Što je Željko Kerum, gradonačelnik Splita i vlasnik isto-prezimenske tvrtke, lanca supermarketa u Hrvatskoj, u stvari rekao? Ništa novo: neće njemu Srbin u porodicu (takav mu je porodični odgoj, jer Srbi i Crnogorci su u prošlosti – njemu, njegovima i Hrvatima – napravili puno zla, veli on), zato neće poslovati sa srpskim firmama, a svi novinari koji mu bilo što zamjeraju – njih 70 posto – obični su Jugoslaveni. Kako zna? Zna, pametan je, a u Splitu su se na posljednjem popisu stanovništva tek dvojica Splićana izjasnili kao Jugoslaveni, pripadnici te umrle nacije “na našim prostorima”.
Gospodin gradonačelnik Kerum je, naime, prošle nedjelje ovog septembra gostovao u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića na Hrvatskoj televiziji (HRT), dakle, javnom servisu suverene i neovisne države Hrvatske (za neupućene: nešto nalik javnom servisu države Srbije, malo uljuđenije i ušminkanije, ali – kao što bi rekao Pera Luković plus Viktor Ivančić – u stvari je sve to isti kua, ma koliko nam se zaklinjali da su oni ostvarenje prava na javni servis evropske države i naše pravo da znamo sve).
Svašta je tu Kerum, taj djelomično kovrdžavi i djelomično ćelavi primitivac koji je – gle čuda – dobio splitske izbore u klinču s Rankom Ostojićem, pristojnim socijaldemokratom, ispričao. Začudio se čak i na pitanje voditelja da li mu, s obzirom na te gadne Srbe koje ni u porodici ne bi htio, ne smeta činjenica da – umjesto sa Srbima – posluje sa pripadnicima kriminalnih grupa, konkretno “kontroverznim bismismenom” Nikicom Jelavićem; najprije se nije mogao sjetiti posla s dotičnim, pa ga je Stanković podsjetio na kupovinu sasvim određenih Jelavićevih nekretnina, a on je uzvratio pitanjem na pitanje, na novohrvatskom nepismenom: “Je l’ vi to mene pitate je l’ Jelavić Srbin?”. Eto, to je jedino mogao smisliti taj lumen, koji na konstataciju da ga optužuju da je neobrazovan kaže da bi, da je nakon nekakve srednje škole upisao neki fakultet kao kreteni iz njegove generacije danas bio tek nekakav direktorčić sa plaćom od 15-20 hiljada kuna (dvije-tri hiljade eura; što je to među prijateljima!), a ovako je ostvario svoj san: ima sve, šljaker(ic)e koji rade prekovremeno za tri i pol hiljade kuna, kućerine i prijatelje iste takve i jahtu za koju se lani zakleo da će biti ista kao Bobina i Brenina: imat će, umjesto jednog njihovog, dva “helihoptera” na palubi… Bar tako govori urbana priča o tom selskom tajkunu.
Kuka i motika se digla nakon njegovog gostovanja na HRT-u; gotovo svi koji nešto znače imali su nešto primijetiti na račun Keruma, ali je trebalo još nekoliko dana da se sam HRT izjasni o cijeloj stvari i to tek nakon što su saborski zastupnik iz Istre Damir Kajin (usput, najoštriji u ocjeni kerumovskog fašizma) i čelnici srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Slobodan Uzelac (potpredsjednik hrvatske Vlade) rekli da bi to bilo, barem, pristojno. HRT je, kao i ranije u sličnim slučajevima dala saopćenje da sve što je predstavnik splitske vlasti ispričao na njenoj frekvenciji suprotno onome za što se djelatnici te kuće zalažu: valjda ravnopravnost, međunacionalnu trpeljivost i ljudska prava svih građana koji gledaju program javnog servisa.
I što sad? Ništa, reći će naivni, usprkos tome što se po medijima i dalje vodi podzemni rat u kojem caruje teza da su Jugoslaveni i dalje – a oni su, u stvari, Srbi – remetilački faktor. Tako se objavljuju izjave Luke Podruga iz organizacije HČSP (ovo veliko Č nema veze sa četnicima, taman posla!, riječ je o marginalnoj Hrvatskoj čistoj stranci prava, pozivanju na davno emigrantsko i nezakonito ime), koji kaže ovo: “Da u medijima ne prevladavaju Jugoslaveni, ne bi ni Stanković vodio ‘Nedjeljom u 2’. Čime je on to zavrijedio? A svačija je privatna stvar želi li u svojoj obitelji Srbina, crnca ili pedera, pa tako i Kerumova. Žao mi je što ja nisam bio tamo, jer bih sigurno sve to puno argumentiranije kazao”, veli taj tip koji teško da ima veći fond riječi (od 50 do sto) od branjenog splitskog gradonačelnika.
