- Peščanik - https://pescanik.net -

Kosovska zakletva šminkera Borisa Tadića

“tko lepi lepi in prazni”
(Pankrti, istoimena pesma)

 
Kako čestiti vanzemaljac zna da je došao trenutak da batali srpsku politiku? Tako što više ne prepoznaje lica na Coraxovim karikaturama. A evo i walking dokaza da je sopstvene savete najteže poslušati, ma koliko dobri bili… :-)

Za mene je Boris Tadić bio u jednom trenutku upravo to: novo, nepoznato lice, još jedan zarez na rabošu koji meri prolazak vremena i neminovno “ispadanje iz štosa”. Moj prvi “susret” sa Tadićem van konteksta interneta odigrao se pre skoro pune dve godine, u JAT-ovom avionu na liniji London Beograd. Stjuardesa nam je podelila štampu, i meni su zapale “Večernje novosti”. Na naslovnoj strani bile su dve velike fotografije, dva predsednika kako slave partijske slave – well, istu slavu, Đurđevdan. Al’ u dva razna grada. Al’ opet slična – behu li Kragujevac i Kraljevo? Ko bi to razlikovao? Drže svaki po slavski kolač u rukama, okruženi popovima. Popovi k’o popovi – bradati, u mantijama, isti istijacki.

Ali,tu sad počinju razlike: Koštunica nasmejan, raspilavljen – uživa čovek, sav uronjen u svoj prirodni element. Tadić kiselkast, tuđ, zamišljen, “oneobičen”, jedva pridržava onaj kolač koji bi mu sigurno ispao da mu popovi ne pomažu – i izraz lica i poza mu govore jedno: “ja ne bi’, al’ nateraše me hendleri iz PR-a.” (istog tog dana nam je isticao ne-znam-koji-po-redu rok da uhapsimo i predamo Mladića, i euro-čike su se po ne znam koji put rezignirano mrštile i učvršćivale u svojim banana-razmišljanjima o Srbiji – al’ Novosti o tome nisu pisale.) Ja se borim da svarim novi i do tada nepoznati pojam: “partijska slava” (he, u neka davna vremena si ili slavio slavu – ili bio član partije, zajedno nije moglo nikako).

U samrtnom strahu koji samo mi emigranti poznajemo – da će domoroci provaliti koliko sam se odrodio & ubajatio – ponavljam samom sebi: eto, sada u Srbiji partije slave slavu. To je sada tako… Ali ubedljivija i univerzalnija poruka je ona sa fotografija: dva čoveka rade identičnu stvar, jedan iskreno i bez ostatka uživa – a drugi baš i ne. Taj drugi je tu iz jednog drugog razloga. Ovako se taj drugi razlog stručno naziva: foto-op.

(opet se siromah mučim da pojmim kako je jedna do te mere retrogradna i apsurdna, smešna stvar kao što je “partijska slava” u Srbiji uznapredovala do foto-opa, i pomalo slutim kako vreme u davno napuštenoj mi otadžbini sada otkucava u jednom neslućenom i skroz originalnom smeru…)

Tako da je za mene Boris Tadić u startu neko ko pristaje da bude ono što nije – malo zato što su mu rekli da TAKO TREBA, a malo i zato što on, sam od sebe, nije baš načisto šta je to što on zapravo JESTE… Baš kao onog slavskog kolača, sada se i čuvene podmetnute & nepostojeće dileme KOSOVO ILI EVROPA, ILI – ILI primio pomalo gadljivo i skroz neuverljivo. Al’ da ne zaostane…

“Ako mi na kraju predsedničkog mandata bude postavljeno da se opredelim između evropske budućnosti i integriteta zemlje, ja ću izabrati integritet zemlje.”

Ovako, dabome, glasi autentična dilema: ILI MLADIĆ – ILI NIŠTA OD EVROPE! SIKTER, BARABE! (Hvala vam Holandezi, braćo rođena, što nas ne puštate da se prošvercujemo! Vazda ste nas lečili od fudbalskih zabluda, a sada ste prešli i na ove malo ozbiljnije halucinacije.)

U toj virtuelnoj stvarnosti koju bi da nam izgrade (pa samim tim i uspevaju) apsolutno SVE relevantne političke snage u Srbiji, stvar je laka do nepodnošljivosti: kao u (ruskoj?) bajci treba samo tačno odgovoriti na čarobno pitanje i baba-Jaga će nas odmah pustiti iz lonca i povesti do princeze Vasilise Prekrasne. S tim što u ovoj verziji nije magičan odgovor, već je čudesno samo pitanje, zaista izuzetno u svojoj zen-koan blesavosti: Jeste li za Kosovo u Srbiji na Marsu (kude li se dede do-skora-neizbežna Metohija? Nije stala na majicu?) – ili ste za Srbiju u Evropi, al’ bez, jebi ga, Kosova? Paz’ vamo, narode, ovo ce vi kažem samo jednom: NIKO VAM BRE NE NUDI NI EVROPU – A JOŠ MANJE KOSOVO! Kosovo ste profućkali, a za Evropu tek treba da se kvalifikujete. A bogami kako se i koliko trudite… biće mrka kapa.

