Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

U domaćoj javnosti kalendarsko pitanje se često tumači suviše pojednostavljeno, a odnos Srpske pravoslavne crkve prema tom problemu svodi se ili prosto na nedostatak dobre volje da se njegovom rešavanju pristupi ili na sukob unutar SPC između onih koji zagovaraju ekumenizam i onih kojima je stalo do očuvaja tradicije. Obzirom da se ne zna dovoljno o predistoriji ovog pitanja koje sa sobom nosi čitav kompleks istorijskih, kanonskih, dogmatskih, privrednih, socijalnih, astronomskih sporova i problema, pokušaću da u osnovnim crtama rekonstruišemo zbivanja vezana za period prve polovine 20. veka, kada je kalendarsko pitanje sticajem istorijskih okolnosti bilo aktuelizovano, ali i da pružim, na osnovu do sada poznatih izvora i literature, konture odnosa SPC prema ovom pitanju.

Istorijski kontekst – Vaseljenska patrijaršija

Patrijarh u Konstantinopolju je uzeo titulu vaseljenski u IV veku. Prema crkvenom učenju Patrijaršija u Konstantinopolju ima prioritet u časti i taj primat časti nema dogmatsku osnovu, već je baziran na čisto političkom značenju samog mesta.1 U Pravoslavnoj crkvi su svi episkopi, uključujući i vaseljenskog patrijarha, jednaki. Od VIII veka sve provincije istočnog Ilirika ili Balkana od Trakije do Jadranskog mora, prešle su iz jurisdikcije Rima u kanonsku jurisdikciju Konstantinopolja. Patrijarh celog sveta (vaseljenski), arhiepiskop carigradski i novog Rima, nosio je panagiju u obliku vizantijskog orla, što je simbolično značilo da je on ujedno bio i etnarh (poglavica narodni), jer su carigradski patrijarsi dobili od sultana Mehmeda II titulu „milet-baša“, što znači glava naroda, i smatrani su poglavarima svih hrišćana u Turskom carstvu.2 Teritorijalnu kulminaciju Patrijaršija u Konstantinopolju postigla je krajem 18. veka. U to vreme uključivala je celu Malu Aziju, Balkansko poluostrvo (izuzev Crne Gore) i ostrva. U Vaseljenskoj patrijaršiji je bila prisutna ideja o obnovi Vizantije, prvo u kulturnom pogledu, a kasnije i u političkom. Iz tog razloga na sva važnija mesta dovođeni su ljudi lojalni ovoj ideji, uglavnom Grci iz dela Konstantinopolja koji se nazivao Fanar i u kome je locirana i sama Patrijaršija. Skoro uvek, episkopska mesta su popunjavana Grcima, pa je tako bilo i na Balkanskom poluostrvu.

Moskva je dobila status patrijaršije u XVI veku. Početkom XIX veka nastao je pokret za oslobođenje među balkanskim narodima koji su se borili protiv turskih vlasti. Nastale su države u Srbiji, Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj, u prvo vreme poluzavisne, a zatim i potpuno nezavisne od Turske. Paralelno sa tim procesom tekao je proces formiranja novih lokalnih crkava koje su bile odvojene od Carigradske patrijaršije. Iako je to bilo nevoljno, pod uticajem okolnosti, vaseljenski patrijarh je dozvolio prvo autonomiju a kasnije i punu autokefalnost crkava u Srbiji, Grčkoj i Rumuniji. Jedino je bugarsko pitanje bilo komplikovano, sa jedne strane zbog nestrpljenja Bugara koji su tražili nezavisnu crkvu u vreme kada još uvek nisu imali političku nezavisnost, a sa druge strane zbog neslaganja Grka. Samovoljno proglašenje bugarske autokefalnosti na osnovu sultanovog fermana nije priznato od Patrijaršije i u jednom delu eparhija postavljene su paralelne jerarhije. Granice novouspostavljenih crkava poklapale su sa granicama novih država koje su rasle na račun Turske, u isto vreme tražeći nove eparhije od Patrijaršije.3

Kada je 1912. počeo Balkanski rat, Vaseljenski patrijarh je imao oko 70 mitropolija i nekoliko eparhija. Ratovi 1912-13. oduzeli su Turskoj značajan deo Balkanskog poluostrva sa velikim duhovnim centrima kao što su Solun i Sveta Gora. Posle Prvog svetskog rata prema mirovnim ugovorima iz Versaja (1919) i Sevra (1920), Grčka je dobila severni Epir, zapadnu i gotovo celu istočnu Trakiju, ostrva Imroz, Tenedos i Dodekanez, kao i velike teritorije u Maloj Aziji sa centrom u Smirni.4 Politička grupacija koju je u Grčkoj predvodio Elefterios Vanizelos (1864–1936), počela je da planira obnovu starog Vizantijskog carstva sa centrom u Carigradu.5 Okupacija Carigrada od strane saveznika (16.03.1920 – 06.10.1923) u početku je nagoveštavala ostvarenje ove želje.6 Crkveno vođstvo u Konstantinopolju potpalo je pod uticaj političko-nacionalističkog duha političkih saveznika Vanizelosa. Po naredbi Vanizelosa, Patrijaršija je prekinula odnose sa vladom Turske i izbacila turski jezik iz grčkih škola. Vaseljenski patrijarh se okretao engleskim okupacionim vlastima u vezi rešavanja brojnih civilnih pitanja, umesto turskim vlastima. Mitropolit Dorotej, kao vršilac dužnosti patrijarha posetio je Zapadnu Evropu 1920, uključujući i Englesku, vršeći propagandu u korist grčke stvari. On je čak sugerisao velikim silama ideju o likvidaciji turske uprave. Krajem novembra 1921. za carigradskog patrijarha je izabran atinski mitropolit Meletije koji se tada nalazio u Americi. Turske vlasti su imale informacije da on dolazi sa potporom Engleza i da će proglasiti Vizantijsko carstvo. Meletije nije priznat, niti je Patrijaršija tražila njegovo priznanje od turskih vlasti kako je inače bilo uobičajeno.7 Posle neuspelog marša Grka na Konstantinopolj 1922. godine, Grčka gubi prethodno dobijene teritorije što dovodi do masovnog egzodusa grčkog stanovništva iz Male Azije i Istočne Trakije. Ugovorima između Grčke i Turske iz 1923. došlo je do razmene stanovništva između dve države, tako da je kompletna grčka populacija iz Male Azije preseljena u Grčku.[/fus]Stevan K. Pavlowitch, A History of the Balkans, 1804-1945, Longman, 1999, str. 237-241; Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd, 1999, str. 300-301.[/fus] Stari gradovi, koji su u neko vreme imali veliko značenje u crkvenim stvarima i slavu u crkvenoj istoriji, ostali su bez ijednog pravoslavnog vernika. Vaseljenski patrijarh je faktički izgubio Malu Aziju, mada je ona ostala unutar njegove jurisdikcije. Kao posledica svega toga broj pravoslavnih u novoj Republici Turskoj je bio drastično smanjen, uloga Vaseljenske patrijaršije je ograničena, a broj njenih eparhija značajno je opao. Tokom prve polovine 20. veka na prestolju Carigradske patrijaršije promenilo se devet patrijarha, od čega u periodu od 1918. do 1941. njih sedam.8 Na lozanskoj konferenciji Komisija pod predsedništvom lorda Kerzona koja je imala zadatak da prouči stanje Vaseljenske patrijaršije, naišla je na jaku opoziciju turske delegacije na čelu koje je bio Ismet Paša. Ipak energičnim nastojanjem savezničkih i delegata KSHS, turska delegacija je pristala da sačuva u Carigradu Vaseljensku Patrijaršiju na čelu sa patrijarhom kome je ostalo da se bavi jedino duhovnim poslovima i ograničeno na Carigrad i Carigradski vilajet (Lozanski ugovor o miru od 24. jula 1923). Ipak neprilike u Vaseljenskoj patrijaršiji su se nastavile tokom 1923. godine i kasnije. Turske vlasti počele su vremenom da izražavaju svoje otvoreno nezadovoljstvo ovakvim rešenjem a glasovi o potrebi ukidanja Patrijaršije sve su se češće mogli čuti.9 Poslanik Kraljevine SHS u Carigradu izražavao je u svojim izveštajima krajnji pesimizam u pogledu budućnosti Vaseljenske patrijaršije. Turska vlada je zahtevala da u izboru patrijarha mogu učestvovati samo arhijereji čije se eparhije nalaze na teritoriji Turske i da on bude besprekoran u svom držanju prema turskim vlastima. Prema zvaničnim podacima iz 1926. Carigradska patrijaršija je u to vreme imala 104 eparhije (40 u Turskoj, 49 u Grčkoj, 4 u Albaniji, 4 u Dodekanezu, 5 u Evropi, 1 u Americi, 1 u Australiji), ali faktički ih je bilo mnogo manje (u samoj Turskoj radilo se o pet a ne o 40 eparhija). Crkvena jurisdikcija Carigradske patrijaršije protezala se i nad novogrčkim oblastima u Makedoniji i ostrvima, kao i nad Svetom Gorom,10 prema odluci grčke vlade. Uz patrijarha postojao je još Sinod u čiji sastav su ulazili arhijereji iz neposredne okoline Carigrada i on se sastojao od šest članova. U Carigradu je pored ovih episkopa bilo i onih koji su nosili titule raznih maloazijskih eparhija tako da je ukupan broj arhijereja iznosio 18 do 20. Delovala je i Bogoslovska škola na Halki ali nije bilo više velike patrijaršijske kancelarije a sama Patrijaršija se nalazila u materijalnoj krizi. U Turskoj je ostalo oko 200.000 pravoslavnih.11 Početkom 30-ih turska štampa je vodila oštru kampanju u cilju ukidanja titule patrijarha i za zamenu iste skromnim nazivom glavni sveštenik Baš Papaz. Grčke vlasti su protiv ovoga oštro protestovale. Turska vlada je ipak 1930. godine objavila da u Istambulu ne postoji više „Rum-patrikhane“ – grčki patrijarh, već samo „Rum-bašpapazlik“ (grčki poglavica popova). Vaseljenski patrijarh je time izgubio politički značaj u Turskoj, pošto je lišen titule poglavara pravoslavnog mileta u Turskoj. Patrijarh je bio skučen i u manifestacijama svojih nespornih prava u upravljanju crkvom unutar granica Turske, gde se na njega gledalo kao na običnog turskog službenika, pod kontrolom vlasti. Turska je početkom 30-ih zabranila i nošenje svešteničkog odela izvan crkve ali je vaseljenskom patrijarhu usmeno obećano da će se njemu i sveštenicima koje turske vlasti odaberu, redovno obnavljati dozvole za nošenje svešteničkog odela i van crkve.12 Patrijarh nije imao pravo na slobodan izlazak iz Turske i neprestano se insistiralo na njegovom preseljenju u novi centar i prestonicu Ankaru, gde nije bilo pravoslavnih hrišćana ali gde je bila koncentrisana sva državna administracija.13

Smanjenje teritorijalne i duhovne vlasti Carigradske patrijaršije nastavilo se i kao direktna posledica principa da se verska organizacija prostire na teritoriji na kojoj i politička. Vaseljenski patrijarh je 1922. priznao pripajanje SPC svih oblasti unutar granica Jugoslavije;14 složio se sa priključivanjem Grčkoj crkvi jednog broja eparhija unutar Grčke. Konačno 1937. on je čak priznao autokefalnost male Albanske pravoslavne crkve. Vaseljenski patrijarh je nastojao da nadoknadi gubitak eparhija pod svojom jurisdikcijom tako što je podređivao sebi oblasti u kojima do tada nije bilo pravoslavne jerarhije ili crkve u onim državama u kojima većinsko stanovništvo nije bilo pravoslavno.15

Pokret za crkvene reforme

Krajem 19. i u prvim decenijama 20. veka, duhovni život pravoslavnih vernika pretrpeo je duboke šokove i promene. Među višim klasama i inteligencijom širio se indiferentizam i ateizam. Teološki i crkveni krugovi bili su inficirani idejama protestantizma i sve se više govorilo o potrebi ujedinjenja hrišćana. Slobodno mišljenje je bilo posebno karakteristično za rusku versku renesansu tokom početka veka, što je pripremilo put za renovacionizam u Rusiji. Često se dodaje da je indirektan uticaj na prodor progresivnih i revolucionarnih ideja u pravoslavlje veliki uticaj imala masonerija. Prvi je pozive za ujedinjenje hrišćana počeo da upućuje vaseljenski patrijarh Joakim III (1879–1884; 1901–1912).16 Pitanje je potom šire postavljeno u poruci Vaseljenske patrijaršije iz 1920.17 U Ženevi se avgusta iste godine sastala konferencija svih hrišćanskih crkava u cilju njihovog ujedinjenja, na kojoj je bila prisutna i delegacija SPC.18

Kao prvi korak prema uniji pokrenuto je pitanje kalendara, koje je početkom veka dobilo na značaju u međunarodnoj javnosti. U razdoblju od 1900. do 1914. četiri međunarodne konferencije su se bavile pitanjima opšte reforme kalendara, kongres evangelista u Ajzenahu (Eisenachu) 1900. i kongresi stalnog međunarodnog odbora trgovačkih komora u Londonu i Liježu 1910. i 1914. Posle Prvog svetskog rata to pitanje se raspravljalo više puta na kongresima astronoma, svetskih trgovačkih komora, skupštinama Društva naroda itd. Patrijarh Meletije IV (1921–1923) je inicirao sazivanje Svepravoslavnog kongresa i usvajanje Gregorijanskog kalendara.19 Njegovi glavni motivi za prihvatanje reforme kalendara bili su svakako širenje ekumenizma ali donekle i strah od novih sekularizovanih turskih vlasti. Osim toga patrijarh je izgubio zaštitu Carske Rusije i svakako mu je bila potrebna podrška svetskog javnog mnjenja da bi preživeo. Kako kažu dobri poznavaoci ovog pitanja, novi kalendar nije uveden radi astronomske korektnosti već radi dobijanja određenih sekularnih prednosti koje bi unija hrišćana donela.20

Reformističke težnje nisu bile strane ni pravoslavnima u Kraljevini Srbiji, odnosno Kraljevni SHS. Bogoslov i kasniji ministar vera, dr Voja Janjić se 1919. zalagao za priznanje drugog svešteničkog braka, mogućnost da se i oženjeni sveštenici biraju za episkope, ulazak sveštenika u Arhijerejski sabor, uvođenje srpskog jezika u bogosluženje, oduzimanje svih manastirskih imanja od kaluđera, podizanje nivoa obrazovanja sveštenstva, reformu odeće sveštenstva i skraćenje bogosluženja.21 On je još pre Prvog svetskog rata na jednom skupu u Pragu u dogovoru sa Nikolajem Velimirovićem, istupao u duhu ujedinjenja svih crkava što je uzbudilo duhove u Srbiji.22 U crkvenoj štampi posle Prvog svetskog rata često se nailazi na tekstove u kojima se zahtevaju reforme pod kojima se podrazumeva reforma kalendara, uvođenje u crkvu narodnog jezika, skraćenje postova i bogosluženja, uvođenje drugog svešteničkog braka, učešće nižeg klera u sastavu Sinoda i Sabora, nošenje civilnog odelo, itd.23 Sinod SPC je u aprilu 1922. razmenjujući sa predstavnikom Carigradske patrijaršije misli o sazivu preliminarnog vaseljenskog sabora utvrdio sva pitanja koja je potom Sabor u svom zasedanju potvrdio kao akutna,24 a sveštenstvo kasnije prihvatilo na III redovnoj skupštini (drugi brak sveštenika, reforma kalendara, praznici, stepeni srodstva kao smetnja stupanju u brak, međuverski odnosi prema Katoličkoj i Anglikanskoj crkvi, kanoničnost jerarhije Anglikanske crkve, propaganda inoverskih crkava u području Pravoslavne crkve, postovi, skraćenje liturgije, nošnja-odelo svešteničko, pregled bogoslužbenih knjiga, revizija kodeksa kanona, ustanovljenje zajedničkog tela među pravoslavnim crkvama i dr).25

Problem kalendara

Pitanje kalendara je posmatrano sa stanovišta astronomije, filozofije, dogme, ekumenizma i tradicionalizma, kao nacionalno ali i privredno, socijalno i statističko pitanje. Sa njim u vezi stoji i pitanje da li pravoslavni hrišćani treba da ostanu verni tradiciji ili su slobodni za uvođenje novina kako im se dopada. Pitanje kalendara ima poseban značaj za pravoslavne „tradicionaliste“, dok ga novokalendarci predstavljaju kao pitanje manjeg značaja. U Pravoslavnoj crkvi je vekovima bio u upotrebi Julijanski kalendar prema kome godina traje 365 dana i šest časova ili 11 minuta i 14 sekundi više od tropske, sunčane ili astronomske godine koja traje 365 dana, pet sati, 48 minuta i 46 sekundi. Odstupanje je iznosilo jedan dan na 128 godina, što se nadoknađivalo tako što je svaka četvrta godina bila prestupna.26 Problem je nastajao kod pokretnih praznika i određivanja datuma Uskrsa. Odlukom Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji 325. godine, to pitanje je definitivno regulisano. Tada je određeno da se Uskrs svetkuje u nedelju posle prvog punog meseca posle zimske ekvinocije (ravnodnevnice) 21. marta.27 Prema Julijanskom kalendaru 21. mart je dan zimskog ekvinocija, bez obzira na nebeske pojave. Da bi sve crkve Uskrs slavile zajedno, Nikejski sabor je ustanovio pravilo da se za određivanje mesečevih mena koriste tablice načinjene u Aleksandriji. Ali i pored toga nije bilo saglasnosti zbog različitog računanja ravnodnevnice i grešaka koje su se pri tom javljale.

