- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako sam se složila sa Slobodanom Antonićem

U nekoliko nastavaka, protekle nedelje, Slobodan Antonić sa Filozofskog fakulteta (kako se za ovu priliku potpisuje), objavio je tekstove o meni i mom dramskom stvaralaštvu, tačnije o jednoj sceni, jedne drame – “Pad”. Dramu sam napisala 1999. godine, prvo izvodjenje doživela je neposredno pred pad Miloševića i igrana vrlo kratko, sa ograničenim uspehom kod veoma malog broja gledalaca, u beogradskom Bitef teatru, godinu dana kasnije. Premijera je bila tokom Bitef festivala, 2000. godine, samo dva dana nakon izbora koje je Milošević izgubio, dok je policija kontrolisala ulice, a DOS pokušavao da mobiliše građane da odbrane svoju izbornu volju i, uprkos njemu samom, dovede Koštunicu na vlast. Ova predstava, u režiji Gorčina Stojanovića, sa genijalnom Mirom Karanović u glavnoj ulozi, živela je vrlo kratko i ljudi je nisu voleli. O tome sam već pisala na svom nekadašnjem blogu u aprilu prošle godine. Tu sam i objavila tu, desetu scenu iz drame, koja je Slobodana Antonića sa Filozofskog fakulteta, inspirisala da, nešto više od godinu i po dana kasnije, objavi feljton.

Antonić, docent na predmetu opšta sociologija, u Glasu javnosti, ispisuje stranice kojima osporava moje umetničke i intelektualne kvalitete, uglavnom reciklirajući ono što su srodni mediji, pa i sam Glas Javnosti, već odavno objavili, pre dakle gotovo deset godina. Ukratko, autor tvrdi da su mi moji napadi na crkvu (koju docent piše velikim slovom, baš kao što se nekad pisalo P od partija ili M od maršal, a za osmi mart i M za majka) doneli međunarodnu slavu i svetske nagrade, zatim da mrzim Srbe i svoje junake, blatim Nikolaja Velimirovića, kojeg u svom delu ponižavajuće nazivam prosto “pop”.

Da ne zadržavam vašu pažnju duže nego što se docent Antonić zadržao istražujući predmet svoje kritike (komad jednostavno nije ni pročitao, ograničio se na ono što je video na blogu). Ipak, istine radi da kažem – “Pad” je moj jedini dramski tekst koji nisam dala za inostranu distribuciju, nije prevođen, ni objavljivan u inostranstvu (osim jednog izuzetka, manjeg francuskog pozorišta, na koji sam nevoljno pristala), igran je isključivo u izvedbi beogradskog Bitef teatra. Svaki interes inostranih pozorišnih kuća i izdavača sam odbijala, smatrajući da se komad kritički bavi srpskim društvom, samo nama jasnim i poznatim metaforama, da predstavlja grotesku na temu srpskih istorijskih zabluda i da samim tim i treba isljučivo da bude igran pred ovdašnjom publikom. Verovala sam da kritička reč, u dramskoj formi, a na temu srpskih elita, treba da bude izvođena pred onima koji tim povodom mogu nešto i da učine – na primer da preispitaju svoj odnos prema sopstvenoj istoriji i sramoti.

Najveću uvredu, po mišljenju docenta Antonića, nanela sam velikodostojniku i svecu Nikolaju Velimiroviću, koga, kako je ustvrdio “iskreno mrzim”, zapitavši se šta bi bilo kad bi neko tako nešto pisao o, valjda mom svecu – Zoranu Đinđiću. Ovo nadžnjevanje u svecima bih preskočila, ali bih insistirala na objašnjenju – kako je to kritičar prepoznao da se u liku popa Stratimirovića krije upravo njegov velikodostojnik? Nema tu tajne, docent Antonić je, baš kao i svaki drugi poluupućeni čitalac, prepoznao svog idola i svaki njegov antisemitski citat koji sam brižljivo prepisala iz mnogobrojnih Velimirovićevih napisa.

Inače, čitajući to šturo, ružno i književno beznačajo štivo, najviše sam se čudila samoj ličnosti Velimirovića. Kako to da se neko, ko se nalazi u koncentracionom logoru (makar i u njegovom de lux odeljenju) i koji, kroz svoj tamnički prozor direktno prati strašan pokušaj uništenja čitavog jednog naroda, kako to da taj neko ne bude makar ljudski dotaknut velikom tragedijom kojoj prisustvuje, ne razume razmere zločina, ne oseća strahotu, već na protiv, staje na stranu dželata ispisujući reči protiv Židova? Kako neko, ko svojim očima gleda strahote “konačnog rešenja” – smrti hiljade nevinih duša, kako neko ko gleda kako jedni ljudi druge ljude kuvaju u sapun, prave od njih kožne novčanike, pletu džempere od njihove počupane kose, kako to da taj čovek, zavijajući među vukovima, onda kada su vukovi najači –  preživi u tradiciji jedne religije i još i postane – svetac?

