- Peščanik - https://pescanik.net -

Kraj derbija Dinamo-Zvezda

Počelo je u šest sati, kad su Delije na jugu iščupali reklamne panoe, probili ogradu i krenuli u obračun sa šačicom domaćih navijača na gornjoj tribini. Letjele su plastične stolice, sijevalo je kamenje i remenje, ali su milicioneri bili valjda jedini na stadionu koji su umjesto toga gledali zagrijavanje igrača i čekali početak utakmice. A igrali su Dinamo i Zvezda, bila je nedjelja, 13. svibnja 1990.: idiotskim apsurdom, na taj je datum jugoslavenska milicija slavila svoj praznik, Dan sigurnosti.

U obračun s Delijama uskoro preko travnjaka kreću Bad Blue Boysi sa sjevera, narodna milicija tek tada pruža junački otpor, “član Zvezdine ekspedicije” Željko Ražnatović Arkan sklanja svoje igrače u svlačionicu, a kapetan Dinama Zvonimir Boban u amblematskom se prizoru zalijeće u milicionera Refika Ahmetovića. Stadion ključa u retorti suzavca, dima, baklji, krvi i policijskih šmrkova, i u 18.45 delegat i sudac donose odluku da se utakmica neće igrati.

Divljanja navijača na stadionu i po gradskim ulicama nastavit će se do kasno u noć, gorjet će prevrnuti automobili, zavijat će sirene ambulantnih vozila, stakla i krvi bit će do koljena: teže ili lakše ozlijeđeno je 59 navijača i 79 milicionera. Jedan slučajni prolaznik ranjen je iz vatrenog oružja, a jednom milicioneru navijači Zvezde izbili su oko. Oklopni transporteri ispratili su na kraju Delije iz grada, a nekoliko stotina najupornijih Boysa još je malo sravnjivalo svoj grad sa zemljom, završivši u ponoć na pustom Trgu svetog Marka, skandirajući pred zgradom Sabora “Franjo, Franjo!”.

Tako je, kaže rašireni hrvatski urbani mit, 13. svibnja 1990. započeo Domovinski rat. Sedamnaest dana kasnije Franjo se zaista odazvao, ukazao se u Saboru kao prvi predsjednik višestranačke Hrvatske, i otkazani je derbi mogao početi.

Dvadeset prvenstava prošlo je od tog historijskog događaja, obraslog u međuvremenu pleterima fantastičnih legendi, jedni i drugi navijači upisani su kao prvoborci rata, i sljedećih godina tepat će im se kao prkosnoj mladosti koja je goloruka krenula u borbu za slobodu, svaka sa svoje strane, svaka za svoj narod. Kada im u neka doba ponestane rata, vratit će se na matične stadione i nastaviti svoj očajnički rat, protiv svojih sugrađana i svojih policija, sami protiv ostatka svijeta, ali tada će im već biti teško objasniti da su isti oni lanci, bokseri i noževi, kojima su se onomad herojski borili za slobodu, iznenada postali društveno neprihvatljivi.

U četvrtak, 13. svibnja 2010., svečano je obilježena okrugla dvadeseta godišnjica “bitke za Maksimir”. U Zagrebu, u utakmici posljednjeg kola Hrvatske nogometne lige, toga su dana igrali Dinamo i Karlovac, a na beogradskoj Marakani u 29. kolu srpske Jelen Superlige Crvena Zvezda i BSK iz Borče. Uprave su se, kako izgleda, dogovorile: obje utakmice počele su točno u 17 sati.

Svih dvadeset godina slavne historije, započete mitskog 13. svibnja 1990., stat će u sljedećih devedeset minuta.

Dinamo je već ranije osigurao titulu, i utakmica s Karlovcem bila je promocija novog-starog, peti put uzastopnog prvaka Hrvatske. Teško da je nogometni svijet vidio tužniju proslavu: na maksimirskim tribinama okupilo se jedva tisuću nesretnika i cinika, koji su zvižducima pratili bauljanje svojih zvijezda po ledini, a Dinamo je uz dosta sreće na kraju jedva izvukao 1:1. Igrači su titulu proslavili grotesknim plesom s peharom na sablasno pustom stadionu, okrenuti prema polupraznoj počasnoj loži, odakle su im s vidljivom dosadom aplaudirali menadžeri, rodbina i čistačice.

Zagrebački stadion nije bio prazan samo zbog nepojamnog užasa hrvatske nogometne lige već i zbog bojkota Bad Blue Boysa, strašno ljutih na hrvatsku policiju što se dva tjedna ranije usudila obračunati s njima, samo zato što su na derbiju s Hajdukom demolirali Maksimir, gađajući policiju i redare bakljama i stolicama – radeći dakle navlas isto što su na tom istom stadionu dvadeset godina ranije radili Arkanovi kabadahije: čak su, baš kao Delije 1990., jednom policajcu izbili oko.

