Svako veče on i ja otvaramo sajtove za nekretnine kao što drugi parovi otvaraju Netfliks. Skrolujemo oglase za prodaju stanova u Beogradu, uzdišemo i prevrćemo očima. „Vidi ovo“, kaže on, upirući prstom u ekran. Dnevna soba potpuno obložena lamperijom, kupatilo u tri različita dezena pločica, osinjak na terasi, paketi pelena naslagani na trpezarijskom stolu. Sledeći: plastično cveće, štrokavi špajz, memljivi plafon, petogodišnje zalihe kućne hemije ispod lavaboa. Jesu li oni normalni? Kako ovi ljudi žive? Da li je moguće da su svi osim nas horderi? Da li bi se i naše police krivile pod težinom stvari da nismo podstanari?
Nikada nisam mislila da ću razmišljati o stambenom kreditu. Godinama sam verovala da je kupovina stana nešto što rade drugi – ljudi sa porodicama, ugovorima za stalno, parama. Trinaest selidbi, decenija i po neregulisanog najma i bahati stanodavci vremenom su promenili moj odnos prema dugu. Frustracija što je svako novo skućavanje privremeno, a trećina naše ukupne zarade godinama finansira tuđa letovanja i tuđe kredite polako preliva čašu. Kredit nije nagrada za vredan rad i stabilan posao, već kompenzacija za nedostatak društvene infrastrukture, prinudno prilagođavanje sistemu koji je kolektivnu odgovornost zamenio individualnim dugom. Kredit je predaja.
U tom porazu, skrolujemo kroz oglase. Prizori deluju intimno. Stanovi koje mi jedva da možemo da priuštimo uz kredit na 30 godina i podršku roditelja, ne liče ni izdaleka na one sa Pinteresta. Oni su arhive sirove svakodnevice: pretrpanih vitrina, žižljivih parketa, sa ikonama iznad mikrotalasne i kaučevima koji su ugostili generacije guzica. Kao antropološkinja, trudim se da čitam te fotografije kao svedočanstva o pokušajima da se obezbedi sigurnost u gradu koji nas je izdao. U estetskim i praktičnim izborima nepoznatih vlasnika naslućujem istoriju krize, nasledstva i porodičnog života. To su muzeji kompromisa, izložbe upornosti. Prizori iz života u državi koja je odustala od stambene politike i prepustila nas tržištu, gazdama, kamatama i snalaženju.
Međutim, na sam pomen konstrukcija poput „vredi pogledati“ i „za investiciju“ u tekstu oglasa obuzme me bes. Zidovi koji su bili nečiji dom sada su prilika za zaradu na crno. Povrh toga, to su svinjci. Posmatram ih kao zajedljivi gost pred kojim domaćini nisu stigli da pospreme. Kao majka sobu svog tinejdžera. Kao sanitarna i građevinska inspekcija. Kao majstor koji te s prezirom u pogledu pita: „Ko ti je ovo radio?“ Ne dajte se zavarati, videću i tragove kamenca na ogledalu i fleku od vlage na plafonu, znaću da ste trpezariju napravili od terase. Proceniću da ne vredi pogledati i zatvoriti tab.
Kada sam prvi put čitala Denijela Milera, naučila sam da se o kućnom neredu i svakodnevnim predmetima može pisati s ozbiljnošću s kojom se drugi antropolozi bave religijama ili institucijama. Taj pogled me zadržao u antropologiji, disciplini koja „nastoji da se bavi sitnicama svakodnevnog života, a da pritom zadrži posvećenost razumevanju čovečanstva u celini“ (Miller 2008, 10). Što duže skrolujemo, to sam manje antropološkinja. Istraživačka radoznalost, razumevanje za različite potrebe, preferencije, ukuse i stambene prakse venu svakim novim otvorenim oglasom. Gubim interesovanje za to kako drugi ljudi žive. Umesto toga, osuđujem njih i zamišljam nas. S nestrpljenjem procenjujem koliko bi li im vremena bilo potrebno da iznesu svo to svoje đubre, škrto kalkulišem koliko bi nas koštalo da renoviramo njihovo kupatilo. Oglasi na kojima se zadržimo oblikuju predstavu o tome šta znači stan vredan tridesetogodišnjeg duga ali, nevoljno, i o tome ko su to „normalni“ ljudi. Ovi koji prodaju stanove u Beogradu očigledno nisu.
