- Peščanik - https://pescanik.net -

Kako ugasiti e-novine?

Tužbe za naknadu štete moćnih pojedinaca protiv novinara i novina jesu novi trend posezanja za pravosuđem u Srbiji. Dva domaća udruženja novinara na tu tendenciju reaguju različito, zauzimajući pozicije bliže slobodi informisanja (NUNS) ili bliže zaštiti ličnih prava povređenih pojedinaca (UNS) naročito posle najnovije takve tužbe – Kusturica protiv e-novina. Postavljajući quizz-pitanje: šta je to što povezuje režisera Emira Kusturicu, muftiju Muamera Zukorlića, pevačicu Svetlanu Ražnjatović i analitičara Đorđa Vukadinovića, dnevni list Danas (23. II 2011), odgovara: podnesene tužbe radi naknade štete zbog povrede časti i ugleda navedenih, koji su se odlučili za put parničnog pravosuđa i za naknadu štete zbog povrede ličnih dobara. Treba tome dodati – radi se o moćnim pojedincima – bila ta moć politička, estradna, društvena, formalna ili neformalna.

Osnovi za podnošenje ovih tužbi nisu isti: u nekim slučajevima navodi se da je povreda ličnih dobara izvršena karikaturom (tj. vrednosnim sudom – Zukorlić); u ponekima je osnov činjenična tvrdnja (prenošenje činjeničnih tvrdnji – Ražnjatović, ili iznošenje činjeničnih tvrdnji od novinara neposredno – Kusturica), u nekima vrednosni sud, koji tužilac smatra uvredljivim (Vukadinović).

O svim ovim tužbama, postupak je u toku. Budući da sam suviše (dugo) pravnica, neću se izjašnjavati ni o jednoj od ovih tužbi, niti nastojati da opovrgnem ili potvrdim bilo koji od činjeničnih ili vrednosnih stavova iznesenih u njima.

Ovaj tekst ima za cilj da prikaže i uporedi evropske i srpske pravne standarde o slobodi informisanja i standarde o ograničenjima te slobode, radi zaštite ličnih dobara pojedinaca na koje se novinski tekstovi odnose, sa posebnim akcentom na dužnu novinarsku pažnju, kao i da pokuša da odredi društveni (ne lični) cilj posezanja za upravo ovakvim vidom zaštite, budući da postoje i drugi – objavljivanje ispravke i odgovora na informaciju, krivično gonjenje.

Osnovno pravilo o slobodi informisanja, kad je reč o evropskom pravnom uređenju i standardima sadržano je u čl. 10. st. 1 i 2 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje: EK). Suština ove slobode jeste pravo da se neometano od bilo koga izražavaju mišljenja, informacije i ideje, bez obzira na sadržinu i drugo svojstvo (tj. nezavisno od toga da li informacija predstavlja činjenični, vrednosni ili mešoviti sud, da li je informacija politička, obrazovna, informativna, ima li naučnu ili umetničku vrednost, nezavisno da li služi javnom ili privatnom interesu, itd). Sloboda informisanja spada među tzv. relativne slobode, jer podleže ograničenjima. Osim u slučaju rata i druge javne opasnosti, kada je ograničena u meri koju iziskuje složenost situacije (čl. 15. EK), u svim drugim slučajevima sloboda informisanja sme da se ograniči samo pod sledećim uslovima: ograničenje mora biti legalno, legitimno, neophodno i proporcionalno. Bitan je i način ograničenja: pravilo koje ograničava slobodu informisanja mora biti dostupno, tj. objavljeno, a ograničavajuća norma mora biti dovoljno određena i jasna. Samo tada ima pravne sigurnosti, samo tada novine i novinari ne bi mogli da tvrde da su ograničenja slobode informisanja „nerazumna, neočekivana i nepredvidiva“ (stavovi Evropskog suda za ljudska prava /dalje:ES/ u slučajevima Sunday Times v. the United Kingdom, 1979, stav 34; Müller and Others v. Switzerland, 24.5.1988, stav 29; Rekvenyi v. Hungary, 1999, stav 34; News Verlags GmbH & CoKG v. Austria, 11.1.2000, stav 42 itd).

