Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Par smeđih majmuna kapucina sedi u kavezu. S vremena na vreme čuvar im daje žetone koje mogu da zamene za hranu. Opšte je poznato da kapucini više vole grožđe od krastavaca. Šta će se, dakle, desiti kad im se nanese nepravda – kad u zamenu za istovetan žeton jedan majmun dobije krastavac, a drugi grožđe?

Kad su 2003. godine Sara Brosnan i Frans de Val vršili upravo taj eksperiment na majmunima kapucinima, prvenstveno ženkama, utvrdili su da one ne trpe da budu oštećene. Majmunica u izolaciji sa zadovoljstvom će pojesti plod, bilo da je to grožđe ili komad krastavca. Ali majmunica koja vidi da je dobila krastavac, a njena partnerka grožđe, ljutito će reagovati: možda će i izbaciti krastavac iz kaveza. Brosnan i De Val su zaključili da primati “ne vole nejednakost”. Ne podnose da izvuku deblji kraj. Psiholozi imaju stručan termin za tu reakciju: nazivaju je “averzija prema nejednakosti u tuđu korist” (disadvantageous-inequity aversion – DI). Utvrđeno je da i šimpanze i psi imaju tu instinktivnu averziju prema dobijanju nečeg što je manje od onog što dobijaju njihovi partneri, a imaju je i ljudi, kod kojih se razvija od najranijih dana. Psiholozi Alesandra Gerači i Luka Surjan ustanovili su, na primer, da bebe koje imaju tek dvanaest meseci više vole pravedno nego nepravedno koncipirane crtaće.

Pa ipak, kod ljudi je averzija prema dobijanju nečeg što je manje od onog što dobijaju drugi samo jedan aspekt nepravde. Za razliku od drugih životinja, mi ponekad odbijamo i da primimo više nego drugi ljudi. Stručno govoreći, osećamo “averziju prema nejednakosti u sopstvenu korist” (advantageous-inequity aversion – AI). U nekim situacijama čak ćemo odustati od nečeg dobrog zato što je to više nego što neko drugi dobija. Želimo da raspodela dobara ostane pravedna. Dakle, ne želimo da izvučemo ni tanji kraj.

Naša averzija prema nejednakosti u tuđu korist verovatno je urođena jer je svojstvena i drugim životinjama. Pitanje za psihologe je da li je i naša averzija prema izvlačenju koristi iz nejednakosti takođe urođena – ili je, naprotiv, naučena putem nekog oblika socijalizacije. U decembru su psiholozi Piter Blejk, Ketrin Makolif, Feliks Vorneken i njihove kolege objavili rezultate eksperimenata čiji je cilj bio pružanje odgovora na to pitanje. Istraživanje je objavljeno u nekoliko zemalja – Indiji, Ugandi, Peruu, Senegalu, Meksiku, Kanadi i Sjedinjenim Državama – i obuhvatilo je oko 900 dece između četiri i petnaest godina. Psiholozi su ispitivali da li se averzija prema nejednakosti u sopstvenu korist – AI, kako se je oni skraćeno nazvali – javlja u svim kulturama i, ako se javlja, da li svuda na isti način.

Njihov metod je bio relativno prost. Postavili bi dva deteta za sto i ispred svakog od njih po praznu činiju. Na svakoj činiji nalazio se poslužavnik na koji je eksperimentator stavljao bombone. Često je nepravično raspodeljivao bombone: na jedan poslužavnik bi, na primer, spustio četiri, a na drugi samo jednu. Testirano dete stavljano je pred izbor. Moglo je da povuče zelenu ručku, što je značilo da prihvata darovane bombone jer bi one tada pale u odgovarajuće činije – ili je moglo da povuče crvenu ručku, što je značilo da ih odbija jer bi tada sve bombone pale u treću, ničiju činiju u sredini.

