Izložba Centra za kulturnu dekontaminaciju ”Ko je tebi Reihl Kir?”, Tanje Simić Berclaz i Metaklinike, otvorena je 21. marta u Bošnjačkom institutu Adil Zulfikarpašić u Sarajevu.
Ova izložba, premijerno prikazana 23. jula 2010 u CZKD-u, bavi se tragičnom sudbinom Slavonca Josipa Reihl Kira, načelnika Policijske uprave u Osijeku, ubijenog 1.jula 1991. u selu Tenje. Dvadeset i osam metaka u telu ovog policajca, bili su odgovor na njegove višemesečne pomiriteljske napore. Bio je jedna od prvih žrtava rata, koji će ubrzo potom, u seriji krvavih bahanalija, rastrgati Jugoslaviju.
Gostovanje u Sarajevu uslediće nakon gostovanja u gradovima Hrvatske (Zagreb, Rijeka, Split i Osijek) i Slovenije (Ljubljana, Maribor, Kopar). U Hrvatskoj je izložba bila pod pokroviteljstvom predsednika Iva Josipovića, a bila je propraćena i veoma velikom medijskom pažnjom. Gostovanje izložbe ”Ko je tebi Reihl Kir?” je, uprkos izvesnim otporima, otvorilo bolne teme i potaklo burne diskusije, važne svuda u regionu.
Nakon Sarajeva, izložba ”Ko je tebi Reihl Kir?” putuje u Tuzlu, Brčko i Bijeljinu a zatim se vraća u Srbiju, Novi Sad, Niš i Novi Pazar.
Izložba ”Ko je tebi Reihl Kir?” nastala je u saradnji sa Centrom za mirovne studije iz Zagreba, Biroom za ljudska prava iz Tuzle i Mirovnim institutom iz Ljubljane.
Reihl Kir – Nesmirena sablast
Pisao se 24. prosinac 1914: Badnja večer. Rat još se ne broji kao prvi. Ne zovu ga ni svjetskim. Onaj pak rat koji poznajemo kao drugi već ukazuje na nezavršen niz, na nepotpun skup brojeva (misli se da smo mi današnji, nakon trećeg hladnog rata, sada usred četvrtoga koji se najavio 11/9). No u prosincu 1914. taj prvi rat već se zahuktao. Ono što je u kolovozu te godine izgledalo kao “policijska intervencija ograničenih razmjera” kojom je Monarhija trebala disciplinirati kraljevinu Srbiju preraslo je u svjetski sukob brzinom od 5.000 mrtvaca po danu. Valja samo zaviriti u “liste gubitaka” koje je bečka presa donosila u nonparelu, svakodnevno, pa pojmiti kako je funeralna bila atmosfera u Beču, u Londonu, Berlinu…Nitko se nije provodio, mnoge su sprovodili. Na zapadnom frontu linije su bile povučene, rovovi iskopani. I sam se rat – ukopao.
Noć na Badnjak 1914. hladna je i vedra. Zvijezde padalice najavljuju rođenje maloga kralja. No u tu noć pada jedan sasvim drugačiji EPOHALNI događaj. Jedan Nijemac kojega su brojali u 55. westfalskoj pješačkoj regimenti, a inače bijaše neubrojiv, ustaje iz rova i s malenim drvcem ukrašenim koječim priručnim u jednoj, i petrolejkom u drugoj ruci, kreće prema položaju neprijatelja! I sve stane. Cijela ubilačka mašina (5000 leševa/dan) stane. Časnici repetiraju svoje pucaljke. Neki urlaju. Sučeljeni ratnici međutim odbijaju pucati. Rat stane. Do fraterniziranja njemačkih vojnika na jednoj, francuskih, belgijskih i engleskih na drugoj dolazi i na drugim mjestima uzduž zmijolike linije fronta. Izmjenjuju se pokloni, i – napjevi. Vojne kapele sviraju božične pjesme “neprijatelja”. Kao prvo, posvuda se sahranjuju oni koji su pali između linija. Kao u prastara, antička vremena, mrtvi se sahranjuju u zajedničkom obredu. Potom ratnici igraju – nogomet!
Prije stanovitog vremena recenzirao sam vam jedan izvor o tome u okviru svoje Čitaonice (Michael Jürg, kod C. Bertelsmanna, München 2003). U toj sam knjizi našao podatak da o pitanju – tko je kriv za rat? – postoji nekih 8000 naslova; o “malom miru usred velikog rata” tek nekoliko.