Podsetiću da ne pripadam niti jednoj duhovnoj organizaciji. Nisam za sad našla odgovarajuću, nema za Rajka kapa. Ipak, razumem da pravoslavni vernici mogu biti duboko povređeni neljudskim i nimalo bogougodnim pozivima u boj protiv “nižih rasa”, drugačijih po ovoj ili onoj osnovi, a u ime “prave” vere. I zbog toga sam i duboko začuđena, kao strani posmatrač, kako to da se barem od ove mrlje, u flekavom nizu istorije pravoslavne crkve, ne žele oprati.

S druge strane, smatram to njihovim pravom, koje me se tiče samo kada zalazi i ograničava moja prava da verujem da “Židovi” nisu prljavi iznutra i da “mi mali” nismo kapija odbrane hrišćanstva pred najezdom nepravovernih, te da se nad svakim ko tako govori i dela, pa i štampa takve knjige, treba primeniti zakon protiv širenja nacionalne, verske i rasne diskriminacije i mržnje.

Interesantno je da je jedan, okretniji deo crkve, u trenucima nedavnog kanonizovanja Velimirovića (komad sam pisala dok je još bio samo običan mrtvac) odlučio da u novim izdanjima njegovih knjiga, izostavi neprijatne pasaže. Tako se danas, po crkvenim kioscima, može naći uglavnom Velimirović remastered. Brisanje šumova, ne znači da se suština menja: Velimirović ostaje beznačajan autor ružnih paškvila u slavu uništenja druge rase i tu spora nema.

Ipak, to sve uopšte nije važno. Kao što rekoh, komad je pisan i elaboriran još pre deset godina, moj rad je i tada bio javan i tada bio predmet potpuno iste vrste kritike – o izdaji crkve, pardon Crkve, izdaji države (Države?), prodaji za stranu slavu, sve je već rečeno. Uz najbolju volju, ne mogu da pronađem šta je Slobodan Antonić tada mislio i radio. U njegovoj oskudnoj bibliografiji vidim da je devedesetih uspeo da napiše samo dve knjige, od čega je jedna njegova magistarska teza. To mu je verovatno oduzelo veoma mnogo vremena, pa je za priliku da se nametne kao “politički analitičar”, ovaj nastavnik morao da sačeka Koštuničino vreme.

Pored toga, čini mi se da docent Antonić reciklira svoje nepažljivo pisane tekstove iz čisto alimentarnih razloga – po mom saznanju o visini honorara za ovu vrstu novinskih tekstova, Sloba sa Filozofskog, samo je prošle nedelje na meni zaradio nekih hiljadu evra, objavljujući svoju prastaru književnu kritiku mog bloga.

Ukratko i kao što rekoh, da se na replici ne zadržavam duže nego što je autoru trebalo da svoju praznu tezu pripremi, preporučila bih ipak da, za početak, pročita čitav komad, koji je besplatno, a upravo kao deo suprotstavljanja falsifikovanju moje literature, dostupan baš na sajtu Peščanika.

Ipak, razumem da razlog ovog pisanja nije samo novac. U nastavcima Antonić pokušava da ipak sprovede jednu drugu i sasvim tačnu tezu, a ona glasi – ja nisam elita. I tu se moram u potpunosti složiti sa autorom. I još da dodam, ja nisam nikakva elita. Da pokušam da preduhitrim marksističkim demonima opsednute – pri tom ne mislim da elita jednom društvu nije potrebna, nikako ne zastupam tezu o vladavini mase, a protiv elitizma. Naprotiv. Samo, jednostavno, ja nisam ta. Nisam elita.

Jer, u najprostijem pogledu na stvari, šta je elita jednom društvu? Skupina lidera, vođa, korektiv, centar uticaja, moći – finansijske, političke, vojne, društvene – elitu čine oni koje ostali slušaju, bez obzira na to šta te elite imaju da kažu. Elita je ona koja može da utiče na tok stvari, koja dakle ima uticaj i neku vrstu moći, pa makar to došlo i sa novobogataškim novcem ili jednostavno zahvaljujući glasovima građana demokratskih društava.

Ja nemam ništa od toga. Moj uticaj ne samo da je mali, već uopšte ne postoji. Pripadam skupini ljudi, koja ima onu vrstu principa, koja ograničava njihovo društveno delovanje, koalicioni kapacitet, politički potencijal… Drugim rečima – nisam spremna na sve i po svaku cenu, i time sam već veliki i ozbiljan autsajder u svakoj utakmici.