Istraživači su ustanovili da su deca širom sveta bila sklona da odbiju bombone ukoliko su bile raspodeljene u korist drugog deteta. (To jest odbijala su nejednakost u tuđu korist ili skraćeno DI). Takođe su ustanovili da su neka, starija deca odbijala ponude u sopstvenu korist ili skraćeno AI. Ni jedno ni drugo ponašanje ne iznenađuje. U prošlosti je mnogo puta ustanovljeno ispoljavanje AI među odraslima; u jednoj ranoj studiji bihejvioralnog ekonomiste Džordža Levenstajna i njegovih kolega čak 66% učesnika nije želelo da dobije više nego drugi. Ono što iznenađuje jeste činjenica da su deca ispoljila AI u samo tri zemlje: Kanadi, Sjedinjenim Državama i Ugandi. U drugim zemljama – Meksiku, Indiji, Senegalu i Peruu – uživala su u slatkom ukusu nejednakosti.

***

Ti rezultati otvaraju krajnje zanimljiva pitanja. Zašto je samo deci iz nekih zemalja smetala nepravedna prednost? I da li su ona odbijala takve ponude zato što im je stalo do pravednosti – ili iz nekog drugog, manje očiglednog razloga?

Ostavimo za trenutak po strani komplikovaniji slučaj AI i pozabavimo se jednostavnijim DI. Ima mnogo razloga za protivljenje nejednakosti u tuđu korist i neki su očigledniji od drugih. DI je, naravno, sa materijalnog stanovišta loš jer dobijamo manje bombona. Ali je i socijalno loš jer signalizira da nam se snižava status. U stvari, kad odbijaju ponude koje daju prednost drugima, deca su često više zabrinuta za svoj društveni status nego što ih interesuju same bombone ili apstraktne ideje poput jednakosti. Tu nije reč o pravdi i nepravdi. Reč je isključivo o meni: kako ja prolazim u tom scenariju?

Nekoliko eksperimenata pokazalo je da je društvena hijerarhija važna kada smo suočeni sa nepravednom prednošću. U jednom od njih psiholozi Mark Šeskin, Pol Blum i Karen Vin postavili su pred decu sledeći izbor: dete je moglo da uzme jedan žeton, a jedan da dâ drugom detetu ili da uzme dva žetona, a tri dâ drugom. “Pomislili biste da je ovo drugo bolji izbor jer oba deteta dobijaju više”, napisao je Blum u svojoj knjizi Samo bebe (Bloom, Just Babies). Ali deca su se često opredeljivala za drugu mogućnost – svakom po jedan žeton – jer su tako bila sigurna da neće dobiti manje od nekog drugog.

U drugoj verziji eksperimenta Blum i njegove kolege ponudili su izbor između mogućnosti da svi dobiju po dva žetona ili da subjekt dobije jedan žeton, a njegov pandan nijedan. Deci od pet i šest godina više se dopadala druga mogućnost: ona su odustajala od dva žetona i prihvatala jedan jer su tako ipak dobijala više od svojih drugova. “Mi imamo prirodnu averziju prema manjem – a ne prema nejednakosti”, rekao mi je Blum. Ponašanje dece nije principijelno; naprotiv, ono je, po Blumovom uverenju, motivisano nečim što liči na pakost. A poruka je jasna: želim da dospem na vrh. Apsolutni broj bombona manje je važan od relativnog statusa.

Ako je DI zaista povezan sa statusom, a ne s pravičnošću, može li i AI biti povezan sa statusom? Uostalom, odbacivanje ponude koja nam daje prednost takođe je društveni signal. Ako živite u društvu u kojem ideje o pravdi i jednakosti imaju privilegovan položaj, onda ima smisla da pokažete da prihvatate te ideale, čak i kad je to na vašu štetu. Pošto se tako pokažete kao tip osobe koja, bez obzira na sve, veruje u jednakost, ljudi oko vas verovatno će misliti da ste vredan i poštovanja dostojan član društva. Na taj način posmatrano, i DI i AI postižu isti cilj: obezbeđuju očuvanje statusa. Status starije dece, one koja su na prelasku u adolescenciju, ne mora uvek biti određen time što neko ima više nego drugi. On može biti određen i time što je dete postalo uzor kojem se drugi dive.

