sa novom američkom administracijom, gde bi pitanje habitualnog ubijanja novinara iz jedne redakcije moglo biti neugodno. Takođe je relativno lako uspostaviti korelaciju između uspona fašizma u Rusiji i „patriotske“ retorike koja se plasira ruskoj javnosti putem politike, medija i provladinih NVO. Drugim rečima, onaj ko ovde želi da ispadne „vatrogasac“ ujedno je i onaj koji je i potpirivao vatru.

No bez obzira na to, činjenica je da je ovaj gest formalno primeren – odnosno da, makar bio i simulacija, izgleda kao postupak koja je primeren trenutku, iako zakasneo. To se, nažalost, ne može nikako reči za iznuđenu reakciju predsednika Srbije Borisa Tadića na po svemu sudeći koordinisan napad na „Peščanik“, na demoliranje automobila, obaranja sajta od strane još nepoznatih hakera i nagli pad signala tokom reprize „Peščanika“, sve u razmaku od 48 h. Umesto toga, dobili smo još jedno u nizu štancovanih „ready made“ saopštenja, očigledno iznuđeno glasnim protestima javnosti – prvenstveno nekoliko medija i „blogosfere“. Sam ton sopštenja koji zahteva da se „provere informacije“ i preduzmu „odgovarajuće mere“ nije ništa do doticanje opštih mesta, a kao što čitaoci već i sami znaju, oglašavanje predsednika nije do sada dalo nikakav konkretni rezultat niti smo imali ijedno zvanično saopštenje o slučaju ili eventualnom napretku, koji je, naročito u slučaju hakera koje, po dosad dostupnim podacima, ne bi trebalo biti previše teško locirati, već morao da postoji.

Naravno da „Peščanik“ i „Novaja Gazeta“ nisu ista vrsta medija (potonji medij se bavi istraživačkim novinarstvom), niti su, na sreću, njihovi slučajevi isti (u slučaju „Peščanik“ se takođe radi o istorijatu napada: fizičkih, verbalnih i elektronskih, ali, na svu sreću, bez fatalnih ishoda), u krajnoj liniji nisu ni stanja srpskog i ruskog društva i sistema ista (mada izgleda da se sve više krećemo ka autoritarnom sistemu dominantnog i sveprisutnog predsednika) ali ostaje činjenica da su i jedan i drugi medij „trn u oku“ većem delu javnosti, koji je „zaražen“ agresivnom nacionalnom retorikom ili je pak osetljiv na kritiku sadašnje vlasti. U oba slučaja vlast koju kritikuju ne gleda previše blagonaklno na njih, što se u prvom slučaju vidi u odocneloj i šturoj reakciji – već su mnogo dorečeniji bili dežurni spin doktori po raznim forumima i blogovima, koji nisu propustili da označe emisiju kao „ekstremističku“ i „pljuvačku“ sa malo stare dobre, od NSPM patentirane, „srednjoputaške“ retorike, dok je pak putinovski cinizam bio rezervisan za dobro plaćene udvoričke kolumniste „najstarijeg dnevnog lista na Balkanu“, a kako je isti dnevni list tradicionalno „provladin“ (prevedeno na srpski – uvlakački) i to je neka vrsta signala.

Pitanje koje se nameće jeste da li ćemo i mi morati da čekamo da neko pogine da bi „Pinki video Tita“, odnosno da li ćemo doživeti da nam se pred očima odvija „ruski scenario“? Postoji opasnost da se i slučaj Peščanik, kao recimo i slučaj pokušaja ubistva Dejana Anastasijevića, sretne sa zaboravom anesteziranih mainstream medija (što se već da uočiti čak i kod nekih od kojih bi se u prvom redu očekivalo da budu najglasniji), dok se reakcija vlasti tradicionalno ne da očekivati bez konstantnog i doslednog pritiska. U tom slučaju, preti nam opasnost da će se ovakvi isti incidenti protiv „unutrašnjeg neprijatelja“ ponoviti, sa fatalnim ishodom. A onda će već biti kasno.

Naravno, za „Pinkija“ – ne za „Tita“.

E-novine.com, 09.02.2009.

Peščanik.net, 10.02.2009.