- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako su političke stranke nadmudrile Evropsku uniju

 
Ako političke debate do majskih izbora za Evropski parlament nisu ispunile očekivanja, verovatno je to zato što su očekivanja bila previsoka. Televizijski obračuni najavljivani su kao odlučujući trenutak u evoluciji EU demokratije, konačno pružajući biračima priliku da ispitaju i izaberu kandidate za ključno telo Evropske unije. Međutim, gledaoci su umesto toga dobili grupu vremešnih partijskih insajdera koji se hrabro bore da se izdignu iznad svojih biografija i ponude Evropi preko potrebno osećanje svrhe.

Kakve god bile zasluge kandidata koji su izašli na scenu u Mastrihtu 28. aprila, oni nisu predodređeni da predstavljaju kulturnu promenu. Socijalistički glavešina i predsednik Evropskog parlamenta Martin Šulc ispao je džangrizav; konzervativni Žan-Klod Junker, koji je od 1995. do 2013. bio na čelu međunarodnog poreskog utočišta zvanog Luksemburg, bio je toliko nezainteresovan da se činilo da je pao u komu; liberalni Gi Verhofštat, koji je devet godina bio premijer Belgije, uspeo je da ubaci svaku moguću frazu koja se može očekivati od nekoga ko nema mnogo da izgubi. Jedini kandidat koji je legitimno mogao da tvrdi da je autsajder bila je poslanica zelenih Ska Keler, ali je često izgledala kao da ne zna gde se nalazi.

Rasprava bi razočarala čak i najvatrenije političke zavisnike (kojih u ovom gradu ne manjka). Što je još gore, sučeljavanje je vodio novinarski dvojac toliko opsednut precizno tempiranim američkim formatom da su zanimljivi komentari ostajali bez reakcije a kandidatima je omogućeno da zaobiđu važne probleme bez potpitanja. U retkim trenucima kada bi debata zaživela, voditelji su je kočili čitajući pristigle tvitove koji su, bez vickastih haštegova, bili izrazito isprazni.

Koliko god ovaj sudar partijskih dinosaurusa bio izvikan, pogrešno bi bilo misliti da se nije radilo o pravom istorijskom trenutku. Činjenica da su kandidati sada morali da se suoče s biračkim haštagovima – pa čak i da je uopšte bilo kandidata – direktno je proizilazila iz organizovanog pokušaja političke reforme.

Evropski lideri usvojili su sveobuhvatni Lisabonski ugovor 2007. (i počeli da primenjuju 2009. godine) reagujući na zabrinutost da institucije Evropske unije nemaju demokratski legitimitet. To je bio mudar potez: pitanja o institucionalnom legitimtetu postala su ključna u talasu evroskepticizma koji preplavljuje kontinent.

U središtu debate je Evropska komisija, izvršno telo Evropske unije. Upravo ovo briselsko telo, a ne Evropski parlament, predlaže najveći deo zakona EU. Do sada je predsednika Komisije – glavnog ministra EU – biralo društvo lidera iz dvadeset osam država članica, sastajući se iza zatvorenih vrata i trgujući izvršnim pozicijama i direktorskim mestima dok se ne dogovore. Koga god izabrali, ishod je uvek bio isti: predsednik Komisije je bio rezultat dogovora članica.

Proces odabira oslabio je nezavisnost izvršne grane Evropske unije i njenog rukovodstva. Politička plašljivost aktuelnog predsednika, Portugalca Žozea Manuela Baroza, pravi je pokazatelj ovog problema. Najbolju repliku u beživotnoj debati imao je Verhofštat, koji je rekao da „g. Barozo prvo pozove Pariz, onda Berlin – u stvari, obično je obrnuto, prvo Berlin pa Pariz – i tek kad dobije zeleno svetlo iz ove dve zemlje usuđuje se da nešto predloži…“  Kakav god bio predsednikov raspored, nema sumnje da je Barozo bojažljivo pristupao članicama, omogućivši vladama EU štetan nivo uticaja nad izvršnom vlašću.