Ako je status zaista pokretačka snaga koja stoji i iza DI i iza AI, onda bi se time moglo objasniti i jedno od relativnih odstupanja od ostalih rezultata u studiji, a vezano je za Meksiko. Tokom sprovođenja eksperimenta u toj zemlji veoma mali broj dece ispoljio je AI; pored toga, pokazalo se da se DI razvija mnogo kasnije nego u drugim društvima. Drugim rečima, mali Meksikanci bili su skloni da prihvate sve ponude, bez obzira na to koliko su nejednake i u čiju su korist išle. Autori ističu da su se u datom uzorku deca većinom međusobno poznavala. Moguće je da su već razvila reputacije pa otud ono što se dešavalo u eksperimentu nije imalo stvarnog uticaja na društvenu hijerarhiju. Mogla su slobodno da uživaju u bombonama, a da pritom ne šalju društvene signale.

***

Ipak, čak i ako AI i DI imaju mnogo toga zajedničkog – čak i ako su obe pojave povezane sa statusom – istraživanje Pitera Blejka i njegovih kolega pokazuje da se i razlikuju bar u jednoj veoma važnoj stvari. DI je urođen: u celom svetu, a i u životinjskom carstvu, onaj ko dobije manje od drugih percipira to kao uvredu. S druge strane, AI se javlja neujednačeno. Studija pokazuje da, u proseku, postoji veća verovatnoća da će starija deca u Kanadi, Sjedinjenim Državama i Ugandi pre odbiti ponudu koja im daje prednost nego ponudu koja učesnike izjednačava. Nasuprot tome, u Meksiku, Peruu i Indiji ona će rado prihvatiti ponudu koja im daje više nego drugima. U prošlosti su se studije o AI fokusirale na takozvana WEIRD (zapadna, obrazovana, industrijalizovana, bogata i demokratska – Western, educated, industrialized, rich and democratic) društva. Kao rezultat toga, neujednačenost pojavljivanja AI prolazila je neopaženo.

Da bi objasnili tu neujednačenost, Blejk i njegove kolege ukazuju na izvestan broj mogućih uzorka. Među njima se najviše ističu “zapadne norme”. Oni kažu da je averzija prema nejednakosti u sopstvenu korist češća u zapadnim društvima zato što su tamo jednakost i apstraktni pojam “pravednosti” vrednovani kao dobra sama po sebi; jedino pod takvom pretpostavkom žrtvovanje sopstvenog interesa u ime pravednosti postaje povezano sa statusom. (Naravno, poslednjih godina zapadna društva se bore sa problemom porasta nejednakosti – što je ironija kojoj istraživači nisu posvetili pažnju.) U svojoj ranijoj studiji Makolif, Blejk, Vorneken i njihove kolege utvrdili su da su subjekti ispoljavali DI čak i kada nije bilo vidljivog partnera, a da se AI pojavljivao samo u društvenim situacijama. To pokazuje da su verovatno potrebne određene vrste društvenog okruženja da bi se AI razvio u punoj meri.

Ako ga zapadna kultura podstiče, zašto je onda AI tako uobičajena pojava u Ugandi? Blejk i njegove kolege pretpostavljaju da odgovor leži u specifičnoj podgrupi ugandske populacije koju su ispitivali. Oni su okupili decu iz škola u kojima su predavali učitelji sa zapada i gde su zapadni istraživači često ispitivali đake. Možda je to okruženje promenilo njihovo osećanje pravičnosti. Čini mi se da je takvo objašnjenje pomalo neubedljivo: zar nisu i druga društva izložena uticaju zapadnih normi, naročito u modernom dobu svuda prisutnih smartfona i masovnih medija? “Ostaje mogućnost da deca u Ugandi odbijaju povlašćenost iz razloga koji nemaju veze sa zapadnim normama”, pišu autori. “Ako je tako, trebalo bi da očekujemo da će se AI pojaviti i u drugim zajednicama u Ugandi, koje imaju slične kulturne norme, ali drukčije institucionalne strukture.”

