- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako je stvoren novi svetski poredak

 
Prikaz knjige The Battle of Bretton Woods: John Maynard Keynes, Harry Dexter White and the Making of a New World Order, Benn Steil, Princeton 2013.

 
Kada je već bolesni Džon Mejnard Kejns otputovao na američki jug u martu 1946, oduševio se onim što je video. „Prijatan vazduh i jarke ljubičaste boje“ Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a deca na ulici bila su veselije društvo od „razdražljivih“ i „sve umornijih“ građana posleratne Britanije. Kejns je bio u Savani na konstitutivnoj sednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke, dve institucije u čijem je osnivanju učestvovao na konferenciji u Breton Vudsu u julu 1944. Očajnički se trudio da ubedi Amerikance da ne postave ove dve institucije u Vašington, gde se bojao da bi bile više privesci američke države nego prava međunarodna tela, ali njihovo smeštanje u američku prestonicu bilo je praktično rešena stvar, za šta je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Kejnsov poslednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspeo. Umro je mesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u istoriji usledio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno. To je četrdesetih godina bio relativno nov način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu posle Prvog svetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Kejns 1919. optužio mirotvorce da ignorišu evropske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobedničkom plenu, bio je ispred svog vremena: „Neverovatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Evrope, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interesovanje“, napisao je Kejns u Ekonomskim posledicama mira, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor. Njihova indiferentnost nije bila naročito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vreme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova van svojih granica. Svetski trgovinski sistem koji je iznikao u decenijama pre rata u velikoj meri je funkcionisao oslanjajući se na privatni biznis i finansije; zlatni standard je odredio pravila razmene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale da intervenišu.

To je počelo da se menja nakon 1918. Kako se Evropa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očigledno da se moraju pronaći trajnija rešenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i finansijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvideli njeni utemeljivači: spasavanje srednjih i istočnih evropskih država od posleratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspešnih) međunarodnih konferencija o trgovini i finansijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, evropske privrede počele su da izmiču kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sistem gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjava štediša na banke i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svetskog rata, kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli da zamišljaju kako bi posleratni svet mogao da izgleda, najvažnije pitanje za njih bilo je kako sprečiti povratak ekonomskog haosa iz 1930-ih. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Breton Vudsu jula 1944, britanski i američki zvaničnici raspravljali su kako da obnove stabilnu i otvorenu kapitalističku svetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i obezbedio državama veću slobodu da slede svoju nacionalnu ekonomsku politiku. Očigledno je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sistem, regulisan zakonima i pod nadzorom međunarodnih tela, koji bi usmeravao interakciju nacionalnih ekonomija. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organizovanog kapitalizma – po ugledu na njudilovsku američku državu – biće proširen na čitav svet.

Ovo nije bio lak zadatak: zahtevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog finansijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki zvaničnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesrećan početak. Tridesetih godina, Stejt departmentom je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog sekretara Kordel Hala, a budući da se Amerika bližila otvorenoj podršci britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Halove laissez-faire vizije sprovedu u delo. Članom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamenu za američku pomoć, Britanija mora da se odrekne svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sistema britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtev kao „obrnutu Bostonsku čajanku“.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stubom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe posleratne britanske pozicije: odustajanje od sistema trgovinskih barijera i kontrole razmene pretilo je da izloži Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Kejns se slagao sa preovlađujućim mišljenjem u Britaniji kada je u martu 1941. primetio da američki zvaničnici tretiraju Britaniju „gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju“.

Da li su Britanci bili prisiljeni da pristanu? Mnogi konzervativci i imperijalisti su verovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Stil iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Breton Vudsa. Po Stilovom mišljenju, Britanija je bila primorana da sklopi „faustovsku pogodbu“: da odustane od onoga što je naizgled jedino garantovalo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamenu za dovoljno novca i robe da preživi rat. Prema Stilu, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi obezbedi posleratnu dominaciju. „Na svakom koraku u Breton Vudsu,“ piše Stil, „Amerikanci su podsećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mesta za ostatke britanske imperijalne slave.“

