- Peščanik - https://pescanik.net -

Kraljevski plural

Govore Vesna Pešić i Branka Prpa.

Svetlana Lukić: Bez obzira što, po sopstvenim rečima, on i njegova vlada imaju u istoriji nezabeleženu podršku Evropske unije, međunarodnih finansijskih institucija, staračkih domova, parlamenta, tužilaštva, domaćih bogataša, fudbalskih klubova; što sva istraživanja pokazuju da mnogo građana podržava Aleksandra Vučića – on i njegova stranka su odlučili da nam prirede događanje naroda, i to 24. aprila. 24. mart je zauzet, tada je počelo bombardovanje Srbije, i simbolika ne bi bila zgodna da su se odlučili za taj dan.

Događanje naroda je bio naziv za seriju mitinga pristalica politike Slobodana Miloševića. Uvodni miting je bio u Beogradu, da bi sve kulminiralo nekoliko meseci kasnije, na Gazimestanu. Mitinzi istine, ili mitinzi solidarnosti, kako su ih još zvali, navodno su služili tome da skrenu pažnju narodu na nepodnošljiv položaj Srba u Jugoslaviji. Kraj te avanture započeo je 24. marta 1999. godine, kada su se začule prve sirene za uzbunu.

Nova verzija događanja naroda započeta je oblepljivanjem Beograda hiljadama plakata sa likom Aleksandra Vučića. Navodno, cilj je da se vođi pruži još više podrške nego što to mogu sve državne institucije, svi mediji, svi emisari Evropske unije i svi strani ambasadori. Aleksandra Vučića očigledno izbezumljuje to što se neki još uvek otimaju i ne podležu njegovoj harizmi, što postavljaju pitanja, iako je svakom dobronamernom jasno da su pitanja kao takva do daljnjeg ukinuta. Ne smeš da pitaš kako se pregovaralo o Železari, ne smeš ništa da pitaš o lex specialisu i Beogradu na void, ne smeš ništa da pitaš o helikopterskoj nesreći.

A ako se ipak usudiš da postaviš takva blasfemična pitanja, nema drugog objašnjenja nego da si patološka ličnost koja mrzi svoju zemlju i sve njene stanovnike, raduje se poplavama i ekscitirana je kada padne helikopter, i svakoga dana 20 sati intenzivno mrzi Aleksandra Vučića, a sa ono malo snage što joj preostane, u preostala 4 sata mrzi ministre ponaosob, posebno one iz njegove stranke. Tako da je predstojeće događanje naroda u stvari iznuđena samoodbrambena reakcija, kako bi se, što bi rekao Kusturica na onom mitingu posle koga je zapaljen Beograd, neprijatelji naroda prerušeni u miševe sakrili u svoje rupe.

U današnjem izdanju Peščanika slušate razgovor koji smo vodili sa istoričarkom Brankom Prpom i sociološkinjom Vesnom Pešić.

U poslednjih nekoliko meseci smo, praktično posle svake kritike, izloženi histeričnoj reakciji vlasti. Taj ton je uspostavljen u vreme poplava, a onda je samo podizan, da bismo sada u pola koraka uvek stizali do tvrdnje da se radi o pokušaju destabilizacije zemlje i rušenju vlade. Međutim, ono što je novo, čini mi se, jeste to da su se u javni govor na velika vrata vratile reči mržnja, mrzitelji…

Vesna Pešić: Hejteri.

Svetlana Lukić: Da, hejteri, to je naslov današnje kolumne glavne urednice Politike. Čime vi Vesna objašnjavate toliko pojačanu agresivnost prema političkim oponentima ili kritičarima, a kritike često dolaze i iz nezavisnih državnih institucija? Šta je uzrok tome i šta onda može biti korak dalje?

