Iznova se potvrđuje ono što je Meša Selimović rekao za Bosance, a valjda i za Hercegovce – suviše veliki da ih upije zemlja kao neku baru ostalu od poplave, suviše mali da postanu jezero. Naravno, radi se o tom nesretnom popisu stanovništva najavljenom za narednu godinu. Najveći naglasak u javnosti stavljen je na izjašnjavanje tri grupacije: Bošnjake, ljude iz takozvanih mješovitih brakova i na one koji žele da se izjasne samo kao Bosanci.
Domaće javne ličnosti, od bivšeg reisa Islamske zajednice BiH Mustafe Cerića do bloga “spasilaca naroda”, nalažu Bošnjacima da se izjasne kao Bošnjaci po etnosu, a kao muslimani po vjeroispovijesti. Da li svjesno ili ne, Cerić ignoriše ateiste i agnostike među Bošnjacima. Možda je još važnije pitanje da li je on svjestan svoje opravdano loše reputacije među Bošnjacima te da li je neke od njih naveo da se iz inata izjasne kao Bosanci, samo da bi njemu kontrirali.
Nije sada bitan sam Cerić, ako je ikad i bio, ionako je već bivši reis, ali su važni argumenti koje nude i on i mnogi drugi. Naime, oni nastupaju sa stavom da će se Bošnjaci izgubiti kao manjina ako se budu izjašnjavali kao Bosanci, kao neopredijeljeni ili kao iz reda ostalih, šta god to podrazumjevalo. I to zato što će se bosanski Srbi i Hrvati izjašnjavati samo tako i nikako drugačije. Znajući koliki nacional-fanatizam vlada među značajnim brojem Srba i Hrvata u BiH, ovaj argument ima djelimičnu težinu. Ali po takvoj logici bi onda trebalo da se Bošnjaci izjašnjavaju kao takvi samo radi balansiranja sa svojim komšijama, a ne zbog stvarnog osjećaja narodnosti. Usput se ponovo izvlači stara teza kako Srbi i Hrvati iz BiH imaju rezervne države u komšiluku, a Bošnjaci nemaju. Očekuje se i da će se preko domaćih Hrvata i Srba susjedne države proširiti na štetu BiH.
Ako se bošnjački dušebrižnici stvarno boje da će se BiH podijeliti ne budu li Bošnjaci i službeno Bošnjaci na popisu, da li im padne na pamet da teritorijalni pristup kakav zagovaraju može ići u političku korist Republici Srpskoj i HDZ separatistima? Jer tada bi se podjela mogla još više učvrstiti na teritorijalnom principu, a Bošnjaci bi se vremenom na miran način mogli raseliti, skupa sa potomcima iz takozvanih mješovitih brakova, čiji broj nije zanemariv bez obzira na poslijeratne podjele. Bošnjaci bi se mogli pretvoriti u neku vrstu “evropskih Palestinaca”.
Ipak, nedavna ispitivanja su pokazala da je vidno porastao broj onih koji se žele izjasniti samo kao Bosanci ili kao Hercegovci. Među njima je značajan broj mladih koji dolaze iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih porodica. To svakako najviše odgovara djeci iz tzv. miješanih brakova, jer bi inače bili pod pritiskom da biraju između jednog i drugog roditelja. Zanimljivo je da su prije petnaestak do dvadeset godina, mnogi Bošnjaci zagovarali bosanstvo i bosansko jedinstvo, bez nametanja, dok se to danas promijenilo. Uzevši u obzir sve što se izdogađalo u međuvremenu, od masovnih progona, rata, rušenja i genocida, do priznavanja Republike Srpske kao ratnog plijena Srbije, to je bilo za očekivati.
Prije dvadesetak godina, slične priče su se mogle čuti od srpskih i hrvatskih političara. Oni su govorili kako je bosanstvo samo geografski, teritorijalni pojam, te da oni to ne mogu da prihvate u nacionalnom smislu, jer bi, kako kažu, Srbi ili Hrvati u BiH izgubili svoj etno identitet. Naravno, kasnije se ispostavilo da je riječ o osvajanju teritorija, a ne o zaštiti identiteta. Danas samoproglašeni bošnjački zastupnici i političari imitiraju svoje kolege iz nacionalističkih pokreta Hrvata i Srba u BiH, negirajući bosanstvo u korist bošnjaštva. Po načinu na koji omalovažavaju one iz takozvanih izmiješanih porodica, djeluje kao da će uskoro napraviti novi entitet, čitaj geto, samo za te “otpadnike” koji su vršili “etničko” ili vjersko miješanje. Pa onda možda i zaseban kanton za one koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hecegovci. Tu bi možda utrpali i manjine, počevši sa Romima i Jevrejima, neovisno od toga šta će na kraju biti sa tužbom Sejdić-Finci.