Reformom Julijanskog kalendara u XVI veku učinjen je pokušaj da se prevaziđe rastuća praznina između astronomske i kalendarske godine. Po Gregorijanskoj varijanti kalendara, sunčana, tropska ili astronomska godina su usklađene sa kalendarskom mada je i dalje ostala razlika od četiri minuta i sedam sekundi.28 Iz Julijanskog kalendara je izostavljena nagomilana razlika u kalendarima, koja je u tom trenutku iznosila čitavih deset dana. Da bi se kalendar usaglasio sa dužinom tropske godine, usvojena je odredba po kojoj će svaka četvrta godina biti prestupna, sem one godine stoleća koje nisu (bez ostatka) deljive sa 400. Iako ni on nije apsolutno tačan, Gregorijanski kalendar je astronomski egzaktniji od Julijanskog. Trenutna razlika između dva kalendara iznosi 13 dana a 2100. biće 14 dana.29 Gregorijanski kalendar je usklađen sa prolećnom ravnodnevnicom tako da ona opet pada oko 21. marta ali pošto jevrejski kalendar kasni u odnosu na prolećnu ravnodnevnicu, katolički Uskrs ponekad pada na dan jevrejske Pashe ili pre nje, što predstavlja kršenje odluke Nikejskog sabora. Upravo zbog toga Pravoslavna crkva nije popustila pred ubeđivanjima emisara pape Grigorija.30 Nisu međutim ni u katoličkim zemljama svi bili oduševljeni Gregorijanskim kalendarom, tako da se on uvodi postepeno tokom dužeg vremenskog perioda. Sam Kopernik je bio protivnik ovog kalendara. Ruska carska akademija nauka je početkom 20. veka zaključila da ne postoje ni naučni, ni astronomski razlozi za usvajanje ovog kalendara.31 Ovde je stvar stala sve do kraja Prvog svetskog rata. Do tada, pravoslavne crkve su se striktno držale Julijanskog kalendara.

Bugarska (1916), Rusija (1918), Jugoslavija (1919), Grčka (1924) i Rumunija, napustile su Julijanski kalendar u vancrkvenoj primeni tokom i posle Prvog svetskog rata, dok je na pr. u Turskoj, Gregorijanski kalendar počeo da se primenjuje 1925. godine. Kraljevina SHS je Zakonom o izjednačenju starog i novog kalendara od 10. januara 1919. odredila da u celoj državi prestaje važiti stari kalendar na dan 16. januara 1919. (po starom) i da se danom 28. januara iste godine (po novom) uvodi računanje vremena po Gregorijanskom kalendaru. Država je usvojila Gregorijanski kalendar u vreme kada nije postojao Sabor SPC pa je crkva ostala na starom kalendaru. Zbog raskoraka u kalendarima hrišćanskih crkava svi veliki verski praznici slavljeni su dva puta, što je po mišljenju savremenika unosilo kulturnu pometnju i stvaralo privredne gubitke u Kraljevini SHS. Otvorena je polemika o kalendarskom pitanju. Trgovinsko-obrtnička komora iz Zagreba podnela je 12. februara 1923. predstavku Ministarstvu socijalne politike o potrebi izjednačenja kalendara obzirom na štete koje po privredu proizvodi slavljenje verskih praznika po dva kalendara. Komora je smatrala da bi izjednačenje kalendara uticalo i na smanjivanje verskih razlika u zemlji.32 Protivnici promena u Pravoslavnoj crkvi plašili su se prelaska na novi kalendar zbog unijaćenja. Zagovornici uvođenja Gregorijanskog kalendara su tvrdili da se ne treba bojati da će uvođenje novog kalendara dovesti do odstupanja od pravoslavlja jer se radi o pitanju disciplinarne a ne dogmatske važnosti. Podsećali su da je patrijarh Joakim III još 1902. tražio od pravoslavnih crkava da odgovore na pitanje vezano za reformu kalendara i da je tada jedino Pravoslavna crkva u Kraljevini Srbiji bila za to da se pronađu putevi za reformu u svom odgovoru od 6. juna 1903.33

Treći su, kao Maksim Trpković, pisali da se u Kraljevini SHS osećaju posledice nejedinstva kalendara jer zajednički praznici padaju u različite dane a kako tih praznika ima mnogo javlja se materijalna šteta i za pojedince i za državu. On se zalagao za izjednačenje kalendara time što će se naći zajedničko rešenje kojim će biti zadovoljne obe crkve i predlagao svoje rešenje koje je izložio još 1900/1.34 Trpković je dokazivao astronomsku netačnost Gregorijanskog kalendara (objašnjavao je posledice koje bi uvođenje tog kalendara imalo na držanje posta) i zalagao se za ispravljanje tih netačnosti, kao što je vraćanje ravnodnevnice na 21. mart. Pisao je da Pravoslavna crkva ne može separatno uvesti ovaj kalendar i tvrdio da bi napade trebalo usmeriti na to što se katolički Uskrs ne poklapa uvek sa punim mesecom a ne na to što se poklapa sa jevrejskom Pashom. Trpković je predlagao da se iz Julijanskog kalendara izostavi 13 dana, da od sekularnih godina budu prestupne samo one koje podeljene sa devet daju ostatak nula ili četiri, da pravoslavna crkva svoju Pashaliju pomeri unapred za 40 godina i da produži praznovanje Uskrsa redom po istoj Pashaliji do 2000. godine.35

Svepravoslavni kongres u Carigradu 1923. godine

Poslanstvo Kraljevine SHS u Atini javilo je Ministarstvu inostranih dela 16. februara 1923. godine da se u Grčkoj od 17. februara uvodi Gregorijanski kalendar i da je grčka vlada preporučila Patrijaršiji u Carigradu da u sporazumu sa ostalim pravoslavnim crkvama izvede i promenu crkvenog kalendara.36 Strani izveštači su javljali iz Carigrada da je vaseljenski patrijarh pozdravio pokret za usvajanje zapadnog Gregorijanskog kalendara za sve civilne potrebe i da je bio voljan da crkva stane iza države u ovoj stvari.37To je dokazao uputivši akt svim autokefalnim pravoslavnim crkvama da odmah posle Uskrsa pošalju svoje opunomoćene predstavnike u Carigrad u cilju donošenje odluke o reformi Julijanskog kalendara. U cirkularnom pismu-pozivu, br. 872, vaseljenski patrijarh između ostalog kaže, da su potrebe za reformom neosporne i da bi to vodilo i hrišćanskom jedinstvu. Kao jedan od važnih razloga reforme kalendara patrijarh je navodio činjenicu da se u mnogim industrijskim zemljama Evrope i u Americi nalazio veliki broj pravoslavnih iseljenika koji nisu mogli da praznuju praznike svoje crkve. Dalje se kaže da bi stručni eksperti trebali da predlože generalno usvajanje Gregorijanskog kalendara sa izvesnim izmenama ili da nađu modus za generalnu reformu i jednog i drugog stila. Pored toga sve crkve su pismeno pozvane da pošalju i sva ona pitanja koja se čine akutnim i zahtevaju reformu.38

Sinod SPC je za delegata odredio mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila (Dožića) dok je Ministarstvo vera trebalo da odredi jedno građansko lice kao drugog člana delegacije. Na Svepravoslavnom kongresu mitropolit Gavrilo je trebao da zastupa SPC ne samo po pitanju kalendara već i po pitanjima administrativne pripadnosti pravoslavnih u SAD, Ugarskoj, Albaniji, Čehoslovačkoj.39 Milutin Milanković, profesor nebeske mehanike na Beogradskom univerzitetu, dobio je poziv početkom aprila 1923. od Ministarstva vera da pripremi predlog kalendara sa kojim bi delegacija SPC išla na Vaseljenski sabor u Carigrad. Tadašnji ministar vera, Ljuba Jovanović, rekao je Milankoviću da državni interes nalaže ujednačavanje kalendara za žitelje Kraljevine SHS. Milanković i mitropolit Gavrilo su trebali da izlože predlog reforme koji je odobrio Sinod Srpske pravoslavne crkve a čiji autor je bio srednjoškolski profesor matematike Maksim Trpković.40 Trpković nije mogao da putuje zbog bolesti (umro je decembra 1924 u Beogradu),41 kao ni dr Milan Nedeljković, direktor Opservatorije u Beogradu, koji je 1900. i sam uradio Projekat reforme kalendara.42 Po pozivu Sinoda, episkop ohridski Nikolaj je izradio 23. aprila 1923. listu od 36 pitanja koja je delegacija imala da iznese u Carigradu (kalendar, drugi sveštenički brak, ublažavanje posta, akcije protiv ateizma, odelo sveštenika, odnos crkve i države, itd).

Vesnik, list udruženog pravoslavnog sveštenstva pisao je tih dana da je Glavni odbor udruženog pravoslavnog sveštenstva dobio posrednim putem zahteve od bugarskog, rumunskog i grčkog sveštenstva da pozove u Beograd predstavnike sveštenstva pravoslavnih naroda, radi donošenja jednog zajedničkog memoranduma koji bi se uputio Konferenciji pravoslavnih crkava u Carigradu. Glavni odbor je odbio ovaj predlog zbog nedovoljno vremena za pripremu ovakvog skupa.43

Delegacija je iz Beograda krenula uveče 30. aprila i u Carigrad stigla 2. maja.44 Na put su išli vozom i tokom puta su razmatrali predlog reforme, pošto se Milankoviću nije u potpunosti dopadala Trpkovićeva reforma. Prilikom razgovora o reformi mitropolit je rekao Milankoviću da delegacija SPC treba da sačeka da drugi podnesu svoje predloge pa tek potom da reaguje.45 Dočekali su ih predstavnici Poslanstva i kolonije u Carigradu. Po sporazumu otpravnika poslova Poslanstva Kraljevine SHS, Trajana Živkovića i Patrijaršije, bili su istog dana primljeni kod patrijarha. Već prilikom ovog susreta mitropolit Gavrilo je izneo pitanja za koje je SPC bila zainteresovana.46 Patrijarh je konstatovao da se mišljenje Srpske crkve uglavnom poklapa sa mišljenjem Vaseljenske patrijaršije ali da ima i pitanja koje u njihovim crkvenim krugovima nisu toliko aktuelna kao u SPC. Tokom prijema u Patrijaršiji narednog dana, srpska delegacija je istakla da SPC i Kraljevska vlada dele mišljenje Vaseljenske patrijaršije o potrebi održavanja konferencije i nalaženja rešenja za pitanja koja su od interesa za pravoslavlje.47

Zvaničan naziv okupljanja bio je Svepravoslavni kongres – sinedrion (mada se u dokumentima i štampi iz tog vremena naziva i konferencijom) a trajao je od 10. maja do 8. juna 1923. godine.48 Predstavnici crkava sastali su se, posle izvesnog odlaganja koje je nastupilo zbog kašnjenja rumunske delegacije,49 u Fanaru, rezidenciji vaseljenskog patrijarha, tačnije u crkvi Sv. Đorđa. Sednice su održavane u svečanoj sali Patrijaršije50 Kongres je reformi kalendara posvetio šest plenarnih sednica i šest komisijskih. Devet članova je učestvovalo u sesijama: šest episkopa, jedan arhimandrit i tri laika. Predstavnici Vaseljenske patrijaršije su bili: patrijarh Meletije IV kao predsednik, mitropolit kizički Kalinikos i V. Antoniadis, profesor Teološke škole na Halki. Predstavnik Crkve na Kipru je bio mitropolit Vasilije iz Nikeje (kasniji vaseljenski patrijarh 1925–1929). Grčku crkvu je predstavljao drački mitropolit Jakov a Rumunsku crkvu, arhimandrit Julije Skriban, profesor seminarije u Bukureštu i senator Pijer Dragica. Bugarska crkva nije bila pozvana. Zbog istorijskih okolnosti, Ruska pravoslavna crkva nije bila u mogućnosti da prisustvuje konferenciji. Nezvanično su je predstavljali mitropolit kišinjevski Anastasije (Gribanovski), član Sinoda Ruske zagranične crkve, koji je na sednici od 10. maja rekao da nema instrukcije ruske jerarhije iz Karlovaca koje bi se ticale pitanja kalendara. On je brzo napustio konferenciju. Bio je prisutan i ruski arhiepiskop Amerike, Aleksandar (Nomolovski), koji je u to vreme imao nejasan kanonski status. Antiohijska i aleksandrijska crkva nisu zbog političkih prilika mogle da pošalju svoje delegate a jerusalimska je telegramom javila da neće primiti promenu kalendara zbog mesnih prilika. Sve tri crkve su inače smatrale da je Meletije IV nekanonski postavljen patrijarh. Patrijarh aleksandrijski Fotije je gramatom od 23. juna 1923. poručio da „raspravljanje u ove dane pitanja kalendara i drugih sličnih pitanja smatramo za neblagovremeno, neumesno, besciljno“.51