Vesna Pešić: Radi se o ljudima koji su opsednuti time da se na sve moguće načine održe na vlasti, i oni su u neprekidnoj i najborbenijoj kampanji. Svako ko pisne – ruši vlast. Na kraju krajeva, ja bih stvarno najviše volela da srušim tog Vučića. Šta je tu čudno i strašno, rušili smo i Miloševića, rušili smo i Tadića, zašto ne i Vučića. Ali to se ovde proglašava nekakvom strašnom idejom, da se ruši On. A što se on ne bi rušio? Vi ste stalno izloženi neprekidnoj kampanji, koja se s vremena na vreme i ponavlja. Evo, ponovo se priča o rekonstrukciji vlade. Negde već pred kraj prošle godine je počeo da priča o rekonstrukciji, pa neće da govori o tome, nego će u januaru. Pa onda neće u januaru nego u aprilu. Sad kaže, neće u aprilu, nego na jesen pred izbore. Čemu to uopšte služi?

Prvo, zašto nije izabrao neke bolje ministre? Ja nikad nisam videla da neko ima tako katastrofalne ministre i tako katastrofalnu vladu, gde sede bukvalno i neki fašisti, nesposobni šarlatani, koji se ne bave svojim poslom, ali je zbog toga represija ogromna, pritisak je ogroman. Znači, već samo to pojavljivanje Vučića, neprekidno, u tom Upitniku na RTS-u, na Pinku. Neki put vi niste ni svesni dokle ide ta kampanja. Evo, recimo, ja sam učestvovala na nekom protestu “Odbrani i zaštiti” koji je organizovao neki dečko koji ima 27 godina, kada su hteli da odstrane Sašu Jankovića. Organizatori su hteli da dođemo pred skupštinu, da protestujemo. A onda su oni to odložili za 14. mart. Da ste vi tog jutra gledali Pink i šta je radio onaj Vučićević, to je bila strava. To su neki izdajnici koji se tamo skupljaju. Njihov cilj je da ruše. A nas je bilo ukupno 100. Da nas nije bilo 100, da je došlo još 100, pa oni bi bukvalno dobili slom živaca.

Vlada neki jeziv pritisak, to ide od ujutru do uveče; Studio B samo to radi, Pink samo to radi. Ta presija ne prestaje i ja bih se složila sa Vučićem kad kaže da on radi od ujutru do uveče; ali ta vlada i on ne rade na nečemu što treba da rade. Ne. On radi od ujutru do uveče na sopstvenoj propagandi. To je jedan propagandizam koji nema početak, kraj i granice. Sinoć je rekao – što je vrlo karakteristično – da će SNS 24. aprila praviti miting. Kaže, prošli put kad su se pripremali da prave miting, da im je to zabranila Demokratska stranka. Pazite, Demokratska stranka im zabranila da prave miting, a onda je rekao ovako: ‘Pa ti ljudi uopšte nisu normalni. Demokratska stranka nama zabranjuje okupljanje građana. Oni se okupljaju, svi se okupljaju, samo nama ne dozvoljavaju’.

E sad, ko je, kada je na vlasti, organizovao mitinge? To ćete videti kod Hitlera. Ti mitinzi su besmisleni. Ako si ti u opoziciji, ako hoćeš kao građanin da izađeš iz nekakvih razloga i da praviš miting, ti tražiš nešto od te vlasti. A šta ima neko ko je na vlasti da traži od vlasti? Ti si na vlasti, sve možeš da radiš, niko ti ne stoji na putu. Zašto praviš miting? Ja bih, bez ikakvog ograđivanja, rekla da su to staljinistički, fašistički mitinzi. Oni će da prave miting. I šta će tu biti? Verovatno veličanje vođe. U toj propagandI postoji i jedna psihološka dimenzija. Čak se sinoć setio kako su njegovog sina Danila evidentirali za vojsku, pošto Srbi vole vojsku. Bravo. Tvoj sin će biti vojnik. On misli da se to ljudima dopada.

