- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako se učimo otpornosti

Venecija 2012, Alisa Koljenšić Radić

Norman Garmzi, razvojni i klinički psiholog na Univerzitetu u Minesoti, tokom četiri decenije dugog istraživanja upoznao je hiljade dečaka i devojčica. Ali jedan dečak mu je posebno ostao u sećanju. Imao je devet godina, majka mu je bila alkoholičarka, a otac ih je napustio. Svakog dana dolazio je u školu sa istim sendvičem: dva parčeta hleba bez ičega između njih. Kod kuće nije bilo druge hrane i nije bilo nikog ko bi se za to pobrinuo. Uprkos tome, sećao se kasnije Garmzi, dečak nije želeo da ga “bilo ko sažaljeva zbog nesposobne majke”. Svakog dana bi bez izuzetka ušetao u školu sa osmehom na licu i “sendvičem sa hlebom” u torbi.

Dečak sa hlebom bio je deo posebne grupe dece. Pripadao je proučavanom uzorku mališana – prvom među mnogima – koje će Garmzi ubuduće svrstavati u uspešne, čak bolje od drugih, uprkos neverovatno teškim okolnostima. Ta deca su ispoljavala osobinu koju će on kasnije nazvati “psihološkom otpornošću”. (Garmziju se pripisuje zasluga da je prvi koji je taj pojam izučavao u eksperimentalnom okruženju.) Tokom dugog niza godina posećivao je škole širom Amerike, naročito one u ekonomski zaostalijim područjima i pritom uvek imao standardnu proceduru. Zakazivao bi sastanak sa direktorom i socijalnim radnikom ili medicinskom sestrom i postavljao uvek isto pitanje: “Ima li kod vas dece čije je socijalno okruženje u početku zahtevalo poseban oprez – za koju se činilo da lako mogu postati problematična – ali su, na opšte iznenađenje, postala ponos škole?” “Ja sam zapravo pitao: ‘Možete li identifikovati decu koja su pod psihološkim stresom, ali postižu uspeh u školi?'”, objasnio je Garmzi u intervjuu iz 1999. godine. “Pošto bih postavio to pitanje, nastala bi duga pauza pre nego što bih dobio odgovor. Da sam pitao ima li u ovoj školi dece koja su problematična, ne bi bilo nikakvog oklevanja. Ali pitati za decu koja su prilagodljivi i dobri u školi a potiču iz poremećenog okruženja – to je bilo nešto novo. Tako smo počinjali.”

***

Psihološka otpornost je veliki izazov za psihologe. Da li je posedujemo ili ne, ne zavisi od nekog određenog testa nego od načina na koji se odvija naš život. Ako imamo sreće da nikada ne doživimo neku nesreću, nećemo znati koliko smo otporni. Tek kada se suočimo sa preprekama, stresom i drugim pretnjama iz okruženja, pokazuje se da li smo otporni ili nismo: da li im podležemo ili ih prevazilazimo.

Pretnje iz okruženja mogu imati različite oblike. Neke su rezultat niskog socijalno-ekonomskog položaja i teških porodičnih okolnosti (Garmzi je proučavao upravo takve oblike). Ta vrsta pretnji – roditelji sa psihološkim ili drugim problemima, izloženost deteta nasilju ili lošem postupanju, mučan razvod roditelja – često su hronične. Druge su akutne: kada dete doživi ili vidi traumatično nasilan sukob ili mu se desi nesrećan slučaj. U svemu tome važni su intenzitet i trajanje takozvanih stresora. Kada su stresori akutni, intenzitet je obično visok. Stres koji proističe iz hronično nesrećnih okolnosti, piše Garmzi, može biti nižeg intenziteta, ali ima “ponavljani i kumulativni uticaj na sposobnost suočavanja sa teškoćama i prilagođavanja i traje mesecima, a obično i znatno duže.”

Pre Garmzijevog rada većina istraživanja traumatičnih i negativnih životnih iskustava imala je suprotan fokus. Umesto traganja za zonama snage, tragalo se za zonama ranjivosti; istraživano je iskustvo koje navodi ljude da podlegnu lošim životnim ishodima (ili decu da budu “problematična”, kako se izrazio Garmzi). Garmzijev rad označio je početak izučavanja zaštitnih činilaca: elemenata okruženja ili ličnosti pojedinca koji mu obezbeđuju uspeh uprkos postojećim izazovima. Garmzi je odustao od istraživanja pre nego što je došao do konačnih zaključaka – prekinula ga je Alchajmerova bolest – ali njegovi učenici i sledbenici identifikovali su neke elemente i svrstali ih u dve grupe: individualni, psihološki faktori i spoljašnji faktori vezani za okruženje i sklonosti s jedne ili prosto imanje sreće s druge strane.