Na prvoj sednici koja je održana 10. maja, predstavnici grčke, srpske i rumunske crkve izneli su predloge svojih crkava. Sednice su zatim držane 11, 18, 21 i 25 maja.52 Na sednici od 11. maja odlučeno je da se obrazuju tri podkomisije, jedna da ispita kanonski-dogmatski problem kalendara, druga naučni karakter i treća da ispita praktičnu primenu. U poslednje dve komisije članovi su bili M. Milanković i mitropolit Gavrilo. U naučnoj komisiji su pored Milankovića bili članovi i rumunski arhimandrit Skriban i senator Dragica. Patrijarh Meletije je na istoj sednici pomenuo i ostala pitanja koja je trebalo rešiti: prepreke za brak tj. stepeni srodstva po krvi; pitanje prenosa svih praznika u nedelju; pitanje braka klera; skraćenje sv. službe i pitanje posta. Mitropolit Gavrilo je izjavio da prima sve predloge patrijarha i da predlaže još i pitanja razrešenja brakova; mešovitih brakova; određenja uzrasta za hirotoniju đakona, sveštenika i episkopa; pitanja spoljne odeća klera i načina primanja u pravoslavlje sveštenika koji dolaze iz drugih crkava. Mitropolit kizički je predložio savetovanje o zaključenju odnosa sa Anglikanskom i Starokatoličkom crkvom. Mitropolit Nikeje, Vasilije je bio za to da se pozabave i pitanjem ujedinjenja svih crkava, računajući i Katoličku. Predstavnik Rumunske crkve, Skriban, je predložio da se ustanovi stalna delegacija pri Vaseljenskoj patrijaršiji za odnose među pravoslavnim crkvama.53 Pročitan je i predlog delegacije SPC da se razmotri pitanje uzimanja u zaštitu ruskog klera ali je patrijarh Meletije tražio da se to pitanje odloži dok ne stigne izveštaj iz Moskve da se ne bi turskim vlastima dao razlog da optuže konferenciju da se bavi političkim pitanjima.54

Srpska delegacija je svoj predlog predala kongresu 15. maja, posle čega je on preveden na grčki i francuski jezik. Sem ovog projekta samo su članovi rumunske delegacije predali svoj projekat čiji je autor bio verovatno baron Bedeus iz Sibinja ali ga je rumunski senator Dragica podneo kao svoj. U međuvremenu pojavili su se još neki predlozi reforme kalendara na pr. arhimandrita Pankracijusa. Delegacija SPC je javila 21. maja 1923. Ministarstvu inostranih dela KSHS da je na sednici od tog dana doneta odluka da se usvoji mogućnost i hitnost reforme kalendara, da kanonske odredbe crkve ostaju i dalje na snazi i da se kao prvi rezultat primene nauke izbaci 13 dana sa kojima se pogrešno izdvaja Julijanski kalendar a što će se obaviti početkom oktobra. U izveštaju se dalje kaže da po ovoj odluci Pravoslavna crkva prosto usvaja Gregorijanski kalendar, pa će „naša delegacija“ pokušati da predloži dve dopune po kojima će se kalendar približiti astronomskoj istini ali će Uskrs biti proslavljan odvojeno od katolika. Prvo su nameravali da postignu interkalacijama (dodavanje, ubacivanje) prestupnih godina, a drugo „utvrđivanjem da se Uskrs slavi u prvu nedelju punog meseca posle prolećne ravnodnevnice, čak i u slučaju kada pun mesec pada u nedelju, bez odlaganja za iduću nedelju“.55

Delegati su poslali izveštaj i Sinodu SPC: „Videći da se ide na prosti prijem gregorijanskog kalendara, mi smo pokušali da to osujetimo, jednim metodom, koji bi u slučaju neuspeha mogao biti opasan za ishod povoljnog rešenja kalendarskog pitanja, ali koji smo mi u ovoj prilici morali upotrebiti. Prvo je g. Milanković pripremio govor, u kome je naučno razložio kalendarsko pitanje ponovo i izveo zaključke, po kojima bi trebalo to pitanje rešiti. Naglasio je, da je Odbor preporučio kao bazu za diskusiju kalendarskog pitanja naš srpski projekat. Na veliko naše iznenađenje, plenum Kongresa nije ni u obzir uzeo taj preporučeni projekt, već namerava kalendarsko pitanje rešiti prostim prijemom grigorijanskog kalendara i bez obzira na rezultate nauke. Najzad je kategorički tražio, da se srpski projekat, sa onim dodatkom koji smo podneli 19. maja pod MCNº 15, uzme u raspravu.

Mitropolit Crnogorski takođe je spremio svoj govor, u kome je vrlo oštro kritikovao način, sa kojim se tretira i vodi kalendarsko pitanje. Konstatovao je da prijem predloga Nj. Svetosti znači prosto usvajanje grigorijanskog kalendara, a protiv takve solucije kalendarskog pitanja on se odlučno bio izjasnio još u prvoj plenarnoj sednici Kongresa s motivacijom da nam nauka pruža savršeniju soluciju u tome pitanju. Najzad je naglasio, da će biti primoran, u slučaju prostog prijema grigorijanskog kalendara, zadržati izvesne rezerve za srpsku crkvu, koju ima čast predstavljati.

Očekujući narednu plenarnu sednicu, srpski delegati su upoznali blagovremeno predstavnike carigradske Patrijaršije i grčke Crkve o svom nameravanom držanju u kalendarskom pitanju. Oba ova predstavnika molili su da ne izjavljujemo nikakve rezerve, koje bi po njihovom mišljenju, učinile najnezgodniji utisak na Patrijarha i na ceo Kongres. Uveravajući nas, da su predlozi Nj. Svetosti samo u principu primljeni, oni su obećali, da će preko Patrijarha izdejstvovati kako bi se srpski projekt i predlozi Patrijarhovi doveli u sklad. Mi nismo krili naše čuđenje i nezadovoljstvo što se srpski projekt, preko svega toga što je preporučen od Odbora, upravo ignoriše, sa čime se, rekli smo, nimalo ne poklanja pažnja tome, što je čak i srpska vlada, računajući sa ozbiljnim i naučnim proučavanjem kalendarskog pitanja, uputila za to stručnjaka u licu profesora g. Milankovića.

U ovakvoj situaciji sačekali smo plenarnu sednicu 23. maja t.g. Na ovoj sednici Patrijarh je zatražio, da se pročita mišljenje Odbora o praznovanju Uskrsa. Mišljenje Odbora glasilo je: da nikakve kanonske smetnje ne stoje na put, da se Uskrs može praznovati i u nedelju koja pada u punom mesecu posle proletnje ravnodnevnice. Ovo mišljenje Patrijarh je kritikovao govoreći da je Odbor trebao dati svoj sud: da li se mora Uskrs svetkovati u nedelju punog meseca posle proletnje ravnodnevnice. Kizički Mitropolit odgovorio je da to kanoni ne zabranjuju, a stoji do uviđavnosti Crkve hoće li ostati pri dosadašnjoj praksi, po kojoj se Uskrs praznuje u narednu nedelju posle punog meseca. Patrijarh, koji je u prethodnoj sednici zastupao mišljenje, da se Uskrs može slaviti i u punom mesecu bez obzira na jevrejsku pashu, ovog puta bio je protiv menjanja dosadašnje crkvene prakse, razlažući da se sada uvodi privremeno rešenje o kalendaru bez ikakvih povreda dosadašnjih crkvenih odredaba i prakse i naglasivši najzad da će se na idućem svetskom kongresu sastaviti savremeniji i pravilniji jedan treći kalendar. U ovom zgodnom momentu g. Milanković uzeo je reč i svoj već spremljen govor izgovorio jednim učtivim tonom ali punim energije i odlučnosti, tražeći kategorički da se srpski projekt iznese pred Kongres na raspravu. Patrijarh, u očekivanju ovakvog koraka, zamolio je g. Milankovića da srpski projekt pročita, što je ovaj i učinio.

Rumunski predstavnik arh. Skriban je tražio, da se postupi po preporuci Odbora, jer on ne može, veli, zamisliti jedan kalendar bez interkalacija, ako nije reč o prostom prijemu gregorijanskog kalendara. Posle toga nastupila je živa diskusija o kalendarskom pitanju, u kojoj je g. Milanković davao objašnjenja o našem projektu.

Najzad je donesena konačna odluka tako, da su paragrafi o interkalacijama iz srpskog projekta dovedeni u sklad sa izvesnim predlozima Patrijarhovim.

Drugi rumunski predstavnik senator Dragic, doznavši o prijemu naših interkalacija tek posle definitivne odluke, pošto u neznanju jezika nije mogao pratiti diskusiju, tražio je da se pitanje interkalacija odloži do budućeg svetskog Kongresa, koga, po njegovom mišljenju, treba sazvati još u toku ove godine. Ovaj predlog senatora Dragica energično je suzbio prvi rumunski predstavnik arh. Skriban.

Definitivna stilizacija paragrafa za novi kalendar nije još potpisana i ozvaničena. Njen tekst, koga je sastavio profesor Milanković, nalazi se ovde pod I u priloženom primerku.

Prema ovome, mi kalendarsko pitanje smatramo kao definitivno rešeno po tekstu, koji ovde šaljemo, nadajući se, da se do potpisa i ozvaničenja protokola neće izmeniti, ne bar u suštini – ništa.“56

Dr M. Milanković je morao da traži novo rešenje u toku trajanja kongresa. On je izvršio delimične ispravke Trpkovićeve teorije, izuzev dela koji se odnosi na praznovanje Uskrsa, koji je delegacija branila u potpunosti. Prema Milankoviću su postojale tri osnovne razlike između dva kalendara: to što Julijanski zaostaje za Gregorijanskim 13 dana, zatim različit raspored prestupnih godina i konačno, određivanje datuma Uskrsa i pokretnih praznika. Prema Milankovićevom predlogu Julijanski i Gregorijanski kalendar ispoljili bi međusobnu razliku tek 2800-te godine, ako se izostavi 13 dana i uspostavi pravilo da će sekularne godine biti prestupne ako broj njihovih vekova podeljen sa devet daje ostatak dva ili šest. Poklapali su se i nepokretni praznici a kod pokretnih praznika za narednih pedeset godina trebalo je da bude šest razmimoilaženja. Njegov predlog je podnet 23. maja, a 30. maja je usvojen i u konačnoj verziji se između ostalog kaže: „Priznavajući, da je neizbežna potreba, da se ukloni razlika između crkvenog i građanskog kalendara, a da ne postoji nikakva kanonska smetnja za ispravku prema podacima astronomske nauke, crkvenog kalendara, koji je u upotrebi, jednoglasno rešava ispravku julijanskog kalendara u sledećem: 1. Izostavljaju se 13 dana iz julijanskog kalendara, koji čine razliku njegovu u odnosu prema sunčanim godinama računatim od I Vaseljenskog sabora u Nikeji do danas. Tako: 1. oktobar 1923. god, računaće se kao 13. oktobar 1923. godine. 2. Praznici izostavljenih dana proslaviće se ili svi zajedno 14. oktobra 1923. god, ili kako to odredi arhijerej eparhije. 3. Svi meseci u godini zadržaće isti broj dana, koji imaju i danas. U prestupnim godinama februar će imati kao i do sada 29. dana.“57

Dalje se objašnjava pravilo sekularnih godina (one koje se završavaju sa dve nule), prestupnih i prostih godina. Nepokretni praznici trebali su da imaju datume kao i do tada a pokretni praznici su trebali da se određuju prema Uskrsu. U tekstu konačne odluke Kongresa o reformi kalendara zapisano je i da će se pashalni puni Mesec određivati na osnovu astronomskih proučavanja, uzimajući uvek u obzir ostvarene napretke nauke. Datum Uskrsa trebalo je i ubuduće da se određuje prema vremenu svetog grada Jerusalima, tj. prema vremenu meridijana koji prolazi kroz samu Golgotu, a na osnovu astronomskih konstatacija, što se poveravalo Univerzitetima u Petrogradu, Beogradu, Atini i Bukureštu, koji su trebali da odrede tablice za narednih 50 godina. Ova reforma imala je karakter privremenosti dok se crkve ne saglase na prijem jednog kalendara.58

O ostalim razmatranim pitanjima mitropolit Gavrilo piše 16/ 29. maja 1923. u izveštaju za SPC: „Prateći izvođenje planova Meletija IV u pitanjima ruske razdrobljene crkve, poljske pravoslavne crkve i čehoslovačke i Karpatske crkve, u koje planove sigurno on ima već svoje određene metode i u pitanjima Arbanaške i Amerikanske pravoslavne crkve kao i u svima pravoslavnim crkvama, koje oni računaju kao pravoslavne crkve i crkve­ne opštine u dijaspori, mi dolazimo do zaključka, da Meletije IV, kao megaloman i šovinist, sve će žrtvovati, da bi iznemoglu carigradsku crkvu uzdigao na takvu visinu, kako bi ova na osnovu 28 kanona IV Vaseljenskog Sabora, prigrabila sve u svoje ruke i ograničila ostale pravoslavne crkve tako, da preko granica određenih im teritorija ne mogu ništa raditi, niti se u crkvene poslove ni svojih sunarodnika mešati. – Ima znakova da bi Meletije IV rado žrtvovao i sabornost pra­voslavne crkve i prikupio neku vrstu starešinstva faktičnog nad ostalim autokefalnim pravoslavnim crkvama, makar to postigao pod vidom predsedničkih dužnosti, koje često Patrijarh Meletije i u ovom Kongresu sadašnjem naglašava i ističe kao neku svoju svetu dužnost.

Po zahtevu Patrijarha Meletija, mi smo preko Poslanstva upravili pitanje: da li je prota Dimitrijević poslan u Rusiju kao zvanični delegat srpske Patrijaršije kod Ruske Crkve. Ovd. novine su takvo svojstvo dale misiji prote Dimitrijevića, a po našim poverljivim informacijama, Patrijaršija je izveštena o takvoj misiji prote Dimitrijevića preko ovd. ruskog arhiepiskopa Aleksandra, koji, kako izgleda, stoji vrlo intimno sa Patrijarhom Meletijem. Pošto je kalendarsko pitanje na dnevnom redu, to dok se ono ne svrši, druga se pitanja neće raspravljati. Naše je mišljenje, da bi trebali imati preciznije instrukcije, ako bi sa Patrijaršijom zvanično govorili o pitanjima izvangraničnih crkava, za koje smo mi zainteresovani. O pitanju čehoslovačkom i karpatskom, mi bi, po našem mišljenju, trebali Patrijaršiji zvanično reći, da smo vodili brigu oko uređenja i širenja pravoslavlja u tim crkvama i da smo te poslove vodili uspešno, dok je Patrijaršija sa svojim neposrednim mešanjem načinila zbrku i dovela naše delo u opasnost, da se napredak pravoslavlja dovodi u pitanje i najzad, da sve štetne posledice takvog mešanja i našeg isključivanja iz tih pitanja jednim naprasitim i neobjašnjivim načinom, ostavljamo isključivo samoj Carigradskoj Crkvi. Što se tiče pi­tanja naših srpskih pravoslavnih opština u Albaniji, Americi i drugim zemljama, gde su naši sunarodnici i podanici, izjaviti čisto i jasno, da se naša Crkva mora otvoreno interesovati za sudbinu tih opština, imajući u obzir vazda gotovost i sestrinsku saradnju sa ostalim pravoslavnim crkvama, koje su u istim zemljama za svoje verske opštine zainteresovane.“59

Sinod SPC je preko Ministarstva spoljnih poslova KSHS odgovorio delegaciji 30. maja da put prote Steve Dimitrijevića nema nikakve veze sa Ruskom crkvom i da on putuje kao izaslanik Društva za pomoć gladnima u Rusiji. U nastavku se poručuje delegaciji: „…b) U Češkoj u Karpatskoj Rusiji mi smo pozvati da pomažemo širenje pravoslavlja i organizovanje pravoslavne crkve. Docnije, kada i zvanična Ruska Crkva bude mogla dati svoje mišljenje, rešiće se u dogovoru sa narodom tih oblasti, čija će biti jurisdikciji. Kada se pak ove crkve organizuju dobiće i svoju autonomiju. v) Skadarsko pitanje nije rešeno ograničenjem Albanije. Kada se Albanska crkva organizuje ona će radi tog pitanja stupiti u razgovore sa našom crkvom. U tom pitanju je Njegovo Visokopreosveštenstvo dobro obavešteno, stoga se ima pridržavati svojih izjava datih Svetom Sinodu. 3) U Kalendarskom pitanju na što se sve pravoslavne crkve saglase saglasiće se i Srpska, Vaše rezerve u pogledu gregorijanskog kalendara su opravdane. Budite oprezni prema mahinacijama Fanara.“60