U strogo pravnom smislu, Lisabonski ugovor je ostavio izbor predsednika Komisije u rukama Saveta Evrope, nadparlamenta koji predstavlja države članice. Ali tekst člana 18 postavlja Evropski parlament, jedinu neposredno biranu instituciju EU, u središte zbivanja. Evo šta stoji u ugovoru: „Uzimajući u obzir rezultate izbora za Evropski parlament i nakon obavljenh odgovarajućih konsultacija, Evropski savet, kvalifikovanom većinom, predlaže Evropskom parlamentu kandidata za predsednika Komisije.“

Ne morate biti ustavni pravnik da biste znali da „uzimajući u obzir“ može da znači bilo šta. Da li bi Savet sada biti dužan da postavi kandidata koga predloži stranka sa najviše izabranih članova u parlamentu? Ili bi morao da posao poveri lideru koji uspe da okupi najveću koaliciju? Ili to jednostavno znači da ukoliko, recimo, desni centar dobije najviše glasova, onda Savet može da postavi koga god hoće sa desničarskim pedigreom ko uspe da napabirči najveću koaliciju (izvršna direktorka Međunarodnog monetarnog fonda Kristin Lagard, bivša francuska ministarka finansija, predložena je u tom kontekstu)?

Za političke partije u Evropskom parlamentu, klimav tekst Ugovora predstavljao je retku priliku za otimanje vlasti od Saveta. Umesto da se upuštaju u to šta sporazum zapravo znači, stranke su odlučile da predlože svoje kandidate pred parlamentarne izbore u maju 2014, vodeći kampanju skandalozno predsedničkog tipa, sa sve posterima i promotivnim spotovima.

Tako da je sama kampanja, iako Savet nije bio zakonski dužan da imenuje lidera čija je partija pobedila na izborima, kandidatima pružila ugled i legitimitet koji ne proizilaze iz člana 18. Svakom televizijskom debatom, svakim govorom u kampanji i svakom kritikom Saveta, oni koje će kasnije prozvati spitzenkandidaten („vodeći kandidati“ na nemačkom) gradili su vezu sa biračima koja se ne može lako prekinuti. Opravdano ili ne, bilo je to dobro izvedeno preotimanje vlasti Evropskog parlamenta.  

Kandidati su znali šta rade i izvršili su dodatan pritisak: u nesvakidašnjem slaganju tokom debate vođene na engleskom jeziku, rekli su da će jedan od njih definitivno biti sledeći predsednik Komisije i obećali da će podržati svakog ko dobije najviše glasova. Štaviše, ukoliko Savet pokuša da nametne nekog ne-spitzenkandidata onda će parlament uzvratiti poništavanjem tog imenovanja (Evropski parlament ima pravo veta na izbor Saveta).

Savet je u problemu: njegov moralni autoritet u izboru predsednika Komisije je preotet, a imao je ozbiljne rezerve prema dva spitzenkandidata koji su zapravo imali šanse da pobede: Junkeru i Šulcu. Ovo je ubrzo postalo pitanje političkog pragmatizma: može li Savet da priušti da ignoriše Parlament i njegovo biračko telo?

Nakon izbora, iz kojih je konzervativna Evropska narodna partija izašla kao pobednik, nemačka kancelarka Angela Merkel izrazila je „duboke sumnje“ u vezi sa Junkerom. Njen komentar izazvao je brzu političku reakciju sa svih strana nemačke političke scene, pa je morala da ustukne i da ga podrži – što je i činila sve do njegovog imenovanja ove nedelje.

Zatim je britanski premijer Dejvid Kameron stupio na scenu. Pošto je potučen od evroskeptične Partije nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, ili UKIP, čijih je 27 odsto glasova nadmašilo i Kameronove konzervativace i opozicionu Laburističku partiju, premijer je bio pod političkim pritiskom da odgovori. To je učinio oštrim napadom na Junkerovu kandidaturu. Ona je „duboko pogrešna“, rekao je, pošto je Junker bio „u središtu projekta za povećanje ovlašćenja Brisela i smanjivanje ovlašćenja nacionalnih država čitavog svog radnog veka“.

