- Peščanik - https://pescanik.net -

Koliko Koštunice?

Ako u međuvremenu nešto baš fundamentalno ne zezne, Srbija će – zajedno sa Makedonijom i Crnom Gorom – najverovatnije od prvog dana 2010. godine biti puštena iz evropskog „viznog zatvora“ u kojem su njeni građani proveli zatočeni skoro dve pune decenije. Koliko mi je poznato, niko se ni u Makedoniji ni u Crnoj Gori ne buni protiv ove odluke, jer je upravo nemoguće reći bilo šta suvislo protiv nje: u „viznom“ stanju nema ama baš ničega ni korisnog ni dobrog ni za koga, a „bezvizno“ je dobro za sve, samim tim što je normalno; ono je, dakle, dobro i u posrednom smislu korisno čak i za ljude koji inače ne napuštaju ni rodno selo, a kamoli državu. Zašto? Zato što država čiji vam pasoš omogućava nesmetano kretanje – bez svakojakih ponižavajućih birokratskih preduslovljavanja – barem po matičnom kontinentu, jeste država koja je iza sebe ostavila status parije i izopštenika, država čiji se građani ne posmatraju unapred kao ili „teroristi“ koji dolaze da prave probleme ili „socijalni slučajevi“ koji dolaze da parazitiraju na parama evropskih poreskih obveznika. Prostije rečeno: slobodno, bezvizno kretanje unutar evropskih (ne samo EU) granica naprosto je norma, a vize su žestok izuzetak, koji se primenjuje samo na ekstremne slučajeve. Tri balkanske države najverovatnije od nove godine napuštaju to društvo.

Ordinarnom zdravom razumu nemoguće je sagledati bilo kakvo „naličje“ ovog događaja: sve njegove posledice su dobre. Tvrditi drugačije ne bi bilo ništa pametnije nego da kažete da je trajni – najbolje doživotni – boravak u zatvorskoj ćeliji koristan za organizam, jer je izuzetno mala mogućnost da će vas tamo, u ćeliji, zgaziti voz. Pa jeste, vozovi obično ne prolaze kroz zatvorske ćelije, ali još se niko zbog toga nije zaključao u samicu. Normalan i slobodan život, sa svim njegovim slastima i rizicima, uvek je negde napolju.

Srbija je ipak nekako uspela da i u ovome bude izuzetak, pa šta košta da košta. Jedino ovde postoje relevantne političke snage koje se mršte na ukidanje viza pod ovim uslovima, koje čak tvrde da bi vlast to trebalo da „odbije“, baš kao da se radi o nekakvom poklonu za rođendan, ili tako nečemu. Koštunica Vojislav i njegovi po običaju su u ovome ratu za vize najglasniji, preostali šešeljevski lojalisti s mukom drže korak s njima, a naprednjaci su sasvim smekšali i već vidno zaostaju, tek reda radi dobacujući poneku o „teritorijalnom integritetu“ i tako tome.

O čemu se tu radi? O Kosovu, dakako; kod Koštunice se uvek i u svemu radi o Kosovu (i Metohiji, i Metohiji – op. M. Aligrudić). Naime, vizna liberalizacija za Srbiju ne važi za građane Kosova – bez obzira na njihovu nacionalnost i bez obzira putujete li u državu koja jeste ili pak onu koja nije priznala nezavisnost Kosova. Razlozi zašto je tome tako savršeno su bliski zdravome razumu i nisu nimalo sporni: isto tako bi se i naša administracija ponašala prema bilo kojoj državi koja ne kontroliše jedan nezanemarljivi deo teritorije, čak i ako bi priznavala da je taj deo teritorije formalno njen. Kukanje na „nepravdu“ utoliko je savršeno deplasirano.

Zanimljivije je, međutim, videti šta je uopšte alternativa ovakvoj viznoj liberalizaciji? Prvo: ko su akteri? Zemlje Šengena (ZŠ) na jednoj strani, i Srbija na drugoj. ZŠ imaju vizni režim prema Srbiji, a ne obrnuto: Srbija je vize za ZŠ odavno ukinula. ZŠ imaju suvereno pravo da ukinu vize Srbiji, kao što su imale pravo i da ih uvedu, a da za to Srbiju ništa ne pitaju. Naravno, za to treba ispuniti neke uslove (koji su valjda napokon ispunjeni), što namnoženim ovdašnjim Malim Đokicama sigurno izgleda strašno „neproporcionalno“, ali je prilično uobičajen, različitim (ne)prilikama iznuđen tip odnosa između zemalja u koje se imigrira i onih iz kojih se emigrira. I Miloševićeva Srbija je, svojevremeno uvodeći vize za ZŠ kao „uzvratnu meru“ iliti retorziju, koristila svoje nesporno suvereno pravo, ali to je, mada formalno ispravno, bio sasvim besmislen, tipično miloševićevski infantilno nasilnički čin: naime, kako nije postojala ama baš nikakva opasnost od masovnog imigriranja (zapošljavanja na crno, „kačenja“ o socijalnu pomoć, traženja izbegličkog ili azilantskog statusa i sl.) građana ZŠ u Srbiji, ta je mera bila jedna isprazna inadžijska koještarija. Drugim rečima, pitanje viza je pre svega praktična stvar, i tu je udeo „politike“ u onom uobičajenom smislu reči veoma mali; uostalom, Kanada i Češka nemaju nikakvih „političkih razmirica“, ali su Kanađani svejedno iznova uveli vize za Češku, jer im odande godinama stiže isuviše (romskih) azilanata, ne znaju šta će i kud će s njima… Česi su pomalo izgubili živce pa zahtevaju od EU da uzvrati Kanadi istom merom, ali to se, naravno, neće dogoditi.

