E ovako je bilo: Krajem januara 1992, otišao sam u Ameriku na tromjesečno putovanje, po pozivu Američkog kulturnog centra, zbog mog književno novinarskog rada. Te sam ja putovao po Americi i Kanadi, da bi došao u Chicago da posjetim jarana kojeg sam upoznao prethodne godine u Ukrajini. Trebao sam letjeti nazad u Sarajevo 1. maja 1992. i nikad nisam odletio. Vrlo brzo sam shvatio da ću ovdje morati ostati dugo, ako ne i zauvijek, i da ako hoću da pišem, moram da se osposobim da pišem na engleskom. Te sam sebi dao rok od pet godina da budem u stanju da napišem priču koja se može objaviti ovdje. Prihvatio sam se manijačkog čitanja i listanja riječi za kojima sam onda tragao po rječniku, da bih ih sutradan zaboravio, i onda sve ispočetka.
Odluka da promijenim jezik nije bila laka, pošto sam ja odrastao s uvjerenjem da je piščeva sudbina njegov jezik – da se pisac rodi, živi i umre u svom maternjem jeziku – pri čemu je jezik, naravno, apsolutni izraz maternje kulture i naroda koji se u toj kulturi prepoznaje. Pisac je tako književnik: zadužen za proizvodnju nacionalne kulture i književnosti, za očuvanje čistoće jezika te tako nacionalnog bića koje taj jezik direktno izražava. Otud književnici imaju privilegovani položaj u nacionalnoj kulturi – jednom književnik, vazda književnik i često član akademije – koji ne zavisi od čitalaštva ili tržišta. Književnici su odgovorni jedino svojoj nacionalnoj književnosti, koja se sastoji od panteona književnika čiju tradiciju on (skoro nikad ona, pošto je nacija muška rabota) svjesno i savjesno nastavlja. Da li je književnik dovoljno vrijedan da pripada nacionalnoj kulturi (nakon što ispuni biološko-genetske uslove) odlučuje porota koja se sastoji od kritičara, a često i političara, koji nekako imaju mandat svog naroda da odluče šta valja a šta ne valja. Tako je književnik funkcija u specifičnom kulturnom sistemu, čak i ako je on disident. U Titino doba, književnici su imali vrlo sličnu funkciju, s tim što su nacionalne kulture bile pod kišobranom „jugoslovenske” kulture. Sistem nagrađivanja i kažnjavanja bio je praktično isti. Dobrica Ćosić je dobar primjer pisca koji je glatko prešao iz jednog u drugi sistem.
Moja nevolja je bila to što mi je bilo teško zamisliti bilo kakav drugačiji oblik književnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model počeo raspadati u mojoj glavi, kako zbog činjenice da je moje iskustvo ovdje bilo usko vezano za engleski jezik, tako i zbog činjenice da je za mene pripadanje bilo kakvoj nacionalnoj književnosti sa ratom postalo potpuno etički i etnički nemoguće. Trebalo mi je tri godine da napišem prvu priču na engleskom i to je bila priča The Sorge Spy Ring (Sorgeov špijunski krug), koju su Dani objavili kao separat u decembru 1995.
Zatim sam napisao seriju priča, sve na engleskom, koje su bile objavljivane u manjim, ali relativno uglednim časopisima, da bih nakon objavljivanja priče Islands (Mljet) dobio poziv od agentice Nicole Aragi, koja je htjela da me predstavlja. Većina agenata ne želi da devera sa kratkim pričama – svi se furaju na romane – pa sam ja bio sumnjičav prema Nicole. Ali ona predstavlja nekoliko uspješnih pisaca kratkih priča i uopšte je odlična osoba, te sam ja postao njen klijent. U tom trenutku sam imao samo dvije trećine knjige (sedam priča), pa smo odlučili da sačekamo da kompletiram knjigu, prije nego što se knjiga ponudi izdavačima. Zadnju priču sam kompletirao u augustu ove godine, nakon čega je tu priču – u vrlo skraćenom i pojednostavljenom obliku – objavio New Yorker. Istovremeno, rukopis knjige pod naslovom The Question of Bruno (Pitanje Bruna) – poslan je izdavačima u Americi i Evropi, i njihov interes je bio spektakularan, pri čemu nije odmoglo ni to što je moja priča Islands uvrštena u antologiju najboljih američkih priča 1999.
Krajnji rezultat je vrlo povoljan: knjiga The Question of Bruno će biti objavljena u Americi, Engleskoj, Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Španiji (na španskom i katalonskom), Portugalu, Brazilu i Grčkoj. Predujmi od ovih ugovora – nakon što se odbiju procenti agentici (15-20%) i porezi, i nakon što se otplate dugovi – učiniće život moj i moje supruge na barem neko vrijeme vrlo udobnim, ali daleko od bogataškog. Ja sam zapravo dobio posao koji sam uvijek želio, sa godišnjim prihodom mladog pametnog inžinjera, i sa obavezama koje nisu obaveze nacionalnog književnika nego profesionalnog pisca: moram aktivno da učestvujem u promociji knjige koja se za čitalaštvo nadmeće sa ostalim knjigama, imam rok do kojeg moram da napišem drugu knjigu i ta knjiga mora biti prihvaćena od strane izdavača. Nakon dvije knjige, svi ugovori se moraju ponovo ispregovarati, tako da objavljivanje više od dvije knjige nije ničim garantovano i očigledno zavisi od uspjeha prve dvije. Budući da nemam nikakvu funkciju u američkoj, a bogami ni bosanskoj, nacionalnoj književnosti – zato što pišem na nematernjem jeziku, te sam, misle neki, stranac u obje kulture – neću imati privilegije nacionalno priznatog pisca, nekoga ko izražava američka osjećanja ili bosansku dušu, neće me pozivati na partijske kongrese, neću biti savjetnik predsjedniku, neću učestvovati u pisanju pravopisa našeg jezika, neću se opijati u Udruženju pisaca i halucinirati o budućnosti „naše” kulture, neću svako malo ići u ruralne krajeve da se napijem na izvoru narodne mudrosti.
Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju čvrste i nepremostive granice. Ja sam između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i uključuje kako bosansku tako i američku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most između različitih kultura, dok bi kao nacionalni književnik bio samo taraba.
BH Dani, 19.11.1999.
Peščanik.net, 29.04.2009.