Broj glasova koje sam na izborima osvojila je toliko mali, a ljudi koji su za mene glasali takođe nisu nikakva elita. Osim toga, čini mi se da na kraju i nisu sasvim dobili ono zbog čega su dali svoj glas, u svojoj partiji sam na margini, principijelni razlozi su me doveli u potpunu (samo)izolaciju.

U Srbiji objavljujem samo na ovom mestu – na internet sajtu jedne i inače marginalizovane skupine ljudi. Ne pišem više čak ni (nekad prilično čitan) blog.

Ukratko, moj uticaj je ništavan, moj domet je nikakav, moja moć ne postoji.

To ne znači da u Srbiji elite nema. Ona je ista ona koja je i bila od drugog rata, na ovamo. Oni što su plovili Galebom po svetu i kreirali sudbinu miliona ljudi, sada su mudri i uticajni starci. Oni koji su Miloševiću zamerali što je ratove izgubio, a ne to što ih je počinjao i dalje predstavljaju duhovne veličine. Politički, vojni, policijski aparat, nimalo okrnjen i dalje vlada.

I finansijska elita je, manje više ista. Ko je novac stekao u krvavom embargu devedesetih i decenijama koje su ga pripremale, taj je decu iškolovao u najskupljim zapadnim školama i pažljivo ih pripremio da danas postanu bankari, biznismeni i ministri, stvorivši time autentičnu srpsku elitu.

(Inače, prezirem svaki napad na novobogataše i skorojeviće. U zemlji, u kojoj old money predstavlja generacija Udbaša, brižljivo raspoređena po velikim socijalističkim firmama, koji su, za Broza, iskoristili priliku za prvobitnu akumulaciju kapitala, nouveau u nouveau riche je razlika od samo nekoliko godina. Što se mene tiče, oni su nepobitni činilac svakog zaostalog društva, ne znam zašto onda ne bi bili i elita?)

I medijska elita je potpuno ista. Milorad Vučelić, za koga Antonić na primer takođe piše, za neke je ratni huškač, za neke običan lopov. Za mene je prava elita, medijski mogul, koji je i devedesetih diktirao javno mnjenje, baš kao i sad. Nekima će ostati upamćen po tome što je, kao član pregovaračke delegacije u Švajcarskoj, na početku ratova, prateći oca nacije (dok se ova intelektualna veličina, sećate se, dostojanstveno muvala svuda sa prevodilačkim slušalicama na glavi), pokušao da u avion Swiss aira uđe sa klozetskom šoljom pod miškom. Swiss je u međuvremenu bankrotirao, ali ne i Vučelić, taj je preživeo sve i sačuvao svoj novac, ugled i uticaj i sada, evo opet, diktira šta će nacija da misli.

Ili Radisav Rodić, vlasnik Glasa javnosti u kojem i Antonić objavljuje, koji je na primer i vlasnik Kurira, dva nepobitna činioca u kreiranju javnog mnjenja, u uticaju na sve društvene događaje, od predsedničkih i parlamentarnih izbora do ubistva neistomišljenika. Razlika između Kurira i Glasa je samo u tome što prvi objavljuje slike genitalija na naslovnoj strani, a drugi se ograničava isključivo na leševe. Ipak, suština je potpuno ista: diktiranje medijske slike sveta, a iz pera potplaćenih, podlih i vulgarnih autora. Tako je i u ovom slučaju: elita u Kuriru psuje i promoviše zločin, elita u Glasu, sa fakultetskom diplomom, radi to isto, samo biranim rečima.

I Slobodan Antonić je zato prava elita. I njegove kolege – Vukadinović, Vulin, Bobić-Mojsilović, J. Vučičević, Žarković, Tinska, Tijanić, Liht. To su opinion makeri, uticajni društveni faktori, uspešni poslovni ljudi koji dobro žive od svog rada. Nisu jedini, ni najvažniji, naravno, samo su slikovit primer medijske elite u službi one prave, one koja vlada.

A ta prava postoji već dugo. Duga je i njena posleratna tradicija. Ti ljudi ni biološki ne izumiru, njihov uticaj i moć se samo uvećava, njihova deca nisu više kalemari, već doktori sa Harvarda, a elitna ideja ostaje potpuno ista. Kako Srbiju držati u miloj laži da je veća, bolja i značajnija od drugih. Kako na toj laži profitirati, zaposesti vlast, koristiti sve iste

poluge prisile i terora, kako na laži zaraditi mnogo novca, a taj novac usmeriti u stvaranje novih elita.

Elita u Srbiji postoji i ona ima neuništiv sistem i potencijal. Ko joj se suprotstavi, biva jednostavno pregažen ili pozvan da joj se pridruži. A kad poziv (gotovo) svako prihvati, elita nastavlja da živi. Samo ne i onaj, ko poziv odbije. Njega elita jednostavno ubije. I onda mirno nastavi da postoji.

Peščanik.net, 18.10.2008.