Proširenje područja djelovanja ili bitka za prošlost na tri fronta
Na platformi academia.edu, nakon što je štampan u Sveskama Zadužbine Ive Andrića (br. 36) sa znakovitim datumom – 30. maj 2019., pojavio se nedavno odgovor Zorana Milutinovića na moj tekst Bitka za Andrića objavljen na Peščaniku početkom maja ove godine. Ostao bih stvarno zadivljen hitrinom profesorove intervencije da nije prošlo skoro šest mjeseci prije nego ju je obznanio. Kako mu je trebalo toliko vremena da odgovori, već sam i zaboravio šta sam napisao u osvrtu na njegovu knjigu koju sam u međuvremenu vratio kao dočitano štivo. Sada sam dočitao i njegovu trideset stranica dugu zaštitnu povelju, kojoj je mogao, kad se oko nje toliko potrudio, osmisliti i manje banalan naslov od ovog ironijskog performativa najniže vrste: Bosna je zemlja ljubavi ili jedanaest pitanja za Damira Šabotića.
Zanimljivo je to što se Milutinović usput obračunava i s Peščanikom zbog nečeg što se mene ne tiče, ali i s nekom fantomskom čitateljicom koja bi trebalo da se prepozna u njegovom tekstu kad ga bude čitala, naravno, kao što svi pristojni ljudi na planeti čitaju sve što Milutinović napiše. Proširujući tako područje djelovanja, on je bitku za prošlost poveo odjednom na tri fronta, dok mu je stožer ovoga puta ne neka internetska pustopoljina u kojoj nestaju važni pasusi i gdje se komunikacija rasplinjuje u golim fatičkim gestovima, nego Sveske Zadužbine Ive Andrića gdje je sve od nacionalne važnosti i opšteg dobra.
Iako i sam primjećuje da u polemikama ne treba posezati za svime što vam padne na um, Milutinović se ipak i u ovom tekstu razmeće usputnim opaskama, što se – kao i u njegovoj knjizi uostalom – opet pokazalo suvišnim i neproduktivnim luksuzom. On tako na primjer objašnjava da odgovor na moj osvrt nije poslao Peščaniku, „kao što i priliči“, jer su mu navodno tamo zagubili dio teksta, ali i zato što mu nisu odgovorili kako se to dogodilo, pobogu, a onda i zato što je na tribini u Mostaru Mahmutćehajić „istakao“ da mu je Latinka Perović „u ličnoj komunikaciji s njim knjigu pohvalila“, i tome slično. Koliko su takva objašnjenja uvjerljiva, ovdje i nije toliko važno. To je otprilike kao da se ja počnem pravdati: nisam ovaj odgovor poslao Sveskama zato što se tamo desi da neko obmane čitaoce tako što prosto skrati tekst (na primjer Andrićev) za potrebe aktuelnog trenutka, a kad zatražiš da ti neko objasni kako se to dogodilo, onda ti Milutinović, nakon skoro šest mjeseci, kaže da to zapravo nema veze, jer taj „zagubljeni“ dio uopšte ne mijenja smisao onog prvog dijela. Osim toga, u Sveskama je objavljivao i Dobrica Ćosić koji je i u ličnoj i javnoj komunikaciji s opskurnim likovima novije historije ne samo hvalio njihovo djelo, nego ga svojim istupima svesrdno podupirao. Pošto ovakva objašnjenja zvuče kao neka akademska gnjavaža, mislim da je dovoljno reći: zahvaljujem se Sveskama na spremnosti da mi ustupe prostor u ovoj prepisci, ali mene one ničim ne obavezuju. Zato biram Peščanik koji, za razliku od Milutinovićevih institucionalnih utvrda, ne tretira Andrića kao nacionalnu svojinu.
Umorni ponavljač ili oranje mora
Budući da je profesor prepoznao u mom osvrtu na njegovu knjigu odjeke nekih drugih tekstova, onda će, siguran sam, i sada ustanoviti slično brujanje koje može smatrati mojim iskrenim opredjeljenjem za aluzivnost i stratešku neodređenost. Još više mi odgovara da oponašam gestove naučnika i tako podsjetim profesora kako i on počesto voli da oponaša gestove polihistora i intelektualca kosmopolite čineći u tom zanosu ozbiljne propuste.