O tome sam mislio razgledajući pametnu izložbu s naslovom “Tko je tebi Reihl Kir?”, u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu, onom istom kraj kojega je Pavelić dao podići minaret “za naše drage muslimane”; onom istom koji je iza rata bio Muzej revolucije, a jedva se izbjeglo da postane muzej “revolucije” Tuđmana i njegovih; jedva se izbjeglo da se promijeni ime trga na kojem se nalazi, itd, itsl. Postav koji podsjeća na činjenice iz života mučki ubijenog Reihl Kira zbrinulo je zajednički nekoliko mirovnih organizacija – Centar za mirovne studije iz Zagreba, Mirovni institut iz Ljubljane, a izvorno je pokazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević. Autorica izložbe je srpska spisateljica Tanja Simić Berclaz. Na zagrebački vernisaž došlo je ono što u Hrvatskoj još misli i osjeća, to će reći, malo njih, ali ipak. Tko je, dakle, Josip Reihl Kir, likvidiran po nalogu 1. srpnja 1991., u slavonskom selu Tenja? Tko je Reihl Kir nekome tko je te 1991. godine rođen, pa je danas jedva punoljetan?
Mislio sam na vernisažu o onom “malom miru u velikom ratu” na Badnjak 1914. sjećajući se Kira koji je, isto tako kao onaj njemački vojnik, ustao i krenuo između linija, sa svjetlom u ruci, stvarnim i simboličnim.
Što se dogodilo s onima koji su godine 1914., umjesto da se uzajamno masakriraju, igrali nogomet i izmjenjivali poklone? S onima koji su sahranjivali mrtvace, “naše” i “njihove”? Što se, napokon, dogodilo s uspomenom na Reihl Kira?
Najprije, što se dogodilo nakon Badnjaka 1914. Vrhovna komanda njemačkih armija pobjesnila je do bijelog usijanja. Jer fraterniziranje u rovovima bilo je tako oprečno svemu što su generali sanjali da se to jedva dalo izreći. Ponavljam, smrt je tada radila brzinom od 5000/dan. Njemačka cenzura pobrinula se za to da nikakva vijest o nevjerojatnom događaju ne procuri u Njemačku. Englezi su naprotiv na prvoj stranici jednog magazina donijeli crtež njemačkog infanterista koji prilazi njihovom rovu s osvijetljenim božićnim drvcem u ruci!
U Reihl Kirovu slučaju Hrvatska je bliže “njemačkim gospodarima rata”. Vijest o mučkom ubojstvu doduše se “probila”, ali je odmah bila zataškana. Reihl Kir ustrijeljen je kod Tenje nakon što je mjesecima “cirkulirao” između linija koje su upravo postajale bojišnicama. Osječki je policajac izderao grlo da ocrta strašne posljedice koje će uslijediti. Ponajviše, da ukaže na njegovu bezrazložnost, na to kako je rat proizveden na umjetan način. Teško je, naime, cijeli život hitati u zrak pizze u dalekoj Kanadi, osjećaš li poslanje za nešto mnogo bolje i lukrativnije, osjećaš li državotvornu žeravicu u šupku koja ti ne da sjediti i škrabuckati kupusare na nemogućem jeziku u počast rečene žeravice. Postojala je realna opasnost da se mrska zajednica raskroji bez rata, a bez rata onda ne bi bilo “vojnoga plemstva”, ne bi se formirali “stališi”, ne bi se mogao zamračiti golem novac iseljeništva, ne bi se mogao razveseliti ovaj ili onaj pretorijanac sretnim nalaskom milijuna na svom računu u Austriji, ne bi stameni, okorjeli, i, ah, tako zaslužni, “nacionalni borci” mogli baš odmah u Sabor, itd, itsl… I onda, čemu uopće država? “Elitama” je otud rat bio jako potreban. I Reihl Kir, očito sposoban osječki visokorangirani policajac, bio je tom ratu glavna smetnja, i to na najosjetljivijem području, gdje je stanovništvo “izmiješano” (što je nedopustivo kao trajno stanje).
Zašto? Zato što su mu ljudi vjerovali, i “naši” i “vaši”. Kir naprosto “kvario je posao”. I za to je morao platiti glavom u jednoj klasičnoj “sačekuši”. O njemu se ne uči u čitankama. Oni koji su rođeni u godini njegova umorstva o njemu ništa ne znaju. Ne očekujem da će škole zagrebačke organizirano posjetiti izložbu u Paviljonu. Na otvaranju izložbe nije bilo nikoga od “oficijelne Hrvatske”. Kir, potomak “Volkdojčera” i Slavonac (kao i ja), pojava je jako nepraktična. Njegov ubojica je doduše na jedvite jade kažnjen, ali naredbodavci nisu. Glavaš, vrlo blago, osuđen je za druge stvari. Reihl Kir do danas je ostao nesmirena sablast.
Slobodan Šnajder, Novi list.
Peščanik.net, 21.03.2011.