- Peščanik - https://pescanik.net -

Karlovački mir

U petak, 23. aprila, bio sam u Sremskim Karlovcima. Išao sam tamo prvi put. Dio programa za učesnike ovogodišnjeg Prozafesta u Novom Sadu, među kojima sam bio i ja, bilo je i gostovanje u nekoj od novosadskih gimnazija. Ne znam po kojem su nas ključu raspoređivali, no mene je zapala gimnazija u Karlovcima. Bilo mi je drago da idem baš u Karlovce. Nisam, kažem, tamo nikad ranije bio, ali znam za tu brankovsku mitologiju i mila mi je. Krenuli smo iz Novog Sada oko jedanaest prije podne, Alen, Bane, Lojze i ja, a bili smo u Karlovcima još prije pola dvanaest.

Poslije nekoliko oblačnih i kišovitih dana, ovaj je petak bio lijep, vedar i prozračan. Na trgu, nedaleko od gimnazije, u toku je bila nekakva manifestacija; folklorna grupa izvodila je splet narodnih plesova i igara. Program u gimnaziji počinjao je u podne. Sjeli smo na trg popiti kafu. Uskoro su se među stolovima počeli motati znani talking headsi, ministri, njihovi pomoćnici i ostali činovnici, sa sve bodyguardima. Neko reče da se povodom Svjetskog dana knjige u Karlovcima otvara Kuća za prevodioce ili nešto slično. Sjedio sam na suncu, uz kafu i cigaretu, sjećajući se jednog ratnog proljeća kad su u mojoj gimnaziji u Travniku gostovali pisci. Bilo je prilično odvratno: red sujete, red patriotske retorike. Nikom se od nas učenika to nije slušalo, a morali smo.

Tačno u podne bili smo u gimnaziji. Lojze Wieser je imao prvi termin, od 12:00 do 13:00, a ja drugi – od 13:00 do 14:00. Pred salom u kojoj se održavao program, sreo sam troje gimnazijalaca koje sam ranije upoznao u Novom Sadu. Pozdravili smo se drugarski. Dok sam slušao Wiesera, upijao sam atmosferu.

Hrbati starih knjiga na policama podsjećali su me na njemačke publikacije s kraja devetnaestog vijeka koje sam viđao u biblioteci gimnazije u Travniku. Wieser je završio oko 12:40; imali smo dvadeset minuta pauze. Profesorica je ponudila kafu, naglasivši kako je u školskoj zgradi zabranjeno pušenje. Slegnem ramenima, zabrana je zabrana, kažem, no ovo troje mojih me pozivaju u dvorište, da dolje zapalim. Silazimo, ne samo nas četvoro, nego valjda i desetak učenika i učenica. U dvorištvu je hrast, pod njim sto i klupe, sve je potpuno prelijepo. Palim cigaretu, većina njih očito također puši. Tračamo globalnu antiduhansku histeriju, šalimo se, razgovaramo. Kažem razgovaramo, jer osjećam da je između nas nešto kliknulo, da ovo biva razgovor, a ne puka razmjena informacija.

Poslije dvadeset minuta vraćamo se gore. Slijedi službeni dio programa. Ja sad, međutim, znam desetak pari tih očiju, pa ne osjećam da je ispred mene publika, nego prijatelji. Prvo trebam držati neko predavanje, ali dok pričam nemam osjećaj da govorim ex cathedra, više da sam se navio u kafani. Poslije slijedi nešto što je zamišljeno kao javni intervju, ali se to ponovo pretvara u razgovor. Pričamo o Zidaneu, Von Trieru, Nick Caveu, o ratu i o svemu. Na kraju smo, mislim, i probili termin.

Program je završio i treba se vratiti u Novi Sad. U dvorištu su mi, međutim, moji mladi prijatelji pričali o obližnjoj kafani u koju idu poslije nastave, a ja sam im obećao da ću ih voditi na pivo. Kafana se zove Vilenjak. Otišli smo tamo i razgovarali još možda pola sata. Zatim sam krenuo nazad za Novi Sad. Nije mi se išlo, ali morao sam. Ne ide se ni zrnu pod žrvanj, pa ide – kazao bi Ivo Andrić.

To što smo moji mladi prijatelji i ja rekli jedni drugima, ostaje među nama. Hoću ipak reći da sam vozeći se od Karlovaca prema Novom Sadu, gledajući osunčane krajolike kroz prozor kola, osjećao neobičan mir. Hoću da kažem nešto o tom miru.

Mladi ljudi i žene s kojima sam tog dana razgovarao idu u treći razred gimnazije i rođeni su 1992. godine. Nominalno i birokratski, mi nikad nismo bilo zemljaci, nikad nismo imali rodne listove sa istim grbom ni lične karte i pasoše iste države. Poslije samo nekoliko riječi, međutim, nakon što udahnemo isti zrak i pričestimo se dimom, nakon što sjednemo za isti sto, kucnemo se čašama i popijemo, to biva nevažno.