Ovo nebulozna, nelogična i potpuno nepostojeća dilema je, evo, postala lajtmotiv majskih izbora – dokaz je da i sam Boris Tadić, koji ovako nešto ne bi izjavio bez velike PR-nužde, nalazi za shodno da se legitimiše: i on je dakle za marsovsku varijantu. Baš ga briga što je predsedničke izbore pre samo dva meseca dobio na paroli “Evropa nema alternativu”. Puj-pike. Bilo pa prošlo. Pojavila se, gle, alternativa. Alternativa je, a šta bi pa bila, da se glasačko telo sluđuje Kosovom. (gde su sada ovi “last-chance-Borise” glasači? Dabogda vas Pera Luković svakog ponaosob pet minuta vređao…)

Nema, BRE, Kosova! Ima samo ovakvo pitanje: ILI U EVROPU – ILI JOK. A prvo pravilo za život u “Evropi”, uslov čak važniji od onog o izručenju generala Mladića – to je da je najstrože zabranjeno narod zamajavati idiotskim pitanjima i nepostojećim dilemama. Tadić, istini za volju, i ovde pokazuje mnogo manje entuzijazma i iskrenog ubeđenja od ostalih krupnijih aktera srpske političke scene: ali to ga, in my books, zapravo čini GORIM od npr. Koshtunice. Mnogo mi je simpatičniji autentični, ubeđeni ludak od ljigavog i sračunatog prodavca magle. Prodavca TUĐE magle, in this particular case.

Sad – i tu ova priča postaje ozbiljno tužna – u istoj toj hebenoj Evropi Tadić bi ekspresno propao, i to upravo zbog rđavog PR-a. Ne možeš da reklamiraš TUĐI proizvod, pa i to skroz neubedljivo – i da se nadaš bilo kakvom uspehu. Ne biva. Al’ u Srbiji, ta ista taktika odugovlačenja, kilavljenja, dvostrukih i kontradiktornih poruka, nemanja stava i nepoštovanja date reči – zapravo je formula uspeha! Tadić nit’ smrdi nit’ miriše, pritom ne postoji njegov birač koga nije više puta prevario  – ali on i dalje redovno pobeđuje na izborima. Pobeđuje upravo svojom dvojnošću, neubedljivošću i beskičmenjaštvom. O čemu se ovde radi?

Radi se, na žalost, o kontinuitetu: o re-brandingu onog istog memorandumsko-imperijalnog proizvoda koji su nam onomad prodavali upakovanog u mnogo više buke i besa, u riku haubica i zvižduke tomahawka. Najzlorabljenija srpska reč, KOSOVO, ima još samo jedno preostalo značenje: koristi se kao lozinka, kao znak prepoznavanja među ovisnicima i dilerima velikoserbskog opijuma. Pušači su postali tiši i diskretniji, pretnje susedima više nisu obavezni deo rituala, i što je najvažnije: doze su bitno smanjene. Nekadašnji high-profile dileri su ili mrtvi ili trunu po evropskim kazamatima, ne maše se više pištoljima, došlo je do temeljne promene stila – ali proizvod je i dalje isti. I tržišni uspeh Borisa Tadića se može razumeti i objasniti samo time što on uspeva da ovu opasnu drogu prodaje u naoko benignom pakovanju.

Količina KOSOVA u gornjoj Tadićevoj izjavi je smanjena na “dečiju dozu”, to jest na minimalni sadržaj za koji je procenjeno da može da zadovolji ovisnike. U pitanju je, dakle, genijalan PR. Mi ćemo i dalje da pušimo, samo što se to više neće zvati cigareta. Al’ ćemo da ih zajebemo, glupe Evropljane!

Boki Taki kao flaster za odvikavanje od srbovanja, sounds great. Uz samo jednu, ali neprelaznu zamerku: onomad smo mislili da je Koštunica upravo takav flaster.

Ending on the lighter note: meni je od svega ipak najdraža Borisova detinja iskrenost, sasvim nalik na onu kada patak Dača kaže: “Ja nisam kao drugi ljudi. Ja sam sebičan, sebičan!”. Dakle: “Ako mi na kraju predsedničkog mandata…” Please, ako baš mora na to strašno pitanje da se odgovara – onda ako ikako može negde pri kraju mandata? Zašto uprljati ovako lep mandat tako poganim pitanjem? I šta imamo sada – umesto one jednostavne ili-ili ekskluzivne disjunkcije, eto nama jednog finog trougla: EVROPA, KOSOVO, MANDAT!

Čik pogodi za koje će se od ta tri mali Boris prvo mašiti ručicom?

 
Odande gledajući

Peščanik.net, 24.04.2008.