Prva dvadeset i četiri dana septembra, što će reći najveći dio predizborne kampanje uoči lokalnih izbora, nisam, hvala nebesima, bio u Bosni i Hercegovini. Nisam, dakle, mogao pratiti kako kampanja počinje i kako se zahuktava, kako po fasadama niču plakati, a po uličnim uglovima stranački info-štandovi. Skoro su pune dvadeset dvije godine prošle od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini koja je onomad još uvijek bila dio SFRJ i vrte se ti izbori, osim tokom četiri ratne godine, svake dvije godine, bijenalno, nekoć združeno i opšti i lokalni, a sada ili opšti ili lokalni, pa su ljudima, reklo bi se, skoro i dosadili. Nije ni čudo; mada se kod nas još uvijek mantra o “mladoj demokratiji”, paradoks je da se, kako vrijeme prolazi, izbori ovdje sve više svode na pravljenje birača budalama. Tri primjera budalaština koji slijede su skoro pa slučajan izbor među svom silom bizarnosti što rese predizborne plakate.
Gradimir Gojer, nosilac liste Stranke za Bosnu i Hercegovinu za Skupštinu opštine Stari Grad (Sarajevo), sa velikog plakata poručuje svojim potencijalnim glasačima: “Živio sam, živim i živjeću sa Bošnjacima”. Ne znam za vas, ali meni ovo zvuči prilično rasistički. Zamislite plakat s likom Baracka Obame i tekstom: “Živio sam, živim i živjeću sa bijelcima” ili Rasima Ljajića kako poručuje: “Živio sam, živim i živjeću sa Srbima”. Okej, na biračkim spiskovima u opštini Stari Grad Bošnjaci su golema većina i Gojer želi da im se dodvori, ali, brate, to radi na pogrešan, da baš ne kažem glup način. Šta znači ovo njegovo dirljivo priznanje? Živio je s Bošnjacima? Možda hoće reći da ih je smatrao Bošnjacima i dok su službeno bili Muslimani? Živi s Bošnjacima? Okej, to je korektna izjavna rečenica, mada nije pretjerano jasno kakve ona ima veze sa predstojećim izborima. Živjeće s Bošnjacima? Dakle, ne planira selidbu u Honduras, gdje bošnjačka zajednica prema dostupnim podacima i nije pretjerano brojna?
Ibrahim Hadžibajrić je aktuelni načelnik sarajevske opštine Stari Grad. Onomad je izabran kao kandidat Stranke demokratske akcije. Taman negdje posred svog mandata, Hadžibajrić je napustio SDA i priključio se novoosnovanoj stranci – Savezu za bolju budućnost. Promjena stranačke pripadnosti nije, međutim, značila da Hadžibajrić odustaje od pozicije koju je zadržao, evo, sve do kraja na prošlim lokalnim izborima osvojenog mandata. I dobro, Hadžibajrić želi još jedan mandat; nije tu ništa sporno, nije on jedini, ima u Bosni i Hercegovini i načelnika koji jurišaju i na valjda četvrti mandat, koji su, izgleda, namjerili da se dokažu kao vanjagodinske varijante Dragana Markovića Palme. Šta radi političar koji traži povjerenje da i u budućnosti nastavi obavljati istu funkciju? Logika bi rekla da treba da se hvali postignutim, da nabraja šta je sve dobro uradio, sugerišući da će u eventualnom novom mandatu nastaviti ići istim putem, da će uraditi još više toga dobrog. Ima, međutim, ona bizarna fraza koja je već postala kolokvijalna: gdje prestaje logika, počinje Bosna. Tako Hadžibajrić poziva ljude da glasaju za njega, a pod sloganom: Dosta je bilo 17 godina loše vlasti! Ovo je, naravno, slogan pod kojim SBB kreće na izbore u cijeloj BiH, zapravo u onom njenom dijelu koji ih zanima, a to je dio u kojem su Bošnjaci većinsko stanovništvo. Kad prizivaju kraj “17 godina loše vlasti” oni ciljaju na SDA, prenebregavajući da su na lokalnom nivou relativno rijetke opštine u kojima je SDA u kontinuitetu na vlasti toliko dugo, kao i ovakve situacije, gdje – po inerciji – vlastitog kandidata predstavljaju kao lošeg.
Prilagođavanje formulaičnog slogana kojim stranka ide na izboru u cijeloj BiH apsolutno svakoj opštini proizvelo je i bizarnu (polu)oksimoronsku poruku SDP-a BiH, a koja se tiče centralne sarajevske opštine. “Centar ide naprijed” – kliču iz Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Čisto semantički gledajući, centar je ono što nije ni naprijed ni natrag. Ako centar ode naprijed, onda više nije centar. Zagrebački pisac Borivoj Radaković objavio je prije nekoliko godina knjigu putopisa, reportaža i portreta pod naslovom “Sredina naprijed”. U bilješci uz knjigu se kaže da usklik “sredina naprijed” predstavlja “tramvajsko-autobusnu dosjetku kojom vozač upozorava putnike na nemoguću akciju”, dakle – ako na zadnja vrata u već krcat autobus uđe još putnika, vozač upozorava putnike koji su već u autobusu da se pregrupišu, da se oni koji trenutno stoje na sredini pomjere koji korak naprijed. Jasna je ovdje intencija SDP-ovih slogan-majstora, kao što i putnici, u krajnjoj liniji, dobro razumiju “majstora” s volanom, ali je rezultat, blago rečeno, kilav. Tri navedena primjera su, kako rekoh, skoro pa slučajan izbor nelogičnih i blesavih slogana. Iz skoro svih slogana u ovoj kampanji izbija zapravo potpuna nezainteresovanost za lokalna pitanja, pa čak i nevjerica u samu mogućnost da se pridobije neodlučan birač. Takvo potcjenjivanje glasačkog tijela obično proizvodi nezainteresovanost i apatiju neodlučnih birača, što pogoduje strankama s disciplinovanim pristalicama. Čisto sumnjam da će građani u nedjelju baš nahrupiti na birališta.
Oslobođenje, 02.10.2012.
Peščanik.net, 02.10.2012.