- Peščanik - https://pescanik.net -

Koja je tvoja crvena linija?

Foto: Predrag Trokicić

Neke tribine se pamte po onome što je na njima izgovoreno, a neka po onome što se dogodilo i reklo posle njih. Tribina koja je povodom Dana borbe protiv fašizma i antisemitizma održana u Biblioteci „Dimitrije Tucović“ u Lazarevcu pamtiće se po jednom i drugom. No možda će ono što se desilo posle hepeninga odneti prevagu. Dobro su poznati događaji od proteklog 9. novembra u Srbiji, počev od reakcija vlasti na karikaturu Predraga Koraksića Coraxa, sve do uklanjanja izložbe ovog karikaturiste (zajedno sa radovima Dušana Petričića, koji je već uklonjen sa stranica Politike). U fokus javnosti dospela je direktorka lazarevačke biblioteke Jasmina Ivanković, koja je naredila skidanje izložbe, budući da je nehotice uletela u zonu visokog rizika, ako je tako nešto moguće reći za domaću kulturnu produkciju, otvorivši javni prostor za „zabranjene sadržaje“. O tome je dosta toga rečeno, baš kao i o karikaturi, ali rekao bih da je lazarevački slučaj bacio dodatno svetlo na čitavo društvo, čemu bi se trebalo vratiti još jednom, pre nego što dnevni događaji zatrpaju ovu mini Kristalnacht, koja je zapravo samo delić onoga što se već dogodilo u kulturi.

Bilo je mučno gledati direktorku Ivanković pred televizijskom kamerom, koja je uspela da zabeleži proces cenzure in vivo, i to u dva kratka čina i jednom deus ex machina, kojom je dotičnoj direktorki oduzeto pravo da govori u javnosti. Ona je time došla do beketovske nemosti a društvo je u tome videlo skandal pa i materijal za dobru komiku. Ko je imao stomak, mogao je tome da se smeje, međutim radilo se o tragičnoj završnici jednog od poslednjih pokušaja da se u mreži javnih biblioteka Srbije održi normalan i relevantan kulturni program, u kome bi se progovorilo o stvarnosti u kojoj se društvo danas nalazi. U tom smislu, direktorka Ivanković je u samo dva dana doživela ozbiljan aristotelovski preokret, koji ju je iz visokomimetskog srozao u niskomimetski, podanički modus.

Da je ovo tačno dovoljno je pogledati makar sajtove matičnih biblioteka u Srbiji i shvatiti kakav se kulturni program uglavnom plasira preko ovih institucija, koje mogu biti istinski pogon kulturnog razvoja ali i sredstvo zaglupljivanja i regresije, ako ne uspeju da sačuvaju bar malo autonomije i integriteta, što je u Srbiji uništeno za šest godina vladavine naprednjaka. Ne samo da su direktori postali članovi vladajuće partije već su morali i da upodobe svoj rad sa centralom i njenim kulturno-političkim svetonazorom, koji je uistinu opasan. To se moglo videti i po reakciji koju je kao lakmus papir izazvala Coraxova karikatura.

Sloboda, koja je u lazarevačkoj biblioteci trajala puna dva sata, predstavlja ukupnu minutažu koju režim Aleksandra Vučića daje kulturi. No ono što se iz celog događaja može razumeti je poražavajuća činjenica da su i ta dva sata dobijena slučajno, odnosno „greškom“ direktorke Ivanković. Ona je, dogovarajući se unapred o tribini, previdela moguće konsekvence kojih su direktori biblioteka u Srbiji i te kako svesni, jer im je odavno rečeno da svaki kulturni sadržaj koji bi mogao da izazove zapitanost publike treba ostaviti izvan biblioteka. Nešto slično je direktorka i rekla pred kamerom na kraju, premišljajući se kako da odgovori na pitanja novinara. S druge strane, cela stvar bi se mogla protumačiti i drugačije, što je doduše manje verovatno i ide u prilog činjenici da je direktorka Ivanković, iako duboko svesna opasnosti od rekacija lokalnih i republičkih vlasti, odlučila da sačuva autonomiju institucije koju vodi, pa je otvorila vrata za tribinu „Koja je tvoja crvena linija?“. Cenzura u Biblioteci „Dimitrije Tucović“ u Lazarevcu, međutim, u oba slučaja svedoči da autonomije nema, odnosno da se može upražnjavati sporadično i veoma restriktivno, na sat ili dva, kada su nadležni na bolovanju ili kada se sve događa inkognito, van domašaja javnosti.