Da prvo sumiramo šta je to novo donijela Milutinovićeva tridesetostranična odbrana knjige Bitka za prošlost? Taj se prilično nekonzistentni referat o različitim pitanjima, u rasponu od nacionalne historiografije vezane za drugi svjetski rat, do dnevno-političkih izjava lokalnih političara, svodi na sljedeće:
– analogije u obliku pitanja šta bi bilo kad bilo? legitimna su spoznajna metoda u Milutinovićevoj hermeneutici;
– nema ničeg spornog u Palavestrinom čitanju Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine niti u tome što se ona povezuje (ne samo kod Palavestre) sa 1992. godinom;
– ne postoji nacionalističko čitanje Andrića u srpskoj književnoj kritici;
– niko nije u pravu kad kritikuje njegovu knjigu.
Kao što vidimo, on ponavlja stavove koje je već iznio u knjizi Bitka za prošlost ili u polemičkim tekstovima vezanim za nju, pa možemo odmah zaključiti da njegov odgovor na kritike predstavlja zapravo jedno tautološko konstatovanje već konstatovanog. To bi se moglo reći i za ono što ja tvrdim o ovim njegovim stavovima, za šta sam uostalom već jednom ponudio objašnjenja u spomenutom osvrtu na njegovu knjigu:
– tumačeći historiografiju, Milutinović iz naučnog diskursa pada u ideološka repliciranja (polemišući na primjer sa Zulfikarpašićem);
– Milutinović nije znao ili je namjerno previdio da Palavestra u tekstu Tragovi Andrićevih predskazanja ne navodi cijeli Andrićev zapis Noćni razgovor 1941, niti ukazuje da je izostavio cijeli drugi dio teksta, pa otuda neutemeljeno brani njegovu neutemeljenu interpretaciju priče Pismo iz 1920. godine;
– Milutinović uspostavlja Apsolutnu Nevinost srpske književne kritike, tvrdeći da u njoj nema ni traga nacionalističkom čitanju iako je ono evidentno u Palavestrinom diskursu.
Čemu onda ova javna prepiska? Stilska vježba? Oranje mora? Milutinović vjeruje (ili je dosad vjerovao) kako je ovo začetak neke polemike, no ja bih prije rekao da je ovo njen kraj, jer ponavljanje jednog te istog umara kad je na drugoj strani nemarni slušalac. Ono što su za mene argumenti, za Milutinovića je sirova građa, što je za mene zlonamjerno prekrajanje tuđeg teksta, za njega je nevina brzopletost, što su za mene nemoćne analogije, za njega su legitimni naučni aršini, a ono što smatram banalnim, on drži za ironiju. Razumijem da je Milutinoviću stalo da svoje stavove, i posebno Palavestru, odbrani od svih kritika bez obzira na to što je sada već sasvim izvjesno da njegova knjiga neće otvoriti novo razdoblje u tumačenju Andrića. S druge strane, ne mislim da je jedan kritički osvrt nešto za šta se treba zauzimati svim intelektualnim snagama, pogotovo sada kad sam shvatio da ni on neće pokrenuti novi kritički val, na šta me upozorio i Milutinović. Ako sam ostavio utisak nekog kome je stalo da razgoni izvjesne književne magline da bi mogao živjeti s više smisla, onda se profesor džabe znojio nad tolikim pitanjima posvećenih nečemu što ga uopšte nije pokolebalo. Da je to znao ranije, možda se ne bi žrtvovao ponavljajući ono što je već jednom rekao, prkoseći onoj patetičnoj misli kako je teško održavati volju za komunikacijom sa sredinom kojoj se uvijek iznova nešto treba objašnjavati. Oranje mora, rekli bi Bolivar i Palavestra. Pa ipak, Milutinovićeva objašnjenja bujaju kao metastaze. Borbeno se još jednom zauzevši za Palavestru, on se još jače pozicionirao u krugu institucionalnih autoriteta koji, baveći se literaturom, zastupaju veće, nacionalne interese. Tada se već mora naći i volje i snage da se objašnjava i kom se ne sluša pa makar to trajalo punih trideset stranica i šest mjeseci.