Razvojna psihološkinja Emi Verner objavila 1989. rezultate istraživanja koje je trajalo 32 godine. Ona je pratila grupu od 698 dece na havajskom ostrvu Kauaji od vremena pre njihovog rođenja do kraja treće decenije života. Za to vreme je beležila da li su bila izložena nekom stresu: materinskom stresu in utero, siromaštvu, problemima u porodici i tako dalje. Dve trećine dece poticalo je iz porodica koje su u osnovi bile stabilne, uspešne i zadovoljne; preostala trećina bila je okarakterisana kao “izložena riziku”. Slično Garmziju, Verner je ubrzo ustanovila da deca izložena riziku različito reaguju na stres. Dve trećine njih su do desete godine “pokazale da imaju ozbiljne probleme sa učenjem ili ponašanjem, a do svoje 18. godine su kod svih zabeleženi slučajevi delinkvencije, mentalnih zdravstvenih problema ili tinejdžerske trudnoće”. Ali preostala trećina se razvila u “sposobne, samouverene i brižne mlade ljude”. Postizali su uspehe u obrazovanju, na porodičnom i društvenom planu – i uvek bili spremni da iskoriste nove šanse.

Šta je to što je tu decu učinilo otpornima na životne nedaće? Budući da su pojedinci u ovom uzorku neprestano praćeni i testirani tokom tri decenije, Verner je sakupila mnoštvo dragocenih podataka. Ustanovila je da je nekoliko elemenata unapred uslovilo otpornost ove dece. Neki su bili povezani sa srećnim okolnostima: otporno dete je uspostavilo čvrstu vezu sa staraocem, roditeljem, učiteljem ili nekom drugom osobom u ulozi vaspitača. Ali prilično veliki skup elemenata bio je psihološki i povezan sa načinom na koji deca reaguju na okruženje. Otporna deca su od malih nogu težila da “samostalno upoznaju svet”. Bila su samosvojna i nezavisna, tragala su za novim iskustvima i imala “pozitivnu društvenu orijentaciju”. “Iako ne naročito nadarena, ta deca su uspešno primenjivala svaku veštinu koju su imala”, piše Verner. I što je možda najvažnije, otporna deca su posedovala ono što psiholozi nazivaju “unutrašnjim lokusom kontrole”: verovala su da od njih samih zavisi šta će postići u životu, a ne od okolnosti u kojima se nalaze. Otporna deca su verovala da sama kroje svoju sudbinu. U stvari, na skali koja meri lokus kontrole, kod njih su zabeležene manje devijacije nego kod dece iz standardne grupe.

Verner je takođe ustanovila da se tokom vremena otpornost menja. Neka otporna deca naprosto nisu imala sreće: iskusila su višestruke jake stresove koji su ih pogodili u slabe tačke i njihova otpornost je isparila. Otpornost je, objašnjava Verner, nalik neprekidnom proračunu o tome koja strana jednačine će prevagnuti: otpornost ili takozvani stresori? Stresori mogu da postanu tako jaki da nadvladaju otpornost. Ukratko, većina ljudi ima tačku pucanja. S druge strane, neki ljudi koji nisu bili otporni kada su bili mali, nekako su se naučili veštinama otpornosti. Oni su kasnije u životu bili u stanju da prevaziđu nesrećne okolnosti i nastavili su da napreduju koliko i oni koji su sve vreme bili otporni. To naravno otvara pitanje učenja otpornosti.

***

Džordž Bonano je klinički psiholog na Učiteljskom koledžu Univerziteta Kolumbija; na čelu je Laboratorije za gubitke, traume i emocije i gotovo 25 godina proučava otpornost. Garmzi, Verner i drugi pokazali su da se neki ljudi daleko bolje suočavaju sa nesrećnim okolnostima nego drugi; Bonano je pokušao da utvrdi odakle potiču ove varijacije. Njegova teorija otpornosti počinje od sledećeg opažanja: svi mi posedujemo isti osnovni sistem reakcije na stres, sistem koji se razvijao milionima godina, a imaju ga i druge životinje. Većina ljudi ga prilično dobro koristi kada se suoči sa stresom. Što se tiče otpornosti, pitanje glasi: zašto neki ljudi češće ili uspešnije koriste taj sistem nego drugi?

Bonano je ustanovio da je percepcija jedan od najvažnijih elemenata otpornosti: da li konceptualizujemo događaj kao traumatičan ili kao priliku da nešto naučimo i razvijamo se. “Događaji nisu traumatični sve dok ih ne doživimo kao traumatične”, rekao mi je Bonano: “Kada nešto nazovemo ‘traumatičnim događajem’ lažno predstavljamo tu činjenicu”. On je skovao drugačiji termin – potencijalno traumatičan događaj – koji je po njemu precizniji. Teorija je jasna. Svaki zastrašujući događaj, bez obzira na to koliko nam se čini negativnim kada ga posmatramo sa strane, ima potencijal da bude ili ne bude traumatičan za osobu koja ga je doživela. (Bonano posebnu pažnju posvećuje akutnim negativnim događajima koji mogu da nas ozbiljno povrede.) Uzmimo za primer nešto tako strašno kao što je iznenadna smrt bliskog prijatelja: verovatno ćemo biti tužni, ali ako nađemo način da taj događaj konstruišemo kao ispunjen značenjem – možda ćemo postati svesniji neke bolesti ili uspostaviti bliže veze sa zajednicom – ne moramo ga videti kao traumatičan. (I zaista, Verner je ustanovila da će otporni pojedinci mnogo češće govoriti o nesrećnom događaju kao o izvoru duhovne i verske podrške nego neotporni.) Takvo doživljavanje stvari nije inherentno događaju; ono zavisi od psihološkog konstrukta, to jest od načina na koji konstruišemo značenje tog događaja za nas.