Zato biblioteke u Srbiji po pravilu izbegavaju tribinske programe, a ako i organizuju nešto slično onda su teme i učesnici ciljano birani tako da ne remete slobodno sprovođenje naprednjačke direktive. U pitanju su uglavnom ciklusi „duhovnih razgovora“ (crkva je uvek u modi), sve više je programa za decu predškolskog uzrasta (uvek je dobro vratiti se deci), priličan je broj programa povodom obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata (početka ili kraja, svejedno), promoviše se zavičajna književnost, putopisi su dobrodošli, naročito ako govore o poseti dalekim diktatorskim režimima kao što je onaj u Severnoj Koreji. Koliko je teško otići tamo?, pitaju se naši bibliotekari. Da li se možete slobodno kretati kroz Koreju? Šta je istina a šta propaganda? Ovakva i slična pitanja slobodno je postaviti na književnim prezentacijama i tribinama u javnim bibliotekama Srbije. Uvek je dobro napraviti prigodno veče u čast mrtvih pesnika i pisaca kao što su Desanka Maksimović i Borisav Stanković. Takođe, u bibliotekama je rado viđen i tribinski program „Agape“ sa Aleksandrom Gajšekom. U tom smislu, odlazak Vladete Jerotića predstavljao je veliki udar na održivost bibliotečkih kulturnih programa u uslovima suženog delovanja i restriktivnih tema, koje još mogu da prihvate autore poput Dejana Lučića, Marka Lopušine, Vanje Bulića, Miroslava Lazanskog i Arnoa Gujona. Sledeći korak je promocija knjiga visokih oficira Vojske Jugoslavije osuđenih za ratne zločine u Hagu, kao što su Veselin Šljivančanin i Nebojša Pavković, čije su štampane stvari pored Sajma knjiga u Beogradu već imale promocije u institucijama kulture Republike Srbije (Biblioteke: „Đura Jakšić“ u Petrovcu na Mlavi, „Miodrag Borisavljević“ u Apatinu, „Vuk Karadžić“ u Aleksincu, „Gligorije Vozarović“ u Sremskoj Mitrovici, kao i Gradski muzej u Vršcu i Narodni muzej u Kraljevu). Sve ovo govori o dubinskoj ideološkoj regresiji u institucijama kulture, koja je najvidljivija na primeru tranzicije pukovnika Šljivančanina od ratnog zločinca do najuspešnijeg aktera naprednjačke kulture. S druge strane, može se pratiti rad izdavačke kuće Catena mundi, koja je za svoj dverjanski program obezbedila promociju u najvažnijim bibliotekama u zemlji.

U svetlu ovih „nevidljivih dešavanja“ u pozadini, slučaj biblioteke u Lazarevcu deluje kao poslednji pokušaj jedne direktorke da, u situaciji kada većina članova njene partije u karikaturi Hitlera prepoznaje svoga vođu, na dva sata ustupi prostor svoje biblioteke karikaturistima, Coraxu i Petričiću. Zapravo, kada se pregleda kompletna kulturna produkcija biblioteka, osim povremenih izleta Narodne biblioteke u Boru, stiče se utisak da je temeljna cenzura u ovim institucijama izvedena mnogo pre istupanja Jasmine Ivanković, što je društvo prihvatilo ćutke kao podrazumevajući deo tzv. reformskog procesa.

Peščanik.net, 20.11.2018.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Hitler iz novog bukvara

Nadežda Milenković – Kristalno jasno kao Kristalna noć

Rastislav Dinić – Roršahova karikatura

Dejan Ilić – Nevolje s kontekstom


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)