Milutinović’s Eleven ili istaknuto VELIKIM SLOVIMA
Milutinović se odlučio na jedan vanredno nametljiv postupak u odgovoru na moj osvrt: osim što naširoko i nadugačko objašnjava sve i svašta, on istovremeno ima jedanaest pitanja za mene koja je istaknuo VELIKIM SLOVIMA da se kojim slučajem ne zabrojim, ali već jesam. Jer Milutinovićevih jedanaest, složenom diobom, postaje barem trostruko veći broj. Pitanja se smjenjuju bez nekog naročitog reda, mnoga nemaju veze s mojim primjedbama njegovoj knjizi, često su proizvoljna i nasumična, tako da se stiče utisak kako su namišljana u žurbi iako nisu. Zašto onda baš jedanaest? Da zvuči filmski ili filozofski? Šta oponaša Milutinović: gestove Georgea Clooneyja kad se sprema za posljednju bitku ili Karla Marxa kad piše o Feuerbachu, ili nekog trećeg kad niže pitanja kao da mu ništa od svega što sam napisao u kritici njegove knjige nije jasno iako sam se zaista trudio da bude. Moguće je, naravno – budući da nisam naučnik – da sam ponegdje bio i nedovoljno precizan, brzoplet štaviše, ali sva ta pitanja kojim je profesor premrežio tekst zabrinula su me toliko da sam posumnjao u njegovu namjeru da uopšte želi da razumije. Jer šta želi razumjeti neko ko citira dnevno-političke izjave jednog Sulejmana Ugljanina da bi njima nešto objasnio? To više liči na nekakav populistički diskurs nego na gest ozbiljnog naučnika. Ne znam šta je Milutinović htio tim ekskursima o marginalnim političkim pojavama u Srbiji osim ako mu cilj nije da me uvuče u petparačke komentare petparačkih pojava.
Ovdje se ipak time ne bih bavio, ne samo zato što bih se doveo u besmislenu situaciju da kao on oponašam gestove političkog analitičara nego zato što to smatram nezanimljivim. Sličnih izjava ima u riznici ovdašnjih političkih vazala na svim stranama pa da li je trebalo da ih zabilježim i prizovem u pomoć kako bih tekst obojio aktuelnim trenutkom i tako mu dao tragičniji ton?
Radije bih se posvetio nekim Milutinovićevim izjavama koje zasjenjuju sva ona pitanja istaknuta VELIKIM SLOVIMA na koja mi ne pada na pamet da odgovaram jer bi mi za to trebalo najmanje tridesetak stranica i barem upola manje vremena od onog koliko je trebalo njemu da odgovori na moj osvrt, a to mi baš i nije prioritet. Bojim se da bi tada izvan fokusa ostala i sva ona slaba mjesta u njegovom odgovoru, pogotovo zato što su to uglavnom ista ona koja sam već kritikovao u prikazu njegove knjige. Zato ću se ovdje kratko osvrnuti na njih iako je teško održavati komunikaciju kad stalno moraš ponavljati očevidno.
Analogije opet ili šta bi bilo kad bi bilo
Prvo ćemo se prisjetiti one njegove kobne sklonosti ka analogijama i pitanju šta bi učinili pripadnici sarajevskog ratnog MUP-a da su umjesto osam vojnika JNA uhapsili njih osam hiljada, jer na njemu Milutinović ponovo insistira. Ovoga puta, međutim, potrudio se da preciznije pojasni pravila igre:
„Na moje pitanje – šta bi ovi pripadnici sarajevskog MUP-a radili da su imali 8000 umjesto 8 zarobljenika – odgovor ne može biti ‘nisu imali 8000’, jer je to već sadržano u pitanju. Odgovor može biti ili ‘streljali bi osmoricu, a ostale bi poštedeli’ ili ‘streljali bi sve’. Ne znam tačan odgovor, pa zato i pitam.“
Da li je ovo pojašnjenje olakšalo da se shvate pravila igre? Nije, naravno, jer Milutinović nije pojasnio čiji je odgovor relevantan i kad bismo pretpostavili da je moguć? I zašto bi baš taj odgovor, profesore, zastupao odgovore svih drugih? Da li su onda moguća i ova pitanja: Šta bi uradili Jevreji Hitlerovim udarnicima da su imali političku i vojnu moć nacističke Njemačke? Šta bi uradili Indijanci da su u enormnom broju kojim slučajem došli na kontinent naseljen bjelačkim domorodačkim stanovništvom a da su pritom umjesto lukova i strijela imali topove, dinamit i tešku konjicu? Da li to znači da bi jedan od odgovora bacio drugačije svjetlo na ono što se doista zbilo? Ono što se nije dogodilo, čak i da je moglo da se dogodi, jednako je onom što se doista dogodilo? Približno? Zašto? Ne znam tačan odgovor, pa zato pitam.
„Ja i dalje mislim da je ovo pitanje sasvim suvislo u kontekstu u kojem je postavljeno“, reći će Milutinović hladno, posve uvjeren da su njegove pitalice vrijedne odgovora.