Naravno da obrazovaniji deo stanovništva vidi o čemu se tu radi, da im se to ne sviđa, da su prilično očajni, ne mogu to da gledaju, ali on se stvarno 24 časa bavi kampanjom za održavanje na vlasti. Mi možemo da se zapitamo šta stoji iza toga. Ali to je to, da je on u jednoj besprimernoj kampanji za koju ne znamo kako može da se završi. Priprema se taj miting, onda dolaze izbori i ja ne bih – pošto smo već imali takvo iskustvo – uopšte isključila ni fizičku agresivnost. To kod ovih ljudi ne treba isključivati.

Branka Prpa: Evo, ceo Beograd je oblepljen plakatima sa likom Aleksandra Vučića. I to na banderama gde su semafori, što je uništavanje javne imovine. A verovatno znaju, s obzirom da drže vlast u Beogradu, da za to neće biti kažnjeni. Oni oštećuju imovinu grada Beograda. Ja mislim da je to jedan ogromni strah. Što bi rekao naš narod – našla se vila gde nije bila. To je grupa diletanata koji glume znanje o državi i institucijama, glume znanje o problemima koje treba da reše. Iz tog razloga nas neprestano zasipaju rečima i objašnjenjima za koje zaista morate imati nizak stepen inteligencije da biste ih usvojili. Ta objašnjenja su apsolutno infantilna. Ona pokazuju ne samo nedostatak kompetentnosti za ono o čemu oni govore, nego vređaju inteligenciju onih koji ih slušaju.

Onda ta potreba, čime se uvek služila Radikalna stranka, Šešelj, a oni preuzeli tu vrstu političkog manifestnog ponašanja, jeste da vam neprestano mašu nekim papirima, gde oni imaju neke dokaze. Onda izvade 2-3 fotografije nečeg, i onda kažu ‘ovde je potrošeno milion evra, a pogledajte u kakvom je stanju’. Ili: ‘ovako izgleda Savamala, a oni nas optužuju da uništavamo vizuru Beograda i nešto što je kulturna baština urbanizma jednog starog grada kao što je Beograd’. A onda kaže ‘e, sad pogledajte fotografiju kako izgleda kad je raščišćeno’. Dakle, nađe neke kartonske kuće, pa onda kaže, sad smo to raščistili i sad smo mi jako napredovali. A on će otići sa Romima da se dogovori, da bratski razgovara. Dakle, taj burazerski, intimni razgovor koji on ima sa nama je petparačka priča.

Mi smo zarobljeni u jednom političkom kiču, al’ najgore vrste, tako da on ne može čak ni da postigne onu ozbiljnost na koju računa, ni dramatičnost na koju računa – prosto zato što je kič, i posle toga možete samo da se nasmejete. Dakle, čovek ima jako ozbiljnih problema, država je u vrlo teškom stanju. Građani ove zemlje su osiromašeni na način koji je nezabeležen u istoriji Srbije. Dakle, kad vi oduzimate stečena prava, vi svoju zemlju vodite najmanje jedan vek unazad. Dakle, stečena prava, kao što su penzije, kao što je pravo na obrazovanje – ta prava su već stečena. A sad su oduzeta. I vi nemate nikakvo objašenjenje za to, i mislite da ne treba da imate nikakvo objašnjenje za to, osim samohvalisanja, gde sebe nazivate najvećim modernizatorom i reformatorom u Srbiji. U poređenju sa kim? Sa kim se on to poredi, pa je on najveći?

Dakle, mi se nalazimo u strašno teškoj situaciji. Ovo nije normalno. Vi gledate i slušate čoveka koji govori nešto što može biti španska, turska, indijska serija i može vam biti smešno do izvesne granice, ali posle toga se prepadnete, jer je to sve nenormalno. Ta količina laži, ta količina pokušaja da vas ubedi da to što vidite zapravo ne vidite, mora čoveka da prepadne. I svaki put kada njega čujem, pravo da vam kažem, nije mi dobro, jer shvatam da smo u jako teškoj situaciji. To što se vodi država na ovaj način, to što je on počeo sada već da upotrebljava kraljevski plural, pa govori ‘mi’ – prvo je govorio ‘ja’, pa onda ‘mi’, ali uvek misli na sebe – građanima otvara prostor ozbiljne brige za budućnost.

