Profesor Nikola Koljević imao je dugačke, vitke prste klaviriste. Na studijama, prije nego što je postao profesor književnosti, svirao je po beogradskim barovima. Jednom je čak imao i tezgu u cirkuskom orkestru: sjedio bi na ivici arene, sa Shakespeareovom tragedijom otvorenom iznad klavijature, protežući prste, ignorišući lavove, iščekujući klovnove.
Profesor Koljević mi je, studentu opšte književnosti krajem osamdesetih, predavao poeziju i kritiku, sa američkim novokritičkim pristupom – Cleanth Brooks bio je njegov svjetionik. Učili smo da analiziramo unutrašnje karakteristike književnog djela, zanemarujući sve spoljne stvari. Mnogi drugi profesori (Vojislav Maksimović, npr.) predavali su bez ikakve strasti, kao da su bili posjednuti demonima skolastičke dosade, ne tražeći ništa od nas. Na času profesora Koljevića raspakivali smo pjesme kao da su božićni pokloni, a solidarnost zajedničkih otkrića ispunjavala je malu, vruću sobu na zadnjem spratu Filozofskog fakulteta. Bio je nevjerovatno načitan, i bez problema je citirao Shakespearea, na engleskom, što me je uvijek impresioniralo. I ja sam htio da budem načitan i da citiram bez problema. Koljević je također držao časove na kojima smo učili kako se pišu eseji – čitali smo klasične esejiste, a onda pokušavali da proizvedemo uzvišene misli, proizvodeći samo šlampave imitacije. Pa ipak, laskalo nam je što mu je uopšte izgledalo moguće da mi napišemo nešto što bi pripadalo istom svijetu kao i Montaigne. Činilo nam se da smo bili lično pozvani da učestvujemo u finom, ljupkom radu književnosti.
Jednom nam je profesor Koljević ispričao o knjizi koju je njegova kćerka počela da piše, na engleskom, sa pet godina. Nazvala ju je The Book of My Life (Knjiga mog života), ali je napisala samo prvo poglavlje. Odlučila je da sačeka da joj se nakupi još života prije nego što započne drugo poglavlje, rekao nam je, a mi smo se smijali, i sami u svojim ranim poglavljima, nesvjesni zapleta koji se oko nas razvijao.
Nakon što sam diplomirao, nazvao sam profesora Koljevića da mu zahvalim na onom što me je naučio – što mi je pokazao svijet koji može biti osvojen čitanjem. To što sam ga nazvao bio je hrabar čin za studenta punog strahopoštovanja prema svojim profesorima, ali on je to normalno primio i čak me pozvao u šetnju pored Miljacke uz prijateljsku diskusiju o književnosti. Stavio mi je ruku na rame, njegovi prsti zgrčeni i zakačeni za moje rame kao kuke, pošto sam ja bio znatno viši nego on. Bilo je neugodno, ali nisam ništa rekao. On je, laskavo, prešao granicu, a ja nisam htio da poremetim našu bliskost.
Nedugo nakon naše šetnje počeo sam da radim za Naše dane, nezavisni sarajevski časopis. U isto vrijeme, profesor Koljević je postao jedan od najvažnijih članova Srpske demokratske stranke, kojoj je na čelu bio Radovan Karadžić, psihijatar i pjesnik bez talenta, budući najtraženiji ratni zločinac na svijetu. Išao sam na konferencije za štampu SDS-a i slušao Karadžićevu paranoičnu riku i rasizam – njegova impozantna glava pomaljala se na našem horizontu velika, ćoskasta, pokrivena neurednom grivom. A profesor Koljević bi, također, bio tamo, pored Karadžića: sitan, ozbiljan, akademičan, sa velikim dno-od-tegle naočalama, u sakou od tvida i antilopskim zakrpama na laktovima, dugi prsti labavo isprepleteni pred licem, negdje između molitve i aplauza. Nakon završetka konferencije, ja bih ga, iz pristojnosti, pozdravio, u ubjeđenju da još uvijek dijelimo ljubav prema knjigama. „Ne petljaj se u ovo”, savjetovao bi me. „Drži se književnosti.”