Dobro, ali onda se nikako ne može izbjeći očigledna relativizacija sadržana u ovom pitanju pa makar i u nekoj fusnoti bilo dopisano da ne treba ponavljati kako se zločini ne mogu pravdati drugim zločinima. Jer ne može se biti politički korektan, zadržati distancu od relativizacije zločina i istovremeno isticati relativizaciju kao nešto suvislo. To jest, može na papiru.
Ali to nije sve. Milutinović ima još sličnih analogija koje ništa ne objašnjavaju, ali zvuče poznato. Tako se on u vezi s „Uputstvom za muslimanskog vojnika“ iz 1993. godine, koje su „sastavili bihaćki i zenički muftija“, pita:
„Šta bi bilo, i gde bi se sve čulo, i kakve bismo sve zaključke izveli, kad bismo pred sobom imali slično uputstvo hrišćanskom vojniku sastavljeno od strane dvojice vladika?“
Stvarno, šta bi bilo? Da li se i ovdje Milutinović pita zato što ne zna ili onako? Pretpostavljam da ni ovdje odgovor ne može biti: ali nisu imali takvo uputstvo, bar ne pismeno, nego mora biti precizan – bilo bi to i to, čulo bi se tu i tu, izveli bismo te i te zaključke, što bi onda pomoglo da se zauzme ispravan, jedinstven i opštevažeći stav prema uputstvu bihaćkog i zeničkog muftije. Šta bi bilo kad bismo svemu što se zbilo suprotstavili ono što se zbilo nije, a moglo je? Cijela jedna alternativna povijest čovječanstva u tili čas iskrsava pred očima. Šta li bi bilo i gdje li bi se sve pročulo ono što bilo nije i o čemu se nikad ništa nije čulo i o čemu se nikad nije ništa zaključilo kad bi samo bilo onako kako bilo nije? Stvarno, šta?
Brzopletost + hermeneutička situacija = zaborav ili skeč kakav se rijetko viđa
Naduvavanje odbrane Palavestrinih brzopletosti do neslućenih dimenzija – što je izgleda uslov svih daljih razgovora o knjizi Bitka za prošlost – paranoična je Milutinovićeva reakcija na primjedbe njegovih kritičara.
Kako ukazati autoru jedne akademske knjige da nije provjerio izvore na koje se poziva a da on ne pomisli odmah kako se tim ukazivanjima na njegove propuste želi uspostaviti ekvivalent bošnjačkoj nacionalističkoj kritici? Kako onda bilo šta kritikovati a da neko ne pomisli da se radi o zidanju ekvivalencija? Kako nazvati tumačenje koje se zasniva na iznalaženju opravdanja za očigledne nonsense kakav je na primjer Palavestrino čitanje Pisma iz 1920. godine?
Milutinović drži naučno slovo o tome da su pogrešno navođenje, skraćivanje tuđeg teksta i prilagođavanje citata onome što se njime potkrepljuje sasvim legitimna sredstva u kritičkoj misli o Andriću pod uslovom da ste Palavestra, član Akademije, ali ako niste, onda važe drugačija pravila. Milutinovićeva objašnjenja o tome kako svako citiranje nužno podrazumijeva i skraćivanje ne djeluju ozbiljno jer nemaju veze s onim što, vidjeli smo, Palavestra poduzima kad navodi Andrića. To, opet, nije dovoljno da se Palavestra optuži za bilo šta osim možda, kad je riječ o Pismu iz 1920. godine, za nevinu brzopletost koja je u sprezi s njegovom hermeneutičkom situacijom rezultirala da „zaborav(i) šta se u priči zapravo kaže“. (Milutinović, 2019.) Ako su u nekom srazu hermeneutička situacija tumača i njegova brzopletost, to urodi zaboravom o onome što se tumači. Milutinović kao da piše protiv sebe samog. Prethodno uprostivši Gadamerovu hermeneutiku, on Palavestrino deriviranje mržnje iz Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine i „tumačenje“ Noćnog razgovora 1941 objašnjava upravo hermeneutičkom situacijom. Pri tom jednim filmskim gestom kaže „da ostavimo po strani ko ovde pogrešno čita ‘Noćni razgovor 1941’, Šabotić ili Palavestra“, što nikako ne treba ostaviti po strani tim prije što Šabotić zapravo ne tumači taj Andrićev zapis, nego samo primjećuje da ga Palavestra falsificira, a Milutinović to ili nije znao, ili je znao a napravio se da ne zna, pa ga je u svojoj knjizi citirao tvrdeći da ga prenosi u cjelini. Da sad ne objašnjavam razliku između pojmova cjelina i polovina, distinkciju koja izgleda tek treba da dobije pristalice u školi kritike koju zastupa Milutinović.