Onda, pošto nije dobio tu vrstu glorije koju je očekivao, počelo je ruženje naroda. Onda taj narod ne valja. Onda taj narod su neradnici. Onda, oni koji ne rade neka otvaraju privatne firme. To kaže čovek koji nikad u životu nije radio 8 sati, čovek koji nema radni staž, baš on počinje da objašnjava svima šta je rad. Do sada se bavio propagandom Radikalne stranke, koja je bila – evo, mi ćemo da dokažemo, mi ćemo da pokažemo. To je Radovan III, ne znam više kako da atribuiram sve to. Ali u svakom slučaju, čovek bi mogao da bude i humoran, da nije situacija takva kao što jeste. Pogotovu kad je počelo sa ruženjem naroda, mi možemo ozbiljno da očekujemo da će čovek, nezadovoljan zbog načina na koji se primaju njegove izjave, i njegovi napori u javnom mnjenju, početi da primenjuje i neke mere koje neće biti demokratske prirode.

Vesna Pešić: Branka ga je dobro opisala, ali nešto što strašno dominira, to je taj personalizovan, lični odnos, tvrdnja da postoji nekakva patološka mržnja prema Vučiću: on sve dobro radi, on se žrtvuje za narod, ali postoje neki hejteri koji sve mrze, koji neprekidno zvocaju, kojima stalno nije dobro: ako kažem da ćemo da prodamo Železaru – što prodaješ? Ako kažem da nećemo da prodamo – zašto ne? Znači, to su ti neki zvocatori, neke bube, buve, koje evo na primer pitaju ko je odgovoran za pad ovog helikoptera i za pogibiju šestoro odraslih ljudi i bebe od 5 dana. To pitanje kod njega izaziva neviđenu agresiju. Kaže, vodi se hajka na Lončara i Gašića. A onda kaže ‘ne dam ih. Ja sam odgovoran. Evo, da su mene pitali da li da se spasava…’ – kao da je o tome reč – ‘da li da se spasava beba ili da se ne spasava beba, koja je još druge veroispovesti…’

Branka Prpa: To je naročito naglašeno.

Vesna Pešić: To naročito. Pazite, kome bi, sem fašističkom umu, palo na pamet da je beba od 5 dana druge veroispovesti? ‘Ne dam Lončara, ne dam Gašića. Ako je neko kriv, ja preuzimam odgovornost. Rušite mene’. Pa dobro, ako si ti za sve kriv, rušićemo tebe. Pošto si ti preuzeo na sebe, zašto onda ti za to ne odgovaraš? Drugo, ono što ih odaje i što je Corax uhvatio – da su ministri zaista hteli da se slikaju. Niko u stvari ne razume zašto je helikopter uopšte sletao na Surčin i zašto taj nikogović koji se zove Zlatibor Lončar, neki levi lekar koji je postao ministar, treba da čeka bebu? Hajde da su lekari iz onog Instituta došli po bebu sa nekim aparatima, ali šta tamo traži ministar Lončar? Je l’ se on razume u bebe, je l’ to njegova struka? Je l’ on neki pedijatar? Šta je on? Šta je on tražio tamo?

Agresivnost koja se pokazala u stvari treba da zataška da je lično on to naredio, da ovi sačekuju bebu i da prave paradu, kao od svega što prave paradu, i dan pre toga, kad je ona devojčica bila oteta, fino su napravili paradu, a sad su mislili ‘ajmo opet da izvedemo tu istu paradu’. To je taj, što kaže Branka, infantilni um. Znači, agresivnost potiče otuda što oni apsolutno sve lažu i apsolutno se prekrivaju. On je odgovoran, on je naredio. A ova dvojica ministara su morali da slušaju i da se nacrtaju na aerodromu, da bi se oko toga napravila parada. A onda novinare koji postavljaju logična pitanja, ili Dejan Ilić koji je napisao jedan veoma dobar tekst na Peščaniku, njih nazivaju hejterima, to su ti što mrze sve i svakoga.