Beatriz Kolomina pisala je da je moderna arhitektura oduvek bila zamišljena da bude fotografisana (Colomina 1992). Prodavcima stanova „u izvornom stanju“ to nije ni palo na pamet. Jedi me njihova bahatost. Oni imaju nekretninu viška, nas čeka 30 godina dužničkog ropstva. Još više me jedi novootkrivena blagonaklonost prema stanodavcima na račun toga što se bar potrude da počiste pre nego što uslikaju svoj stambeni višak. Prodavci, s druge strane, kao da namerno izlažu svoj prljav veš. Ne udostoje se ni da iznesu đubre, niti da slože veš sa žice kada slikaju stan za nas, jer mi nemamo mnogo izbora. Kao da nam poručuju: „Evo, ovo je naš višak, pa izvol’te u salonu. Čik kupite ako možete. Još malo pa nestalo!“ Oni koji prodaju još uvek imaju moć da čekaju. Možda imaju još jednu nekretninu, ili dve, ili tri. Mogu da čekaju onog ko ima dovoljno novca da sve to sruši, da štemuje i oguli do nosećih zidova ne osvrćući se na komšiluk i kućni red – da prekroji i napravi novo, baš po svojoj meri. Njima se ne žuri. Njih ne zanima što generacije bez nasledstva i bez „viška“ danonoćno skroluju po oglasima u nadi da će pronaći nešto što može da postane dom.
Nekad me, zapravo, zgrozi sopstveni pogled. Na tren uhvatim kako s visine posmatram tuđe pločice, zavese i mušeme, kao da u meni već stanuje neko drugi – neko kome je ukus postao merilo vrednosti, a kreditna sposobnost dokaz pripadnosti. Miler je to opisao mnogo pre nego što sam uopšte pomislila da ću prepoznavati sebe u tim redovima. Pisao je o srednjeklasnom muškarcu koji je „razvio prefinjenost i kultivisan odnos prema stvarima, koji stoji iznad radničke zatrpanosti ornamentima“, čija se „potreba za redom“ uklapa u ideju kulturne uzvišenosti, do trenutka dok ne postane disciplina: samonametnuta, hladna, moralistička (Miller 2008, 177-178). Mnogi antropolozi i antropološkinje odavno su pisali o prljavštini (Daglas 2001), đubretu (Thompson, Reno and Beck 2017), o kućnom neredu kao nečemu samo naizgled trivijalnom, što sa sobom nosi i „moralnu težinu kao znak neurednosti, rasipnosti ili nedostatka kontrole“ (Woodward 2021, 1214). Kako to da čim uronim u Halo oglase zaboravim sve što sam od njih naučila?
Pitam se šta to u meni reaguje tako burno. Da li je to bes prema njima neurednima, prema sebi, prema roditeljima i njihovim roditeljima koji nisu imali šta da mi ostave? U „njihovim“ nakaradno zastakljenim lođama i ružnim pločicama ogleda se naše buduće kajanje. Postajem jedan veliki digitron. Iz ove spirale trzne me prizor hodalice i anti-dekubitnog dušeka u dnevnoj sobi jednog osunčanog stana na Konjarniku. Možda stan i ne prodaje bahati vlasnik, već naslednici preminulog, koji skrhani tugom ne mogu da udovolje našem kreditno sposobnom pogledu. Možda ga prodaje udovica kojoj je stan postao prevelik, sprat previsok, a računi nepriuštivi. Možda i ne želi da stane iza objektiva i stvori prizor po našoj meri, jer ne želi ni da se seli ali je deca primoravaju. I ko sam ja da očekujem da ona sredi svoje uspomene i svoj dom, da bi meni i mom dugu ti kvadrati izgledali poželjno?