Braniti Palavestru Gadamerom otprilike je produktivno kao braniti Mahmutćehajića Milutinovićem. Po Gadameru tumačeva preduvjerenja strukturiraju i razumijevanje određenog teksta, što znači da i Palavestrina preduvjerenja strukturiraju i njegovo razumijevanje Andrića kao proroka budućih i neminovnih ratova, ali to još ne znači da je on svjestan svoje hermeneutičke situacije, na čemu insistira Milutinović. Prije će biti da Palavestra čitajući Pismo iz 1920. godine prosto zanemaruje historičnost teksta koji tumači, pa je otuda diskrepancija između njegovog sadržaja (onog o čemu tekst govori) i tumačevog razumijevanja tog teksta pukotina kroz koju propada smisao, a trebalo bi, suprotno tome, da se te dvije perspektive slože i tako grade značenja. Jednostavnije rečeno, Palavestrino razumijevanje Andrićeve priče je pogrešno, jer se tu i ne radi o razumijevanju. Zaboraviti „šta se u priči zapravo kaže“ znači ne razumjeti je (jer Palavestra vjeruje da je Andrić priču pisao pod naslovom Pismo iz 1992. godine i da je sadržaj naknadno prebacio u prošlost). I zato kad Milutinović taj zaborav opravda kao rezultat sparivanja hermeneutičke situacije i brzopletosti, to je onda skeč kakav se rijetko viđa. Tumač može da zaboravi šta kaže tekst kojeg tumači – i dalje je to tumačenje održivo, pod uslovom da ste Palavestra. Milutinovićeva hermeneutika tako će uvijek naći neko objašnjenje za svaki propust kritičke škole koju iz nekog nerazumljivog razloga pravda svim raspoloživim sredstvima. I pri tom sve to zvuči sasvim nevino i skoro da vam postane simpatičan taj brzopleti i zaboravljivi tumač tekstova koji je još davne 1989. godine, zaboravivši mjerne jedinice progresa, u čast jednog od najcjenjenijih članova hermeneutičkog kruga svjesnih, uskliknuo: „Dobrica Ćosić za Srbiju znači više nego dve fabrike…“, što je prinovak drag još jednog plodotvornog ukrštanja tumačeve brzopletosti i njegove hermeneutičke situacije.
Palavestrina družina ili poetika „suve drenovine“
Da Palavestra nije neki usamljeni slučaj, pokazuje i primjer jednog njemačkog ministra odbrane koji je također smatrao da je Pismo iz 1920. godine proročanski tekst. Milutinović ga se sjetio iznenada i uveo u igru jednim brzim kviz-pitanjem:
„Sasvim nezavisno od Palavestre, nemački ministar odbrane Rudolf Šarping piše da bi se ‘Pismo iz 1920. godine’ moglo zvati i ‘Pismo iz 1992. godine – „zastrašujuće proročanstvo“, kaže ovaj tvorac fiktivnog plana ‘Potkova’. (Scharping, 1999, 17.) Da li je Šarping srpski nacionalist?“
Stvarno, da li je? U želji da Palavestru prikaže u svetačkoj odori, Milutinović ne vidi koliko je njegovo pitanje banalno i koliko te banalnosti štrče u njegovom diskursu srozavajući ga na stil kolumnističke retorike. Zato ćemo fokus s pitanja prenijeti na onaj dodatak koji nam otkriva da je Scharping „tvorac fiktivnog plana“? Da li to onda znači da je i ono što taj tvorac fikcija skuje o Andrićevoj priči jednako fiktivno kao i taj famozni plan? Kakve onda veze i sa čim ima pitanje da li je on srpski nacionalist? Šta je sada sa hermeneutičkom situacijom ministra Scharpinga? Zar i taj fiktivni plan nije mogao biti rezultat hermeneutičke situacije i ministrove progresivne demencije?