Carigrad je u toku rada kongresa još uvek bio pod savezničkom okupacijom mada je civilna uprava već prešla u turske ruke. Tokom održavanja Kongresa stiglo je obaveštenje da je u Lozani postignut sporazum i da predstoji zaključenje definitivnog mira između Grčke i Turske što je proizvelo strah kod Grka jer se tursko javno mnenje okomilo na Grke i posebno na tzv. baš-papaza Meletija, kako su Turci zvali patrijarha Meletija, kome su javno pretili kao protivniku Turske. Prvog juna je, tokom trajanja sednice Kongresa u Patrijaršiju upala jedna grupa ljudi, uzvikujući protiv patrijarha i tražeći da patrijarh da ostavku. Patrijarh je to odbio i rulja je pokušala da ga izbaci napolje. Na molbu grčkih arhijereja članovi srpske delegacije su odmah krenuli da traže od predstavnika KSHS intervenciju savezničkih vlasti za zaštitu Vaseljenske patrijaršije.61 I pored nastalih neprijatnosti, predlog reforme kalendara je ipak zvanično prihvaćen i potpisan 8. juna 1923. od strane predstavnika Vaseljenske patrijaršije, Grčke crkve, Srpske crkve, Rumunske crkve, Crkve na Kipru i arhiepiskopa američkog Aleksandra (objavljen je 1. avgusta 1923). O pitanju zajedničkog kalendara za celu Crkvu je odlučeno da Vaseljenska patrijaršija, po prethodnom sporazumu sa ostalim pravoslavnim crkvama, da izjavu Društvu naroda da će Pravoslavna crkva „rado primiti jedan u buduće pronađeni novi Kalendar, u koliko bi ovaj htele primiti sve Hrišćanske Crkve.“62

U izveštaju Poslanstva KSHS o završetku rada kongresa izražavaju se pohvale članovima delegacije za njihov trud i napore ali se dodaje: „Fanarioti ni u ovako teškim prilikama, koje preživljavaju, nisu mogli a da i sada ne okušaju sreću vizantinizma i politiku zadnjih namera. Na pretposlednjoj sednici Kongresa a u trenutku kad se tome niko nije nadao Nj. Svetost Meletije IV ustao je i predložio, da Kongres poveri upravu nad pravoslavnim crkvama u dijaspori Vas. Patrijaršiji a na osnovu 28. kanona Četvrtog Vaseljenskog Sabora. Namera je i suviše providna, ovim se predlogom očevidno išlo, s jedne strane, na to, da se vlast Vaselj. Patrijaršije, koja je političkim događajima i teritorijalnim izmenama u toku poslednjih godina ne samo ozbiljno poljuljana u njenim osnovama nego je, šta više, svedena na najmanji minimum, a s druge, da se stavljanjem svih pravoslavnih crkava u dijaspori pod jurisdikciju Vas. Patrijaršije stvori jedno zgodno mesto, položaj za sadanjeg Vaseljen. Patrijarha koji će, u svakom slučaju, morati da napušta Vaseljenski Presto i Carigrad. Nisam daleko od pomisli da verujem da se Nj. Svetost Meletije IV inspirisao i tom okolnošću, kad se rešio da moli tri pravoslavne države na Balkanu, da se inicijativom naše Kraljevine zauzmu kod konferencije u Lozani u cilju obezbeđenja opstanka i slobode V. Patrijaršije u ‚vršenju njenih dužnosti u obimu i izvan Turske‘, i o čemu sam imao čast izvestiti Ministarstvo… No, bilo kako mu drago, Vaselj. Patrijarh nije uspeo prodreti sa svojim predlogom o pravoslavnim crkvama u dijaspori, zahvaljujući isključivo mudrom ali energičnom odupiranju Nj. V. Preosveštenstva crnogorsko-primorskog mitropolita g. Gavrila Dožića.“63 Vaseljenski patrijarh je povukao svoj predlog o jurisdikciji.

Poslanik Živković je poslao Ministarstvu spoljnih poslova još jedan izveštaj u kome kaže: „Položaj koji je u Vas. Patrijaršiji stvoren političkim događajima u toku poslednjih godina, veoma je ozbiljan, da ne kažem, kritičan i posve prekoran. Turci bi najradije da mogu učiniti, da od Fanara prosto ne ostane ni traga ni glasa. Bilo bi pogrešno i nepravilno pripisivati takvo tursko raspoloženje jedino i isključivo turskoj netrpeljivosti ili turskom fanatizmu. Za takvo tursko držanje prema centru Pravoslavlja mnogo su krivi i samo fanariotski krugovi koji se u funkciji predstavnika Vaseljenske Pravoslavne crkve, nikad nisu mogli osloboditi svoga grčkoga šovinizma već su, protiv već su, naprotiv, gotovo uvek starali se da Vas. Crkvu upregnu u kola grčkih nacionalističkih težnji i ideala. Ali, ta slabost i politička neuviđavnost Fanariota ispoljile su se osobito nesmotreno od vremena kada je Carigrad došao pod okupaciju Saveznika. Carigradski Grci, uopšte, a Vaseljenska Patrijaršija napose, tako su se ponašali od sklapanja primirja pa do dolaksa kemalističkih vlasti u Carigrad, da je izgledalo da je stara prestonica Vizantije ponovo vraćena u posed grčkog naroda. I drugi narodi, a ne samo Turci, imali bi rašta da ne gaje bolje i plemenitije osećaje prema Grcima i Vaselj. Patrijaršiji nego li što to sad čine nosioci novoga režima u Turskoj. Sa toga su Turci na prvoj lozanskoj konferenciji, onako energično zahtevali udaljenje iz Carigrada svega grčkoga življa sa Patrijaršijom na čelu. Docnije, pod pritiskom prilika i okolnosti, oni su malo popustili i pristali su, da carigradske Grke ne diraju, kao ni Patrijaršiju, ali je više nego sigurno da su rešeni da posle zaključenja mira, tj. pošto budu bili povraćeni u puna prava gospodarstva nad Carigradom, raznim merama onemogući opstanak na obalama Bosfora i Zlatnog Roga niti grčkom življu niti njihovim ustanovama…“ Trajan Živković dodaje da Turci posebno ne trpe samog patrijarha što je i njemu samom dobro poznato. Posle upada u Patrijaršiju on je ponudio ostavku ali ona mu nije usvojena. Delegat dalje piše da je Meletije „jedan liberalna prelat sa širokim pogledima na Crkvu“ ali da nije mogao da se obuzda u ispoljavanju svojih grčkih osećanja. Savetuje Ministarstvo da se dobro razmisli i bude obazrivo prema zahtevu Patrijaršije da joj se osigura sloboda vršenja nekih dužnosti izvan Turske jer SPC ima jurisdikciju nad eparhijama u inostranstvu i o tome mora da se razmišlja.64

Posle završetka Sabora, koji je trajao šest nedelja, profesor Milanković je dobio od vaseljenskog patrijarha Meletija IV pismo u kome mu izražava zahvalnost za rešenje kalendarskog pitanja i moli da sastavi pashaliju prema novom kalendaru za sledećih 100 godina, što je on kasnije i uradio. Milanković je po povratku podneo izveštaj o svom radu Srpskoj kraljevskoj akademiji i on je objavljen kao posebno izdanje.65 Pisao je o tome i u svojim memoarima i u Kanonu osunčavanja, napominjući da mu nije jasno zašto reforma, jednoglasno usvojena 1923. godine u Carigradu, i pored svih svojih prednosti, kasnije nije primenjena.

Kongres je pokazao tendenciju ka reformama u smislu liberalizacije tumačenja kanonske strane crkvenog života. Raspravljana je i o mogućnost ujedinjenja Pravoslavne i Anglikanske crkve, na petoj sesiji kongresa 23. maja, na kojoj su bili prisutni anglikanski biskup Oksforda, Gor i pastor Bakston, kao gosti. Episkop oksfordski i predsednik komiteta za uniju crkava, Čarls Gor je pre odlaska u Carigrad boravio u Rumuniji, Jugoslaviji i Bugarskoj.66 U načelu je odobren drugi brak sveštenika i priznato pravo svakoj pomesnoj crkvi da ovo pitanje može rešavati uzimajući u obzir svaki slučaj ponaosob.67 Primljen je predlog o proslavi 1600. godišnjice Nikejskog sabora 1925. godine. Donete su takođe i odluke o pitanju uzrasta za rukopoloženje; odela sveštenika;68 praznovanja svetitelja; postova i dr. Pored ostalih odluka konferencija je izdala akt, na predlog mitropolita Gavrila, kojim je izrazila žaljenje zbog odluke o svrgnuću patrijarha moskovskog i cele Rusije Tihona69 U šestoj rezoluciji pominje se zahtev da vaseljenski patrijarh preduzme inicijativu za sazivanje vaseljenskog sabora.70

Reakcije na odluke Svepravoslavnog kongresa u Kraljevini SHS i stav SPC

Mnogi kritičari primećivali su sličnosti između Kongresa u Carigradu i Žive crkve u Rusiji, pre svega u menjanju kalendara, dozvoli drugog braka sveštenicima i diskutovanju o reformama u duhu verskog liberalizma. Dok su jedni smatrali da je Svepravoslavni kongres imao nesumnjivi autoritet, drugi su pisali kako on nije imao jasnu predstavu o granicama svoje nadležnost71 i kako je predstavljao „najtužniji događaj u istoriji crkve 20. veka“.72 Početkom oktobra 1923. izdata je gramata antiohijskog patrijarha o Svepravoslavnom kongresu u kojoj se njegove odluke ne prihvataju a za odluku o kalendaru se kaže da je „prevremena i nepostojana“.73 Veliki kritičar patrijarha Meletija i ovog kongresa bio je ruski mitropolit Antonije Hrapovicki. On je kritikovao većinu predloga koji su bili izloženi na ovom kongresu, ali posebno reformu kalendara, smatrajući da se radi o koncesiji masonima i Latinima, pošto ona napada apostolski propis o postu sv. Petra i Pavla, jer ako se prati Novi kalendar, kada Pasha pada 21. aprila ili kasnije, praznik Sv. Petra i Pavla pada pre nedelje svih svetih i prema tome eliminiše se nastupajući post. Ovaj kongres je po mišljenju protivnika, otvorio put menjanju crkvenog kalendara, požurio sa modernizacijom u crkvi, razbio liturgijsko jedinstvo Pravoslavne crkve i uneo podele i sukobe u nju. Za razliku od bugarskog profesora Sibeva koji o kongresu u Carigradu piše pohvalno, Sergije Troicki i Justin Popović su smatrali da se radilo o jednom o najtežih trenutaka u istoriji crkve 20. veka.74 Profesor Troicki je kao i Justin Popović začetke ideje ekumenističkog pokreta nalazio u periodu krajem 19. i početkom 20. veka, kada su materijalističke ideje duboko zahvatile inteligenciju i više klase i kada je duhovne vrednosti pale u drugi plan. On je pisao da je na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu prvi put u istoriji Pravoslavne crkve jedan kongres preuzeo na sebe ulogu organa opštecrkvenog zakonodavstva zbog čega mu je nemoguće priznati autoritet. Za sam naziv kongresa kaže da se radi o „neopravdanoj pretencioznosti“ jer na kongresu nisu bili predstavnici svih crkava a njime je predsedavao patrijarh Meletije koji u tom zvanju nije bio priznat od nekih autokefalnih crkava. Prof. Troicki je smatrao da se Kongres ne može smatrati izrazom mišljenja čak ni crkava prisutnih na njemu, jer predstavnici crkava nisu imali punomoćja koja bi im davala prava da izražavaju mišljenje svojih crkava, već su bili poslani samo od izvršne vlasti svojih crkava i mogli su da izražavaju samo svoje lično mišljenje. Pored toga odluke kongresa potpisali su i jedan arhimandrit i dva laika što znači da se kongres ne može smatrati ni izrazom mišljenja malog oblasnog sabora. Troicki kaže da se radi o „privatnom skupu nekolikih lica, koji je uzeo na sebe zadatak, da pretrese neka pitanja, koja sad uznemiravaju pravoslavnu crkvu“. Profesor Sergije Troicki je takođe upozoravao SPC da vodi računa kakve odluke će donositi da je to ne bi udaljilo od pravoslavlja.75

Po povratku delegacije u okvirima SPC je bilo primedbi na način na koji je ona upućena; nepotpun sastav; neposedovanja ovlašćenja za razgovore o kalendarskom pitanju (Sabor SPC za tako nešto nije dao saglasnost a patrijarh nije imao pravo da o tome sam odlučuje) i sl. Mogle su se čuti i zamerke vezane za iznošenje predloga o načinu dozvole drugog sveštenilkog braka (to takođe nije bio predlog Sabora SPC) i predloga o svešteničkom odelu (koji je Sabor SPC 11/14. novembra 1922. skinuo sa dnevnog reda).

