Kolinda i generali

Nakon debakla vezanog uz „komuniciranje“ svojeg profesionalnog odnosa s NATO paktom, Kolinda Grabar Kitarović malo je došla k sebi i ispričala se javnosti što joj je prodavala maglu. Predsjednička kandidatkinja, sjetimo se, najprije je obznanila da se zbog plemenitih rodoljubnih motiva odrekla „respektabilne međunarodne karijere“ i unosne funkcije pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, e kako bi se vratila u domovinu, postala predsjednica države i spasila zemlju od gladi i neimaštine, a onda je otkriveno da zapravo nije dala otkaz u NATO-u, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio neplaćeni dopust. „Nisam to iskomunicirala kako treba“, rekla je pred TV-kamerama poslije nekoliko dana uzaludnog muljanja. „Priznajem tu pogrešku i žao mi je zbog toga.“

No, da bi iskoračila iz pasivne pozicije, gospođa Grabar Kitarović istom je prigodom izložila svoju novu inicijativu: kad postane predsjednica, kazala je, rehabilitirat će generale koje je prije četrnaest godina umirovio tadašnji šef države Stjepan Mesić, nakon što su dotični sastavili otvoreno pismo s optužbom da političke vlasti „kriminaliziraju Domovinski rat“. „Oni se ne mogu vratiti u aktivnu službu, međutim, namjeravam njih i cijeli Generalski zbor pozvati u svoje vanjsko savjetodavno tijelo“, izjavila je gospođa Grabar Kitarović. „To što su oni radili tada bila je obrana časti i dostojanstva, ali učinili su pogrešan korak – nisu trebali pisati pismo. Međutim, mislim da se kao država ne možemo odreći njihova znanja.“

Taj je istup izazvao stanovitu zbunjenost kod novoimenovanoga glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga. Pokušao je, imajući u vidu kadrovsku situaciju koju je zatekao u Bruxellesu, dokučiti smisao izjave gospođe Grabar Kitarović, ali mu to nije polazilo za umom. Stoga ju je nazvao telefonom, ljubazno je upitao za zdravlje, klimatske i obiteljske prilike, a potom nježno uputio u nastali problem.

„Samo sam htio razjasniti vaš trenutni status, Kolinda“, rekao je gospodin Stoltenberg. „Anders mi je, naime, kazao da ste vi na neplaćenom dopustu, tako da sam sad pomalo zatečen…“

„Dobro vam je rekao Anders“, zacvrkutala je gospođa Grabar Kitarović. „A čime ste zatečeni?“

„Time što ste hrvatskoj javnosti najavili angažman većeg broja visokih vojnih lica u tijelo političke vlasti, čak čitavoga Generalskog zbora, što god to značilo.“

„Ne razumijem, što je tu sporno?“ začudila se gospođa Grabar Kitarović.

„To možete činiti samo kao službenica NATO-a“, pojasnio je gospodin Stoltenberg. „Zato želim da to odmah raščistimo, Kolinda. Ako i dalje obavljate poslove za NATO, red je da za to dobivate redovitu plaću. Bilo bi neozbiljno da za nas radite volonterski. A osim toga, o uvođenju generalskog kadra u nekakvo ‘savjetodavno tijelo’ političke vlasti ne mogu samostalno odlučivati činovnici NATO-a, nego je potrebno zatražiti odobrenje rukovodstva Saveza, a vi to niste učinili.“

„Oprostite, ali ja sam rekla da ću to učiniti kao predsjednica Hrvatske, a ne kao uposlenica NATO-a.“

„A što je drugo predsjednik Hrvatske nego službenik NATO-a? Nije li Hrvatska članica Sjevernoatlantskog saveza, Kolinda?“

„Hrvatska je samostalna i suverena država, gospodine Jens!“

„U redu, zovite je kako želite, ali nismo valjda u vojnom savezu došli dotle da samostalne i suverene države samostalno i suvereno odlučuju o pitanjima od vojnog značaja… Uostalom, koliko sam razumio, vi ste na neplaćenom odmoru. Ta pitanja možemo rješavati samo s našim aktivnim službenikom u Hrvatskoj, gospodinom Josipovićem. A on nije spominjao ideju da predsjednički ured napuči generalima i stvori utisak da zemljom vlada vojna hunta.“

„Ja sam samo htjela rehabilitirati te ljude, Jens. Željela sam ispraviti nepravdu koju im je nanio predsjednik Mesić.“

„A što je bio predsjednik Mesić nego službenik NATO-a? Je li vi to, Kolinda, kritizirate rad organizacije koja vam je omogućila neplaćeni dopust?“

„Bože…“ ustresla se gospođa Grabar Kitarović osjećajući kako joj tlo leluja pod nogama.