Legalnost ograničenja znači da se ono mora propisati zakonom, a ne pravnim aktom slabije snage, što je u Srbiji učinjeno Zakonom o javnom informisanju. Zakonska ograničenja se mogu oceniti kao legitimna, neophodna i proporcionalna, što je potvrđeno od stručnjaka Saveta Evrope. Međutim, ne može se ista ocena dati i za sudsku praksu sudova Srbije o ovoj, a ni o nekim drugim odredbama Zakona o javnom informisanju.

Legitimnost ograničenja znači da ono sme da služi samo nekom od opravdanih ciljeva, određenih u čl. 10. st. 2 EK: zaštiti prava i ugleda drugih lica, očuvanju autoriteta i nepristrasnosti suda, nacionalne bezbednosti, javnog zdravlja, morala, javne bezbednosti, javnog poretka, sprečavanju nereda ili kriminala, sprečavanju otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju.

Neophodnost i proporcionalnost ograničenja. Radnja ograničenja uvek mora biti neophodna, po merilima demokratskog društva, za ostvarenje nekog od tih legitimnih ciljeva, i srazmerna, proporcionalna tom cilju. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, mora postojati neodložna društvena potreba za dotičnim ograničenjem ( up. Npr.Handyside v. the United Kingdom, 12.12.1976, stav 48, i brojne druge odluke do današnjeg vremena). Da li je neko ograničenje neophodno u demokratskom društvu, utvrđuje se polazeći od „pluralizma, tolerancije i otvorenog duha bez kojih nema ’demokratskog društva’“ (Handyside v. the United Kingdom, 12.12.1976, stav 49, kao i brojne druge odluke do današnjih dana). Evropski sud u ustaljenoj praksi zahteva proporcionalnost ograničenja merenu prema cilju koji se ostvaruje ograničenjem (Handyside v. United Kingdom, 7.12.1976, stav 49, Constantinescu v. Romania, 27.6.2000, st. 69, i brojne druge sve do danas). Radnja ograničenja proporcionalna je cilju ako se bez upravo datog ograničenja slobode informisanja, cilj ne bi mogao ostvariti, ako je podesna da doprinese ostvarenju cilja, i ako ne prelazi meru koja je za to dovoljna. Nije neophodno da je dotična radnja ograničenja jedini mogući način ostvarenja cilja, da je u tom pogledu „nezamenljiva“, „neizbežna“, ali nije dovoljno ni da je samo „prihvatljiva“, „uobičajena“, „korisna“, „razumna“, ili „poželjna“ (Handyside v. United Kingdom, 7.12.1976, stav 48 i brojne druge do danas).