Godine 1992. došao sam u Sjedinjene države na kratko proputovanje. Kad je počeo srpski napad na Bosnu i kad je opsjednuto Sarajevo, odlučio sam da ostanem ovdje. Bezbjedan u Chicagu, gledao sam kako su masakrirani ljudi u redu za hljeb, kako se valjaju u vlastitoj krvi, i pokušavao sam da prepoznam nekog među njima. Gledao sam kako srpski snajperi pucaju u koljena i zglobove čovjeka koji pokušava da se izvuče iz kamiona kojeg je strefila raketa. Na naslovnim stranama sam vidio izgladnjele zatočenike srpskih logora, kao i prestravljena lica ljudi dok trče niz Aleju snajpera. Gledao sam kako sarajevska biblioteka nestaje u strpljivom, odlučnom plamenu.
Paklena ironija pjesnika (ma kako loš bio) i profesora koji uništavaju biblioteku nije mi promakla. Na vijestima bih ponekad spazio profesora Koljevića kako stoji pored Karadžića koji vazda poriče – za njega je ono što se događalo bilo ili „samoodbrana” ili se uopšte nije događalo. Ponekad bi i profesor Koljević pričao sa novinarima, rugajući se pitanjima o logorima za silovanje, ili odbacujući sve optužbe o srpskim zločinima kao nesretne loše stvari koje se dešavaju u svakom „građanskom ratu”. U filmu Marcela Ophulusa The Troubles We’ve Seen (Nevolje koje smo vidjeli), dokumentarcu o stranim izvještačima u Bosni, profesor Koljević – označen kao Serbian Shakespearean („srpski šekspirolog”) – priča sa reporterom BBC-a, razbacujući se licemjernim frazama na besprijekornom engleskom, objašnjavajući zvuk granata koje iza njega padaju na Sarajevo kao dio pravoslavnog božićnog rituala. „Očigledno”, kaže, „od prastarih vremena Srbi to vole da rade.” Smiješi se dok to govori, po svoj prilici uživajući u svojoj besramnoj dovitljivosti.
„A nije čak ni Božić”, primjećuje reporter BBC-a.
Postao sam opsjednut profesorom Koljevićem. Pokušavao sam da se prisjetim prvog trenutka kada sam mogao primijetiti njegove genocidne sklonosti. Sjećao sam se njegovih predavanja i razgovora s njim, kao da prebirem po pepelu – pepelu moje biblioteke. Raščitavao sam knjige i pjesme koje sam nekad volio – od Emily Dickinson do Danila Kiša, od Frosta do Tolstoja -razučavajući ono što me je učio, prebijen od grižnje savjesti, zato što je trebalo da znam, trebalo je da obraćam pažnju. Bio sam udubljen u detaljno čitanje, povodljiv i nesvjestan da moj omiljeni profesor učestvuje u zavjeri koja će dovesti do velikog zločina. Ali ono što je učinjeno ne može biti raščinjeno. Sad mi je jasno da je njegovo zlo bilo mnogo utjecajnije od njegovih književnih ideja. Bio sam primoran da revidiram knjigu svog života. Središnja poglavlja imaju više krvavih scena smrti nego što sam ikad pomišljao. A stil pisanja je natopljen nestrpljenjem prema buržujskom brbljanju i žalosno umrljan bespomoćnim bijesom kojeg ne mogu da se oslobodim.
Krajem rata, profesor Koljević je izgubio Karadžićevu naklonost i pao u nemilost. Provodio je vrijeme opijajući se, tu i tamo dajući intervju stranom izvještaču, držeći govore o raznoraznim nepravdama počinjenim srpskom narodu u njemu samom. Godine 1997. prosuo je svoj mozak pun Shakespearea. Morao je pucati dvaput – izgleda da je njegov dugi prst klaviriste zadrhtao na kabastom obaraču.
Ovaj tekst objavljen je u The New Yorkeru u decembru 2000, u rubrici “Influences”.
BH Dani, 02.02.2001.
Peščanik.net, 29.04.2009.