Možda je ovo podsećanje na notorne stvari, ali ovde se baš notorne stvari najlakše zaboravljaju ili apstrahuju, pa se onda neustrašivo kreće u poslovični pohod Maksima po diviziji. Stali smo, dakle, kod simptoma/sindroma Koštunica. Šta, dakle, predlaže naš Mudrac Iz Zapećka, a i razni drugi s njim? Da Vlada Srbije, ako je imalo „patriotska“ ne prihvati viznu liberalizaciju, „ako ona ne važi za celu Srbiju“ (ergo, i za vazda slobodarski Dukađin, ustaničku Drenicu i tako to). Prvo: kako se to „ne prihvata“ vizna liberalizacija – mislim, čisto tehnički? Ako su ZŠ rešile da ukinu vize Srbiji, Srbija u tome ne može da ih spreči čak i da hoće. Jednostavno više neće ni zahtevati ni izdavati vize, i gotovo… To je kao da vam istekne zatvorska kazna, a vi samovoljno odlučite da ostanete u ćeliji, nekako ste se baš srodili s njom; naravno, silom bi vas izbacili na ulicu, nogom u tur…

Stvarno, pokušajmo da zamislimo kako bi u praksi izgledao patriotski otpor  tome: pozovu, recimo, Koštunicu, ili Slobodana Samardžića u, na primer, Belgiju na neki simpozijum o Nečemu Strašno Dosadnom – gde bi ovi zasluženo bili uvodničari – ali Koštunica i(li) Samardžić kažu da ne dolazi u obzir da putuju ako im se ne uštambilja viza u pasoš?! U belgijskoj ambasadi im lepo, rastavljeno na slogove, objasne da ne mogu da im upečataju nešto čega više nema, da bi to bilo isto toliko suvislo kao da im u pasoše nacrtaju portrete Paje Patka, ali naše uzor-patriote ne odustaju, kampuju pred ambasadom, štrajkuju glađu sve do ispunjenja zahteva tj. dobijanja vize… Slika deluje mahnito, ali ona je samo posledica doslednog praćenja logike diskursa dr Koštunice.

Pitanje br. 2: čak i kad bi bilo moguće – a suštinski nije, jer je apsurdno – „odbiti“ bezvizni režim, ko bi imao korist od toga, i kakvu? Ne postoji nikakav stvaran i delatan mehanizam da se ZŠ nateraju da vizno tretiraju Kosovo zajedno sa Srbijom, ako to neće: to je njihova teritorija, one slobodno uređuju koga će i pod kojim uslovima pripuštati na nju. Pri tome nije nevažno podsetiti da čak i zemlje EU koje ne priznaju Kosovo kao državu priznaju kosovske putne papire, što će reći da cela EU i ZŠ tretira Kosovo i Srbiju kao administrativno odvojene entitete. Iz ovoga sledi da čak i kad bi bilo moguće ono što srećom nije – da se ZŠ nekako „nateraju“ da zadrže dosadašnji vizni režim prema Srbiji jer „mi nećemo bez Kosova“ u taj bezvezni bezvizni svet, nemoguće je videti da bi Srbija kao država, a kamoli bilo koji njen građanin kao pojedinac, od toga imali bilo kakvu korist. Naprotiv, Srbija bi besmisleno izgubila jedan nimalo nebitan faktor normalizacije, a na status Kosova to ni na koji način ne bi uticalo.

Ono što Koštunica & co. predlažu, traže ili zahtevaju glupo je, ali zato nemoguće, štetno je, ali zato nesprovodivo. Dobro, nije da je to neko čudo ili neka novost (znamo ga i znamo ih) ali je presladak autoportretni egzemplar jedne politike suicida. Zato je za srpske političke prilike i dalje pitanje svih pitanja po kojem treba meriti bilo koju i čiju politiku – a ovde, dakako, parafraziram staro pitanje Rastka Močnika „koliko fašizma“ – ono koje glasi: koliko Koštunice ima u onome što govorite i činite? Naravno, što je veći nivo Koštunice u nečijoj politici, to smo više nastradali; vredi i obrnuto, bez sumnje. Boris Tadić jednog dana izgleda kao da je razumeo ovu prostu jednačinu, a već sutradan kao da je sve zaboravio; nema veze, zato je Jeremić pouzdan – on uvek izgleda isto.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 18.07.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)