- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako smo poraženi

Moja prijateljica Steph je odrasla u Liverpoolu, u kući čije je dvorište bilo obasjano reflektorima legendarnog Anfielda. Sjeća se da je kao djevojčica ležala u svom krevecu i slušala moćni huk sa stadiona. Prvi put je na utakmicu otišla s ocem – koji je, naravno, imao sezonsku kartu za Kop – kad joj je bilo jedanaest godina. Prvi put je pratila Liverpool na utakmici u gostima s petnaest godina, a tada negdje je počela i da ide po Evropi – to su bila vremena kada je Liverpool harao kako po Kontinentu tako i po Engleskoj. Otud je ona ne samo moj izvor informacija i glasina vezanih za moj omiljeni klub nego i usmeni historičar Liverpoola, žena koja se sjeća svega i svačega vezanog za Liverpool.

Pričala mi je jednom o vremenima kad su liverpulski huligani bili zloglasni diljem Evrope, kada su masovne tuče na utakmicama bile redovna pojava, kada su postojale paravojne huliganske grupe koje su održavale treninge na kojima su vježbali napade na protivničke navijače, kada je izvjesni broj liverpulskih fanatika pripadao ultradesnoj Britanskoj nacionalnoj partiji, kada su neki navijači bili spremni ubiti, a možda i ginuti, za svoj klub. Sve je to kulminiralo 29. maja 1985. masakrom na Heyselu, kada je nasmrt pregaženo 39 navijača Juventusa.

To se sve dešavalo, pričala mi je Steph, nakon što je Margaret Thatcher zatvorila brodogradilišta i dokove koji su hranili Liverpool. Nezaposlenost je znala dostići pedeset posto u gradu koji je bio siromašan i u doba kad je bilo posla. (Dovoljno je vidjeti kako izgleda okolina Anfielda – male, mračne, radničke kuće – pa da se prepozna historijska vezanost kluba za određenu klasu.) Uspjeh kluba je postao pitanje života i smrti, a sve su se frustracije prebacile u domen fudbala – Liverpool Football Club je bio tračak smisla u besmislenom životu. Steph se sjeća tih teških vremena, kad nije bilo hljeba da se jede, kad se nije znalo da li će ikad biti bolje i kad je jedna i jedina stvar koja je držala grad u životu bila sljedeća utakmica kluba. To, naravno, nije bio nikakav izgovor za huligansko nasilje, ali je bilo jasno da je nasilje u tom kontekstu bilo neizbježno.

Sjetio sam se te priče o gradu koji je dotakao dno čitajući o neredima u Mostaru i “slavlju” u Sarajevu nakon utakmice Turska – Hrvatska. Očigledno je, naravno, da je intenzitet “slavlja” proporcionalan opštem očaju, kao što su bakljade i zastave na vječitim derbijima uvijek bile svjetlije i veće što je život bio mračniji i manji. Ali u oblasti doticanja dna, Bosna jedva da ima premca (da nije Zimbabvea, bili bismo svjetski prvaci). Pod parolom “Nas i Turaka trista miliona” aktivirana je budalasta fantazija o nekoj tajnoj vezi sa sekularnom, modernom demokratskom zemljom koja je izrasla iz revolucionarnog negiranja Imperije čiji je dio Bosna nekad bila. U modernoj Turskoj fesovi i pokrivanje su zakonom zabranjeni, Allah ne figuriše u Ustavu, a za Bosnu niko ne haje. Slaviti pobjedu Turske u Bosni je kao slaviti pobjedu Španije na Kubi – veze su ili ukopane u prošlosti ili su stvar investicija te tako krajnje teoretske za osiromašeno lokalno stanovništvo. I ako je pobjeda Turske naša pobjeda, zašto stati tu – zašto ne slaviti pobjedu kriket reprezentacije Pakistana nad Novim Zelandom? Zašto ne nasrnuti na švedske i brazilske turiste zato što su švedski i brazilski sudija na olimpijadi dali niske ocjene malezijskom skakaču s daske, nakon što se ovaj bacio u bazen potrbuške? Ili zašto ne zapaliti nekoliko Mercedesa iliVolkswagena u poluvremenu utakmice Turska – Njemačka?

Najgore u svemu tome je, međutim, to što je gorespomenuto “slavljenje” tuđe pobjede simptom situacije u kojoj naših pobjeda nema, niti su za naših života izgledne. Možda sam ja pogrešna osoba da podsjetim da, kad je Senturk stavio kuglu u zadnjoj sekundi produžetaka, nije mu – kao ni nikome na stadionu ili u svijetu izvan granica naše domovine – pala na pamet Bosna i Hercegovina. Štaviše, spreman sam se kladiti da mu BiH još uvijek nije pala na pamet, a najvjerovatnije nikad i neće, pošto je pobjeda bila njegova i njegove reprezentacije. Što se nas tiče, ne da nema pobjeda, nego nema ni utakmica – za Bosnu su se manje-više sva takmičenja završila ili porazom ili diskvalifikacijom. Mi više nikome ne možemo ništa, pošto su već neko vrijeme sve pobjede tuđe a svi gubici naši.

U savršenom svijetu taj permanentni poraz bi možda doveo do spoznaje o besmislenosti nasilja, do razumijevanja situacije u kojoj su nemoć i beznačajnost apsolutni te tako svaki nasrtaj na one druge – na one koji, na kraju krajeva, imaju malo veze s našom situacijom – postaje groteskan. U svijetu u kojem živimo život u mraku dovodi do sljepila, a manjak života dovodi do neiživljenosti – u tom i takvom svijetu nasrtaj na one druge izgleda kao jedini čin koji ima smisla, jedini način da se izrazi duboko nezadovoljstvo, dok je svaka, rijetka radost vezana za muku nekog drugog, makar tu muku prouzrokovao neko ko s nama nema ama baš nikakve veze.

Ma kako besmisleno, nasilje nikad ne dovodi do olakšanja, dok huja, nervoza i nezadovoljstvo kvasaju u nedogled. Stanje svijesti u kojem je svako ko nije mi legitimna meta našeg nasilja postaje svakodnevno, pa se onda mi možemo definisati samo u procesu nasilja, što će reći da je rat idealan kontekst za takve definicije. Dok ima rata, biće i nas – i obrnuto, dok ima nas, biće nekakvog rata. Zato su liverpulski jurišnici sebe zamišljali kao ratnike, zato su jugoslovenski ratovi započeli na fudbalskim stadionima, zato je “slavlje” nakon pobjede Turske uvezano s raznovrsnim ratničkim fantazijama.

Pobjeda Turske se tako izvrgnula u poraz Bosne. Skoro se ništa nije naučilo iz zadnjih nekoliko decenija: niti to da vlast koja zavisi od podjele na nas i njih i koja u ime naših interesa pljačka vlastite građane ne može postojati a da ne rezultira u nekoj vrsti ozbiljnog nasilja, niti to da se ta nasilna energija nikada ne raspline, nikada ne nestaje, nego postaje kao smog – mi je udišemo, a ona nas truje.

I može biti da sam ja pogrešna osoba da to na kraju kažem, ali svejedno, reći ću: Nemojte se, ljudi, zajebavati, poginuće neko.

 
BH Dani, 27.06.2008.

Peščanik.net, 28.06.2008.