Idiotski je apsurd utoliko veći što je hrvatska policija pri tom radila navlas isto što je, prema Bad Blue Boysima, ondašnja jugoslavenska milicija na tom istom stadionu trebala raditi navijačima Zvezde. Zbog toga, eto – zato što su navijači Dinama dvadeset godina kasnije dovršili posao beogradskih Delija, a hrvatska policija obavila posao jugoslavenske milicije – maksimirski je stadion 13. svibnja, na proslavi veličanstvene Dinamove pete uzastopne titule i obljetnice “početka Domovinskog rata”, bio turobno prazan.

Četiri stotine kilometara istočnije, još turobnija i praznija bila je legendarna Marakana: Zvezdi je za očuvanje nade u titulu prvaka, uz kiks Partizana, trebala i pobjeda nad dojučerašnjim zonskim ligašem BSK-om iz beogradskog predgrađa Borče. Teško da je nogometni svijet vidio tužniju odlučujuću utakmicu: na tribinama nije bilo žive duše, praznom školjkom Marakane odjekivale su psovke i urli­ci igrača, a Zvezda je na kraju izgubila 1:3. Igrači nekadašnjeg europskog prvaka pokisli su otpuzali u svlačioni­ce, praćeni prezirnim pogledom redara, fotoreportera i čistačica.

Beogradski stadion nije bio prazan samo zbog nepojamnog užasa srpske nogometne lige već i zbog suspenzije Marakane nakon incidenta na kup utakmici s OFK Beogradom mjesec dana ranije, kad je u obračunu suprotstavljenih frakcija Zvezdinih navijača na sjevernoj tribini jedan mladić ranjen iz pištolja.

Bio je to samo posljednji u nizu krvavih incidenata koje su Delije nanizale posljednjih godina – svega koji dan prije nego što će Viši sud u Beogradu potvrditi kaznu od deset godina zatvora njihovu pripadniku Urošu Mišiću, zbog pokušaja ubojstva policajca na utakmici protiv Hajduka iz Kule prije dvije i pol godi­ne – radeći dakle srpskoj policiji navlas isto što su dvadeset godina ranije Zvone Boban i Bad Blue Boysi radili jugoslavenskoj miliciji na Maksimiru, objavljujući “početak Domovinskog rata”.

Idiotski je apsurd utoliko veći što srpska policija pri tom radi navlas isto što je jugoslavenska milicija onomad na Maksimiru radila navijačima Dinama. Zbog toga, eto – zato što su navijači Zvezde dvadeset godina kasnije na svom stadionu, sami među sobom, dovršili posao navijača Dinama, a srpska policija obavila posao jugoslavenske milicije – Marakana je 13. svibnja, na odlučujućoj Zvezdinoj utakmici, o obljetnici “početka rata protiv ustaša”, bila turobno prazna.

One nedjelje, 13. svibnja 1990., u 18 sati i 45 minuta sudac Adem Fazlagić i delegat Ljubomir Bracanović donijeli su konačnu odluku da se utakmica na Maksimiru otkazuje. Dvadeset godina kasnije, u četvrtak 13. svibnja 2010., u 18 sati i 45 minuta suci su na Maksimiru i Marakani odsvirali kraj utakmica s Karlovcem i BSK-om. Tako je, kaže legenda, konačno završio davni derbi Dinamo – Crvena zvezda.

Televizijska slika s nekoć slavnih, danas praznih balkanskih Wembleya, “kombinovani prenos sa naših stadiona” na historijsku godišnjicu bolno je precizno ocrtao sav čemer prethodnih devetnaest i ove, dvadesete godine. Derbi je završio kako je i počeo, 0:0 – čeka se službena provjera je li to rezultat ili broj gledatelja – ali nogomet je, to vam je jasno, nevažan, jer nikad o nogometu zapravo i nije bila riječ.

Crvena zvezda i Dinamo, koji su svih tih dvadeset godina sami sebi tepali kao simbolima srpstva i hrvatstva, na kraju su to doista i postali: Srbija je poražena 1:3, izgubila je i utakmicu i prvenstvo i rat, Hrvatska je prvak, mada nije pobijedila, Boban je bogati bonvivan, Arkan mrtvi dendi, ali sve zajedno više nikoga istinski ne zanima, nema na Marakani i Maksimiru nikoga da tuguje ili slavi, stadioni su avetinjske betonske ruševine nalik davno propalim socijalističkim kombinatima, timovi bezglavo bauljaju u pretkolima europskih liga, a umorni i premlaćeni navijači odustali su i od nogometa i od fudbala i od kluba i od države i od sebe samih.

Sretan vam Dan sigurnosti, ljubitelji nogometa.

Globus, 25.05.2010.

Peščanik.net, 26.05.2010.

NOGOMET / FUDBAL