- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako je Zlaja ulovio zlatnu Vesnu Pusić

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, veli, onaj kad je Zlatko Lagumdžija završio na malenom, pustom i posve golom otoku? Ne znam, rekoh, ali ako Lagumdžija završi na golom otoku, dobro počinje.

Elem, plovio Bakir Izetbegović svojom pedalinom po bosanskom moru, kad na punti polutoka Kleka vidio tamnoputog, zapuštenog i bradatog čovjeka kako maše, onako iz daleka izgleda bogami kao morski vehabija. Priđe Bakir bliže, kad ono – Zlatko Lagumdžija.

– Otkud ti tu? – upitao ga Bakir.

– Pusti, duga priča – požalio se Zlaja, pa započeo.

Elem, bio Lagumdžija na godišnjem odmoru u Neumu, a tamo gužva neviđena, čovjek na čovjeku, pa zaželio malo mira i krenuo da lovi ribu, kad što?, ulovio – Vesnu Pusić. “Đesti krenula?”, iznenadio se Lagumdžija. “Evo gradim malo most do Pelješca”, odgovorila mu Vesna. “Bogami više ne”, zadovoljno se nasmijao Zlaja.

“Ali ako me pustiš, ispunit ću ti jednu želju”, na to će Vesna. “Baš si zlatna”, reče na to Lagumdžija. “Nisam zlatna, nego kooperativna”, diplomatski ga ispravi zlatna Vesna Pusić, pa nastavi: “Hajde, reci, koja ti je najveća želja?” “Paaa…”, zamislio se Zlaja, “da sam na pustom otoku.” “Odlično”, pucne zlatna Vesna prstima i Lagumdžija se zaista nađe na pustom otoku, daleko od neumske gužve.

Trećeg dana na pustom otoku Lagumdžija, međutim, obnevidio od gladi, pa krenuo da lovi ribu, kad ponovo ulovio – Vesnu Pusić. “Opet ti?!”, iznenadio se Lagumdžija. “Ma još gradim onaj most do Pelješca”, odgovorila mu Vesna. “Bogami više ne”, zadovoljno se nasmijao Zlaja. “Ali ako me pustiš, ispunit ću ti još jednu želju”, na to će Vesna. “Dobro, da vidim…”, zamislio se Zlaja, “želio bih da sam na još jednom pustom otoku.” “Još jednom?!”, iznenadi se sad zlatna Vesna. “Aha”, klimne Zlaja, a Vesna zbunjeno slegne ramenima, učini “puf!” i Lagumdžija se nađe na drugom pustom otoku.

Trećeg dana na tom pustom otoku Lagumdžija opet obnevidio od gladi krenuo da lovi ribu, kad i treći put – Vesna Pusić. “Hajde da skratimo”, reče ona, “koja ti je sad želja?” “Ha…”, zagonetno se nasmijao Zlaja, “ja bih još jedan pusti otok.” “Još jedan?!”, pravo se šokira zlatna Vesna. “Aha, to je onda već ozbiljan arhipelag”, klimne Zlaja, a zbunjena Vesna opet slegne ramenima i treći put učini “puf!”.

– Dobro to – na kraju će Bakir. – Ali otkud onda ti na ovom poluotoku?

– Pitao ja Vesnu – odgovorio mu Zlaja. – Kaže da je u Hrvatskoj recesija, pa da je uspjela da mi ostvari samo pola želje.

Tako je Zlatko Lagumdžija pustio Vesnu Pusić, Hrvatska nastavila graditi Pelješki most, a Bosna i Hercegovina dobila Veli i Mali Škoj, dva lijepa pusta otočića, i puntu Kleka, pusti jedan mali poluotočić.

Je li bilo baš tako, ne držite me za riječ, ali teško da je moglo biti drugačije. Tjednima već hrvatsku i bosansku štampu ispunjavaju, naime, historijski pregovori oko ratifikacije trinaest godina starog sporazuma Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića o prepuštanju Bosni i Hercegovini Velikog i Malog Škoja, te vrha poluotoka Kleka, tri više-manje bezvrijedne hrvatske nekretnine, čiji je tečaj u međunarodnoj trgovini naglo porastao težnjom mlade hrvatske države da svoj rascjepkani teritorij pohvata autocestom i Pelješkim mostom, dakle na račun Bosne i Hercegovine i njenih maritimnih ambicija. I odjednom, jedan beskorisni rtić i dva plutajuća kamena – što služe samo da Hrvatska ima manje mora – dobila su stratešku važnost Iwo Jime.

O čemu je riječ?

Veliki i Mali Škoj dva su mala, pusta otočića uz poluotok Klek, ni po čemu poznata i još nipočemije važna, osim po tome što se sad ne zna pripadaju li Bosni i Herecegovini ili Hrvatskoj. Takav je i vrh poluotoka Kleka, mala i bezvezna punta koja služi samo zato da na njoj zapušten i obrastao stoji Zlatko Lagumdžija, pa maše tankerima i prekooceanskim brodovima na putu za neumsku luku.

Jasan je, naime, interes Republike Hrvatske, čak i kad je tako imbecilan da za sitnicu od pola milijarde eura gradi ćupriju kojom će put do odsječenog Dubrovnika biti desetak kilometara duži i kompliciraniji, ali zato pola sata sporiji. Zašto je, međutim, Bosni i Hercegovini toliko stalo do dva otočića i jednog rtića, za geostratešku je znanost potpuna nepoznanica.

U bivšoj zajedničkoj državi, recimo, bila je poznata Titova doktrina općenarodne obrane po kojoj Jugoslaviji nisu potrebni nosači aviona, jer ima hiljadu otoka. Sa dva otočića, Bosna i Hercegovina – istina – ne bi mogla računati da je nadomjestila nosače aviona, ali mogla bi, recimo, riješiti problem Obalne straže: po Titovoj doktrini, zemlji sa dva otoka ne trebaju barem patrolni čamci. Mornari bosanske Ratne mornarice u punoj bi opremi sjedili na hridima Malog Škoja i presretali ribarske brodice ili ruske jahte, koje bi se usudile propelerom kročiti u bosansko teritorijalno more.

U osnovi, naime, o tome se i radi: dugo sam istraživao taj problem i shvatio da je cijela maritimna ambicija Bosne i Hercegovine naplaćivanje stotinu i pedeset eura takse za prolazak kroz bosansko teritorijalno more. Koje je, po međunarodnom pomorskom pravu, sa dva otočića i vrhom jednog poluotočića veće tek beznačajno, ali taman toliko da se kapetani ribarskih brodica i ruskih jahti zajebu, pa plutajući po hrvatskom moru, iznenada nalete na opake i nemilosrdne bosanske obalne stražare.

Ni Pelješki most, shvatili ste sad, bosanska pregovaračka strana nije podigla na pedesetak metara visine zato što će Neum sutra biti bosanski Singapur, nego zato da ispod njega mogu proći golemi tankeri i cruiseri lutalice, koje će onda na punti Kleka mašući zaustavljati obrastao i zapušteni Zlatko Lagumdžija, pa im naplaćivati stotinu i pedeset eura.

Ako to ne spasi posrnulu pomorsku Bosnu i Hercegovinu, ne znam što bi moglo.

Možda još jedino ona ideja s golim otokom. S tim da bi Bosni trebala barem dva.

Oslobođenje, 02.08.2012.

Peščanik.net, 02.08.2012.