Povodom pravne obrade pitanja dužne novinarske pažnje, valja skrenuti pažnju na neke odluke Evropskog suda za ljudska prava, koje nisu dobro poznate našoj pravničkoj i opštoj javnosti. Naime, novinarska sloboda podrazumeva izvestan stepen preterivanja ili čak provociranja (Prager and Oberschlick, 26.4.1995, stav 38, De Haes and Gijsels v. Belgium, 24.2.1997. stav 46, Fressoz and Roirre v. France, 21.1.1999, stav 45, Stoll v. Switzerland, 25.4.2006, stav 55, Lopes Gomes da Silva v. Portugal, 28.9.2000, stav 34). „Neki stepen preterivanja“ mora da se toleriše u kontekstu pregrejane javne rasprave o stvarima od javnog interesa (Nilsen and Johnsen v. Norway, 25.11.1999, stav 52, Stoll v. Switzerland, 25.4.2006, stav 55). Navedeni evropski standardi donekle korespondiraju sa domaćim zakonodavstvom. Zakon o javnom informisanju Srbije određuje u članu 9: (1) „Nosiocima državnih i političkih funkcija ograničena su prava na zaštitu privatnosti koja imaju lica na koja se odnosi informacija, ako je informacija važna za javnost s obzirom na činjenicu da lice na koje se odnosi informacija vrši određenu funkciju“. (2) „Prava lica iz stava 1. ovog člana ograničena su srazmerno opravdanom interesu javnosti u svakom konkretnom slučaju“. Ovo pitanje je i predmet čl. 45 Zakona o javnom informisanju: „ … informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može se objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako: … 2) se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost, naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzirom na činjenicu da lice obavlja tu funkciju“. Evropski standardi prave razliku između činjeničnih tvrdnji novinara i njihovih vrednosnih sudova (ocena). Kada novinar kritikuje političara na državnoj funkciji i nazove ga „prizemnim oportunistom“, „nemoralnim“, „nedostojnim“, zbog njegovog stava prema lideru neke političke stranke – nekadašnjem pripadniku SS – u pitanju su vrednosni iskazi, a oni ne podležu dokazivanju, pa se ni od koga ne može tražiti da ih dokaže niti se ikome može stavljati na teret što ih nije dokazao, te je sud povredio slobodu informisanja kada je novinara kaznio zbog klevete zato što nije dokazao istinitost vrednosnog iskaza (Lingens v. Austria, 8.7.1986, stav 41, Albert-Engelmann-Gesellschaft mbH v. Austria, 19.1.2006, stav 31). Kada sud smatra činjeničnim iskazima tvrdnje da određene verske organizacije imaju „fašističke tendencije“ i „totalitarnu prirodu“ i, zato što tvrdnje nisu dokazane, zabrani njihovo ponovno objavljivanje a naredi da se opozovu i opoziv objavi, time povređuje slobodu informisanja (Jerusalem v. Austria, 27.2.2001, stav 46). Ako propis predviđa da se mora dokazati istinitost svakog iskaza koji se objavljuje i da se mora objaviti ispravka svake tvrdnje za koju se ne dokaže da je istinita (što nije slučaj sa zakonodavstvom Srbije, ali jeste u nekim sudskim odlukama), time propis prisiljava da se dokazuju i vrednosni iskazi (kakve su u datom slučaju bile tvrdnje da su kandidati za predsednika „nesposobni da ostvare obećanja“ i „vode naciju“), a što je nemoguće, čime se povređuje sloboda informisanja (Ukrainian Media Group v. Ukraine, 29.3.2005, st. 41, 59, 60). Političar koji svojim stavovima provocira, mora prihvatiti i provokativne iskaze o sebi (Oberschlick v. Austria (no. 2), 1.7.1997, st. 33, 34), jer je u prirodi političke debate upotreba preteranih i uvredljivih izraza (Lopes Gomes Da Silva v. Portugal, 28.9.2000, stav 34, Roseiro Bento c. Portugal, 18.4.2006, stav 43). Oštre političke rasprave lako prerastu u lične, a to je jedan od rizika koji se prihvata učešćem u političkom životu (Roseiro Bento c. Portugal, 18.4.2006, stav 43, Lopes Gomes da Silva v. Portugal, 28.9.2000, stav 34). Ono što važi za političara i javnog funkcionera, važi i za eksperta kojeg angažuje vlast kada se radi o onome što on čini u tom svojstvu (Nilsen and Johnsen v. Norway, 25.11. 1999, stav 52). Državni službenik takođe mora da trpi više slobode informisanja nego privatno lice (Oberschlick v. Austria (no. 2), 1.7.1997, stav, 29, Janowski v. Poland 21.1.1999, stav 33, Nikula v. Finland, 21.3.2002, stav 48 itd.). Ali, i kada se običan građanin ili nepolitička organizacija upusti u javnu raspravu, mora da trpi više nego ostali koji to ne čine (Jerusalem v. Austria, 27.2.2001, st. 38, 28).

Novinari će uživati zaštitu člana 10 kada izveštavaju o stvarima od opšteg značaja pod uslovom da postupaju savesno da bi pružili istinite i verodostojne informacije. Novinar treba da postupa savesno, nastojeći da pre objavljivanja prema pravilima novinarske etike obezbedi istinite i pouzdane informacije (Bergens Tidende and others v. Norway, 2.5.2000, stav 53, Colombani v. France, 25.6.2002, stav 65 itd.). Ako novinar citira dokument, zvanični vladin izveštaj, nije obavezan da proverava istinitost klevetničkih i difamnih citiranih tvrdnji i ne odgovara za njihovo objavljivanje (Bladet Tromsø and Stensaas, 20.5.1999, stav 72 i druge odluke). Takođe, novinar ne odgovara ni ako je verno preneo ono što mu je drugi saopštio, a kažnjavanje u takvom slučaju može da bude opravdano samo kada postoje naročito jaki razlozi (Jersild v. Denmark, 23.9.1994, stav 35, Pedersen and Baadsgard v. Denmark, 17.12.2004, stav 77).

Kako sudska praksa Srbije reaguje na ograničenja slobode informisanja, posebno na tumačenje pojma dužne novinarske pažnje?