Međutim, što je još važnije, Kameron je rekao da je protiv čitavog sistema spitzenkandidata, tvrdeći da „nije bilo dobro da se izabrani šefovi vlada evropskih zemalja odreknu svog prava da imenuju šefa Evropske komisije – najvažnijeg funkcionera u Evropi.“

Kameronova antijunkerska kampanja napravila je pometnju u Savetu evrope i donela mu poene u zemlji. Na kraju su samo Britanija i Mađarska glasale protiv Junkera 27. juna na sastanku u Briselu. što je prvi put da je predsednik Komisije izabran glasanjem umesto konsenzusom. Ali upravo je Kameronov napad na spitzenkandidat sistem, koji je u svakom slučaju uveo element prave demokratije u imenovanje, zbunio neke posmatrače.

Naravno, mnogi evropski lideri – uključujući Angelu Merkel – ne bi se složili sa Kameronom da Junker ne predstavlja novi početak, koji je Evropskoj uniji potreban dok se ljulja pod teretom evroskeptičnih glasova. Ali tvrdnja da Savet, koji predstavlja vlade država članica, ima veći demokratski legitimitet nego direktno birani parlament, bila je neobična. Štaviše, Lisabonski sporazum – koji je Britanija ratifikovala 2008. – nedvosmisleno propisuje ulogu Parlamenta u imenovanju predsednika Komisije. Čudeći se kako se spitzenkandidat sistem razvio, Kameron je delovao neiskreno.

Međutim, iz šire perspektive, Kameronova intervencija u poslednji čas dočekana je sa velikom zabrinutošću u zemljama koje su konstruktivnije reagovale na uspon evroskeptičnih partija – između ostalih u Nemačkoj, Finskoj, Italiji i baltičkim državama. Ubrzo je primećeno da pre izbora Kameron nije trošio mnogo političkog kapitala na odbranu Evropske unije, čak ni od najskandaloznijih napada UKIP-a. Zapravo, najistaknutiji Britanac koji je imao nešto pozitivno da kaže o Evropi bio je prvi ministar Škotske Aleks Salmon, koji je došao u kratku posetu u Brižu pri kraju kampanje da kaže kako antievropski orijentisana Engleska gura proevropsku Škotsku iz Evropske unije protiv njene volje (što bi samo škotska nezavisnost mogla da popravi).

Ali u središtu Kameronovog sukoba sa spitzenkandidatima krije se dublje pitanje o ulozi političkih stranaka Evropske unije. Uvek kad se otvori politička praznina, stranke imaju ljudstvo i znanje da je popune. A mnogi posmatrači ne shvataju da su političke stranke u kontinentalnoj Evropi duboko konzervativne, u pravom smislu te reči: oni vladaju industrijom, sindikatima, verskim grupama i raznih uticajnim glasovima zainteresovanim za očuvanje statusa kvo. Kandidati koje evropske stranke proizvode su političari koji su napredovali služeći ovim institucijama ili radeći uz njih – a ne reformišući ih.

Dok britanski političari procenjuju svaku meru EU na osnovu toga kolika ovlašćenja ona daje Briselu (i implicitno oduzima Vestminsteru), pravo pitanje za budućnost unije zapravo je složenije i tiče se reformisanja njenih institucija. Primamljivo je veličati demokratski legitimitet Evropskog parlamenta, ali predaja vlasti političkim strankama (što je učinio spitzenkandidat proces) nije čarobni štapić. Niti će nadmetanje za legitimitet između direktno izabranih poslanika i dvadeset osam nacionalnih lidera koji su i sami izabrani u svojim matičnim zemljama dati jasnog pobednika. Reforma je najveći izazov koji predstoji Evropskoj uniji.

 
James Panichi, Inside Story, 16.07.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.07.2014.