- Peščanik - https://pescanik.net -

Klimavi temelji Evrope

Polako se širi vijest – čak i u Njemačkoj – da bi finansijska kriza mogla potpuno da uništi projekat evropskog ujedinjenja, jer ona razotkriva, prilično nemilosrdno, slabosti eurozone i njene konstrukcije. Te slabosti su više političke nego finansijske ili ekonomske prirode.

Ugovorom iz Mastrihta uspostavljena je monetarna unija, ali politička unija, neophodan preduslov za uspjeh zajedničke valute, ostala je samo obećanje. Euro i države koje su ga usvojile, sada plaćaju cijenu. Eurozona sada leži na klimavim temeljima konfederacije država koje su posvećene očuvanju monetarne unije, ali i svoje fiskalne nezavisnosti. U vrijeme krize, to nije izvodljivo.

Na početku krize, 2007 – 2008, suštinski nedostaci eurozone bili bi ispravljeni da je Njemačka bila voljna da podrži zajednički odgovor Evrope na krizu. Ali, njemački zvaničnici su željeli da zadrže nacionalni primat a time i konfederalni pristup Evropi.

Kroz istoriju, konfederacije nikada nisu istinski funkcionisale jer pitanje suvereniteta (a time i moći i legitimiteta) ostaje neriješeno. Sjedinjene Države su primjer toga. Nakon dobijanja nezavisnosti, američke kolonije su se ujedinile labavo na osnovu Članova konfederacije. Međutim, taj projekat je propao finansijski i ekonomski i SAD su krenule ka punoj federaciji.

Danas se Evropa – ili, preciznije, eurozona – suočava sa gotovo identičnom situacijom, osim što su istorijski uslovi za dalju integraciju mnogo složeniji i teži nego što je to bio slučaj u Americi nakon sticanja nezavisnosti.

Evropa ima tri izbora. „Provlačenje“ kao do sada samo bi intenziviralo i produžilo krizu. Ukidanje monetarne unije označilo bi kraj samog evropskog projekta i izazvalo haos koji se ne bi mogao obuzdati. Najzad, Evropa bi mogla krenuti ka stvarnoj ekonomskoj i političkoj integraciji – korak za koji današnjim liderima nedostaje hrabrosti jer ne vjeruju da imaju dovoljno podrške domaće javnosti.

Stoga puno toga ukazuje da će se ići na kombinaciju prve i druge opcije. Potom, kada evropski projekat bude na rubu propasti, možda će doći federalistički momenat. Ipak, naglasak je na riječi „možda“: strmoglavi pad u provaliju mogao bi biti jednako vjerovatan.

Pasivni pristup Evrope krizi već je izazvao vidljivo negativne posljedice. Pasivnost izabranih zvaničnika izazvala je nepovjerenje javnosti i dovela u pitanje evropski projekat. Zaista, kriza počinje da urušava same temelje – francusko-njemačko i transatlantsko partnerstvo – poslijeratnog evropskog poretka, koji je obezbijedio period mira i prosperiteta bez presedana u istoriji kontinenta.

Pritisak s kojim se suočavaju finansijska tržišta stigao je do Francuske i predstavlja opasnost koja neće nestati tako brzo. Ukoliko se Francuska nađe na koljenima a Njemačka ne podrži svog partnera nepokolebljivo i svim raspoloživim sredstvima, evropska katastrofa će biti kompletna. A to bi moglo da se dogodi uskoro: Francuska ne može i neće dići ruke od mediteranskog regiona i zato „izlazne fantazije“ koje imaju bogati Evropljani sa sjevera (iznad svega Njemci) ugrožavaju francusko-njemački stub evropskog mira.

S druge strane Atlantika, američka fiskalna kriza i slab ekonomski rast primoraće je da smanji svoj globalni vojni angažman. Štaviše, SAD će se sve više orijenisati prema Pacifiku umjesto prema Atlantiku. Za Evropljane, sa našim turbulentnim istočnim i južnim susjedstvom, to predstavlja dodatni bezbjednosni izazov za koji nismo pripremljeni ni materijalno ni intelektualno. Čak i danas, vojna slabost Evrope počinje da podriva transatlantske odnose.

Dodatna prijetnja za transatlantski savez proističe iz novog svjetskog poretka koji se pojavljuje. Naredne godine i decenije obilježiće sve agresivniji američko-kineski dualizam jer Kina postaje snažnija, a Amerika je i dalje slaba. Iako će to rivalstvo imati vojnu komponentu, što se vidi na primjeru velikog kineskog vojnog nagomilavanja, ono će se prvenstveno manifestovati u smislu ekonomske, političke i normativne sfere uticaja. Tu će jugoistočna Azija i Pacifik odigrati centralnu ulogu.

Međutim, Kina će pokušati da uvuče Evropu u ovu novu globalnu igru. Zaista, ona je to već počela. Nedavne posjete kineskog premijera Vena Điabaoa evropskim državama pogođenim krizom, kojima je ponudio izdašne zajmove i pomoć, jasno to pokazuju. A slabost Amerike i sve veća zavisnost Evropljana (posebno Njemaca) od izvoza na kinesko tržište, kao i privlačnost Dalekog istoka u cjelini, razvijaće novu i obećavajuću evroazijsku perspektivu dok transatlantski savez slabi. Iluzije Evropljana u vezi sa Azijom više neće biti usmjerene prema Rusiji, koja, osim svojih prirodnih sirovina, neće imati šta da ponudi. Ne, ovoga puta iskušenje dolazi iz Kine, koja dobro razumije značaj Evrope u svom geopolitičkom nadmetanju sa SAD.

Kao što je slučaj sa Njemačkom u odnosu prema Francuskoj, Evropa mora nepokolebljivo da podrži svog transatlantskog partnera da se ne bi našla u velikoj opasnosti. Pucaju dva temelja evropskog mira koji traje sedam decenija. Njihova popravka zahtijeva ništa manje nego da nastavi, napokon, dugotrajni proces uspostavljanja snažne i ujedinjene Evrope.

Vijesti online, 04.09.2011.

Peščanik.net, 05.09.2011.