Zlobnici bi ovdje mogli svašta da spočitaju profesoru, ali to je tek rezultat njegove poročne sklonosti k analogijama i zato ga ne treba stalno opominjati. Kad bolje razmislim, Palavestra doista nije jedini koji smatra da se stvarnost može objasniti književnim djelom. I Dušan Glišović je na primjer pisao kako bi Pismo iz 1920. godine najbolje pojasnilo događaje iz 1992. (Sveske Zadužbine Ive Andrića, 13, 1997, 218). I Dobrica Ćosić je jednom prigodnom tautologijom, u govoru iz 1992., podsjetio da je „Andrićeva ‘Zemlja mržnje’ danas opet samo zemlja mržnje“ (Sveske Zadužbine Ive Andrića, 9-10, 1993-1994, 8), što se po smislu gotovo rimuje sa Milutinovićevom inventivnom ironijom o Bosni kao o zemlji ljubavi. Samo što se ovdje, naravno, ne radi ni o kakvim tvorcima fikcija nego o manifestaciji Apsolutne Nevinosti jedne kritičke škole mišljenja o Andriću. Ali nikad nije naodmet poručiti kao s neke govornice na mitingu:
„Uzaludno je pokušavati da se od Palavestre napravi neki srpski ekvivalent Kurtoviću, Rizviću, Mahmutćehajiću i ostalima: ovaj njegov članak u tom smislu samo je suva drenovina, iz koje se ništa neće iscediti koliko god se trudili.“
Tako piše Milutinović misleći na Palavestrin članak Tragovi Andrićevih predskazanja, uvjeren da primjedbe i kritike znače isto što i ekvivalencije. On kao da ovom rečenicom ustoličuje neku poetiku suve drenovine, poetiku koja svaku kritiku shvata kao uspostavljanje ekvivalencija, poetiku koja prinudnom logikom opravdava sve Palavestrine propuste i koja analogije smatra nužnim sredstvom kritičke spoznaje. Samo što ova suva drenovina i nije toliko suva kao što misli Milutinović. Ne mora se čak ni ulagati napor kako bi se iz nje išta cijedilo, ona sama dovoljno luči opojnog eliksira da je i Milutinović omamljen njime odškrinuo vrata epskom nadahnuću. Samo Palavestrina knjiga Orali smo more izlučila ga je toliko da je Svetlana Slapšak na primjer zaključila kako je retorika njenog autora „jedinstvena u diskursu srpskog nacionalizma“, da bi odmah zatim pojasnila onu mimikrijsku njegovu stranu budući da Palavestra „oštro i odlučno smatra da ga niko nikad neće uveriti da je bilo ‘dobro, mudro i korisno’ (str. 78) ubijati i rušiti, ali ni u jednom trenutku ne rizikuje da kaže kako je možda ipak bilo zlo, nerazumno, i štetno činiti to.“ (Slapšak, Beton, 18, 2007.)
Ali ko će joj vjerovati? Šta ima loše u tome što čovjek kaže da nema ničeg dobrog, mudrog i korisnog u ubijanju i rušenju? Mada bi se neko mogao zapitati: zar ikad ima u tome nečeg dobrog, pogotovo mudrog, ako već za počinitelje možda ima i nečeg korisnog?
Dedijer i Miletić ili Schindler i Milutinović
Milutinović historiografske izvore uzima vrlo ozbiljno i pristupa im vrlo selektivno. Tako on Dedijerovu i Miletićevu knjigu Genocid nad Muslimanima, 1941–1945 (zbornik dokumenata i svjedočenja) ne smatra relevantnim izvorom; Dedijera diskvalificira to što je njegov pogled na historiju zapravo zvanični partijski pogled, dok Miletića ne tretira uopšte, kao da je ovaj tek prazni označitelj. Knjiga im nema zaključka pa zato ni svjedočenja ni dokumenta nemaju nikakav značaj. A i tek treba podvrgnuti kritici njihove izvore. Ukratko, on odbija Dedijerov i Miletićev rad kao nedovoljno relevantnu historiografsku referencu, ali se zato u Bici za prošlost poziva na Johna Schindlera i njegovu knjigu Unholy Terror: Bosnia, Al-Qa’ida, and the Rise of Global Jihad (2008.), ukazujući mu puno povjerenje. Međutim, Schindlerova knjiga raskrinkana je nedugo nakon što se pojavila (Marko Attila Hoare, Democratiya 13, 2008.) kao propagandno, jednostrano i neutemeljeno štivo namijenjeno onima koji radije vjeruju podacima sa stranice slobodan-milosevic.org nego sirovoj građi svjedočenja i dokumenata u Haškom tribunalu. Teško je povjerovati da Milutinović ne zna za ovu kritiku (već nam je eksplicirao svoje historiografsko znanje), ali ponaša se kao da ne zna i kao da nije zagovornik metode kojom se različiti historijski fragmenti moraju sagledati kao cjelina ako se žele razumjeti.