Justin Popović je u proleće 1925. pisao da „nikakav modernistički salto mortale nije u duhu Pravoslavne Crkve“.76 Maksim Trpković, je tvrdio da predlog koji je usvojen na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu ne odgovara ni naučnom ispitivanju niti propisima Pravoslavne crkve.77 Hrišćanska zajednica, organ Narodne hrišćanske zajednice, bila je otvoreno protiv kalendarske reforme i pisala je o potrebi očuvanja starog kalendara i o neredima koji su izbijali tamo gde je uvođen novi (na pr. u Rumuniji).78 Jedan rumunski astronom, veliki poštovalac M. Trpkovića i njegove reforme kalendara, pisao je krajem 20-ih godina da su se narod i sveštenstvo u Rumuniji bunili zbog toga što je Sinod Rumunske pravoslavne crkve izvršio reformu kalendara oktobra 1924. godine iz straha da će biti pokatoličeni. Narod je praznovao praznike po starom stilu a novine se nisu trudile da popularišu reformu iz straha od većih potresa. Isti astronom je smatrao da bi predlog o fiksiranju datuma Uskrsa u Rumuniji mogao da izazove mnogo veće potrese i nemire.79 Hrišćanski život objavljuje 1923. pismo jednog seoskog sveštenika koji kaže da se reforma kalendara ne može izvesti „bez naroda“ jer će se desiti da se praznuju praznici sa katolicima ali ne i sa „braćom Rusima“.80Isto mišljenje je imao i sveštenik Steva Janjetović iz Okučana. On je tražio je da se celo pitanje odloži za kasnije i smatrao nezgodnim pomeranje prazničnih dana na iste dane kada slave i katolici.81

Ipak nisu svi bili protiv. Prota J. Jeremić sa radošću je pozdravio odluke Svepravoslavnog kongresa u Carigradu o izjednačavanju kalendara i drugom braku sveštenika.82 Živan Živanović se zalagao za prihvatanje reforme kalendara i drugog svešteničkog braka i uopšte za reforme u crkvi i kritikovao stavove nekih predstavnika Ruske pravoslavne crkve koji su bili protiv odluka u Carigradu. Označavao ih je kao predstavnike „stagnacije“ koji nisu ništa naučili niti od propasti ruske države, niti od propasti ruske crkve.83 Uopšte, sveštenici koji su bili članovi Udruženja pravoslavnog sveštenstva, pozdravili su 1923. uvođenje novog kalendara između ostalog i zbog toga što je sveštenstvo u knjige rođenih, umrlih i venčanih moralo da upisuje dva datuma. Na negativne reakcije ruskih arhijereja iz Sremskih Karlovaca povodom odluka Kongresa u Carigradu odgovarali su da se njih ne tiču reforme u SPC jer su oni ostavili svoje stado i nemaju prava da uređuju tuđu crkvu i državu.84

Ministar vera Voja Janjić tražio je od Ministarstva inostranih dela 8. avgusta 1923. obaveštenje da li su Sinodi Carigradske, Rumunske i Grčke crkve izvršili sankciju odluka Svepravoslavnog kongresa u Carigradu, obzirom da je predstojalo sazivanje Sabora SPC.85 Delegat u Carigradu je javio 27. avgusta 1923. da je Sinod Vaseljenske patrijaršije već sankcionisao sve odluke donete na Svepravoslavnom kongresu. Početkom septembra Ministarstvo inostranih dela je javilo ministru Janjiću da je povodom odluka Vaseljenskog kongresa u Carigradu, diplomatski predstavnik Kraljevine SHS u Kairu posetio patrijarha Fotija. Patrijarh Fotije je tom prilikom rekao da smatra kako nije trebalo ni držati taj kongres jer na njemu nije bila prisutna većina pravoslavnih crkava. Osim toga od onih koje su imale predstavnike, Ruska i Grčka crkva nisu bile zastupljene pravilno, jer predstavnici prve nisu imali punomoćje svoje crkve a Sinod druge je došao na čelo Grčke crkve u Atini na revolucionaran način. Patrijarh je dodao kako je dobio informaciju da je jedan od zastupnika SPC predložio da se sazove Sabor 1925. godine povodom 1600 godišnjice sabora u Nikeji. Pitanje kalendara i drugog svešteničkog braka, po mišljenju patrijarha Fotija trebalo je ostaviti za taj sabor. Zaključio je da odluke Svepravoslavnog kongresa u Carigradu neće izvršiti i da njegov stav odobravaju svi arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi Aleksandrijske, Jerusalimske i Antiohijske patrijaršije.86

Arhijerejski sabor SPC je počeo rad 5/18. septembra 1923. u Sremskim Karlovcima.87 Posle rasprave po pitanju reforme Julijanskog kalendara glasanjem (18:3) usvojen je u principu novi kalendar, ali je njegova primena odložena da stupi u život jednovremeno sa svim pravoslavnim crkvama. Slične odluke su donete i povodom pitanja o drugom svešteničkom braku, svešteničkom odelu, postu, itd. Sabor je ovlastio patrijarha i Sinod da se saglasno odluci Svepravoslavnog kongresa predloži proslava godišnjice Nikejskog sabora u Nišu, kojom prilikom bi se sazvao i Vaseljenski sabor.88 Povodom ovakvih odluka u Vesniku Srpske Crkve je objavljen komentar: „Svaki koji i malo zna kakve su prilike i kakav je mentalitet ostalih autokefalnih pravoslavnih crkava, naročito u bratskoj nam Rusiji, taj će znati da ovakva odluka u samoj stvari znači: da će reforme u Srp. Prav. Crkvi stupiti u život kad bude skončanije veka sego, ili narodnim jezikom rečeno: na „Kukovo leto!“89 Sinod je 1924. preporučio Saboru da se kalendarska reforma ne sprovede i Sabor je na zasedanjnu te godine doneo odluku da ostaje pri projektu reforme kalendara ali da će obavestiti sve pravoslavne crkve o razlozima zbog kojih ne može prihvatiti i uvesti Gregorijanski kalendar.90 Sveštenik Radovan Jurišić je istim povodom pisao: „Na nedavnom Arhijerejskom Saboru, držatom u Srem. Karlovcima, usvojene su gotovo sve odluke svepravoslav. Kongresa. Naša ih je crkva usvojila prva, no stim da ih poslednja uvede u život!“91

Crkva je pokazala neodlučnost i oprez a pisalo se i o podvojenosti Sabora po pitanju kalendara. Tim povodom episkop bitoljski Josif je dao ispravku koja je štampana u Politici. Episkop je demantovao da su arhijereji Srbije, Bosne i Crne Gore spremni da potpišu odluke Carigradskog kongresa a da ostali to odbijaju. Dodao je kako su svi arhijereji raspoloženi prema pitanjima kalendara i drugog svešteničkog braka. UredništvoVesnika Srpske Crkve je to prokomentarisalo rečima: „Mi možemo samo dodati: daj Gospode, da je tako“.92 Pitanje kalendara bilo je na dnevnom redu svih saborskih zasedanja u periodu od 1924. do 1928. i ponovo 1930. godine. Tokom 1928. je rešeno da se odgovori vaseljenskom patrijarhu Vasiliju da „pitanje udešavanja kalendara za Srpsku crkvu nije aktuelno, jer se ona još drži starog kalendara. Inače je Srpska crkva mišljenja da i to važno pitanje ne može rešiti pre saziva Vaseljenskog Sabora.“93

U Kraljevini SHS nisu samo u crkvi bili podeljeni po pitanju kalendara već i u javnosti. Dok su jedni bila za, kao profesor Stanoje Stanojević, drugi su bili protiv. Nije bilo saglasnosti ni o tome koji je predlog reforme dobar a koji ne. Milutina Milankovića su kritikovali zbog netačnosti interkalacije prestupnih godina, datuma praznovanja Uskrsa, upoređivan je njegov predlog sa Trpkovićevim, predlagana su nova rešenja. Napisi i rasprave o kalendarskoj reformi postale su stalno prisutna tema u crkvenoj štampi i nastavljali su se tokom nekoliko narednih godina.94 Uredništvo Hrišćanskog života je pisalo: „Bez straha, bez molitvenog trepeta rešavaju se crkveni problemi. Pod pritiskom, laskavim ili grubim pritiskom modernih vancrkvenih sila mnogi crkveni predstavnici ropski služe trulim bogovima našeg doba. Razjedinjeni više hotimično nego nehotimično mi nervozno hitamo kroz prašumu sadašnjice u neizvesnost budućnosti. Predstavnici pojedinih autokefalnih pravoslavnih crkava nadmeću se smelo u opasnim novačenjima. Zaboravlja se na svetu sabornost kao na merilo naše sadašnje delatnosti, kao na čuvara naše crkvene svetosti. Zato se nedavno u Pravoslavlju desio molitveni raskol: Grčka Crkva uvela je novi kalendar, dok su ostale Crkve ostale pri starom. Molitvena sabornost je narušena…“.95 Nešto kasnije Hrišćanski život upozorava da bi se prihvatanjem kalendara načinila velika greška, navodeći primere Poljske i Rusije, gde je „narod odbio uvođenje novog stila kao nenaučno i opasno novačenje, koje znači molitveni raskol i nemudro ustupanje pred rimokatolicizmom“. Dodaje se da će „naš narod, naročito u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Južnoj Srbiji i centralnoj Srbiji“ postupiti „ne manje buntovno od naroda ruskog“.96

Urednik Glasnika SPP smatrao je takođe da je SPC najbolje uradila što nije naglila po ovom pitanju posebno zbog delova zemlje gde je pravoslavni narod izmešan sa katolicima.97 Ali nekoliko meseci kasnije, decembra 1924, isti list objavljuje tekst protojereja Jovana Živkovića koji piše da potrebu reforme kalendara, zbog davno dokazane netačnosti Julijanskog kalendara oseća cela Pravoslavna crkva a osobito se oseća u Kraljevini SHS koju sačinjava jedan narod koji je „istorija razdelila u tri vere“. Podvojenost kalendara je štetna, kaže autor i za crkveni i za državni život. Živković dokazuje da je Gregorijanski kalendar savršeniji od Julijanskog ali dodaje da ni on nije savršen i kaže kako su najbolji put u ispravci kalendara uradili Srbi, tj. prof. M. Trpković.98 Živković je matematički dokazivao nadmoćnost Trpkovićeve reforme nad gregorijanskim i nad modifikovanim projektom iz Carigrada i tvrdio da je najbolji „jer taj projekat zadovoljava svima potrebama i crkvenim i državnim“ ali da je na Kongresu u Carigradu „modifikovan… nespretno i nesretno“.99 Način na koji je Svepravoslavni kongres u Carigradu rešio kalendarsko pitanje, pisao je Živković, predstavljao je veće približavanje Rimu nego da je bez izmene primio Gregorijanski kalendar.100 Jovan Živković je u prilog svoje tvrdnje objavio i prikaz knjige Konstantina Ćirićeskog, Pashalne Tablice. Radilo se o referatu koji je Ćirićeski, na poziv Sinoda Rumunske pravoslavne crkve, podneo kao predstavku o ispravci Julijanskog kalendara. Ćirićeski je, kao i Živković, smatrao Trpkovićevu verziju reforme kalendara boljom od Milankovićeve.101 Osim Živkovića i arhimandrit dr Petronije Trbojević se zalagao za prihvatanje Trpkovićevog predloga reforme kalendara.102 Petar L. Vukićević, smatrao je netačnim i Trpkovićev i Milankovićev predlog kalendara i predlagao je svoj način računanja.103 Autor koji se potpisao imenom Efiv Kastul, pisao je da nije lako primiti novi stil time što će se samo preskočiti 13 dana. On kaže da postoje samo dve mogućnosti: ili primiti nov kalendar sa rimskom pashalijom i time suspendovati odredbe Vaseljenskog sabora koje se odnose na praznovanje Pashe ili zadržati stari kalendar sa pravoslavnom pashalijom.104 Već u narednom broju odgovorio mu je Jovan Živković da je krajnje vreme da se kalendarsko pitanje ne uzima više kao povod za razliku između istoka i zapada, nego da se što pre pristupi kalendarskom jedinstvu ali tako da neće izgledati da se neko nečega odriče.105 Iguman Stefan (Ilkić), urednik Srpske straže, smatrao je da je reforma kalendara potrebna ali da se mora voditi računa o stavu Ruske pravoslavne crkve, a uredništvo Glasnika SPP je tvrdilo da se Grčka crkva zatrčala kada je uvela Gregorijanski kalendar.106

Hrišćanski život je polovinom 1927. objavio poslanicu vaseljenskog patrijarha od 17. februara iste godine u kojoj se između ostalog kaže: „Sa velikom tugom majka Crkva doznaje da se po gdegde javljaju neki, koji ‘ne razumeju ni šta govore, ni šta tvrde’ (1.Tm.1,7), remete vaš mir. Mislimo na one koji dižu viku oko kalendara, zbog čega se na mnogim mestima sablažnjava blagočestivi narod i nastaje štetna podela među vama. Da treba da se ukloni razlika između crkvenog i građanskog kalendara, pošto su u poslednje vreme sve pravoslavne države usvojile i uvele novi kalendar, uvidele su odmah sve pravoslavne crkve, osećajući da im je dužnost da olakšaju društveni život sličnim ispravljanjem crkvenog kalendara, tako da vernim sleduju istom kalendaru i u svetovnom i u religioznom životu svom i da u isto vreme uvide da bi neslaganje Crkve u ovoj stvari bilo u mnogome štetno. Zato se odasvud izražava i ispoljava želja i molba da i crkva što pre učini ono što treba. Shodno toj opštoj želji zbog hitnosti stvari naša Velika Hristova Crkva redovnim putem sazvala, i u velikoj dvorani našeg patrijaršijskog doma, okupila 1923. god. Svepravoslavni kongres, na koji su pozvane sve pravoslavne Crkve. A na tom kongresu, pošto je uzeto u obzir da ne postoji nikakva kanonska smetnja za ispravku našeg crkvenog kalendara prema datama astronomske nauke, jednoglasno je rešeno da se prema tim datama ispravi julijanski kalendar, kojom se ispravkom, ne menjajući ni malo poredak praznovanja praznika naše Sv. Pravoslavne Crkve niti uopšte dodirujući kanonske naredbe o praznovanju Sv. Pashe, postiglo, na veliku olakšicu i korist pravoslavnih ljudi, neophodno izjednačavanje crkvenog kalendara sa građanskim, koji je već bio u upotrebi zbog svetovnih potreba.“ Dalje se dodaje da je ova akcija crkve kao i uvođenje 1924. ispravljenog kalendara za nepokretne praznike bila kanonska i da nikada nijedan Sabor nije pitanje kalendara smatrao pitanjem dogmata. Patrijarh se u isto vreme obratio i svetogorskom Kinotu pismom. Svetogorci su međutim odgovorili odbijanjem novog kalendara. Prestali su da pominju Vaseljenskog patrijarha na liturgiji. Potom je guverner Svete Gore zatvorio 19 monaha koji su se javno bunili protiv uvođenja novog kalendara. Od svetogorskih manastira jedino je Vatoped primio novi kalendar ali se potom bratija manastirska podelila oko ovog pitanja.107 Juna 1925. godine grupa ruskih monaha koja se potpisivala kao starešine hilandarskih kelija na Svetoj Gori predala je Poslanstvu KSHS u Carigradu predstavku po pitanju svetkovanja nepomičnih praznika, pošto je Vaseljenska patrijaršija tražila da se na celoj njenoj teritoriji svi praznici svetkuju po tom kalendaru a ruski monasi su hteli da ih slave po starom kalendaru.108 Da bi sprečili pooštravanje borbe i izbegli nerede, grčke vlasti su odobrile staropravoslavcima da mogu praznovati crkvene praznike po starom kalendaru.109 Prema pisanju atinskog lista Politika, Ministarstvo prosvete u Atini, je poslalo 1932. godine poverljivu naredbu kojom se zabranjuje svetogorskim monasima obavljanje sveštenoradnji po selima i gradovima u danima starog kalendara. Naređeno je takođe i rasturanje svih udruženja koja se bore za stari kalendar i zatvaranje svih crkava u kojima se služilo po starom kalendaru.110 Sveta Gora je nastavila da poštuje Julijanski kalendar ali je osećala posledice podela koje su nastale.111

Planirani Vaseljenski kongres u Nišu 1925.112 nije održan ali je juna 1930. organizovana konferencija u manastiru Vatopedu na Svetoj Gori. Sa ove konferencije nije izdato nikakvo zvanično saopštenje, već su domaći crkveni listovi o tome pisali na osnovu informacija iz grčke štampe. Na dnevnom redu su ponovo bila pitanja o kalendaru, o svetkovanju Pashe, o drugom braku svešteničkom, o braku episkopa, o skraćenju postova, dizanju šizme sa bugarske crkve i sporazumu između Pravoslavne i Anglikanske crkve.113 SPC je i 1932. poslala izaslanike, episkopa Irineja Ćirića i Emilijana Piperkovića u Carigrad radi dogovora o sastanku Prosinoda koji je trebao da se održi iste godine.114

