Čitati uz: Chinawoman – Kiss in Taksim Square

Uvek moramo imati na umu ljudsku prirodu koja ima samo jednu karakteristiku: nema nikakvu prirodu.

Već u prvoj rečenici komentara Vuka Perišića o protestima na Taksimu naziru se granice njegove kritike koje lako možemo smetnuti s uma. Naravno, Perišić nastupa sa pozicije klasičnog liberalizma i, kao i liberalizam, potiskuje prvi i osnovni problem liberalne teorije: „prirodu“ pojedinca. Naravno, metafizikama ovde nema mesta i ni Perišić ni ja ne smatramo pojedinca ontološki lošim ili dobrim, ali u liberalnoj teoriji ipak postoji jedan aksiom: pojedinac je „slobodan“ i racionalan. U tekstu Vuka Perišića ovo predstavlja nedorečenost i prvi kamen na koji se on, u inače gotovo savršenoj analizi protesta na Taksimu, spotakao. Teorija koja podrazumeva slobodnog i racionalnog delatnika čini ključnu grešku na ovoj tački početka: podrazumeva pojedinca koji, kompletan, konačan i racionalan pada (valjda sa Marsa) u društvo i onda svojom zaokruženom individualnom voljom i odgovornošću racionalno deluje. On međutim, nikad nije takav. Slobodna volja sa kojom se pojedinac rađa je samo konstitutivni mit liberalizma a individuu konstituišu klasne, socijalne, prostorne, rasne, rodne i polne pozicije, pa je „slobodna i racionalna volja“ posledica kompleksne interakcije pojedinca i okruženja. Dakle, “slobodna volja pojedinca”[1] i „racionalni subjekt“ se konstituišu u interakciji sa ostalim članovima i sa društvom u celini. Pojedinac, njegova volja i ratio nisu nezavisni od svog okruženja.

U tom smislu od individue je uzaludno tražiti isključivo racionalno delovanje, pa je upisivati isključivo racionalnost u političko delovanje jednostavno mit liberalizma. Turski protesti po parkovima najbolje prikazuju neizbežni nedostatak racionalnosti: sve živo je moglo u poslednjih desetak godina da bude tema i razlog protesta, ali ih je izazvalo nekoliko stabala koja su zamalo uklonjena zarad profita. Ali ova stabla su bila deo čitave šume problema: radikalne socijalne razlike, nasilna država, (ne)suptilne neslobode, desekularizacija itd. Poput kolektivnog nesvesnog, baš tih par stabala su bila okidač.

Nažalost, politika nije skup racionalnih pojedinaca koji sukobljavaju svoja racionalna mišljenja. I kao što to tvrdi Puhovski, demagogija je neraskidiva od demokratskog procesa i nikad je iz njega nećemo izbaciti. Tako je i sa protestima: nikad ih nećemo napraviti insistirajući na racionalnim individuama; potrebni su okidači koji će, često nenadano i gotovo uvek neplanirano, pokrenuti političku sferu i (r)evoluciju. Protesti, tako, ne mogu nikad biti samo politički, kao što ne mogu biti samo socijalni, niti se ikada mogu izolovati od tvrdoglavog i naizgled bezumnog protivljenja “svemu i svačemu”. Oni se ne mogu izolovati ni od specifične estetike, niti od onih koji dolaze da bi se samo zabavili, kao ni od onih koji dolaze samo da bi nešto razbucali. Poslednjih decenija preozbiljni i prenasilni kapitalizam je uslovio da svi oblici protivljenja njemu budu jednostavno lepi, zabavni i zaodenuti estetikom slobodarskog. To bi dosta trebalo da kaže i o tome kakav je on postao: dosadan i konzervativan.

Reći da su u društvima koja ekonomski napreduju socijalni protesti malo verovatni takođe je jedna od klizavih tačaka. Još jednom nažalost, i izlažući se opasnosti da zvučim kao D. M. Palma, građani budžetske suficite ne jedu. A najmanje ga jedu kada savremene države društvene resurse silom preraspodeljuju, tako što jednima zakidaju zdravstvo, a drugima profit sipaju svom snagom. Zato su danas socijalni protesti nužno i politički, jer oni traže da raspodela (a neoliberalizam vrvi od državnog upliva i preraspodele i u njemu nema ni trunke slobodnog tržišta) bude pravedna/pravednija.