U presudi Okružnog suda u Valjevu, Gž. 1001/2009 od 2.7.2009. godine) povodom tužbe za naknadu štete, zauzet je sledeći stav: načelo obaveze novinarske pažnje nalaže, kada to zahtevaju okolnosti slučaja, da se pre objavljivanja informacije njena istinitost proveri preko nadležnih državnih organa. Iz objavljenog dela obrazloženja ove presude proizlazi da je tužilac (koji traži naknadu štete) u ranim jutarnjim satima, od strane ovlašćenih lica SUP-a V. priveden u prostorije SUP-a, jer su, navodno, pronađeni paketići droge ispod sedišta u njegovom vozilu. Odmah posle saslušanja u policiji, tužilac je pušten na slobodu i protiv njega nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak. Okružni javni tužilac je podneo optužnicu protiv inspektora SUP-a i S.D. iz V. Prvom okrivljenom stavljeno je na teret izvršenje krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakonika (dalje: KZ) a okrivljenom D. krivično delo neovlašćene proizvodnje, držanja i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 246. stav 3. KZ i krivično delo zloupotrebe službenog položaja u pomaganju iz člana 359. stav 1. KZ u vezi člana 35. KZ. Navedena lica terete se da su tužiocu podmetnuli u vozilo opojne supstance. U dnevnom listu K. u rubrici „crna hronika“, pod naslovom “Kokain u kifli” objavljen je sporni tekst gde je uz naslov objavljena i fotografija tužioca, dok su u pozadini naslova prikazane kifle u pekari, a u podnaslovu stoji: “Policija već treću nedelju trpi veliki pritisak kolega iz B. `da prizna` kako je podmetnula drogu lokalnom pekaru”. U tekstu se iznosi informacija dobijena iz izvora u policiji da su ovlašćena službena lica SUP-a pronašla paketiće opojne droge u količini od dva grama u vozilu tužioca koji je po zanimanju pekar, ali da mimo svih pravila postupanja u ovakvim slučajevima, protiv tužioca nije određen pritvor, već da policija već treću nedelju trpi veliki pritisak kolega iz B. `da prizna` kako je tužiocu podmetnula drogu. Po mišljenju suda, autor teksta nije se potrudio da stupi u kontakt sa tužiocem da bi čuo i drugu stranu, iako je nekoliko dana proveo u V. istražujući slučaj, niti je, kako sam navodi, tražio zvanične informacije iz policije, koje bi pre svega pokazale da je ranije u vezi sa navedenim događajem podneta krivična prijava protiv B.M. i D.S, kao i niz pojedinosti koje bi potpuno ukazale na nevinost tužioca (da je „prošao” na poligrafu, da na zaplenjenoj supstanci nisu pronađeni biološki tragovi koji bi poticali od tužioca i njegovog brata i dr). Sud zaključuje: plasirajući u dnevnom listu ovakav tekst koji je u svojoj osnovi pre svega nepotpun a zatim i neistinit, novinar je postupio suprotno načelu obaveze novinarske pažnje iz odredbe člana 3 stav 1 Zakona o informisanju, prema kojoj novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni su da pre objavljivanja informacije koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili ličnosti sa pažnjom primerenom okolnostima, provere njeno poreklo, istinitost i potpunost.

Ova odluka predstavlja primer prestrogog tumačenja odredbe čl. 3 st. 1 Zakona o javnom informisanju, jer zahteva od novinara da činjenice proveri ne na bilo koji način, već obraćanjem državnom organu (policiji), iako je već od tog istog državnog organa (policije), samo od drugog fizičkog lica, dobio podatke koje je u tekstu izneo.

Isti strogi standard primenio je Vrhovni sud Srbije, u presudi Rev. 909/2006 od 4.5.2006. godine: “U pravnosnažno okončanom postupku utvrđeno je da je … 2003. godine, u vreme vanrednog stanja, nakon ubistva novinara DD u dnevnom listu `GG` čiji je glavni i odgovorni urednik tuženi VV objavljen tekst o tužiocu pod naslovom `… stekao bogatstvo`, u kome je opisana biografija tužioca sa netačnim i nepotpunim informacijama o njegovom nesavesnom poslovanju u privredi i zloupotrebi službenog položaja čime se lično obogatio, kao i o menjanju članstva u strankama. Utvrđeno je da su autori ovog teksta tekst radili tragom informacije iz depeše Ministarstva unutrašnjih poslova o hapšenju određenih lica između ostalih i tuženog AA, bivšeg direktora `ĐĐ` i razgovora sa predsednicom Upravnog odbora `ĐĐ`, što nije mogao biti pouzdan izvor ovakvih informacija bez proveravanja u tužilaštvu i sudu u kojoj fazi su postupci koji se vode protiv tužioca. Tuženi nisu pružili ni jedan dokaz kojim bi se potvrdila istinitost objavljenih informacija. Na ovaj način, objavljivanjem netačnih i nepotpunih informacija tužiocu su prouzrokovane duševne patnje zbog povrede časti i ugleda.“