Pitanje kalendara van crkve

Paralelno sa aktivnostima Vaseljenske patrijaršije, Društvo naroda je 30. avgusta 1923. formiralo savetodavnu i tehničku komisiju za saobraćaj i tranzit koja je trebala da se bavi pitanjem kalendara. U komisiji su bili pored ostalih članova i predstavnici Svete Stolice, Vaseljenske patrijaršije i sekretar Kraljevskog astronomskog društva u Londonu kao i predstavnik Anglikanske crkve. Usvojena je i izdata i rezolucija prema kojoj sa nikakva reforma ne može sprovesti bez sporazuma između raznih zainteresovanih verskih vlasti. Kao polazna tačka trebao je da posluži projekat kalendara izrađen od strane Međunarodnog astronomskog saveza na skupu u Rimu maja 1922. i preporuke Međunarodne trgovačke komore izražene na skupu u Londonu juna 1921. Polazna tačka problema opšte reforme kalendara bila je nesavršenost Gregorijanskog kalendara (nejednaka dužina meseca, nestalnost kalendara, variranje praznika Uskrsa itd). Generalni sekretar Društva naroda uputio je avgusta 1923. rezoluciju vladi Kraljevine SHS i zamolio je da što pre pošalje svoje predloge. Komisija Društva naroda je prikupila 185 predloga reforme kalendara iz raznih zemalja (na pr. tri iz Jugoslavije) i potom sastavila Izveštaj o reformi kalendara avgusta 1926. Iz izveštaja se vidi da su u to vreme trgovački interesi u mnogim zemljama išli u korist predloga da se utvrdi datum proslavljanja Uskrsa. Slične sugestije imale su odluke međunarodne trgovačke komore u Rimu 1923. i Briselu 1925. Skupština Društva naroda je prihvatila 25. septembra 1926. u celosti gledište komisije o potrebi stvaranja nacionalnih odbora za opštu reformu kalendara. Smatralo se da je postojeći kalendar izvor pometnji u trgovačkim, industrijskim, naučnim i verskim poslovima i da stvara velike gubitke u novcu i vremenu.115

Kraljevsko britansko društvo je takođe između dva rata pokrenulo pitanje fiksiranja datuma Uskrsa. Ono je tražilo 1929. godine od Ministarstva inostranih poslova Kraljevine SHS gledište jugoslovenske kraljevske vlada o ovome. Ovakvo pitanje bilo je upućeno i vladama drugih evropskih zemalja jer je u to vreme u Velikoj Britaniji rastao pokret u korist stabilizacije datuma Uskrsa usled teškoća koje je pomeranje praznika izazivalo u radu vaspitnih ustanova, industriji, finansijama, trgovini i transportu. Britanski Parlament je čak izglasao sopstvenom inicijativom 1928. tzv. Uskršnji zakon koji je predviđao da u Velikoj Britaniji, Severnoj Irskoj i na ostrvima, Uskrs bude slavljen prve nedelje posle druge subote u aprilu. Zakon je trebao da stupi na snagu tek kada se uzme u obzir gledište crkava. Obzirom da bi efikasnost ove mere bila znatno ograničena ukoliko bi se odnosila samo na Veliku Britaniju želeli su da ispitaju stav i ostalih evropskih država. Glavnu prepreku međutim predstavljalo je negativno držanje Svete Stolice o tom pitanju. Sveta Stolica je naime smatrala da nikakve dogmatske teškoće ne stoje na putu da se sprovede reforma kalendara i da se utvrde uskršnji praznici ali da Sveta Stolica ne smatra da postoje razlozi od opšteg interesa za tako nešto. Sveta Stolica nije želela da uzme u razmatranje ovo pitanje bez prethodnog konsultovanja Vaseljenskog sabora jer su joj se već zbog Gregorijanskog kalendara činili prigovori da se udaljila od prvobitne zajedničke tradicije a nova reforma bi utvrdila već postojeći jaz. Sveta Stolica je smatrala da bi bilo neuputno dirati i Gregorijanski kalendar i bila je protiv inicijative Društva naroda.116

Trgovinsko-obrtničke i industrijske komore u Kraljevini SHS zalagale su se za izjednačenje kalendara iz ekonomskih i nacionalnih razloga i u tom smislu su se u više navrata obraćale raznim ministarstvima.117 Starokatolički biskup Kalođera pisao je takođe ministru vera 1926. o potrebi rešenja pitanja kalendara jer su se razlike posebno osećale u prečanskim krajevima gde je stanovništvo raznih veroispovesti bilo izmešano.118 Na upit Ministarstva inostranih poslova, Ministarstvu pravde, početkom 1930. kakav je stav verskih zajednica u Jugoslaviji o pitanju stabilizacije datuma Uskrsa, odgovoreno je 12. avgusta 1930. da Katolička crkva zauzima negativan stav prema bilo kakvoj reformi kalendara bez konsultovanja vaseljenskog sabora. Biskupski ordinarijat Evangeličkog crkvenog distrikta u Zagrebu nije mogao da pruži odgovor na ovo pitanje jer mu nije bio poznat stav ostalih protestantskih crkava.119

Septembra 1930. na VIII redovnom godišnjem kongresu privrednih komora i važnijih privrednih organizacija Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, raspravljalo se o pitanju kalendara i podržana je potreba reforme odnosno izjednačavanja kalendara.120 Početkom 1931. osnovan je Jugoslovenski odbor za proučavanje predloga reforme kalendara podnetih Društvu naroda.121 Predsednik Odbora je bio Vasa Jovanović, industrijalac iz Beograda, a sekretar dr Milan Žujović, docent Pravnog fakulteta u Beogradu. Ovaj Odbor je po izvršenom konsultovanju privrednih ustanova u Kraljevini Jugoslaviji, dostavio Društvu naroda izveštaj iz koga se video pozitivan stav o potrebi stabilizacije datuma Uskrsa. Oktobra 1931. pod okriljem Društva naroda održana je u Ženevi IV Međunarodna konferencija za saobraćaj i transport na kojoj se razmatralo i pitanje kalendara, stabilizacija datuma Uskrsa i uprošćavanja Gregorijanskog kalendara. Na konferenciju su bile pozvane da pošalju delegate Sveta Stolica, Vaseljenska patrijaršija i Anglikanska crkva ali se samo poslednja odazvala. Pošto su skoro sve delegacije izrazile stav da su za definitivno rešenje ovog pitanja isključivo kompetentne crkvene vlasti i pošto je jugoslovenska delegacija izjavila da jugoslovenska Vlada može da ukaže svoju potporu samo onom rešenju koje prime i SPC i Katolička crkva, usvojen je akt kojim vlade prisutnih zemalja izražavaju stav da bi sa ekonomskog i socijalnog gledišta, stabilizovanje datuma Uskrsa bilo na opšte zadovoljstvo. Ostalo je nerešeno pitanje nedelje koju treba odrediti za redovno praznovanje Uskrsa zbog neslaganja između Poljaka i Italijana. Što se tiče reforme Gregorijanskog kalendara, konferencija je zaključila da je suviše mali broj onih koji je zahtevaju u odnosu na broj onih koji su protiv.122 Iste 1931. godine formirano je i Svetsko udruženje za reformu kalendara sa sedištem u Kilu.

Nekoliko crkava (Vaseljenska patrijaršija, Aleksandrija, Antiohija, Grčka, Kipar, Rumunija i Bugarska) je prihvatilo, mada ne sve u isto vreme, revidirani Julijanski kalendar, kreiran 1923. koji odgovara Gregorijanskom uz izvesne ispravke (za računanje pashalnog datuma zadržale su Julijanski kalendar jer on osigurava da Uskrs pada uvek posle Pashe). Finska pravoslavna crkva u celini poštuje Gregorijanski kalendar. Oba kalendara koriste Poljska pravoslavna crkva, Albanska pravoslavna crkva i Pravoslavna crkva Češke i Slovačke. Slične razlike postoje i kod istočnih katolika, kao na primer u Ukrajini, gde se koristi Julijanski kalendar. Jerusalimska patrijaršija, Ruska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, Gruzijska pravoslavna crkva kao i Sveta Gora drže se i dalje Julijanskog kalendara. Pravoslavne crkve koje su usvojile revidirani kalendar slave Božić 25. decembra a ostale koje nisu 7. januara i tako je i sa svim ostalim praznicima osim jednog. Uskrs se slavi i dalje po starom kalendaru. Sve pravoslavne crkve drže se odluke Prvog vaseljenskog sabora iz 325. godine u Nikeji prema kojoj se Uskrs praznuje uvek prve nedelje posle Jevrejske Pashe odnosno, posle punog meseca na sami dan ili naredne nedelje prolećne ravnodnevnice (equinox) koji je tada po Julijanskom kalendaru padao 21. marta.

Pored Grčke123 i Rumunije,124 sukob između starokalendaraca i novokalendaraca izbio je i u Bugarskoj kada je 1968. doneta odluka o napuštanju Julijanskog kalendara.

Posle Drugog svetskog rata ponovo je pokrenuto pitanje ujednačavanje crkvenog kalendara. To pitanje je razmatrano na Prvoj svepravoslavnoj konferenciji na Rodosu 1961. godine a potom na Prvoj predsaborskoj svepravoslavnoj konferenciji 1976. godine i na Drugoj predsaborskoj pripremnoj konferenciji održanoj septembra 1982. godine, obe u Šambeziju. Svetski savet crkava je preporučio na skupu u Alepu, u Siriji 1997. da proslavljanje Uskrsa bude u isto vreme u čitavom hrišćanskom svetu.125

