Otkad se u Bosni i Hercegovini provode takozvani slobodni demokratski izbori, posmatrači, komentatori i analitičari rutinski ih uspoređuju s popisom stanovništva. Lavovski dio bosanskohercegovačke populacije glasa po pravilu, naime, za stranke koje bismo mogli prozvati nacionalnim (a ovdje se ne misli samo na trijumvirat SDA-SDS-HDZ iz 1990. godine). Tako je bilo 1990. godine, na prvim (i jedinim) prijeratnim izborima, a nastavilo se tako i u valjda desetak, što opštih, što lokalnih, izbornih ciklusa (ili cirkusa) poslijeratnih. Za sve to vrijeme održan je pak samo jedan pravi popis stanovništva – onaj iz 1991. godine.
Ušli smo, evo, prošle sedmice u novu 2013. godinu u kojoj bi se, napokon, poslije skoro dvije i po decenije, trebao održati i novi (“pravi”) popis stanovništva. Ne treba biti pretjerano mudar da se zaključi da će to po svoj prilici biti ključni politički događaj u 2013. Ako vrijeme mjerimo po izbornim ciklusima-cirkusima, aktuelna vladajuća konstelacija već je ušla u drugo poluvrijeme, a još se zapravo i ne zna ko pije, a ko plaća. U Federaciji je sveopšta frtutma, a recentne prozivke na relaciji SNSD – SDS pokazuju da ni u Republici Srpskoj stanje nije mnogo stabilnije. Ako i dođe do nekog kozmetičkog dogovora zarad dobivanja statusa zemlje-kandidata za članstvo u EU, to će više biti briselska sadaka, nego rezultat stvarnih reformi. Sve stranke su manje-više već u iščekivanju oktobra 2014. godine. U tom smislu će se i popis, a naročito njegovi rezultati, kad se objave, na svim stranama pretvoriti u (dnevno)političko oružje.
Uostalom, jasno da je jedan od osnovnih uzroka rata bila želja za stvaranjem što je moguće etnički čišćih teritorija. Okrutnosti i ubijanja često su služili prvenstveno da bi se “nepoželjno” stanovništvo natjeralo u izbjeglištvo. Rezultati toga vidljivi su golim okom, ali nema zapravo precizne statističke slike o današnjoj etničkoj konfiguraciji Bosne i Hercegovine. Rat se, međutim, nije vodio samo u Bosni i Hercegovini. Vodio se i u Hrvatskoj, u nešto manje komplikovanoj podjeli uloga, ali sa istim ciljem – etničkog čišćenja teritorija. U Hrvatskoj su poslije rata održana već dva popisa stanovništva, a rezultati onog najrecentnijeg – iz 2011. godine – nedavno su obznanjeni. Iz tih je rezultata vidljivo kako je Tuđmanova namjera da od Srba u Hrvatskoj načini nesignifikantnu skoro folklornu manjinu ostvarena. Srba je, naime, u Hrvatskoj 1991. godine bilo oko šest stotina hiljada, a 2001. godine ih je bilo dvije trećine manje – odnosno oko 200.000. Optimisti su onomad možda očekivali da će nakon smrti Tuđmana i pada Miloševića, pravi povratak zapravo tek početi i da će se 2011. etnička slika Hrvatske barem malko približiti predratnom stanju. Ta je nada, ako je uopšte postojala, očito bila lažna. Po rezultatima popisa 2011. godine, Srba u Hrvatskoj je petnaest hiljada manje nego deset godina ranije, odnosno ima ih oko 185 hiljada. U povratničkoj populaciji, mortalitet je očito mnogo veći od nataliteta, a sam proces povratka je praktično završen. Tu činjenicu savršeno ilustruje podatak UNHCR-a prema kojem se u toku 2012. godine u Hrvatsku vratilo 55 (i slovima: pedeset pet) izbjeglica; kamerni povratak 55, takoreći.
U sedamnaest postdejtonskih godina jedna od najfrekventnijih fraza u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini bila je “aneks sedam”. Ona se odnosi na dio Dejtonskog sporazuma koji jamči pravo svim izbjeglicama i prognanicima da se vrate, kako se to kaže, na svoja ognjišta. Imovina je ljudima uglavnom vraćena – ključna razlika između BiH i Hrvatske ovdje je činjenica da je tzv. stanarsko pravo u BiH za razliku od Hrvatske u ovom kontekstu izjednačeno sa vlasničkim – no mali broj ljudi se zbilja vratio, mada se još ne zna tačno koliki je taj broj zaista. Pošto popisa 2001. (ili 2002) godine nije bilo, mi nećemo ni znati da li je, primjerice, Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Srba u Federaciji, bilo više tada nego što ih je ove 2013. Usprkos tome, nije teško zaključiti da – unatoč svim pričama oko kredita za povratnike te održivog, odnosno dvosmjernog povratka – nijedna etnonacionalna politička elita nije zapravo zaista željela povratak na onu etničku sliku nekoć uspoređivanu sa leopardovom kožom. Uostalom, takozvani manjinski povratak u Bosni i Hercegovini već godinama se uklapa u metaforu “kamernog povratka 55”. U tom smislu, Inicijativa Glasaću za Srebrenicu, odnosno njezin uspjeh, kao i ono što se najavljuje iz tek formirane koalicije 1. mart pokazuje kako je opravdavanje nerealizovanja masovnijeg povratka diskriminatornim odredbama Dejtonskog sporazuma često bi(va)lo obični sofizam koji je trebao sakriti nedostatak interesa etnonacionalnih političkih elita da do povratka stvarno dođe. Koliko god da jest, kao u onoj klišejiziranoj i famoznoj usporedbi, “luđačka košulja”, Dejtonski sporazum ipak nudi dovoljno prostora da se unutar sistema mijenjaju pravila igre. Naravno, to je bilo lakše dok je i sam Dejtonski sporazum bio svjež. Svaki popis daje opis, veli jedan od popisnih slogana iz našeg susjedstva. Kad svi vidimo taj opis, biće lakše i zaključivati šta su dugoročne posljedice rata i šta se tu eventualno (još) dade mijenjati.
Oslobođenje, 08.01.2013.
Peščanik.net, 08.01.2013.