Kolegi Stankoviću ovo nije prvi napad na istu temu: kao i neke druge i njega povremeno, zbog imena na koje se odaziva, optuže da mrzi sve što je hrvatsko. Nije stvar niti u tome što će se uvijek isti branitelji jednakosti i ljudskih prava, dići u Hrvatskoj, što će prosvjedovati Pupovac i Uzelac koji su dio vlasti u toj zemlji, što će se o svemu izjasniti i neki mediji; problem je u samoj suštini države i nacije naviknute da misli ono što im kaže državna televizija zvana javni servis i ono što im poručuju političari.
Ta trakavica ide, vjerovali ili ne, još od one izjave neumrlog Franje Tuđmana da je “sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, pa sve do posljednje grandiozne verbalne svinjarije predsjedničkog kandidata HDZ-a Andrije Hebranga koji je u nedavnom intervjuu NIN-u izjavio da je ustaški zločinac Maks Luburić, kao i njegov otac (također Andrija, očito ubijen od strane UDBE i nedavno rehabilitiran u postupku pred Okružnim sudom u Beogradu), bio borac za “hrvatsku stvar”. Srećom, tvrd i ortodoksno desničarski Hebrang (to je napristojnije što se o njemu može reći) nema mnogo šansi na predstojećim predsjedničkim izborima na kojima će se izabrati nasljednika Stjepana Mesića.
Zašto je ovo sve važno i za Srbiju?
Zbog onoga što se u cijeloj priči oko Keruma, tog neobrazovanog i ksenofobičnog primitivca koji je stao – biračima zahvaljujući – na čelo mediteranskog i čudesno lijepoga grada Splita, javljaju oni koji javno govore o tome da je “svačija privatna stvar želi li u svojoj obitelji Srbina, crnca ili pedera”. U Srbiji važi ista smrdljiva rečenica, osim što će Srbin biti zamijenjen Hrvatom ili Mađarom ili Romom ili Bošnjakom… što god odabere namjerni ili slučajni čitalac “Peščanika” ili stormfronta ili NSPM-a…
U niti jednoj od te dvije države, koje navodno streme ka Evropi/Europi nema dovoljno onih koji će reći: “Dosta! Te gadarije pričajte po kući, ženi/mužu i prijateljima koji misle isto što i vi. Ako tako i mislite, začepite gubec i nemojte zagađivati javni prostor i nemojte vrijeđati normalne ljude”. Nema nas dovoljno, očito, koji ćemo prozvati tužilaštva i sudove i policiju zato što neprekidno umanjuju opasnost od takvih maloumnika, a sljedbenike njihovih ideja tretiraju kao klince koji su se malo zaigrali, pa pretjerali.
Ima onaj vic u kojem “nabrijani” Hercegovac uhvati zlatnu ribicu, koja će mu ispuniti tri želje. Kaže on prvu: da dobijem najnoviji model Mercedesa kabrioleta. Poželjeno, ispunjeno, eto ti Mercedesa. Druga: da ima kuću u Grudama kakvu nitko nema. I to te u Grudama čeka, kaže zlatna ribica. O trećoj se želji Jozo misli i napokon smisli: da imam ono što nitko u Hercegovini nema. I tako, sjedne on u taj Mercedes, odveze se u Grude, tamo kućerina sa sve liftovima i terasama i bazenom i čudima kao kod udovica Spasojevića i Lukovića (onih “naših”), kad ono: viče mu žena sa terase: “Ajde, Jozo, požuri, evo te zove zet iz Beograda na telefon!”.
Kad se na taj vic prestanemo smijati (i kad zanemarimo vlastite predrasude na koje su nas natjeravali u protekla dva desetljeća), možda ćemo postati bar malo normalni. Dotle, taj vic ja lično posvećujem Kerumu: želim mu beogradskog zeta, računajući da su djeca ipak, po logici i Darvinovoj teoriji opstanka, pametnija od roditelja.
Peščanik.net, 23.09.2009.