Peščanik.net, 05.01.2011.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

________________

  1. Territorial Jurisdiction According to Orthodox Canon Law. The Phenomenon of Ethnophyletism in Recent Years – rad pročitan na Međunarodnom kongresu o kanonskom pravu u Budimpešti, 2-7. septembra 2001.
  2. Put, sv. 4, 1934, str. 236.
  3. Granice lokalnih hrišćanskih crkava pratile su civilnu administrativnu podelu Rimske imperije u nameri da se obezbedi što bolja pastoralna briga. One nisu bile ni kulturne, ni liturgijske, ni rasne, ni nacionalne, već geografske. Crkve u Konstantinopolju, Aleksandriji, Antiohiji, Jerusalimu i Kipru nisu nacionalne i one nose naziv prema glavnom gradu. Takve su bile i granice arhiepiskopija ohridske, pećke ili trnovske i njihovi pripadnici nisu bili iste rase ili jezika. Mark Mazover primećuje: „Za tačno sto godina, stado carigradskog patrijarha drastično je smanjeno od celokupnog pravoslavnog stanovništva Balkana i Anadolije do samo nekoliko desetina hiljada vernika, mahom onih u samom gradu Konstantinopolju. Najmoćniju, najbogatiju i najuspešniju instituciju Otomanske imperije praktično su dotukle, svojim uzdizanjem, hrišćanske nacije-države.“ Mark Mazover, Balkan-kratka istorija, Beograd, 2003, str. 114.
  4. Delegat Kraljevine SHS u Smirni šalje informaciju ministru spoljnih poslova, Nikoli Pašiću, o mitingu koji su Grci priredili u Smirni kada su oni i Turci pozvani na mirovnu konferenciju u Londonu. Na mitingu je mitropolit Hrizostom rekao kako će svi izginuti ali neće dati Smirnu Turcima. Delegat piše i o zategnutim odnosima između grčkih oficira rojalista i pristalica Vanizelosa. Arhiv Jugoslavije, Ministarstvo inostranih poslova KJ, PO, 334-26-127-129.
  5. Mark Mazover, n. d., str. 147.
  6. A. E. Montgomery, „The Making of the Treaty of Sevres of 10 August 1920“, The Historical Journal, Vol. 15, No. 4 (Dec., 1972), str. 775-787; Peter Kincaid Jensen, „The Greco-Turkish War, 1920-1922“, International Journal of Middle East Studies, Vol. 10, No. 4 (Nov., 1979), str. 553-565
  7. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj – Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-140, 370-20-210, Generalni konzulat Kraljevine SHS u Carigradu 411-21-42-45.
  8. German V 1913-1918; Meletije IV 1921-1923; Grigorije VII 1923-1924; Konstantin VI 1924-1925; Vasilije III 1925-1929; Fotije II 1929-1935; Venjamin 1936-1946. AJ, Generalni konzulat Kraljevine SHS u Carigradu, Izveštaji prote V. Kovačevića Sinodu SPC od 8/25. 11. 1923. i 1/14. 12. 1923. godine, 411-21-42-45, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-210, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu, Rumunija, 395-11-319-322; Hrišćanski život, br. 2, februar 1924, III, str. 92; Parenta M., „U duhu Vaseljenske crkve i u saglasnosti sa sv. Ocima!“, Glasnik, službeni list SPP, V, br. 1, 1924., str. 13.
  9. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Rumuniji-Bukurešt, 395-10-306 i 395-11-307; Kemal Paša Ataturk sproveo je niz reformi koje su transformisale Tursku u modernu, sekularnu državu u periodu od 1924. do 1935. Šerijatski pravni sistem je ukinut, verske škole su zatvorene, javno obrazovanje je sekularizovano, Turska je proglašena sekularnom državom bez službene religije, Aja Sofija je pretvorena u muzej, nedelja je postala neradni dan umesto petka, zabranjene su verske aktivnosti u politici itd.
  10. Ugovorom u Lozani iz 1923. kontrola nad Svetom Gorom predata je u ruke Grčkoj ali vaseljenski patrijarh je i dalje imao duhovnu jurisdikciju nad poluostrvom. Lozanski ugovor su potpisale Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Grčka, Rumunije i Kraljevina SHS na jednoj strani i Turska na drugoj. The Treaties of Peace 1919-1923, Vol. II, Carnegie Endowment for International Peace, New York, 1924; Grčki diktator Pangalos predlagao je čak 1926. godine pretvaranje Svete Gore u kazino. Radmila Radić, Hilandar u državnoj politici Kraljevine Srbije i Jugoslavije 1896-1970,Beograd, 1998.
  11. Put, sv. 4, 1934, str. 236.
  12. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici, 372-12 (MIP KJ Kraljevskom poslanstvu pri Vatikanu 12. 1. 1935)
  13. Duhovna straža, br. 3, 1931, str. 229.
  14. Đoko Slijepčević, Istorija Srpske pravoslavne crkve, I-III, Beograd, 1990, str. II/560.
  15. Aprila 1922. patrijarh Meletije je postavio egzarha za Zapadnu i Centralnu Evropu sa titulom mitropolita i sedištem u Londonu. Vaseljenski patrijarsi su podređivali svojoj jurisdikciji pojedine delove Ruske pravoslavne crkve, kao na primer u Finskoj, Estoniji, Poljskoj, itd. Pored toga mešao se u poslove SPC u Čehoslovačkoj i Mađarskoj. U Americi i Australiji su uspostavljene arhiepiskopije pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije a 1938. Indija je podređena jurisdikciji arhiepiskopa australijskog. Radmila Radić, „Srpska pravoslavna crkva i pravoslavlje u Čehoslovačkoj“, Tokovi istorije, br. 1-2/1997, str. 93-120.
  16. Bishop Photius of Triaditsa, „The 70th Anniversary of the Pan-Orthodox Congress. A Major Step on the Path Towards Apostasy“, Orthodox Life, No. 1-2, 1994.
  17. Dagmar Heller, „The Date of Easter: A Church-Dividing Issue?“, The Ecumenical Review, Vol. 48, July, 1996; Ernest Benz, Duh i život Istočne crkve, Sarajevo, str. 175.
  18. AJ, Ministarstvo vera Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, 69- 10-23 i 69-156-240-241.
  19. Njegovo ime je bilo Emanuel Metaksakis. Rođen je 21. 9. 1871. na Kritu. Pohađao je bogoslovsku školu u Jerusalimu i tamo je posvećen za jerođakona 1892. Bio je sekretar Sinoda u Jerusalimskoj patrijaršiji. Proteran je iz Jerusalima zajedno sa kasnijim arhiepiskopom atinskim Hrizostomom (Chrysostomos Papadopoulos), 1908. Posle smrti patrijarha Joakima 1912, Meletije je nominovan za kandidata za patrijaršijski tron u Carigradu. Nije bio izabran ali je postao arhiepiskop atinski 1918. godine. Za patrijarha je izabran novembra 1921. uz podršku političkih krugova oko Vanizelosa i Anglikanske crkve. Protiv njegovog izbora pojavila se opozicija u crkvi koja je smatrala da je njegov izbor nekanonski. Optuživali su ga da je mason a Justin (Popović) ga je nazvao „istočni papa“. Patrijarh Meletije je 10. jula 1923. pod izgovorom o bolesti i potrebi medicinskog tretmana otputovao iz Carigrada na Svetu Goru da bi se nešto kasnije povukao i sa patrijaršijskog trona. Ali to nije bio kraj njegove karijere. Tri godine kasnije postao je patrijarh u Aleksandriji (pošto je prethodno bio proteran iz Atine), gde je uveo novi kalendar. Umro je 1935. godine, a mnogi pravoslavni teolozi ga i danas optužuju da je bio modernista i mason. Navodno se razboleo i umro (1935. u Cirihu, sahranjen u Kairu), zbog griže savesti jer je podelio crkvu. Fr. Andrew Phillips, The Orthodox Calendar and the Future of Old Calendarism, http://www.orthodoxinfo.com/ecumenism/ea_calendar.aspx; Fr Srboliub Miletich, “Behind the Sourozh Phenomenon: Spiritual Freedom or Cultural Captivity? Meletios Metaksakis, Metropolitan, Archbishop, Pope and Patriarch”, http://orthodoxengland.org.uk/; Professor Constantine Cavarnos, „Blessed Elder Philotheos Zervakos“,Modern Orthodox Saints, Vol. XI, Belmont, MA: Institute for Byzantine and Modern Greek Studies, 1993; Orthodox Tradition, Vol. XIV, No. 1, str. 67-69; „The Ecumenical Patriarch Meletius Metaxakis (1871–1935): a) the Masons, b) the Innovators, c) the Ecumenists,“ OEM, 1990, I–XII, Chaps. 18–21, str. 149.
  20. Protopresbyter Alexander Lebedeff, “The Traditional Calendar of the Orthodox Church, Observations About its Meaning”, Orthodox Tradition, Vol. XIV, br. 2-3, str. 81-85; Professor Constantine Cavarnos, „Blessed Elder Philotheos Zervakos“, Modern Orthodox Saints, Vol. XI, Belmont, MA: Institute for Byzantine and Modern Greek Studies, 1993; Orthodox Tradition, Vol. XIV, No. 1, str. 67-69.
  21. Dr Voja Janjić, „O crkvenim reformama“, Srpska Crkva, br. 7-8 i 9-10, 1919; „O reformama crkvenim“, Vesnik, br. 13, 20. 4. 1928.
  22. Prota Aleksa Ilić, Moji doživljaji, Beograd, 1931, str. 401-408.
  23. Rezolucija dalmatinskog sveštenstva“, Vesnik, 17. 8. 1919; Srpski mitropolijski glasnik, Sremski Karlovci, br. 7, 30. 5. 1919, str. 96-101; br. 8, 14. 6. 1919, str. 108-115; br. 9-10, 25. 6. 1919, str. 138-145, br. 11-12, 10. 7. 1919., str. 163-169; br. 13-14, 25. 7. 1919., str. 199-200; Jedno razmišljanje za vreme bogosluženja“, Vesnik, 30. 1. 1922., br. 5.
  24. Sabor SPC je na dnevnom redu u oktobru 1922. imao i pitanja o sazivu vaseljenskog sabora, okružnici patrijarha Meletija o kanonskoj vrednosti jerarhije Anglikanske crkve, pitanju skraćenja liturgije, svešteničkog odela itd. Vesnik, 20. 11. 1922., br. 30
  25. „Preliminarni Sabor u Carigradu“, Vesnik, 2. 3. 1923, br. 1; „Konferencija u Carigradu“, Vesnik, 20. 4. 1923, br. 6.
  26. Jakov Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1972, str. 177.
  27. Jevrejska Pasha (prelazak) je praznik izbavljenje iz egipatskog ropstva. Prvi hrišćani su svoj praznik takođe zvali „Pasha“, jer se tada slavi vaskrsenje, to jest prelazak iz smrti u život. Datum praznovanja Uskrsa u hrišćanskom svetu nije bio određen mada je ušlo u običaj da se Pasha praznuje posle judejske Pashe. Pravoslavna Pashalija zasnovana je na redosledu novozavetnih zbivanja, povezanih sa poslednjim danima zemaljskog života Isusa Hrista. U godini smrti Isusa Hrista, judejska Pasha je pala u petak i subotu. Sabor u Nikeji je doneo uredbu o Pashi, koja zabranjuje da se ona praznuje s Judejima; svi hrišćani moraju da slave Uskrs istog dana; pošto Pasha pada uvek pre prolećne ravnodnevnice, Uskrs ne sme pasti na dan prolećne ravnodnevnice, niti pre nje. Ljudmila Perepelkina, „Gregorijanska reforma kalendara kao sredstvo papske ekspanzije“, Sveti knez Lazar, Prizren, 1996, br. 2-3, str. 103-111; Teolog Lazar Mirković je smatrao da treba osuditi sve one koji slave Pashu u isti dan sa Judejima. „Reforma kalendara“, Crkva-Kalendar, 1966, str. 75.
  28. Papa Pavle III je angažovao nekoliko astronoma da pronađu rešenja o reformi kalendara. Papa Grigorije XIII je prihvatio predlog Kristofera Klavijusa i 1582. ga objavio u papskoj buli Inter Gravissimas. Boris S. Verkhovsky, “Amended Julian Worldwide Calendar”, Annals of European Academy of Sciences, 2003, str. 334-338; „Reforma kalendara“, Crkva-Kalendar, 1966, str. 75.
  29. Dagmar Heller, „The Date of Easter: A Church-Dividing Issue?“, The Ecumenical Review, Vol. 48, July, 1996.
  30. Fr Srboliub Miletich , “Behind the Sourozh Phenomenon: Spiritual Freedom or Cultural Captivity? Meletios Metaksakis, Metropolitan, Archbishop, Pope and Patriarch”.
  31. Milan Nedeljković, direktor Opservatorije u Beogradu piše da je 1899. Rusko astronomsko društvo uzelo u rešavanje pitanje reforme kalendara i komisija koja je tom prilikom ustanovljena donela je predlog za reformu starog kalendara u Novi ruski kalendar po kome bi se za 14 dana pomerio važeći datum po Starom kalendaru da bi se kalendar vratio na 23. mart, datum prolećne ekvinocije u godini Hristovog rođenja. Sa svakom četvrtom godinom od 366 dana trebalo je da se postupa kao i po starom kalendaru ali svaka naredna 128 godina nije trebala da se menja u prestupnu već da ostane prosta. Autor predloga je bio grof Glacenai, astronom iz Petrograda. Ovaj predlog u Rusiji ipak nije bio usvojen. Milan Nedeljković, O kalendaru, Narodna samouprava, Beograd, 1923; Protopresbyter Alexander Lebedeff, „The Traditional Calendar of the Orthodox Church, Observations About its Meaning”, Orthodox Tradition, Volume XIV, br. 2-3, str. 81-85.
  32. AJ, Ministarstvo pravde, 63-14; Ministarstvo vera, 69-156-241.
  33. „Reforma i izjednačenje kalendara“, Srpska Crkva, br. 7-8 i 9-10, 1919.
  34. Maksim Trpković, „Nije zabranjeno praznovati Uskrs u dan punog meseca“, Glasnik Pravoslavne crkve, Beograd, 1901; „Praznovanje Uskrsa u dan punog meseca“, Glasnik Pravoslavne crkve, Beograd, 1909; Maksim Trpković, Projekat reforme kalendara, Beograd, 1900; M. Trpković, La Serbie et la find’une Contestation pascale de trois siecles, Paris, 1901.
  35. Trpković podseća da je pravoslavni sabor u Carigradu 1593. na kome su bili prisutni patrijarsi carigradski, aleksandrijski, antiohijski i jerusalimski bacio anatemu na Gregorijanski kalendar. Maksim Trpković, „Praznovanje državnih praznika“, Vesnik, br. 5, 18. maj 1919; Maksim Trpković, „Nov Hrišćanski kalendar“, Vesnik, br. 8, 8. 6. 1919; br. 9, 15. 6. 1919; br. 10, 22. 6. 1919; Maksim Trpković, „Izjednačenje kalendara“, Vesnik, br. 7, 16. 2. 1920; br. 8, 23. 2. 1920; br. 20, 28. 6. 1920; br. 22, 12. 7. 1920; br. 27, 16. 8. 1920; br. 32, 20. 9. 1920; br. 37, 25. 10. 1920; br. 40, 15. 11. 1920; br. 42, 29. 11. 1920; br. 43, 6. 12. 1920; br. 45, 25. 12. 1920; br. 3, 17. 1. 1921; br. 6, 7. 2. 1921.
  36. AJ, Ministarstvo vera KSHS, 69-156-241; Polovinom aprila u Atini se sastao Sabor koji je na dnevnom redu imao reformu kalendara. Profesor Univerziteta i šef metereološke stanice u Atini, Eginitis obavestio je Sabor o naučnom gledištu u pitanju reforme kalendara. Sabor je usvojio stav da Julijanskom kalendaru treba dodati 13 dana ali s tim da se ništa ne menja u pashaliji i mesecoslovu Pravoslavne crkve. Hrišćanski život, br. 6, juni 1923., str. 310.
  37. Time, 12. maja 1923; Andrew Bond, „The Calendar Question“, The Orthodox Word, Sep.-Oct., 1982, Vol. 32, No. 5, str. 45-48.
  38. „Preliminarni Sabor u Carigradu“, VesnikSrpske crkve, 2. 3. 1923, br. 1; „Konferencija Pravosl. Crkava u Carigradu“,VesnikSrpskecrkve, januar-februar 1923, str. 83-87; „Konferencija Pravoslavnih Crkava u Carigradu“, Vesnik, 1. 4. 1923, br. 4; „Carigradska Patrijašija i gregorijanski kalendar“, Hrišćanski život, mart 1923, II, str. 140.
  39. Arhiv Sv. Arh. Sinoda SPC (ASAS), Sin. br. 513, zap. 289 8/21. 3. 1923. i MC. br. 2, 15/28. 4. 1923; Arhiv SANU, Steva Dimitrijević, „Nad smrtnim odrom blaženopočivšeg patrijarha srpskog Gavrila V“, br. 14435-IV-3; Dušan Kašić, „U spomen na patrijarhe srpske Dimitrija i Gavrila i njihovo vreme“,Glasnik SPC, br. 5, 1980.
  40. Milutin Milanković, Izabrana dela, Uspomene, doživljaji i saznanja, Beograd, 1997, str. 554-567.
  41. Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 2, 15. (28) januar 1925.
  42. Za Milana Nedeljkovića kalendarsko pitanje je bilo pre svega astronomsko. On piše da je Opservatorija sarađivala na državnom kalendaru dugi niz godina pre Prvog svetskog rata a da je to nastavila i posle njega. Milan Nedeljković, O kalendaru, Narodna samouprava, Beograd, 1923.
  43. „Konferencija u Carigradu“, Vesnik, 20. 4. 1923, br. 6.
  44. AJ, Ministarstvo vera KSHS, 69-156-241.
  45. Milutin Milanković, Izabrana dela, Uspomene, doživljaji i saznanja, str. 554-567.
  46. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945 –370-20-63-64.
  47. Izveštaj mitropolita Gavrila Sinodu SPC od 6 maja 1923. iz Carigrada. AJ, Ministarstvo pravde, 63-14; Ministarstvo vera KSHS, 69-152; Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove, Beograd, 2002.
  48. „Carigradska konferencija“, Vesnik, 10. jun 1923, br. 11; Bishop Photius of Triaditsa, “The 70th Anniversary of the Pan-Orthodox Congress. A Major Step on the Path Towards Apostasy”, Orthodox Life, No. 1-2, 1994. Knjiga Patrika Visuza, Potraga za reformu pravoslavne crkve donosi odluke Svepravoslavnog kongresa 1923. i transkripte razgovora održanih tokom zasedanja, uključujući i izveštaje kongresu. Autor pruža pregled i analizu Kongresa, kao i podatкe o prijemu odluka kongresa od strane pravoslavnih crkava. Patrick Viscuso, A Quest For Reform of the Orthodox Church: The 1923 Pan-Orthodox Congress, InterOrthodox Press, 2007.