Često se u javnosti čuju kritike na račun stereotipnog prikazivanja neke etničke, religijske ili seksualne skupine. Uz svu svijest da takvi stereotipi u javnosti postoje i uz saglasnost da ih treba prokazivati, čini mi se da ni prema jednoj skupini ne postoje toliki stereotipi i tolike predrasude kao o mladima. Olako, odveć olako, oni se proglašavaju žrtvama zlog vremena, uskraćenim, za razliku od generacije svojih roditelja, za mogućnost da slobodno putuju u inostranstvo, što ih je, tobože, generalno učinilo uskogrudnijim i provincijalnijim od onih koji su prvu mladost proživjeli u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog vijeka. Prema različitim anketama i statistikama, mladi su, kao, sve skloniji desnim političkim opcijama, u smislu umjetničkog senzibiliteta okreću se kiču, a u smislu morala odbacili su stare vrijednosti. Takve generalizacije uvijek su mi bile odbojne već iz estetske perspektive, ali, iskren da budem, smatrao sam ih tek izvrnutom verzijom (optimistično intonirane) maksime o mladima kao našoj budućnosti na kojima svijet ostaje.

Mir koji sam osjetio u Sremskim Karlovcima ima, čini mi se, veze sa snažno doživljenom spoznajom o besmislu takvih generalizacija. Ne mislim da su mladići i djevojke s kojima sam razgovarao reprezentativni predstavnici svoje generacije, ne vjerujem, u krajnjoj liniji, da postoje reprezentativni predstavnici bilo koje generacije, ali znam da nisu onakvi kakvima ih pokušavaju predstaviti kvazisociološke studije iz masovnih medija. Razgovarali smo tog popodneva i o Gavrilu Principu i možda mi se zato čini da svjetlo na njihovim licima najbolje mogu opisati sintagmom Stanka Cerovića: nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro, potpuna negacija civilizacije što je izdala čovjeka.

Mir koji sam osjetio ne mogu ni sam precizno definirati, zato zapravo i pišem ovo, pokušavajući to osjećanje, kako kaže Borges, sabiti u čvrste riječi prije nego se raspline u nježnostima. Mladići i djevojke s kojima sam razgovarao rođeni su, kažem, 1992. godine. Njihova se generacija rimuje, dakle, na neki način s generacijom rođenom 1942. godine. I makar su ovdašnji osamnaestogodišnjaci 1960. godine živjeli u mnogo stabilnijem svijetu nego je svijet hic et nunc, ja znam da današnji osamnaestogodišnjaci kad navrše pedeset neće dozvoliti da im se njihov svijet sruši na glavu.

Kažem znam. Neću ovdje, rekoh, prepričavati razgovor s mojim mladim prijateljima, samo ću kazati da mi je bilo drago vidjeti da su izbjegli religijskoj indoktrinaciji. Ne vjerujem u zagrobni život niti vjerujem u njegovu sekularnu inačicu zvanu istorijska pravda. Ipak, kad kažem znam, mislim na Tolstoja i na njegove riječi: Naš cijeli život je san. Snovi našega sadašnjega života su sredina u kojoj prerađujemo dojmove, misli, osjećanja iz jednog prijašnjeg života. Kao što živimo u tisućama snova u našem sadašnjem životu, tako je naš sadašnji život samo jedan od tisuću takvih života, u koji izlazimo iz nekog drugog stvarnijeg života – i kojem se vraćamo poslije smrti. Naš život nije ništa više od sna u tom stvarnijem životu. Ja vjerujem u to. Ja to znam. Ja to bez sumnje vidim.

Mislim na Tolstoja i variram njegove riječi: Mladost su vam pretvorili u ružan san, a sadašnjost u noćnu moru u kojoj biste dovijeka trebali da prerađujete dojmove, misli i osjećanja iz nekih tuđih prijašnjih života. Umjesto da se prepustite hiljadama snova vašeg jedinog – sadašnjeg – života, na vas su natovarili teret kao da je ovaj život jedan od hiljadu života iza kojeg, kao, slijedi, neki drugi i stvarniji, prema kojem je ovaj samo san.

Mislim na Tolstoja dok gledam lica karlovačkih gimnazijalaca i gimnazijalki, lica na kojima vidim nešto mlado i čisto, sakriveno i hrabro te odlučnost da žive slobodno. Neko će u tom vidjeti dječiju naivnost, neiskustvo žutokljunaca, ali ja ne. Oni će živjeti slobodno. Ja vjerujem u to. Ja to znam. Ja to bez sumnje vidim.

 
Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 03.05.2010.