Međutim, isti – Vrhovni sud – u svojoj kasnijoj odluci zauzima drukčiji stav, blizak evropskim standardima: u medijskom pravu od novinara se ne može zahtevati utvrđivanje istinitosti činjenica kao u sudskom postupku (podudarnost sa stvarnošću i otklanjanje svake razumne sumnje), a za slobodu izražavanja i objavljivanja činjeničnih iskaza nije nužno postojanje dokaza njihove apsolutne istinitosti, već je dovoljno slobodno izraziti i objaviti informaciju pošto se prethodno proveri da je ona istinita u skladu sa primerenim okolnostima konkretnog slučaja, odnosno u skladu sa novinarskom pažnjom. Iz obrazloženja: „U medijskom pravu od novinara se ne može zahtevati utvrđivanje istinitosti činjenica kao u sudskom postupku (podudarnost sa stvarnošću i otklanjanje svake razumne sumnje). Za slobodu izražavanja i objavljivanje činjeničnih iskaza nije nužno postojanje dokaza njihove apsolutne istinitosti. Zbog prirode medija, a naročito dnevnog novinarskog glasila (brzine i aktuelnosti informacija) ne može se od novinara zahtevati utvrđivanje istine koje bi se podudaralo sa sudskom istinom. Dovoljno je slobodno izraziti i objaviti informaciju pošto se prethodno proveri da je ona istinita u skladu sa primerenim okolnostima konkretnog slučaja tj. u skladu sa novinarskom pažnjom. U ovom slučaju novinar je pre objavljivanja članka koji sadrži podatke o određenim pojavama i ličnostima (tužiocima) proverila poreklo informacija tako da nije povređen član 3. Zakona o javnom informisanju. Prilikom izrade novinarskog teksta novinar je poštovala i princip `da se čuje i druga strana` tako da je potpuno postupila sa dužnom pažnjom (proverom koja je primerena datim okolnostima.“ (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. 3139/2007 od 19.3.2008. godine).

Iz ovih nekoliko citiranih odluka sudova u Srbiji mogu se izvesti sledeći zaključci: (1) sudska praksa povodom tumačenja pravnog standarda dužne novinarske pažnje je neujednačena, što ugrožava pravnu sigurnost novinara, novina, kao i mogućih povređenih lica; (2) informacije koje se odnose na policijske postupke ili pitanja, kao i na postupke pred drugim državnim organima, po našoj sudskoj praksi, traže veći stepen novinarske pažnje upućivanjem na proveru kod državnih organa, što prekoračuje evropske standarde, te na taj način doprinose snažnijem ograničavanju slobode informisanja nego što je to nephodno i proporcionalno.

Najzad, pitanje koje zaslužuje analizu tendencije opisane na početku ovog teksta jeste pitanje ne ličnog, već društvenog cilja zbog kojg se učestalo podnose upravo tužbe za naknadu štete, sa, za prilike u Srbiji, izuzetno visokim zahtevima. (Zukorlićev zahtev za naknadu štete iznosi jednu milijardu dinara, zahtev Ražnatovićeve – 30 miliona dinara, Kusturičin zahtev – 2 miliona dinara). Ako se zna da su svima njima na raspolaganju stajala i druga sredstva zaštite, ako se zna da su sve novine danas u naročito teškom finansijskom stanju, a e-novine naročito – što i ne kriju – nije li na redu scenario gašenja Ferala? Za početak. Na to ukazuje samo jedna rečenica iz tužbe Kusturice protiv e-novina – jedina koju ću citirati, onako kako je prenesena u e-novinama: „Prema šteti koјa je pričinjena štetnici se odnose tako da to mora da bude od uticaјa da dosuđena naknada bude veća.“ Zašto mora biti što veća – zbog stvarne visine eventualno prouzrokovane štete, ili?

E-novine, 24.02.2011.

Peščanik.net, 23.02.2011.

SLOBODA MEDIJA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)