  49. Vesnik Srpske crkve, mart-avgust, 1923, Beograd, str. 13-33; AJ, Ministarstvo pravde, 63-14; Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-65.
  50. „Svepravoslavni kongres u Carigradu“, Vesnik, 1. jul 1923, br. 13.
  51. Hrišćanski život, br. 9, septembar 1923, Sremski Karlovci, str. 435/436.
  52. „Carigradska konferencija“, Vesnik, 10. jun 1923, br. 11.
  53. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-68-69; „Svepravoslavni kongres u Carigradu“,Vesnik, 10. jul 1923, br. 14; Vesnik Srpske crkve, mart-avgust, 1923, str. 13-33
  54. AJ, Ministarstvo pravde KJ, 63-14; ASAS, Izveštaj Ministarstva vera za Patrijaršiju od 15. maja 1923, br. 4579.
  55. AJ, Ministarstvo pravde KJ, 63-14; Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-72
  56. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-83.
  57. Milutin Milanković, Svepravoslavni kongres u Carigradu i njegova kalendarska reforma, Beograd, 1923; Vojislav Gladić, Milutin Milanković, život i delo, Podgorica, 2005, str. 101-106; Milenko Pešić, „Zašto se pravoslavna crkva drži Julijanskog kalendara“, Politika, 15. 1. 2006.
  58. Kanonske odredbe crkve nalažu proslavu Uskrsa u prvu nedelju nakon punog Meseca iza prolećne ravnodnevnice. Međutim, datume mesečnih mena, a time i Uskrsa i Pravoslavna i Katolička crkva određuju računom epakta, zasnovanom na takozvanom Metonovom krugu. Milanković je uz odobrenje Kongresa zamenio epaktni račun astronomskim. Radi se o vrlo preciznim proračunima koji moraju uzimati u obzir podatak o tome kada pun Mesec pada oko ponoći između subote i nedelje, a sve to računajući po vremenu meridijana koji prolazi kroz kupolu hrama Hristova groba u Jerusalimu. Milenko Pešić, „Zašto se pravoslavna crkva drži Julijanskog kalendara“, Politika, 15. 1. 2006.
  59. ASAS,P. br. 1609, 10-23/5. 1923., p. br. 22, 16/29. 5. 1923, Pov. Sin. br. 27, 17/30. 5. 1923; AJ, 370-20-478.
  60. Isto.
  61. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-83; Generalni konzulat Kraljevine SHS u Carigradu, Pismo prote V. Kovačevića patrijarhu Dimitriju od 3. 6. 1923. godine, 411-21-42-4; Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-98; Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Rumuniji-Bukurešt, 395-9-1-640; Milutin Milanković, Svepravoslavni kongres u Carigradu i njegova kalendarska reforma, Beograd, 1923; Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove, str. 123-4.
  62. Vesnik Srpske crkve, mart-avgust, 1923, Beograd, str. 13-33; „Svepravoslavni kongres u Carigradu“,Vesnik, 10. avgust 1923, br. 18; Milutin Milanković, Izabrana dela, Uspomene, doživljaji i saznanja, str. 554-567; Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove, str. 112, 119-121.
  63. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945,370-20-101
  64. Ministarstvo spoljnih poslova je odgovorilo (Momčilo Ninčić) da su u Lozani pokrenuta pitanja garantija za opstanak Patrijaršije u Carigradu kao i da su Atina i Bukurešt izvešteni da se priključe ovim koracima. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-108.
  65. Dr Milutin Milanković, Reforma Julijanskog kalendara, SKANU, XLVII, Nauke prirodne i matematičke, knj. II, Beograd, 1923.
  66. Fr Srboliub Miletich , „Behind the Sourozh Phenomenon: Spiritual Freedom or Cultural Captivity? Meletios Metaksakis, Metropolitan, Archbishop, Pope and Patriarch“, „Svepravoslavni kongres u Carigradu i donesene odluke na njemu“,Vesnik Srpske crkve, 1923, juli-avgust, str. 13-33; „Oko ujedinjenja crkava“,Vesnik Srpske crkve, 1923, juli-avgust, str. 33-56.
  67. Ruski predstavnici su bili žučni protivnici svake promene dotadašnjih crkvenih odredbi po ovom pitanju. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-83.
  68. Prema ovim odlukama sveštenik je bio dužan da nosi rasu samo prilikom bogosluženja i u zvaničnim prilikama inače je mogao nositi građansko odelo ali samo „zatvorene boje“. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945,370-20-101.
  69. Glasnik SPC, sv. 1, 1938.
  70. Hrišćanski život, br. 6, juni 1923., str. 313; Andrew Bond, „The Calendar Question“,The Orthodox Word, Sep.-Oct., 1982, Vol. 32, No. 5, str. 45-48;Vesnik Srpske crkve, mart-avgust, 1923, Beograd, str. 13-33; „Svepravoslavni kongres u Carigradu“, Vesnik, 20. jul 1923, br. 15.
  71. Nikodim Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, Beograd, 1926, str. 891-893.
  72. Bishop Photii of Triaditza, The Road to Apostasy: Significant Essays on Ecumenism (Etna), CA: Center for Traditional Orhodox Studies, 1995 (Episkop Fotije je jedini arhijerej starokalendarac u Bugarskoj).
  73. Hrišćanski život, II, br. 11, novembar 1923, Sremski Karlovci, str. 532.
  74. Fr. Andrew Phillips,The Orthodox Calendar and the Future of Old Calendarism.
  75. Prof. S. Troicki, „Svepravoslavni kongres o drugom braku sveštenika“, Hrišćanski život, br. 7-8, juli-avgust 1923, str. 355-364.
  76. Justin Popović, „Bogočovečanski konzervativizam i neki naši crkveni modernisti“, Hrišćanski život, br. 2, 1925, str. 82-3. Nekoliko decenija kasnije on će pisati u predstavci Sinodu za Sabor SPC 1977. godine: „Pitanje pripremanja i održavanja novog Vaseljenskog Sabora Pravoslavne Crkve nije ni novo ni skorašnje u ovom našem veku istorije Crkve. To pitanje je pokrenuto još u vreme nesrećnog patrijarha Carigradskog Meletija Metaksisa, poznatog uobraženog moderniste i reformatora i tvorca raskola u Pravoslavlju, na njegovom takozvanom ‘Svepravoslavnom kongresu’ u Carigradu 1923. godine. Tada je pao predlog da se Sabor održi u Nišu 1925. g.; ali kako Niš nije ‘na teritoriji Vaseljenske Patrijaršije’ Sabor, valjda, zato nije ni održan. Uopšte, izgleda, Carigrad je prisvojio sebi monopol na sve – ‘svepravoslavne’: ‘kongrese’, ‘konferencije’, ‘prosinode’ i ‘sabore’. – Posle toga je 1930. godine održana u manastiru Vatopedu takozvana ‘Pripremna komisija Pravoslavnih crkava’. Ona je odredila katalog tema budućeg pravoslavnog ‘Prosinoda’, koji bi dalje doveo do održavanja Vaseljenskog Sabora.“ Justin Popović, „Sabornost crkve u savremenom svetu“, Sveti knez Lazar, br. 1, 1994, str. 37-48.
  77. „Je li mogućno?“, Vesnik Srpske crkve, novembra-decembar 1923, str. 9
  78. Hrišćanska zajednica, br. 8, avgust 1925; Pravoslavna hrišćanska zajednica, br. 10-11. 1929, str. 28; Hrišćanska zajednica, 1930, str. 17-18.
  79. AJ, Ministarstvo pravde KJ, 63-14.
  80. Hrišćanski život, br. 9, septembar 1923.
  81. „Odjek iz naroda o kalendaru“, Vesnik Srpske crkve, novembra-decembar 1923.
  82. Vesnik, br. 12, 20. 6. 1923.
  83. Živan Živanović, „Reforme u crkvi pravoslavnoj i njihova sudba“,Vesnik Srpske crkve, novembra-decembar 1923, str. 90-95.
  84. Vesnik, 20. 9. 1923. br. 22; „Glas iz srpskog naroda-ruskom kliru“,Vesnik, 15. 10. 1923. br. 24.
  85. MIP KSHS, br. 6306 od 1. 7. 1923. tražilo je od delegata u Carigradu izveštaj za SPC o tome kako su odluke Kongresa primljene od ostalih pravoslavnih crkava, da li će ih one primeniti ili će stavljati izvesne primedbe. Delegat je odgovorio da nijedna autokefalna crkva nije dala svoj pristanak i da to nije bilo ni moguće jer je Vas. patrijaršija tek desetak dana pre toga uspela da obavesti sve autokefalne crkve o odlukama. Sinod Vaseljenske patrijaršije je do tada samo proučio i odobrio izmenu kalendara. Krajem avgusta je javio i da su ostale odluke prihvaćene i o tome obaveštene sve crkve. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-148; Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Rumuniji-Bukurešt, 395-8-365.
  86. Gotovo u isto vreme atinski mitropolit je tražio informaciju preko Kraljevskog poslanstva u Atini kakav je stav SPC prema pitanju izmene kalendara. AJ, Ministarstvo vera KSHS, 69-152.
  87. AJ, Ministarstvo pravde, 63-14.
  88. ASAS, Registar saborskih odluka 1923. godine, Sin. br. 35, 1. 11. 1923. i Sin. br. 138, 2. 11. 1923; Sin. br. 80 i 91/1927, Sin. br. 78/1928, Sin. br. 203, 273, 268/1930; „S uredničkog stola“, Hrišćanski život, br. 10, oktobar 1923. II, str. 475; Hrišćanski život, II, br. 11, novembar 1923, str. 529; „Odluke Sv. Arhijer. Sabora“, Vesnik, 30. 10. 1923. br. 25.
  89. Vesnik Srpske crkve, novembra-decembar 1923, str. 89.
  90. ASAS, Registar saborskih odluka 1924. godine, Sin. br. 29, 26. 11. 1924.
  91. Sveštenik Radovan Jurišić, „Potreba crkvene reforme“, Vesnik, 20. juli 1924. br. 19.
  92. Vesnik Srpske crkve, novembra-decembar 1923, str. 77; Politika, br. 5572, 28. 10. 1923.
  93. ASAS, Registar saborskih odluka 1928. godine, Sin. br. 24/28, 12.10. 1928.
  94. Dr Mladen Berić, „O reformi kalendara“, Hrišćanski život, br. 4 i 7-8, 1924. III, str. 157-164 i 289-296; Arhimandrit Vladimir, „Tipik i reforma kalendara“, Vesnik, 25. april 1924. br. 11.
  95. „Sa uredničkog stola“, Hrišćanski život, br. 9, septembar 1924, str. 404.
  96. „Sa uredničkog stola“, Hrišćanski život, br. 11, novembar 1924, str. 501.
  97. Glasnik, službeni list SPP, 15.(28)3. 1924, br. 6, str. 92.
  98. Jov. Živković, „Reforma kalendara“, Glasnik, br. 23, 1/14. 12. 1924. str. 355-357.
  99. Vesnik Srpske crkve, novembar-decembar 1927, str. 699-701.
  100. Vesnik, br. 38, 6. 11. 1927.
  101. Vesnik, br. 31, 18. 9. 1927.
  102. Vesnik, br. 27, 11. 11. 1928; Iguman Stefan (Ilkić), „O reformama crkvenim“,Duhovna straža, br. 4, 1931, str. 288-291 [prikaz knjige arhimandrita dr Petronija (Trbojevića), nastojatelja manastira Šišatovac, O reformama crkvenim, Sremska Mitrovica, 1931, od igumana Stefana (Ilkića)].
  103. Petar L. Vukićević, „Kalendarsko pitanje“, Vesnik Srpske crkve, januar 1932, str. 11-41.
  104. „O novom kalendaru“, Vesnik, br. 22, 19. 6. 1927.
  105. Jovan Živković, „O novom kalendaru“, Vesnik, br. 24, 3. 7. 1927, br. 25, 10. 7. 1927, br. 27, 24. 7. 1927.
  106. Iguman Stefan, „O kalendaru i njegovoj reformi u Pravoslavnoj Crkvi“, Duhovna straža, 1929, br. 1, str. 47-63; „Carigardska crkva“, „Grčka crkva“, Glasnik Srpske pravsolavne patrijaršije, br. 14, 15. (28) jul 1925.
  107. „Sa uredničkog stola“, Hrišćanski život, VI, br. 8-9, avgust-septembar 1927, str. 247-255; Protojerej Sava Rabrenović piše 2. jula 1924. ministru vera Kraljevine SHS da je na Svetoj Gori naredbu o uvođenju novog kalendara prihvatio samo Vatoped a da ostali grčki manastiri služe po starom. AJ, Generalni konzulat Kraljevine SHS u Carigradu, 411-21-42-45.
  108. AJ, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad-Ankara 1919-1945, 370-20-644.
  109. „Kalendar u Grčkoj“, Hrišćanski život, br. 1-2, januar-februar 1927, str. 63.
  110. Vesnik Srpske crkve, decembar 1932., Beograd.
  111. Professor Constantine Cavarnos, „Blessed Elder Gabriel“, Modern Orthodox Saints, Belmont, MA: Institute for Byzantine and Modern Greek Studies, 1999;Hosios Gregorios, Vol. V, No. 26 (May-June), 1968, str. 1016-1022; Orthodox Tradition, Vol. XVII, No. 2-3 (2000), str. 12-15.
  112. „Za proslavu hiljadu šestotinite godine od prvog vaseljenskog sabora potekla je inicijativa od poznate pravoslavne konferencije održane u Carigradu u maju i junu mesecu prošle godine. Poznato je već, da nijedna od ostalih triju grčkih patrijaršija nije učestvovala na carigradskoj konferenciji i da nisu usvojile njene odluke. Kad ih je Carigradska Patrijaršija povodom gornje odluke upitala za mišljenje, one su odgovorile, da sabor bude u Jerusalimu jer je u Carigradu u sadašnje vreme on neostvarljiv. Carigradska Patrijaršija ni je bila zadovoljna takvim odgovorom, jer je i iz tradicionalnog gonjenja svog za prvenstvom, a i da bi ovako krupnom manifestacijom cele Pravoslavne Crkve prikrepila svoj jako pokolebani položaj, rada bila, da se sabor održi u Carigradu. Međutim, desio se u turskoj štampi jedan nesporazum, koji je dao povoda, da i Carigradska Patrijaršija uvidi ono, što je za sve ostale tako jasno bilo. Na ime, turski državni krugovi, posle našeg prevremenog reklamiranja o držanju vaseljenskog sabora u Nišu, pogrešno su preko njihove javnosti shvatili, da je reč o saboru u njihovoj Nikeji, te su Carigradskoj Patrijaršiji dali razumeti, da se sastanak sabora ne će odobriti, a, ako bi se on i mimo toga sastao u Nikeji, da bi ga oni silom rasterali, jer ne mogu dozvoliti da se predstavnici Pravoslavne Crkve kupe u njihovoj državi u vremenu, kada su oni svoga kalifu odstranili i pregli da se od vere i njenog uticaja emancipuju. Posle ovakve poruke Carigradska Patrijaršija nije ni pokušavala da se objašnjava i da traži dozvolu za Carigrad, složila se i sama za Jerusalim, ali i izjavila, da saziv sabora i nije baš tako akutan, jer nema toliko prešnih pitanja u Pravoslavlju, koja bi zahtevala njegov brzi sastanak! Naša crkva službeno i otvoreno nije ništa preuzela ali je kod pojedinaca sazrela misao, da se sabor održi u Nišu, mestu rođenja Konstantina Velikog, i da ni manje ni više vaseljenski bude. Dok se kroz našu javnost puštale vesti o tome, kao o svršenom faktu, ovdašnji ministar vera, kako se tvrdi iz viših crkvenih krugova naših, našao je za shodno, da bez saglasnosti sa Svetim Sinodom sondira mišljenje nadležnih krugova drugih pravoslavnih crkava o sazivu vaseljenskog sabora u Nišu 1925 godine. Međutim, i ako se moglo znati, da za sastanak vaseljenskog sabora nema fizičke mogućnosti i da je utopija i govoriti o njemu kod današnjeg stanja pojedinih pravoslavnih crkava, korak ovaj ministra vera dao je povod, da se saznaju mišljenja pojedinih crkava o tome, do kojih se ne bi došlo zbog razumljive ne aktivnosti Carigradske Patrijaršije u ispunjenju spomenute odluke carigradske konferencije o sazivu Svepravoslavnog Sabora.“ Prot. St. M. Dimitrijević, „Povodom dolaska deputacije Jerus. Patrijaršije“ Vesnik Srpske crkve, novembar-decembar 1924, str. 524-529
  113. „Opšta pravoslavna konferencija u Vatopedu“, Duhovna straža, br. 3, 1930, str. 233-234
  114. „Naši arhijereji u Carigradu“, Vesnik Srpske crkve, januar 1932, str. 60; ASAS, Registar zapisnika Svetog Sabora za 1932, Lambetska konferencija izveštaj ep. Irineja bačkog ASbr. 207.
  115. „Društvo naroda i reforma kaledara“, Vesnik Srpske crkve, novembar-decembar 1931, str. 1238-1248; AJ, Ministarstvo pravde, 63-14
  116. Isto
  117. AJ, Ministarstvo pravde, 63-14; Ministarstvo vera, 69-156-241.
  118. AJ, Ministarstvo vera KSHS, 69-46-75.
  119. Isto
  120. AJ, Ministarstvo pravde, 63-15.
  121. „Društvo naroda i reforma kaledara“, Vesnik Srpske crkve, novembar-decembar 1931, str. 1238-1248.
  122. AJ, Ministarstvo pravde KJ, 63-15.
  123. U Grčkoj od 1937. godine po pitanju kalendara postoji crkveni raskol i smatra se da ima oko 700.000-800.000, po nekima čak i milion onih koji ne pripadaju zvaničnoj Atinskoj arhiepiskopiji, upravo zbog kalendara, koji je uveden 1924. godine. Neke manje grupe postoje i kod Bugara i Rumuna. Raskolnici, ili starokalendarci, kako ih nazivaju, nemaju liturgijsko opštenje sa novokalendarcima ili zvaničnom Crkvom u Grčkoj. U skorije vreme pristalice grčkih starokalendaraca deluju i u Srbiji. Protojerej Radomir V. Popović, „Kalendarsko pitanje“, Glasnik SPC, 1. 1. 2003.
  124. Duhovna straža, 1929, br. 1, str. 79.
  125. Protojerej Radomir V. Popović, „Kalendarsko pitanje“, Glasnik SPC, 1. 1. 2003.; Ljiljana Sinđelić Nikolić, Intervju sa Radomirom Popovićem: Hrišćansko osmišljavanje vremena, Datum: 24. 12. 2010; J. Beoković, T. Bojković, M. Pešić, Gregorijanski kalendar i SPC, Živica Tucić i dr Radomir V. Popović, 11/01/2010