Zapravo i nije sporno što neko želi da se izjašnjava kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin, jer polaže pravo na to; sporno je to što je zakonski onemogućeno onima koji hoće da budu samo Bosanci da se tako izjasne. Usput se podmeće izvala kako je izjasniti se danas Bosancem isto kao nekad Jugoslovenom. Kad su Bošnjaci u pitanju, do konfuzije dolazi i zbog zloupotrebe islamske religije. Njihovi predstavnici prešućuju činjenicu da se pojam Bošnjak do druge polovine 19. vijeka odnosio na većinu stanovništva u BiH, te da su u upotrebi bili i pojmovi Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac, uporedo sa bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima. Sam izgovor riječi Bošnjak je nastao od starog termina – Bošnjanin.
Što se islama tiče, to nije samo religija nego može biti i nečiji način života. Koliko Bošnjaka uopšte zna da je islam nadnacionalna, nadrasna, nadetnička i nadklasna kategorija? Spajati bošnjački nacionalni identitet sa islamskim u tolikoj mjeri znači izmišljati novu rasu, koliko god to šizofreno zvučalo. Na taj način Bošnjaci bi sebe pretvorili u nešto slično Jevrejima, po pitanju neprirodne simbioze rase i vjere, iako mnogi od samoproglašenih Bošnjaka (valjda) znaju da koncept “odabranog naroda” ne postoji u islamskom poimanju ljudi. Također bi trebalo da znaju kako se muslimanstvo ne odnosi na neku nacionalnu ili državnu crkvu kao instituciju, jer ni toga nema u islamu. Ipak, mnogi se ponašaju kao da ima. Možda tome doprinose i ratne posljedice, jer u Republici Srpskoj popovi se bave politikom i određuju ko će šta biti po identitetu. Kod Hrvata je crkva usko vezana za nacionalno opredjeljenje, i u ratu i danas, “pa zašto i mi ne bismo imali Islamsku zajednicu da nam određuje kako da mislimo i da se ponašamo.”
Nekadašnji komunisti su napravili medvjeđu uslugu današnjim Bošnjacima tako što su uveli nacionalnost Musliman, umjesto da su ponudili program bosanstva. I Daytonska BiH u nekim aspektima je štetna za Bošnjake, jer je legalizovala genocid nad njima. Oportunističke hodže bi se trebali zapitati zašto je njihov idol Alija Izetbegović potpisao Daytonski ugovor. Da li je zaista bio prisiljen na bolan kompromis ili je to uradio iz nekih drugih razloga? Srpska je priznata još u ranoj fazi daytonskih pregovora koji su trajali mjesec dana, što će reći da se nisu puno natezali oko tog dijela.
I dan danas je neodgovoreno na pitanje zašto je Alija pristao da se Bosni i Hercegovini ukine međunarodno priznati prefiks republika, a da se Srpskoj dodijeli. Ako se nekad ispostavi da je to uradio po nekom internom dogovoru, a ne pod međunarodnim pritiskom, onda je Bošnjacima svejedno da li će se u narednom popisu izjasniti više kao Bošnjaci ili više kao Bosanci ili neopredjeljeni, ostali itd. U svakom slučaju ostaće gubitnici, a BiH će imati manje šansi da bude spašena od definitivne podjele, jer je još Dayton rezervisao pola BiH samo za Srbiju te određeni procenat samo za Hrvatsku, sve uz ovjeru i potpis samozvanih boraca za BiH.
Hiljade Srba i Hrvata se priključilo početkom rata pokretu otpora, a među njima ima onih koji su se izjašnjavali kao Bosanci. Nisu htjeli ići u vojsku RS-a niti u HVO. Danas su sahranjeni na brojnim grobljima od Sarajeva do Mostara. Oni su iskakali pred tenkove i snajpere, dok su današnji imami i samoproglašeni zaštitnici Bošnjaka putovali po svijetu u diplomatskim misijama. Danas se kreature poput Rajka Vasića, Dodika ili Emila Vlajkija iz etnički očišćene Banjaluke zlurado rugaju tim žrtvama. Može im se.