„A i samo obrazloženje vaše inicijative“, ubacio se gospodin Stoltenberg, „malo mi je, kako da to blago kažem, čudno“.

„Što je tu čudno?“

„Vi velite da su ti generali pišući otvoreno pismo stali ‘u obranu časti i dostojanstva’, a onda konstatirate da su pogriješili što su pisali pismo. Kako su oni mogli braniti čast i dostojanstvo Domovinskog rata od vlasti koja ga ‘kriminalizira’ ako se ne oglase? To nikako ne razumijem.“

„Pa sad, možda je malo komplicirano…“

„Ispada da su oni morali pogriješiti, to jest oglasiti se, da bi ustali ‘u obranu časti i dostojanstva’, te da ih baš to što su pogriješili kvalificira za najbliže suradnike predsjednika Republike Hrvatske, dakle službenika NATO-a, osobe koja je pitanja od vojnog značaja, uključujući i izbor visokih vojnih lica u ‘savjetodavno tijelo’, dužna rješavati u skladu s nalozima čelništva Saveza. Je li vi to, Kolinda, smatrate da bi naša organizacija svoju kadrovsku politiku trebala temeljiti na pogreškama?“ pitao je gospodin Stoltenberg uživajući u tišini koja je potom nadirala iz telefonske slušalice.

„Nisam to iskomunicirala kako treba“, napokon se krotko oglasila gospođa Grabar Kitarović. „Priznajem pogrešku i žao mi je zbog toga.“

„Pa onda taj Norac…“

„Kakav novac?“

„Norac, Kolinda, Mirko Norac. On je također među generalima koje želite rehabilitirati i angažirati za savjetnike. A čovjek je, koliko je meni poznato, osuđen na petnaest godina robije zbog ubijanja većeg broja civila u ratu.“

„A je li?“

„Što? Ne znate da je Norac osuđeni ratni zločinac?“

„Promakao mi je taj podatak“, hladno je odsjekla gospođa Grabar Kitarović. „Dosta sam vremena provela u inozemstvu.“

„Dobro, to vas čini pogodnom kandidatkinjom za predsjednicu Hrvatske… Samo se pitam što bi to jedan ubojica imao savjetovati jednoj državnici? Mislim, shvaćam da je to kao neka tradicija, kod vas se znalo događati da i sam predsjednik bude ratni zločinac. Ali ipak me kopka. Kad kažete u vezi tih generala da se ‘kao država ne možemo odreći njihova znanja’, kakvo to znanje od Mirka Norca očekujete, Kolinda?“

„Pa ne znam sad napamet, mislim, čovjek sigurno ima neko iskustvo…“

„Je li to možda iskustvo o tome kako da starici prosvira glavu hicem iz revolvera?“

„Gospodine Stoltenberg! Ne budite vulgarni!“

„Što sad? Pa general je, kako stoji u sudskim spisima, zarobljenoj starici osobno pucao u tjeme. I ja onda logično pitam je li to ono znanje kojeg se ‘kao država ne možemo odreći’. Vi biste to kao državna čelnica morali znati.“

„Oprostite, ja još uvijek nisam predsjednica Hrvatske!“

„Ni ja još uvijek nisam glavni tajnik NATO-a.“

„Šta je onda ovo?! Neka provokacija? Tko ste vi?“

„Nije važno.“

„O bože, glupa sam! Pričamo na hrvatskom, a Jens ne zna hrvatski! Znači, neki ste Hrvat! Ili Jugoslaven? Tko ste vi?“

„Svi smo mi Mirko Norac!“

Novosti, 08.11.2014.

Peščanik.net, 09.11.2014.