Ono što Perišić zaboravlja kada kaže da bilo kakvi protesti, paradoksalno, prestaju biti potrebni kada su mogući je divna logička zavrzlama, ali samo ako zaboravimo da se protesti ne održavaju radi protestovanja, već radi nekih ciljeva. I upravo je „protestvovanje radi protestvovanja“ nešto što se najlakše može i treba prebaciti raznim „occupy pokretima“. Ukoliko oni imaju neki drugi cilj sem okupljanja po parkovima i naizgled korisnog gubljenja vremena, to je poboljšanje socijalnog okruženja, omogućavanje emancipacije za najveći broj građana i slično. Demokratija nije sama sebi cilj, kao što Perišić implicitno tvrdi kada kaže da protesti prestaju onda kada su mogući, jer nije mogućnost protestovanja cilj sam po sebi. Zato su protesti posledica gotovo isključivo manjkavosti fasadnih demokratija koje su za imperativ svog delovanja izabrale ekonomski rast.

Izgleda da sam kritikujući Perišića došao do iste tačke do koje je došao i on: protesti su veoma politički, oni zahtevaju povratak demokratskog procesa demokratiji. Da ne bude zablude, ne insistiram na nekoj transcendentnoj suštini demokratije, već na jedostavnoj etimologiji: ako ona ne omogućava mehanizam kontrole vlasti, onda ona nije demokratija ma koliko imala barokno raskošan proces.

U tom smislu kvalitet protesta je upravo u tome što preliva pitanje sa Turske na globalnu scenu. Usput to je možda i najveći kvalitet svih occupy pokreta. Oni, iako imaju različite povode, različite oblike, u isto vreme nastaju na pozadini istog seta problema: pobesnela liberalizacija, povećana represivnost državnih aparata, autoritarne prakse, državna preraspodela društvenog bogatstva u ruke bogatih na račun siromašnih. Politički mehanizam je nemoćan da ovo zaustavi i/ili uspori, i protesti nastaju sa krajnjim zahtevom povratka političkog u politiku.[2] Poljubac političkog, socijalnog, subverzivnog-bez-razloga, globalnog, optimističkog, solidarnog i slobodarskog u protestima na Taksimu je ono što čini njihov glavni kvalitet. Možda će to otvoriti vrata svakakvim zlima, ali nemamo nikakvu garanciju da do toga neće dovesti ni držanje za „proces“, „formu“. Pritom ne umanjujem njihovu važnost, ali ne zaboravljam da oni nisu nikakva brana od još autoritarnijih zala, posebno kada su proces i forma licemerno i cinično iskorišćeni u ime samovolje kapitala. Na kraju krajeva, vrhunski zahtev većine protesta je upravo povratak suštine demokratskim procesima.

Peščanik.net, 16.07.2013.

Srodni linkovi:

Ivan Krastev – Od politike do protesta

The Guardian – Istočnoevropski autokrati

London Review of Books – Turska levica

Süddeutsche Zeitung – Tihi plesač

In These Times – Tursko proleće?

Orhan Pamuk – Sećanja na javni trg

Ian Buruma – Muke s demokratijom

PressEurop – Neka sve ostane po starom

Milutin Mitrović – Istanbulski kesten precvetava

Financial Times – Jaki protesti, slaba opozicija

Jakob Augstein: Kad ne znaš šta bi – samo udri

———–    

  1. Slobodno delovanje nikad nije samo „slobodno“. Savršena sloboda je nekakva metafizička kategorija i, kad se sve svede, ne znači ama baš ništa.
  2. To je problem svih društvenih pokreta poslednjih godina: protesti se dešavaju, zahtevi sipaju, problemi rastu, a demokratski proces sedi na ušima i šalje policijski kordon gde god se neko pogrešno nakašljao ili, ne daj bože, zevnuo bez ruke na ustima.