Kao u Eribonovom „Povratku u Reims“ (2019), i u meni se sudaraju ponos i stid. Oduvek sam želela da se izmestim iz sveta svojih roditelja, baba i deda – da ne strepim i ne brojim svaku paru, da mi u kući bude toplo u više od jedne sobe. I sad, kad sam tu, kad mogu da „računam“ i da planiram, kad znam svoj kreditni rejting, kad moju klasnu mobilnost potvrđuje i službenica iz Odeljenja za procenu kreditnog rizika, pitam se da li sam na tom putu nešto izgubila? Ne pripadam više njima, ali ne želim ni da pripadam ovom svetu uglađenih ljudi-digitrona, koji na ostale gledaju s visine, s mešavinom prezira i samozadovoljstva.
Dug koji tek slutim već me preoblikuje. Čim mi neki oglas privuče pažnju, otvaram novi tab: kreditni kalkulator. Preračunavam kvadrate i rate. Ako bismo dali manje učešće onda bismo mogli da priuštimo renoviranje stana „u izvornom stanju“ na zadovoljavajućoj lokaciji, ali bi rata bila veća. Ne biram dom već dug, posmatram stanove kroz prizmu budućih otplata, kroz strah od onoga šta će dug od nas učiniti tokom trideset godina. Larisa Jašarević piše o tome kako se dug u postsocijalističkom svetu ne svodi samo na ekonomski odnos, već na moralni i afektivni režim: dug je istovremeno intiman i sistemski, prožima telo i svakodnevicu, upravlja nadama i strahovima (2017). Uči me poslušnosti tržištu. Brinem se da zbog njega gubim bes koji me je nekad pokretao i inspirisao. Zbog tog besa i zajedno s njim učila sam o sindikatima podstanara, o problemima neregulisanog tržišta najma, o odnosima moći između njih (gazda) i nas (podstanara). Šta će biti s njim kad se skućimo? Pa ipak, moja uverenja ne počivaju samo na besu i nelagodi, već i na solidarnosti, na dubokom uverenju da sopstveni položaj ne sme biti jedini orijentir borbe. Ta misao me umiruje dovoljno da nastavim da skrolujem.
Na drugi ili treći pogled u istim slikama ponovo uspevam da vidim nešto duboko ljudsko. Među neredom vidim pažnju: uštirkan stolnjak ispeglan na ivicu, biljku negovanu godinama kako se proteže ka svetlu. Tada, obično, naiđe oglas s oznakom „hitna prodaja“ i sve preokrene. Pomislim: možda je neko bolestan, možda je baš to dete čije su igračke posvuda razbacane sada u bolnici. Dok ne zatvorim tab sedim sa svojim besom, zbog poretka u kome se sve meri kroz kvadrate, a stambena prekarnost ublažava vlasničkim listom nepokretnosti. Sedim i sa besom zbog „njih“ koji su do te mere pritisnuti da moraju da prodaju krov nad glavom da bi platili izmišljeno lečenje nepoznatog deteta, zbog „njih“ koji su u starosti primorani da se sele iz domova u kojima su proveli čitave živote jer su im penzije premale da priušte režije. Ti ljudi ne žive „čudno“. Oni žive tačno onako kako im je društvo omogućilo: neizvesno, skučeno i s premalo izbora. Isto kao i mi.
Reference:
Colomina, Beatriz. 1992. Privacy and Publicity. Modern Architecture as Mass Media. Cambrige: MIT Press.
Daglas, Meri. 2001. Čisto i opasno. Beograd: XX vek.
Eribon, Didier. 2019. Povratak u Reims. Zagreb: Multimedijalni institut, Sandorf.
Jašarević, Larisa. 2017. Health and Wealth on the Bosnian Market: Intimate Debt. Bloomington: Indiana University Press.
Miller, Daniel. 2008. The Comfort of Things. Cambridge: Polity.
Thompson, Michael, Joshua Reno, and M. Bruce Beck.. 2017. Rubbish theory: The creation and destruction of value. London: Pluto Press.
Woodward, Sophie. 2021. “Clutter in domestic spaces: Material vibrancy, and competing moralities”. The Sociological Review, 69(6): 1214-1228.
Autorka je antropološkinja i naučna saradnica na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju
Peščanik.net, 06.11.2025.