Hoare u kritici ove knjige iznosi cijeli niz ozbiljnih primjedbi koje čitalac poput Milutinovića nikako ne bi smio previdjeti, a ni prešutjeti ako ih nije previdio. On pokazuje da je Schindlerova knjiga puna materijalnih grešaka, kontradiktorna, slabo argumentovana, nenaučna, politički motivirana propaganda. Na njenoj listi izvora našli su se novinski članci i stranački dnevni listovi pa je otuda i argument za snuff video o odrubljenim hrišćanskim glavama (dio koji Milutinović citira u Bici za prošlost na str. 335 i 336) naveden „jedan hrvatski i jedan srpski novinski članak“ („…but Schindler has not actually seen any of these videos; his only source is one Croatian and one Serbian newspaper article.“, Hoare, 2008., str. 288).
Milutinović ne primjećuje revizionističke intencije Schindlerove knjige pa je ona, iako sva od paradoksalnih zaključaka, temeljena na neprovjerenim izvorima i na tvrdnjama za koje izvora nema, za njega ipak relevantna historiografska referenca, a Dedijerova i Miletićeva, zbornik svjedočenja i dokumenata, nije.
Usred bitke za prošlost ili prazni gestovi
Taj jednostrani odnos prema historiografiji kompromitirao je i Milutinovićevu knjigu, što su primijetili njeni kritičari i prije mene, kao što ga kompromitira i odgovor na te kritike. To možemo vidjeti u njegovom komentaru ove moje opaske iz teksta Bitka za Andrića:
„Jednom povijesnom analogijom Milutinović želi osporiti revizionizam Zulfikarpašićev ukazujući na ustaške (bošnjačke) zločine nad Srbima, baš kao što Zulfikarpašić ukazivanjem na četničke zločine nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu želi osporiti Andrićevu književnu etiku. Zapravo, ni jedna ni druga historijska reminiscencija nemaju snagu argumenta ni za šta što je u vezi s Andrićevim romanom; radi se o dvije historijske istine sučeljene u tekstu tako kao da je važnost jedne uslovljena samo isključenjem one druge.“
Milutinović zanemaruje ovo kao u drugoj rečenici koje sugeriše da se ne radi o tvrdnji nego o poredbi koja i ne mora biti nužno tačna. Ali on uzima moju rečenicu kao tvrdnju i građanski odgovorno i politički korektno izriče jednu hvalevrijednu misao:
„Ne slažem se da je reč o dvema istinama koje isključuju jedna drugu: reč je o dva fragmenta jedne istine koji tek zajedno stiču validnost.“
No u njegovoj knjizi to nije tako. Tamo nigdje nema ni naznake da možda misli kako sve to o dvije historijske istine koje se međusobno isključuju „može da se razume tek kada se spoji u jednu celinu“, kao što kaže u odgovoru na moj tekst. I taman kad čovjek pomisli da se može sporazumjeti s Milutinovićem, ovaj se potrudi da ospori samog sebe:
„Ako Šabotiću smeta moje tvrđenje da su zločini iz 1942., o kojima piše Zulfikarpašić, bili četnička osveta, i ako misli da ja time bilo šta pravdam, onda je nesporazum između nas mnogo dublji nego što se čini na prvi pogled. Kad za nešto navedete motiv – osveta, zavist, koristoljublje – to nije pravdanje, nego objašnjenje.“
Ne bih rekao da mi smeta, nego sam zapanjen preokretom: nije li prije ovih rečenica Milutinović tvrdio kako se radi o „dva fragmenta jedne istine koji tek zajedno stiču validnost“? Milutinović ih ipak ne gleda zajedno, nego tvrdi da je jedan zločin motiviran osvetom, a drugi ostavlja Zulfikarpašiću, ne prišivši mu prethodno nijedan od motiva koje je pobrojao. Da li je taj zločin koji je prethodio osveti rezultat pomračenog uma, koristoljublja ili nečeg trećeg? Ili je jedan zločin samo to – zločin, a onaj drugi je izazvana reakcija, prinudno djelovanje, pa time ne može biti u istom rangu s prvim. Ovakav metodološki postupak trebalo bi nečim opravdati, tj. objasniti da nesporazum sa smislom ne bi bio dublji nego što izgleda.