U avgustu 1941, Kejns, sada u ulozi savetnika ministra finansija i šefa posleratnog ekonomskog planiranja, vratio se sa pregovora o Zajmu i najmu u Vašingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tokom nekoliko sastanaka u leto 1942, Kejns i njegov američki kolega, ekonomista i zvaničnik ministarstva finansija SAD Hari Dekster Vajt, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Kejns, svetski poznati ekonomista i intelektualac, protiv Vajta, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog naučnika, radničkog sina jevrejskih imigranata iz Litvanije, koga je američko ministarstvo finansija dovelo sa malog univerziteta u Viskonsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Kejns se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu „estetski nesnosnog“ Vajta , čiji mu je „grubi hrapavi glas“ bio naročito neprijatan. Kejns je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je Vajt nabacio britanskom ekonomisti Lajonelu Robinsu, „vaš baron Kejns sigurno piški parfem“.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog međunarodnog monetarnog sistema: stabilizovati kurseve; olakšati međunarodnu finansijsku saradnju; zabraniti konkurentsku depresijaciju valute i proizvoljne izmene vrednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se sprečile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi verovali da su destabilizovale međuratni monetarni sistem. Takođe su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati finansijsku pomoć državama sa trgovinskim disbalansima i sprovoditi pravila o vrednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond), i još jedna koja će obezbeđivati kapital za posleratnu obnovu (buduća Svetska banka). Strogo kontrolisani i regulisani međunarodni finansijski sistem zameniće nekoordinisani i konkurentski sistem iz međuratnih godina. A kada se valute stabilizuju – nadali su se oni – svetska trgovina će moći da se nastavi.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo-američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mera socijalne zaštite na nacionalnom nivou, kao važniji cilj od duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcionisanja finansijskog sistema. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao period finansijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. veka, države nisu imale mnogo mogućnosti da reaguju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cene i nadnice toliko pasti da privreda može sama da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo da pregura periode deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo da im pomogne: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestovekovni svet gde nije bilo mnogo organizovanih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svetu masovne demokratije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alatki za odgovor na unutrašnje ekonomske nevolje – ali one neće moći da prorade sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Kejns i Vajt želeli da uspostave bio je sistem fiksnih ali prilagodljivih kurseva, koji će omogućiti državama da vode unutrašnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to uticati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sistem će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama obezbedi više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto pre toga ušle u modu iz atlantskog sveta. Kompromis koji su Kejns i Vajt postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i finansijske konferencije Ujedinjenih nacija, gde je Kejns-Vajtov dogovor trebalo da se odobri, bio je zakazan za 1. jul 1944, tri nedelje nakon savezničke invazije na Normandiju. Pored očiglednih problema koje je taj datum predstavljao za prekookeanska putovanja, Vašington je čuven po neizdrživoj letnjoj žezi. Već bolesni Kejns insistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mestu, ako je moguće na Stenovitim planinama. Na savet Stejt departmenta, ministar finansija SAD Henri Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Breton Vuds.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Kejns. Prema Lajonelu Robinsu, „fotografisan je iz najmanje 50 uglova… lord Kejns stoji; lord Kejns sedi, lord Kejns razmišlja, lord Kejns lebdi…“ Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Kejnsa, koji je pretrpeo manji srčani udar posle dve nedelje). Prva tačka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizovana u okviru novog sistema. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspešno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu da dodam da je svaki četvrti čovek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijumima smatra da je ona veoma važan deo sveta, a verovatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj takođe su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obaveže na ambiciozan program posleratnog razvoja u „ekonomski zaostalim zemljama“. Prilično neuspešno: ove nove institucije osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i evropskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sistemom garantovala je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta da omogući međunarodnu razmenu prema novom „zlatnom standardu razmene“. Ovo je trebalo da bude modifikovana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (u zavisnosti od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primer, ili kontrolisanje inflacije), dok se dolar mogao zameniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašćeni položaj da se prema svetu „besplatno“ zaduži, kako je kasnije govorio Šarl de Gol, ali će funkcionisati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Hari Dekster Vajt očigledno nije predvideo scenario po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren finansiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD. Godine 1971, Ričard Nikson je uklonio vezanost dolara za zlato – praktično okončavši Breton Vuds – jer nije želeo da podigne kamatne stope da zaustavi odliv zlata, što bi verovatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi, imali smo stabilan kurs, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom periodu takođe su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Evropi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Breton Vudsu nameravali.

***

Šta da kažemo o činjenici da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Aldžerom Hisom i Vitakerom Čembersom, Vajt je bio odgovoran za predavanje poverljivih američkih dokumenata Rusima tokom rata, uglavnom u vezi sa informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u da obezbedi pozamašan posleratni zajam. Vajtovi postupci doveli su ga pred Odbor Predstavničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948, ali razmere i razlozi njegove saradnje ostali su nejasni. Većina istoričara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako posleratni mir bude zavisio od trajne američko-sovjetske saradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose sa Rusima.

Globalizacija s kraja 20. veka pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su primoravane da navuku, kako kaže Tomas Fridman, „zlatnu ludačku košulju“ u vidu jednoobraznih tržišnih mera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberalizovanoj svetskoj ekonomiji. Zagovornici Kejnsove i Vajtove kreacije tvrde da bi novi regulatorni sistem po ugledu na Breton Vuds ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sistema. Stilova kritika Breton Vudsa napisana je jednim delom u nameri da obuzda njihov entuzijazam: uvek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sistema Breton Vudsa i biće usud svakog njegovog naslednika. Trajni sistem međunarodne monetarne saradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprečava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla da posluži neka digitalna zamena za zlato.)

Ali Breton Vuds je takođe bio sistem osmišljen da garantuje jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmeran uticaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svetska posleratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Breton Vudsa izgrađene su tako da osiguraju SAD poslednju reč o tome kako će te institucije raditi. Kejns je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za obezbeđivanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale tačno onako kako je on predvideo. Tek su po ukidanju sistema Breton Vudsa sedamdesetih godina MMF i Svetska banka počele da igraju ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem veka – ulogu strogih uterivača pravila liberalizovane međunarodne ekonomije diktirane iz Vašingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su prvobitno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Vašingtonskog konsenzusa, zahtevajući da se različite nacionalne ekonomije sveta oblikuju u skladu sa njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Kejns i Vajt imali u planu.

 
Jamie Martin, London Review of Books, 21.11.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 21.11.2013.