- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko govori bosanski?

Bosnia © Susan Aksu Movsesian and Adrift Anywhere, 2014-2015

U BiH se vodi živa rasprava o (ne)postojanju bosanskog jezika, potaknuta mišljenjem Srpske akademije nauka i umjetnosti. SANU je zaključila da nema dovoljno elemenata da se bosanski jezik definiše kao bitno različit od srpskog jezika. I pored činjenice da o ovome i u BiH postoje suprotstavljena mišljenja, potez SANU je izazvao jednodušno negativne reakcije, jer je u pitanju institucija opterećena nedavnom prošlošću, pa se stručnim aspektom njenog istraživanja malo ko bavio.

Nekako paralelno sa tim pojavila se i zvanična inicijativa vlasti u Republici Srpskoj da se jezik koji bošnjačka djeca uče u školama u RS zove bošnjački, a ne bosanski kao do sada, zbog čega bošnjačka djeca u tom entitetu već sedmicama bojktuju pohađanje nastave.

U raspravu su se uključile i BH elite. Otvoreno obraćanje SANU uputili su i bivši reis IZ BiH Mustafa Cerić te poznati BH novinar Senad Hadžifejzović. Cerić u svom otvorenom pismu mišljenje SANU dovodi u vezu sa zločinom u Srebrenici, dok se Hadžifejzović odlučio za nešto inovativniji pristup. On je svoje obraćanje SANU izveo na naglašeno bosanskom jeziku prepunom turcizama i arhaičnih izraza, ne bi li valjda ukazao na značajne razlike između srpskog i bosanskog.

Problem bosanskog jezika ostavit ću onima koji su za to kompetentni. Ono na što bih se želio osvrnuti su neki aspekti tog problema koji su vezani za obični život ljudi, na prvom mjestu djece.

Bosanski jezik je uspostavljen negdje sredinom rata devedesetih, kada se i pojavio u školama umjesto do tada korištenog srpsko-hrvatskog odnosno hrvatsko-srpskog jezika, koji se izučavao kao maternji do 1992. godine. U ratnim i poslijeratnim godinama izašlo je nekoliko različitih pravopisa bosanskog jezika, većinom međusobno neusaglašenih, pa je tako nekoliko godina izbor pravopisa bio pitanje ličnog izbora nastavnika maternjeg jezika. U tim pravopisima se bosanski jezik naglašeno diferencirao od dotadašnjeg SH-HS jezika, najčešće preko ubacivanje slova „h“ gdje god se moglo (pored poznatih primjera kao što su mehko, lahko i kahva, ubačene su i riječi kao hlopta, hvali (umjesto fali, nedostaje) i mahrama. Pored toga, kroz pojačanu naglašenost turcizama i ubacivanjem arapskih riječi dodatno se radilo na razlikovanju tog jezika od ostalih. Ovakav bosanski uglavnom je predavan i učen u mjestima sa bošnjačkom većinom, dok su dijelovi BiH sa hrvatskom odnosno srpskom većinom radili po jezičkim programima odgovarajućih susjednih zemalja. Kasnije je ovo naglašeno diferenciranje bosanskog jezika ponešto ublaženo, te se danas u školama kao bosanski uči nešto slično onome što smo prije zvali SH-HS jezik, uz neke od izmjena koje su se kroz godine prihvatile u svakodnevnom govoru. Pristup je i dalje daleko od konzistentnog, iz više razloga. Postojanje velikog broja udžbenika koji jako variraju u kvalitetu, te postojanje čak 10 kantonalnih ministarstava obrazovanja samo u Federaciji BiH, rezultiraju time da djeca iz Kantona Sarajevo ne moraju raditi po istim knjigama kao djeca iz Zenice, da i ne pominjem kantone sa hrvatskom većinom u kojima još uvijek postoji fašistički koncept dviju škola (za hrvatsku i bošnjačku djecu) pod istim krovom.

Odabir jezika koje će dijete učiti u školi je takođe doveden skoro do apsurda. Na primjer, u školama Kantona Sarajevo roditelji na početku prvog razreda donose odluku o tome da li će se jezik njihove djece zvati srpski, hrvatski ili bosanski, uz mogućnost da odaberu i sva tri naziva (odnosno jedan u kojem su sadržana sva tri). Naravno, izbor je potpuno kozmetičke prirode, jer šta god odabrali, dijete će učiti zajedno sa ostalom djecom iz istog udžbenika i po istom programu, čitat će iste lektire i pisati iste pismene vježbe. Na pravim mukama su tada nastavnici maternjeg jezika koji moraju da prihvataju sve jezičke varijante.