Našavši se usred mučne bitke za prošlost, Milutinović žrtvuje mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Jer on se želi publici predstaviti kao intelektualac kosmopolita, kao neko ko književnost i kulturu tumači s modernih teorijskih i metodoloških stajališta, ali: nije dovoljno samo imitirati gestove koje vidimo da takvi ljudi izvode, što bi rekao on sam – treba tim gestovima dati sadržaj. Nije dovoljno samo ukazivati na neke važne knjige i na knjige o tim knjigama, a istovremeno se pozivati na autora poput Johna Schindlera i na internetsku stranicu slobodan-milosevic.org (čije ime tako uliva povjerenje), niti je najmudrije upotrijebiti usput nekoliko politički korektnih fraza a dogmatski insistirati na pitanjima koja sugerišu suprotno.
Ili je sve to samo smišljen performativ o nemogućnosti konačnog čitanja, smijeh bezbrižnog tumača, šum zaoranog mora?
Zašto o Bici za prošlost ili zašto ne?
U kolopletu Milutinovićevih pitanja ima jedno na koje ću direktno odgovoriti jer se tiče poetike. Zašto, pita se on, nisam pisao o Mahmutćehajićevoj knjizi, na primjer, nego sam se baš namjerio na Bitku za prošlost? I tu je Milutinović pokušao da mi suzi područje djelovanja nizom potpitanja, ali već mi je žao što će ga prozaičnost odgovora razočarati: zato što mi se tada nikako nije pisalo ni o čemu. Ne zaboravimo da ja nisam naučnik i da sam zato imun na moći kojima zrače akademije, da nisam pod pritiskom njenih nevidljivih sila i da zato ne stražarim nad bjelosvjetskom književnom produkcijom kako bih o njoj pisao da bih – između ostalog – ispunio kvote i formulare, da bih se dopao članovima, odborima, komisijama, institucijama i sličnim tvorcima smisla, nego da pišem kad mi se hoće i o čemu želim, ponekad iz obijesti, ponekad iz užitka, ponekad iz radoznalosti, ponekad ni sam ne znam zašto; nemam izričit cilj koji želim postići time što pišem, nisam plaćen za to, ucijenjen ili privoljen, ne pratim ničiju školu, ne opterećuju me framework and methodology, jer ih uglavnom simuliram, ne robujem aparaturi naučnog jezika – nju oponašam i zaboravim – ne reagujem na glupe knjige, ne čitam po javnom zadatku i nemam publiku niti mi je potrebna, a htjelo mi se u jednom trenutku da pročitam neko popularno štivo pa tako nabasam na Bitku za prošlost. Kako je njen autor na nekoliko mjesta zaboravio da je naučnik strogih kriterija i načela i sljedstveno tome pustio da mu se u tekst ugnijezde mini kvizovi temeljeni na analogijama, previdio da smišljeno poigravanje značenjima nije isto što i brzopletost, dopustio građaninu u sebi da bude pristrasan i ne vidi očevidno, odlučio sam da iskoračim iz svoje bezbrižnosti i, bez primisli, više da bih se zagrijao pred sezonu koju slutim, javno mu to saopštim u maju 2019. godine. Mogao sam i da ne kažem ništa jer, to je barem jasno, ja uopšte nisam društveno odgovoran pa da moram ispravljati krive i braniti nevine, sistematski loviti štiva i izjave, dobre ili loše knjige, akademske ili profane, ali baš zato što sam mogao da biram između hoću i neću… Nadam se da Milutinović shvata da mi je, naprosto, njegova knjiga došla do ruku i da sam tekst o njoj napisao skoro usput. Nije to morala biti baš ta knjiga, mogla je biti neka manje dobra ili mnogo bolja, ali i njihovi autori dobili bi isti odgovor da su me pitali što i on.
Knjiški obrat ili ironijsko sumiranje
Koncept na kojem je Milutinović zasnovao knjigu Bitka za prošlost značajno je uzdrman onog trenutka kada je previdio Palavestrine manipulativne propuste, uveo analogije kao dokazni postupak, prihvatio neprovjerene historiografske izvore kao argumente i dao prednost jednoj internetskoj stranici nad međunarodnim arhivima. Razvijajući ga na istoj osnovi i u polemičkom diskursu, nepovratno slijep za sve argumente koje su mu kritičari njegove knjige podastrli, uspostavio je vlastitu hermeneutiku i, shodno njoj, Apsolutnu Nevinost srpske književno-kritičke misli o Andriću. Tim gestom – mada ga ništa nije obavezivalo da podilazi mainstream ukusu i da svoju međunarodnu reputaciju krčmi na pristrasno opserviranje literature o ratu – sasvim se priklonio Mahmutćehajićevoj metodologiji i u tom knjiškom ironijskom obratu potvrdio svoja nacionalistička gledišta i još jednom se podsmjehnuo samom sebi.
Peščanik.net, 25.12.2019.