A da ne ostane sve samo na političarima, pobrine se i pokoji glumac, režiser. Na primjer Nikola Pejaković, koji je u šovinističkom zanosu za novine Glas Srpske sve osobe iz tzv. mješovitih brakova proglasio za psihijatrijske slučajeve kojima on “nudi” pomoć. A pomoć se sastoji od njegovog savjetovanja da je bolje prvo biti Srbin, pa tek onda čovjek. Naravno, preporučio je Hrvatima i Muslimanima da se drže svog plemena, jer je tako bolje za njih. Poručio je Pejaković Nidžo da se svako moli svom bogu i da se ne miješaju. U njegovoj teologiji politeizam ima smisla; kao u prahistoriji, svako pleme vidi svoga boga. Tako da Cerić i njemu slični nisu usamljeni u svom nastojanju da se što više ljudi razdvoji. I Pejaković smatra da su se različite nacionalnosti međusobno vjenčavale samo da bi se dodvorile Titu i nekadašnjim komunistima. On vjerovatno neće da zna kako su se ovdje te nacionalnosti i vjeroispovijesti miješale i prije komunizma.
A što se tiče bošnjačkih dušebrižnika, Pejakovićevih kolega, nije isključeno da oni hoće da stvore osjećaj krivice kod ljudi. Naime, Bošnjake ili Bosance koji su zbunjeni ili neodlučni, ova medijska hajka može dovesti do depresije ili osjećaja krivice za sve loše što se eventualno desi Bošnjacima u budućnosti. Tako se skida krivica sa onih koji su učestvovali u stvaranju Daytonskog (ne)sporazuma. I Pejaković i njegovi bošnjački istomišljenici, pošto već žigošu takozvane mješance, potenciraju kao problem samo miješanje među pripadnicima tri priznata naroda u BiH. Za neupućene, vjerovali ili ne, danas u BiH ima Bošnjaka, Srba i Hrvata koji žive u brakovima sa pripadnicima francuskog, američkog, kanadskog, talijanskog, iranskog, njemačkog, britanskog, arapskog, austrijskog, španjolskog, turskog, ukrajinskog, kineskog i ruskog porijekla, pa čak i državljanstva. A tu su i regionalni bračni sudružnici iz Slovenije, Makedonije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Albanije, Bugarske. Njih naravno ne spominju, a oni nisu došli ovamo pomoću komunističke partije.
Postoji veliki broj ljudi u BiH koji ne mogu da prehrane sebe i svoju djecu i njima nacionalnost i religija nisu primarne u životu. I od njih se očekuje da preuzmu krivicu ako se sutra budu “pogrešno” identifikovali. S njima se manipulisalo i prije, pa će valjda opet. Za sve te “nesretne mješance” treba koristiti prefiks takozvani, jer se u suprotnom stvara pretpostavka da je jedan roditelj sa Jupitera a drugi sa Neptuna, ili da je jedno čovjek a drugo životinja ili biljka.
Na kraju, treba raščistiti sa jednom malom političkom podvalom iz prošlosti. Naime, znalo se nekad reći kako je Bosna – Jugoslavija u malom. Čak je i Slobodan Milošević to rekao u haškoj sudnici tokom iznošenja svoje odbrane. To je trebalo da stvori pomisao kod neupućenih da, ako se raspala velika Jugoslavija, zašto se ne bi raspala i mala. Kao prvo, Bosna je daleko starija od Jugoslavije, a drugo, Jugoslavija je bila sastavljena od federalnih jedinica, republika i pokrajina, imala je svoje šavove po kojima je popucala. U BiH toga nije bilo, a ljudi su živjeli u vjerski izmješanom komšiluku, stanovima, kućama i porodicama govoreći istim jezikom. Međutim, današnja, daytonska BiH, jeste pretvorena u neku vrstu male Jugoslavije, pošto ima entitete, federalne jedinice, kantone, unutrašnje granice, republiku, bezbroj ministarstava, predsjedništava, kabineta i parlamenata. Ovakva BiH nažalost jeste podložna teritorijalnoj podjeli.
Zadnja “linija odbrane” je rijeka Bosna, podno planine Igman. Rijeka sa tim nazivom je starija od same države, a navodno je cijela zemlja dobila ime po njoj. Priča se da izvor te rijeke postaje zagađen od septičkih jama bespravne gradnje na Igmanu. Sa simbolikom ili bez nje, sa ekologijom ili bez nje, sve dok se takozvani bosanski i bošnjački patrioti ne pobrinu za ovaj problem, nemaju pravo nikome savjetovati a kamoli određivati kako da se izjašnjava.
Peščanik.net, 22.11.2012.
Srodni linkovi:
- Milica Jovanović: Narodni incest
- Boris Dežulović: Balada o konju i krmku