To je razlog, rekao mi je Bonano, za to što “stresni” ili “traumatični” događaji ne mogu mnogo da nam pomognu u predviđanju onoga što će nam se desiti u životu. “Prospektivni epidemiološki podaci pokazuju da izloženost potencijalno traumatičnim događajima ne predskazuje kasnije funkcionisanje pojedinca. Možemo ga predvideti samo ako postoji negativna reakcija na te traumatične događaje”. Drugim rečima, proživljavanje neke nesreće, bilo da ona spada u uobičajene pojave u našem okruženju ili u akutno negativne događaje, ne znači da ćemo i ubuduće patiti. Važno je da li je ta nesreća postala naša trauma.

Dobro vest je to što se pozitivno konstruisanje značenja događaja može naučiti. “Da li ćemo biti manje ili više ranjivi zavisi od načina na koji razmišljamo o stvarima”, kaže Bonano. Istraživanje neuronaučnika Kevina Oksnera sa Univerziteta Kolumbija pokazalo je da će ljudi, ako nauče da drugačije razmišljaju o stimulusima – promeniti svoj odnos prema njima posle negativne početne reakcije ili manje emocionalno reagovati posle početne reakcije “nabijene emocijama”. Ljudi mogu da se obuče da bolje regulišu svoje emocije i čini se da ta obuka ima trajne efekte.

Sličan postupak primenjivan je i na eksplikativne stilove – tehnike koje koristimo da bismo objasnili događaje. Već sam pisala o istraživanju Martina Seligmana, psihologa sa Univerziteta Pensilvanija i jednog od pionira na polju pozitivne psihologije: on je utvrdio da su ljudi uspešniji i manje skloni depresiji kada promene svoje eksplikativne stilove, to jest kada sa unutrašnjeg pređu na spoljašnji (“loši događaji nisu moja krivica”), sa globalnog na poseban (“ovo je sitna stvar, a ne nepobitan pokazatelj da sa mojim životom nešto nije u redu”) i sa trajnog na promenljiv (“mogu da promenim situaciju, a ne da pretpostavljam da je nepromenljiva”). Isto važi i za lokus kontrole: kad imamo lokus kontrole koji je u većoj meri unutrašnji, manje opažamo stres i bolje funkcionišemo, ali i sâm prelazak lokusa sa spoljašnjeg na unutrašnji izaziva pozitivne promene, i u psihološkom i u objektivnom smislu. To znači da se kognitivne veštine koje jačaju otpornost mogu naučiti i mogu stvoriti otpornost tamo gde je nije bilo.

Moguće je i suprotno kretanje. “Možemo postati manje otporni ili se može smanjiti verovatnoća da ćemo biti otporni”, kaže Bonano. “Mi u sebi lako stvaramo ili preuveličamo stresore. To je opasnost koju podrazumeva naša ljudskost”. Ljudska bića su sklona brizi i opsesiji: tako neka sitna stvar može prosto da eksplodira u nama, da navede naš um da podivlja i dovede nas do ludila, sve dok osećamo da je ta sitnica najvažnija stvar koja nam se ikada desila. U izvesnom smislu, reč je o samoispunjavajućem proročanstvu. Ako nesrećne okolnosti protumačimo kao izazov, postaćemo fleksibilniji i bićemo u stanju da se sa njima suočimo, da iz njih nešto naučimo, krenemo dalje i razvijamo se. Ako se fokusiramo na njih, shvatimo ih kao pretnju, potencijalno traumatičan događaj postaće trajan problem, bićemo manje fleksibilni i veća je verovatnoća da će to na nas ostaviti negativne posledice.

U decembru 2015. New York Times je objavio članak pod naslovom “Duboka praznina otpornosti” (“The Profound Emptiness of Resilience”). U njemu se ističe da se pojam otpornosti prečesto koristi, često na način koji mu oduzima svaki smisao i povezuje ga sa nedovoljno jasnim pojmovima kao što je na primer “karakter”. Ali otpornost ne mora biti ni prazan ili nejasan pojam. U stvari, tokom decenija istraživanja saznali smo mnogo o tome kako ona deluje. Ta istraživanja pokazuju da je otpornost u krajnjoj liniji skup veština koje se mogu naučiti. Poslednjih godina nemarno koristimo taj termin – ali to ne znači da on nije precizno definisan. Vreme je da shvatimo šta “psihološka otpornost” zaista jeste.

Maria Konnikova, The New Yorker, 11.02.2016.

S engleskog prevela Slobodanka Glišić

Peščanik.net, 24.02.2016.