- Peščanik - https://pescanik.net -

Kastracija?

 
Jučerašnji predlog poslanika D. Milisavljevića i O. Batić da se za silovatelje i pedofile uvede obavezna hemijska kastracija i nije neka novost. Isto to je 2009. godine u Skupštini predlagao V. Batić, a Politika je njegov predlog zdušno podržala. Tim povodom sam tada objavio sledeći tekst (Politika, 06.01.2010):

***

„U svom uvodniku od 29. decembra 2009 („Kastracija!“), Politika s odobravanjem dočekuje predlog da se u Srbiji uvede nova krivična sankcija: hemijska kastracija za višestruke silovatelje i pedofile. Najavljujući taj predlog u Skupštini, poslanik V. Batić je kazao da se „takve kazne primenjuju i u razvijenim zemljama“, u šta, izgleda, veruje i uvodničar Politike, kada piše da se hemijska kastracija sprovodi u Norveškoj, Danskoj i četiri države SAD, pominjući i „fizičke kastracije“ u Češkoj.

Tvrdnje poslanika Batića i uvodničara Politike nisu tačne. Ni u jednoj državi ne postoji kastracija (ni hemijska ni hirurška) kao krivična sankcija (a još manje kao kazna), dakle kao mera koja se prema osuđenom licu može primeniti protiv njegove volje, a na osnovu sudske odluke. (Delimičan izuzetak je novi poljski zakon, koji još nije počeo da se primenjuje i o kome će nadležne institucije EU tek imati da se izjasne.) U navedenim, a i nekim drugim državama postoji mogućnost da se seksualni prestupnici dobrovoljno – na sopstveni zahtev i uz sopstveni, slobodan i informisan, pristanak podvrgnu hemijskoj terapiji koja – dok traje – smanjuje njihov libido. U nekim zemljama, ova terapija može da se primeni umesto zatvorske kazne, a u nekima se administrira licima lišenim slobode. U svim slučajevima, međutim, ona je samo jedna terapeutska mera, čija je svrha da – u sprezi s drugima, poput psihoterapije – doprinese resocijalizaciji prestupnika. I, da ponovimo: ona mora biti dobrovoljna.

O uvođenju dobrovoljne hemijske terapije za silovatelje i pedofile može se razgovarati, pri čemu treba pažljivo slušati šta o toj temi imaju da kažu stručnjaci i izučiti efekte „hemijske kastracije“ tamo gde se ona primenjuje. Ali, uvođenje mandatorne, prinudne terapije seksualnih prestupnika ne može biti stvar dogovora i predmet pogađanja, jer je ona protivna Ustavu, koji u članu 25 jasno kaže: „Fizički i psihički integritet je nepovrediv. Niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, niti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog slobodno datog pristanka“. Ljudsko telo i ljudski organizam ne mogu biti predmet izvršavanja krivičnih sankcija. Kazne mogu da ljudima oduzmu ili ograniče slobodu kretanja ili materijalna dobra, ali ne smeju da menjaju hormone u njihovom organizmu, jer time narušavaju njegov integritet. Pravo izvršioca krivičnog dela da, pod vidom krivične sankcije, ne bude podvrgnut prinudnoj hemijskoj terapiji je u Srbiji dostignuto ljudsko pravo. A „dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati“ (čl. 20 st. 2 Ustava).

Ustav kaže i da se odredbe o ljudskim pravima moraju tumačiti „saglasno važećim međunarodnim standardima… i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje“ (čl. 18). Te institucije smatraju da hirurška kastracija (bez obzira da li je prinudna ili dobrovoljna) krši ljudska prava, a da se hemijska kastracija može dopustiti samo ako je potpuno dobrovoljna. Povodom češke prakse, Komitet Saveta Evrope za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja saopštio je da hirurška kastracija predstavlja ponižavajuće postupanje i pozvao češke vlasti da odmah obustave njenu primenu u okviru tretmana seksualnih prestupnika (Izveštaj Komiteta od 05.02.2009). Isto važi i za hemijsku kastraciju, ukoliko bi bila primenjena bez pune i slobodne saglasnosti prestupnika.

Na kraju, sve one koji se pozivaju na uporednu praksu, nabrajajući države u kojima se ovakva ili onakva kastracija primenjuje treba podsetiti na istoriju zakonâ o kastraciji: prvi su doneti još krajem 19. veka, ali su najveću popularnost zadobili u periodu između dva svetska rata. Jedan od najpoznatijih je Zakon protiv opasnih kriminalaca iz navike, donet u Nemačkoj novembra 1933, koji je propisao obaveznu kastraciju seksualnih prestupnika. A ubrzo potom, septembra 1935, donet je i Zakon o zaštiti nemačke krvi i nemačke časti.”

***

Danas, posle skoro pet godina, treba dodati da se onaj poljski zakon primenjuje, ali da poljski zvaničnici u svom odgovoru na primedbe Komiteta za ljudska prava UN tvrde da se hemijska kastracija uvek vrši uz pristanak osuđenih lica. Posle Poljske, još neke evropske zemlje su donele slične zakone. To su: Rusija (2012), Estonija (2013) i Makedonija (2014). U Moldaviji je takav zakon donet 2012, ali ga je Ustavni sud proglasio neustavnim 2013. godine.

 
Peščanik.net, 09.10.2014.