Iza pitanja kako stoje stvari sa “zapadnim” AI nazire se šire pitanje: koji činioci u društvu mogu da stvore normu vrednu napora da se postavimo kao neko ko ne želi da primi više od drugih? Džordž Levenstajn je u istim istraživanjima u kojima je ustanovio da je oko 66% odraslih ispoljilo AI pokušao da ustanovi i uslove koji mogu podstaći averziju prema nejednakosti u sopstvenu korist. Počeo je od toga što je od subjekata tražio da zamisle da su akteri u određenom poslovnom scenariju. Po prvom scenariju, subjekat je zajedno sa partnerom izumeo novu vrstu skija; po drugom je sa susedom delio porez na prihod od praznog placa; a po trećem se sukobio sa direktorom prodaje u maloprodajnom objektu. U svim tim scenarijima njihov prethodni odnos sa pandanom opisan je kao pozitivan, negativan ili neutralan, a novčane isplate bile su ili jednake ili su odražavale povlašćenu odnosno nepovlašćenu nejednakost. Kao što se moglo i očekivati, što se tiče DI, nikome se nije dopadalo da dobije manje od saizumitelja, poslovnog partnera ili direktora. Nasuprot tome, AI je bio neujednačeno raspoređen; a u nekim situacijama ga uopšte nije bilo. Gotovo redovno se javljao u scenariju vezanom za izum i prazan plac – ako je prethodni odnos bio pozitivan ili neutralan, ne tako često u scenariju vezanom za prodaju, a ako je odnos bio negativan uopšte ga nije bilo. (U tom slučaju ljudi su više voleli da imaju prednost nad pandanima.)

Na osnovu njihovih izbora Levenstajn je podelio učesnike na tri grupe: svece, lojaliste i nemilosrdne takmace. Sveci su najviše od svega cenili jednakost, zanimala ih je pravda kao takva. Lojalisti su na prvo mesto stavljali jednakost u pozitivnim odnosima, ali su u negativnima pokazivali veću sklonost ka AI – odnosima su pristupali sa društvenog stanovišta, to jest nastojali su da stvore lojalnost odustajanjem od nepravičnih prednosti. Nemilosrdni takmaci uvek su bili za to da dobiju više od drugih. Relativni procenti bili su sledeći: 24% svetaca, 27% lojalista i 36% nemilosrdnih takmaca. (Ostatak nije mogao biti klasifikovan.) Zatim je Levenstajn razjasnio prethodne odnose tako što je subjektima u nekoliko pasusa objasnio zašto su ti odnosi pozitivni, negativni ili neutralni. Pod tim uslovom smanjen je broj svetaca i nemilosrdnih takmaca, a procenat lojalista je porastao za više od pola – na 52%.

Drugim rečima, kad su učesnici bolje upoznali kontekst društvenih scenarija u istraživanju i više se posvetili svojim odnosima, prestali su da ih neguju u održavaju. I dobro su učinili. Rezultati druge grupe eksperimenata pokazuju da što više zaradimo u kontekstu nejednakosti, to izazivamo više neprijateljskih reakcija drugih. Što je piramida viša, to ljudi manje vole one koji su na njenom vrhu.

Svi ti rezultati govore ponešto o tome zašto cenimo pravičnost. Naše ideje o pravičnosti više su relativističke nego apsolutne. Mi joj u mnogo čemu pristupamo kao obliku signaliziranja. Ljudi retko teže jednakosti kao apstraktnom principu; umesto toga, koriste pravičnost da bi se izborili za mesto u društvenoj hijerarhiji. Zato, kada postoji mogućnost da ojačamo buduće veze, rado odustajemo od nepravičnih prednosti.

Mogu li ti opšti principi objasniti zašto se AI javlja ranije i češće u nekim društvima? Možda, ali potrebno je obaviti još mnoga istraživanja da bi se dobio koliko-toliko jasan odgovor. Ono što pouzdano znamo jeste da kultura igra ulogu u tome – ali kakva vrsta kulture? Možemo li se tome naučiti? Kada bismo saznali odgovor na to pitanje, mogli bismo izgraditi svet u kojem ima više svetaca i lojalista – a manje nemilosrdnih takmaca.

Maria Konnikova, The New Yorker, 07.01.2016.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 03.02.2016.