Nekome tko o policijskom poslu zna samo iz američkih serija, u kojima nervozni agenti iz derutnih njujorških policijskih stanica upadaju u mračne brooklynske tattoo-salone – odakle se sljedećih pola sata čuju samo glasne psovke i mukli jauci – cijela ova stvar s Tomislavom Karamarkom može izgledati malo, pa recimo tako, nekonvencionalno.
Naš ministar policije, međutim, iskusni je pandurski lisac, i kad mu kažete da bi inspektor Andy Sipowicz iz Njujorških plavaca organizirani kriminal i korupciju u Republici Hrvatskoj završio u prvoj epizodi, on se samo nadmoćno nasmiješi i ne kaže ništa. To sa skidanjem sakoa, zavrtanjem rukava i unakrsnim ispitivanjem šakama i nogama prolazi u HBO-ovim televizijskim serijama, ali stvarni život nije HBO-ova televizijska serija. Prava policija, evo recimo hrvatska, to ipak radi malo drugačije.
Psovke i jauci
– Gdje je? – pita nervozno inspektor Tomislav Karamarko ulazeći u mračni salon za tetovažu na zagrebačkoj Knežiji, odmah s vrata skidajući sako.
– Tamo, unutra – odgovori mu mlađi neki interventni policajac. – Tvrdi da nema pojma o kakvom klanu mi pričamo.
– Ok – skine Karamarko policijsku značku i dobaci je junioru, pa stade zavrtati rukave. – Hajde da mu malo osvježimo pamćenje.
Sljedećih pola sata, iz sobice u knežijskom salonu za tetovažu čuju se glasne psovke i mukli jauci, a mladi interventni policajci pogledavaju se zbunjeno, instinktivno skupljajući ramena na svaki vrisak iz sobice. Jedan od njih, štreber s policijske akademije, ne može više slušati bolne krikove, ali ga Karamarkov partner uhvati za ruku i strogo pogleda u oči.
– Gledaj i uči – procijedi kratko Oliver Grbić. – Ovo se ne uči na akademiji.
Konačno, bogami i dobrih četrdeset pet minuta kasnije, iz sobice izlazi agent Karamarko, podvrnuti mu rukavi mokri od znoja, dolje na lijevoj podlaktici svježe tetovirana dojmljiva freska gole djevojke naslonjene na Ferrari, u pozadini kafić Stara Knežija i zalazak Sunca u obliku Dinamova grba, a na desnoj dvije prekrižene bejzbol palice i lijepom goticom ispisano “Dečki s Knežije rulz”.
– Kae, kaj gledate, milicioneri, ajmo razlaz! – maše Karamarko pištoljem pred zaprepaštenim policajcima, pa se okreće tattoo-majstoru. – Jebemtimater, kuiš, tam u Selskoj ljudi im parkiraju na mjesta za invalide, a oni nas jebu za par mrtvih, ono, ne mreš vjerovat kaj se događa, nije ni čudo da država ide u pičku materinu, kuiš ono, mislim, jebemtimater!
Tako, naime, radi hrvatska policija. Odlučno ministar Karamarko krenuo u obračun s najopasnijim klanom u državi, pa se na kraju epizode i sam upisao u zločinačku organizaciju.
Što je bilo? Starog lisca tragovi su na kraju višemjesečne istrage doveli pred sjedište Hrvatske demokratske zajednice na Trgu žrtava fašizma, pa on, pomalo i nerazumno hrabar, sam samcat upao u zmijsko leglo. Bio je to prizor kao iz filmova sa Stevenom Seagalom – otvorila se vrata Predsjedništva HDZ-a, a na njima ministar unutarnjih poslova Steven Seagal stisnutim očima skenira situaciju.
Da nije Jelene Rozge s džuboksa, gluhi bi muk bio u Predsjedništvu HDZ-a. Šeks i Jarnjak prekinuli partiju bilijara i gledaju neobičnog stranca, sa stola kraj ulaza Hebrang i Bebić ga ispraćaju ledenim pogledom, a Milinović se pridigao, okrenuo i onako krupan i mišićav, u potkošulji, gleda ga preko ruba čaše. Milijun volti pucketa zadimljenom prostorijom, a ministar, niti se ne obazirući, hladnokrvno prolazi pored njih, naslanja se na šank upadljivo blizu Kalmeti i kažiprstom poziva Čobankovića.
– Je li Jaca tu?
Kalmeta spušta svoj viski na šank i polako zavlači desnu ruku pod kožnu jaknu, a Čobanković vrti krpu u čaši i gleda prema stolu za bilijar. Nekoliko predugačkih trenutaka kasnije, Šeks otamo lagano kimne glavom.
U boj protiv korupcije
– Tu je – okrene se Čobanković strancu, a ovaj bez riječi strusi u grlo Kalmetin viski i uputi se u stražnju prostoriju, drsko pred vratima očešavši mrkog Ivana Šukera.
Niti sat vremena kasnije, Steven Seagal i Jadranka Kosor stoje pred velikim logotipom HDZ-a, iza njih postrojili se Šeks, Jarnjak, Hebrang, Kalmeta i cijelo mrko društvo, sijevaju sa svih strana blicevi, ministar Seagal u ruci ponosno drži člansku iskaznicu Hrvatskog demokratskog klana, a Šefica se naginje nad grozd šarenih mikrofona.
– U trenutku kad sam preuzela vodstvo Klana bilo je pritisaka da uklonim gospodina Seagala, vjerojatno zato što je bilo onih koji su se bojali kako zajedno kao tandem možemo još jače i bolje. Ali Steven i ja, sada kao kolege, moći ćemo još predanije nastaviti u borbi protiv kriminala i korupcije. Onda se, nakon dugačkog aplauza, nad mikrofone nagnuo i novi kolega.
– Knežijski klan je jedini koji sam provodi čišćenje svojih redova, i dokazao je… – započeo je ministar, kad ga je Jaca, sve se smješkajući prema novinarima, snažno kljucnula štiklom o cjevanicu.
– HDZ, ja se ispričavam, HDZ – nasmijao se ministar s bolnom grimasom. – HDZ je jedini koji sam provodi čišćenje svojih redova, i dokazao je da je spreman suočiti se s devijacijama u vlastitom članstvu.
Tako, rekoh, to radi hrvatska policija. Andy Sipowitz možda bi drugačije, ali Andy Sipowitz, među nama, ne postoji: to sa skidanjem sakoa, zavrtanjem rukava i unakrsnim ispitivanjem šakama i nogama prolazi u HBO-ovim televizijskim serijama, a život nije HBO-ova televizijska serija. U HBO-ovoj seriji, ako ih ne možeš pobijediti, ti ubiješ boga u njima. U stvarnom svijetu, ako ih ne možeš pobijediti, ti se učlaniš.
I svi mirni i zadovoljni. Osim Božidara Kalmete.
– Šefice – diskretno je odvukao Jadranku Kosor od švedskog stola. – Meni je sumnjiv onaj novi.
– Karamarko? – pogledala ga je Šefica.
– Aha. Mislim da radi za policiju.
Slobodna Dalmacija, 19.09.2011.
Peščanik.net, 20.09.2011.