Televizijski programi državnih javnih servisa su tek posebna priča. Televizija Federacije BiH pokušava da naizmjenično koristi bosanski i hrvatski jezik, Televizija Republike Srpske koristi isključivo srpski jezik, dok Televizija BiH balansira između sva tri jezika, te je nejasno kojim jezikom zapravo govore njeni novinari.

Treba takođe podsjetiti i na činjenicu o kojoj sam pisao i ranije, da je prije popisa stanovništva koji je konačno obavljen u BiH prošle jeseni (i za koji još nemamo rezultate) pokrenuta jaka kampanja usmjerena najviše prema Bošnjacima, da se ne izjašnjavaju kao Bosanci (koji dejtonskim ustavom nisu priznati kao konstitutivni narod u BiH). Kampanju protiv Bosanaca na popisu su vodili isti ljudi koji se danas „bore“ za bosanski jezik i njegov opstanak. Negiranje bosanske nacije odnosno naroda uz insistiranje na bosanskom jeziku je možda i najbolji primjer apsurda koji prate ovu temu.

Ono što najviše ugrožava bosanski jezik nisu ni saopštenja SANU, ni politikanstvo iz RS, a ni ujudrme oko izjašnjavanja na popisu. Time se ne bave ni Cerić i Hadžifejzović, kao ni većina bošnjačke intelektualne elite. Bosanski jezik je ugrožen nepostojanjem ključnih elemenata koji jedan jezik održavaju živim. Prođete li kroz Sarajevo, teško ćete naići na više od par knjižara. Iz godine u godinu, sve više njih se zatvara i propada, a svoja mjesta ustupaju kafićima i buticima. Ne mogu da se sjetim kada je zadnji put u gradu otvorena nova knjižara, ali mogu nabrojati mnogo zatvorenih. I u onima koje su opstale, ponuda bosanskih izdavača je siromašna. Sarajevski sajam knjiga svake godine ima sve manje izlagača, a na njemu dominiraju izlagači iz Srbije i Hrvatske. Tek poneko od svjetski poznatih djela se prevodi na bosanski i ta izdanja su skuplja od onih iz Srbije i Hrvatske.

Sinhronizacija crtanih filmova u kinima u BiH gotovo nikada nije na bosanskom jeziku, već na srpskom ili hrvatskom. Dječiji obrazovni program na javnim servisima je slab, često ga ni nema, pa su roditelji ponovo upućeni na sadržaje susjednih zemalja. Djeca ih prihvataju, a sa njima i jezik na kojem su ti sadržaji napravljeni, a to nije bosanski. Tako je i sa titlovima za filmove, koji su takođe gotovo uvijek na srpskom ili hrvatskom, bilo da su u kinima ili na televiziji.

Premaleno i ekonomski slabo tržište koje bi konzumiralo sadržaje na bosanskom jeziku, uslovljava i neisplativnost kreiranja sadržaja na njemu. To već nije ni lingvističko, ni političko, već čisto ekonomsko odnosno tržišno pitanje. Bez snažne podrške države/entiteta/kantona koja bi bila usmjerena na afirmaciju jezika u realnom životu, kulturu pisanja i čitanja, kroz promociju sadržaja dostupnih svim kategorijama stanovništva, neće biti ni održavanja jezika. Dok god se škole više bave nazivom jezika nego time da djeca zaista nauče da se izražavaju na tom jeziku, mi ćemo i dalje imati generacije i generacije polupismenih ljudi, nerijetko sa univerzitetskim titulama.

Tako je naziv jezika tek vrh ledenog brijega ovog problema. I zaista nije upitno to kako će se taj jezik zvati – bošnjački ili bosanski, jer dok god je stanje ovakvo kakvo je zadnjih 20 godina, taj jezik će postojati samo na papiru. I to ne na papiru iz knjiga, nego na onom iz ogromnog administrativnog aparata dejtonske BiH.

Peščanik.net, 14.10.2015.

Srodni linkovi:

Marko Simonović – Linguae non sunt multiplicandae*

Marko Simonović i Alisa Mahmutović – O bosanskom jeziku

Alisa Mahmutović – (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku