- Peščanik - https://pescanik.net -

Kontrola prošlosti

Povodom vraćanja slučaju Aleksandra Rankovića

Namerno širenje konfuzije o Aleksandru Rankoviću, njegovoj istorijskoj ulozi i političkim i ideološkim koncepcijama, nije samo proizvod neznanja. Govori se o zagonetnoj ulozi Rankovića, a kada se neka pojava proglasi zagonetnim, homerskim pitanjem tobož nesaznatljive jugoslovenske istorije, svaka interpretacija postaje moguća.

Nema nikakve enigme u istorijskoj ulozi Aleksandra Rankovića, niti u uzrocima njegovog pada. Istorijska nauka nije polje slobodnih interpretacija, uprkos nacionalističko-revizionističkim i postmodernističkim izazovima. Istoričar je ograničen najmanje dvema determinantama – metodološkim postavkama vlastitog zanata i – istorijskim činjenicama.

Aleksandar Ranković je rođen 1909. u selu Draževcu kod Obrenovca. Posle osnovne škole završio je abadžijski zanat i pred Šestojanuarsku diktaturu stupio u redove ilegalne i progonjene KPJ. Prošao je svirepu represiju u zatvorima monarhističke Jugoslavije. U najuži partijski vrh dolazi 1937, iste godine kada Tito preuzima vođstvo nad ovom revolucionarnom organizacijom. U toku antifašističkog i oslobodilačkog rata jugoslovenskih partizana, obavljao je najodgovornije funkcije. Prvu ženu Anđu i rođenog brata Dragomira su mu ubili četnici.

Bio je jedan od osnivača i prvi načelnik OZNE za Jugoslaviju, mesta sa koga je provodio akciju oslobađanja zemlje od ostataka brojnih odmetnutih kvislinških snaga, koje se nisu predale posle proglašene opšte amnestije. Odigrao je ključnu ulogu u izolaciji prosovjetskih snaga na Golom otoku, u vreme Staljinovih pritisaka na Jugoslaviju (1948-1953). Posle usvajanja prvog ustava FNRJ (1946) biran je za ministra unutrašnjih poslova, a posle usvajanja ustava iz 1963. izabran je za potpredsednika SFRJ. Na toj dužnosti ostaće do smene 1966. Do Brionskog plenuma, sem funkcije potpredsednika Jugoslavije, bio je faktički šef tajnih službi, kontrolisao je savezni MUP, a kao organizacioni sekretar partije odlučujuće je uticao na kadrovsku politiku SKJ.

Posle smene, Aleksandar Ranković nije javno govorio. O njemu i njegovim stavovima govorili su oni koji su ga napadali i branili. Uz dosta učitavanja, i jedni i drugi su njegove političke stavove interpretirali najverovatnije mimo njegove volje i uglavnom bez njegove saglasnosti. Možda je zbog toga bio jedan od najviše (zlo)upotrebljavanih političkih protagonista u Jugoslaviji. S one strane civilizacijskih standarda i podrazumevajućeg pijeteta, njegova sahrana je bila vrhunac te političke upotrebe, jer je pretvorena u svojevrsnu političku demonstraciju.

Političko-ideološka upotreba Aleksandra Rankovića ne prestaje do danas. U svemu tome, istorijski izvori, kao kada je reč o gotovo svim temama iz istorije druge Jugoslavije, nikoga posebno ne obavezuju. Činjenice i logika još manje. Sve se bazira na masovnom reprodukovanju stereotipa, političkoj pragmi i upotrebi prošlosti, a ponajviše na sećanjima – a nijedno sećanje nije i nikada ne može postati istorija.

Brionski plenum 1966, kao završnica političke karijere Aleksandra Rankovića, označavao je trenutnu premoć reformske orijentacije među jugoslovenskim komunistima. U traganju za regulatornom formulom, monopolistička partija je radi što uspešnije socijalne integracije pokazivala težnje ka stalnim promenama i reformama, zadržavajući i onu svoju drugu – dogmatsku i konzervativnu prirodu.

U jugoslovenskoj paradigmi, važilo je i više nego drugde ono što je Moše Levin napisao za istočnoevropski socijalizam: „Ne samo u celom društvu, već i unutar Partije i rukovodstva, koegzistira više od jedne ideologije, mešavina mišljenja i referentnih okvira.“

Tako je, svodeći stvari na suštinu, Koča Popović obraćajući se Titu posle Brionske sednice 1966. rekao: „Ne podržavamo te zato što si Tito i zato što smenjuješ Aleksandra Rankovića; podržavamo te zbog toga što mislimo da ćeš prokrčiti put reformama, promenama.“

Sam Tito je dugo odlagao konačni razlaz sa Rankovićem da bi, kada je prelomio, najbližim saradnicima doslovce rekao: „Bojao sam se dve godine da preduzmem ovo što sada preduzimamo, da to slučajno ne bi dobilo antisrpsko tumačenje“.

I drugi predstavnici tadašnjeg jugoslovenskog vrha su strahovali da se „ne stvori atmosfera obračuna sa Srbima“. Upravo zbog toga je bila važna činjenica da su idejno i personalno ključni protagonisti reformske politike u Srbiji snažno podržali orijentaciju Četvrte sednice CK SKJ (Brionski plenum), kao i njenu suštinsku interpretaciju. Titu je bila neophodna podrška Srbije u obračunu sa Rankovićem, ali i oslanjanje na one snage u najvećoj republici, koje će sprovoditi politiku koja je sledila kao prirodna konsekvenca Brionskog plenuma, dakle reformu, orijentaciju na tržišnu privredu, demokratizaciju i decentralizaciju zemlje, kao i smanjivanje uloge partije u društvenom životu.

Posle toga se Srbija, prihvatajući nova ustavna rešenja i suštinsku ravnopravnost, oslobađala dotadašnje identifikacije sa Jugoslavijom, nаpuštаjući idејu da je zajednička država potrebnija njoj nego drugima. Srpsko rukovodstvo je u tom periodu načinilo diskontinuitet sa centralističkom politikom i tezom o posebnoj misiji Srbije kao glavnog čuvara Jugoslavije.

Sa Rankovićem nije otišla nijedna politička ličnost od formata, a na ključne pozicije narednih godina dolaze najistaknutiji protagonisti reformske orijentacije – iako promovisani kao „novi ljudi“, njihov dugogodišnji partijski staž je svedočio o kontinuitetu reformističkih tendencija untar SKJ.

Na sastanku Izvršnog komiteta CK SKJ, Tito je UDB-u, a time i Rankovića lično, optužio da su se vremenom sve više pretvarali u „instrument borbe protiv progresivnog kretanja“, čime je dat dublji smisao političkim promenama, koje su očito bile koncepcijske prirode. I dok je jugoslovensko društvo napredovalo, razvijalo se i demokratizovalo, Služba bezbednosti je stagnirala, ostajući uporište konzervativizma, prestajući da bude „sila iznad društva“ ili, kako je rekao Tito, „politička policija, branilac revolucije, čak i od ideja partije.“

Sličan smisao smeni Aleksandra Rankovića davao je i jedan od ključnih reformista, Mijalko Todorović, nekadašnji komesar Prve proleterske, koji je posle smene Rankovića postao drugi čovek SKJ. Tumačeći Brionski plenum kao stvaranje pretpostavki za reformu, a ostavljajući istrazi konkretne stvari u vezi sa prisluškivanjem, Todorović se koncentrisao na političke odluke, konstatujući da je UDB-a ostala zatvorena i izolovana, mimo kontrole društva, čime je izrasla u „činioca nad društvom“. Dok je u čitavom jugoslovenskom društvu bio na delu proces „deetatizacije i oslobođenja ljudske ličnosti“, u policijskim strukturama je „jačao sistem vladavine nad ljudima… U sukob sa UDB-om mi smo morali doći. Da li smo do njega došli preko mikrofona ili drugih stvari, to je sporedno. To je jedan čir koji je stajao na organizmu našeg društva i na neki način je morao da pukne… Mi smo sada u tu tvrđavu ušli i to moramo da raščistimo.“

Rečju, razlozi za smenu Rankovića bili su pre svega političke prirode. Jugoslovenski vrh je nedeljama raspravljajući o konsekvencama tog preloma, bio jedinstven da je prisluškivanje i zloupotreba organa bezbednosti pitanje krivične odgovornosti i da će se time baviti nadležne institucije (ta istraga je faktički prekinuta abolicijom Rankovića krajem 1966). Samo se slabosti ili nedovoljnoj snazi reformskih struja u SKJ može pripisati činjenica da se u obračun sa njim nije krenulo sa suštinskim razlozima, debatom unutar partije i društva, nego je iskorišćen brzometni partijski puč i šokantna afera sa prisluškivanjem, da bi se smena bezbolno i brzo okončala.

Rankovićeva smena izazvala je velika očekivanja reformističke struje u jugoslovenskom društvu i hegemonoj, ali ne i monolitnoj partiji. Utoliko je atmosfera u čitavoj Jugoslaviji i bila veoma povoljna za suštinske i temeljne promene u društvu, a dolazak Marka Nikezića na čelo srpske partije 1968. trebalo bi u tom kontekstu tumačiti kao izraz težnji u tom trenutku dominantne struje u partiji. Promene su se najviše manifestovale na Kosovu, gde se do tada najjače osećala duga senka i čvrsta ruka Aleksandra Rankovića. Rečju, istorijski proces i vreme su pronašli ljude, otvarajući najdinamičniji period razvoja jugoslovenskog društva od 1966. do 1972.

Dominantna snaga tadašnjeg socijalističkog bloka – Sovjetski Savez, nepovoljno je ocenio smenu Aleksandra Rankovića. U Moskvi se očekivalo da će Ranković neminovno naslediti Tita, čime će biti ojačane prosovjetske karakteristike u jugoslovenskom modelu socijalizma. Svoje veliko nezadovoljstvo Brionskim plenumom, sovjetska vrhuška nije krila ni pred jugoslovenskim sagovornicima. Prema njihovim ocenama, Brionski plenum spadao je među „teške greške SKJ“, zbog čega je „dalji unutrašnji razvitak Jugoslavije pun neizvesnosti i nejasnoća“. Takođe, smetala im je i dalja decentralizacija Jugoslavije, jer su smatrali da to vodi u „stalna lokalistička trvenja“.

Sovjetima je, sudeći po reakcijama njihovih diplomata, bila od interesa i buduća sudbina Rankovića, jer je on predstavljao „revolucionarniju“ orijentaciju u Jugoslaviji, sa „kojom treba računati“. Izražavajući „rezerve, nespokojstvo i sumnje“, Sovjeti su čak poslali i neku vrstu upozorenja Titu da „neće biti težih posledica za Rankovića, pa ni za Stefanovića.“

Prema mišljenju uticajnih sovjetskih diplomata, Ranković je bio „bolji i pošteniji komunista od onih koji su ga smenili“ i upravo zbog toga je smenjen, jer ga je osudila pobednička koncepcija, koja vodi u liberalizam i Moskvi liči na evropsku socijaldemokratiju. Konstatujući da „ono što se sprovodi u Jugoslaviji nema ničeg zajedničkog sa sovjetskom praksom“, SSSR je imao ozbiljnih rezervi prema političkim tendencijama koje su došle do izražaja na Plenumu i personalno prema ličnostima koje su ponele ključnu odgovornost za dalji jugoslovenski razvoj.

S druge strane, Zapad je unisono pozdravio brionske odluke jugoslovenskog vrha, smatrajući to povoljnim smerom liberalizacije jugoslovenskog društva. Ministarstvo inostranih poslova SR Nemačke je konstatovalo da je „ugled predsednika Tita u porastu i da će ojačati mlađe liberalne snage koje nisu opterećene ratom i drugačije shvataju značaj i probleme Evrope.“

U Stejt departmentu u Vašingtonu su bili uvereni u „kontinuitet i stabilnost evolucije u Jugoslaviji“. U Vladi SAD su bili sigurni da će Brionski plenum „ubrzati ekonomske i društvene reforme u Jugoslaviji i ojačati njen međunarodni prestiž“. Poseban značaj za Sjedinjene države je imao modus operandi koji je bio lišen „ekstremnih mera“ i bio dokaz napretka „procesa demokratizacije jugoslovenskog društva.“

Nasuprot sovjetskom nezadovoljstvu i zabrinutosti da sledi slabljenje rukovodeće uloge partije u jugoslovenskom društvu, zapadne diplomate su jednodušno pozitivno ocenjivale rezultate Brionskog plenuma, pretpostavljajući da one neće sa odobravanjem biti dočekane u Moskvi, jer „znače poraz Istoka i šansu za Zapad.“

Tito je, smatrala je italijanska diplomatija, „osigurao pobedu, ako ne liberala, onda bar progresivnih snaga“. Italijanska diplomatija je posebno isticala iznenađenje sovjetskog rukovodstva brionskim odlukama, koje ih nisu obradovale, jer su „očekivali da će dolaskom Rankovića na vlast ojačati svoje pozicije u Jugoslaviji i na Balkanu. Poraz Rankovića je poraz sovjetske diplomatije, ne samo u Jugoslaviji nego i u lageru, jer su nastale promene nov podsticaj idejama demokratizacije, nezavisnosti i društvenih reformi.“ I zapadna štampa je Rankovića najdirektnije povezivala sa Sovjetima, tumačeći Brionski plenum kao veliku koncesiju reformama, demokratizaciji i uopšte „zapadnim vrednostima“ u nezavisnoj Jugoslaviji.

Ovako o navedenim istorijskim procesima svedoče izvori, nastali u vremenu neposredno nakon smene Rankovića. Istorijski arhivi i biblioteke puni su dokumenata i štampe o tome. Ali u Srbiji je danas mnogo lakše reprodukovati istorijske neistine, falsifikate, uprošćene stereotipe koji su u sedimentnim slojevima nagomilani na realna istorijska zbivanja, koja se više ne vide i ne raspoznaju.

Današnji medijski diskurs o Rankoviću nema nikakve veze sa realnom istorijom. A na pitanje šta je slika koja se Srbiji servira o Brionskom plenumu, odgovor je vrlo jednostavan. To je interpretacija koja je kreirana odmah posle samog Plenuma – ona je pseudoistorijska, puna teorija zavera, simplifikovanih nacionalističkih stereotipa i samim tim istorijski neutemeljena. Arhivski fondovi puni su dojava koje su predstavnici Službe, nakon Rankovićeve smene, slali svojim nadležnima, a diskurzivni sadržaj stavova ljudi u interpretaciji Četvrtog plenuma CK SKJ iz jula 1966, zapanjujuće je sličan današnjem javnom diskursu.

Kako razumeti da se u današnjoj Srbiji istovremeno heroizuju i viktimizuju četnici sa svojim antikomunizmom kao esencijalnom karakteristikom i najdogmatičniji komunisti, staljinisti-ibeovci; da je herojskom narativu izložen i Ranković kome su četnici ubili najbliže, a policijski aparat pod njegovom komandom i njih i ibeovce – hapsio. U svemu ovome, uz svu podrazumevajuću konfuziju i neznanje, ipak ima izvesnog sistema i pravilnosti. U Sloveniji se, na primer desnica bavi antitotalitarnim narativima, proglašavajući Jugoslaviju, sa svim njenim protivrečnostima, totalitarnim društvom.

U Hrvatskoj je to uglavnom suženo na antikomunizam i antijugoslovenstvo; dok je u Srbiji ta margina još uža – svedena isključivo na antititoizam. Svi koji su se u određenom istorijskom trenutku našli s druge strane Tita, bili su stavljeni u viktimizujući ili glorifikujući status. Zbog toga je sve njih – i četnike i udbaše i Dražu Mihailovića i Rankovića i Blagoja Neškovića i Milana Nedića i Krcuna i kneza Pavla – moguće smestiti u isti panteon, što pokazuje da je današnje srpsko društvo izgubljeno u vremenu, bez elementarne sposobnosti komunikacije sa samim sobom, ali i sa drugima, hendikepirano neznanjem i neukošću – luta u potrazi za vlastitim identitetom.

Delegitimizacijom socijalističke paradigme i kolapsom sistema krajem osamdesetih godina prošlog veka, Srbija je afirmisala imaginativnu interpretaciju Brionskog plenuma, a aktuelnim povratkom Rankoviću srpsko društvo ponovo pokušava da pronađe vlastiti identitet i orijentaciju. Borba za interpretaciju prošlosti ponovo će biti ključni faktor u anticipaciji budućnosti. U budućim bitkama za politiku sećanja neće biti reči o istoriji, jer kako je rekao Džordž Orvel: „Ko kontroliše prošlost kontroliše sadašnjost, ko kontroliše sadašnjost kontroliše budućnost.“

Novi magazin, 06.09.2013.

Peščanik.net, 10.09.2013.