Neki ljudi, ja ih vidim i na Tviteru, neki put hoće da kažu ‘vi ste nas toliko iznervirali i toliko ste nas ponizili, da ako nam stalno pričate da vas mrzimo, pa hajde da vam kažemo da vas stvarno već i mrzimo’. Kao što smo mrzeli i Milioševića. Mrzeli smo ga. Šta, voleli smo Miloševića? Pa nismo, mrzeli smo ga. Tako da je to jedna provokacija. Drugo, da li ste vi videli ijednog premijera, ijednog političara koji 20 puta izađe i kaže ‘ja nikad nisam ništa ukrao’. Zamislite, molim vas, da izađe Kameron u Engleskoj da kaže ‘ja ne kradem’. Pa koliko puta si nam rekao da ne kradeš? Ali, koliko ja vidim, strašno se mnogo krade. Moje objašnjenje za tu ludoriju koju gledamo, te ludačke kampanje, tog presinga, tog vređanja, ponižavanja i novinara i svih nas, i celog jadnog naroda koji će da osiromaši i propadne sa tom vlašću – ja mislim da iza toga ipak postoji nešto tvrdo. Ja mislim da je tu postojao jedan trio koji se uhvatio u neke velike mahinacije, a to su Milo Đukanović, on i ovaj šeik Muhamed. Tu postoji nekakav zaplet.

Drugo, niko nije video zašto je taj Dahlan dobio državljanstvo, sa petoro dece, ženom, prijateljima i naselio se na Dedinju, u kuću gde je živeo predsednik Tadić. Sad u njoj žive neki Palestinci, ne zna se ko su i šta su. Zašto su im dali državljanstvo, zašto po hitnom postupku? Ko su oni uopšte? Onda imate te tajnovitosti, a to se, po mom mišljenju, na najogavniji i najbanalniji način razotkrilo na uništavanju Beograda, a to je donošenje tog lex specialisa. Nema nikakve sumnje o čemu se tu radi – to da ti uzmeš od nas, da građani daju pare da se to sređuje, a da onda ti to daš nekom privatniku, šeiku, da tu gradi nekakve molove i trgovinske centre, da se on bogati. Niko ne zna šta će tu da se gradi. E sad, da li će to biti reketiranje naših tajkuna, a na to mi signalizira priprema za povratak Bogoljuba Karića, njegovo pojavljivanje na televiziji – oni u stvari pregovaraju sa njim koliko će love da im da.

Smešno je, kada se govori o neprijateljima, da se stalno ponavlja da je to Mišković. Znači, ne možeš da smisliš nikog drugog, zašto? Zato što si ti stub tih ljudi koje treba da reketiraš i od kojih treba da uzmeš pare. Ti si stub srpske oligarhije. A da ne govorimo da taj lex specialis ruši apsolutno sve zakone. Da li je naša građanska dužnost da zaštitimo Beograd, grad u kome živimo, od ovog lopovluka gde treba eksproprijacijom da se otme taj prostor i da oni to krčme i da daju nekima za privatan biznis. A taj prostor je strogo namenjen javnom interesu. I još on sinoć kaže ‘kada bude lex specialis u skupštini, ja ću lično doći’. Pa da, ti ćeš lično doći sa kamarilom, da počneš da vičeš na svakoga ko otvori usta, ti ćeš da se dereš – tako se i do sada drao u toj skupštini, i to će tako da izgleda.

Mene to podseća na nekog Kaligulu, koji vidi neke kule koje će da digne, neke spomenike sebi. Ko zna šta tu ima, jer taj pshološki elemenat je kod Vučića veoma izražen. E sad, ja mislim da je to dokaz toga da Srbijom vlada šestoro ljudi. To su: on i njegov brat, to je Mali i njegov brat, to je Nikola Petrović i onaj Goran Veselinović koji kontroliše reklame. Njih šestorica koji odlučuju o svemu. Plus službe. Je l’ ste vi primetili, kad je rekao da on ima dokaze kako Mišković plaća svaki kritički glas – na pitanje ‘pa pokažite dokaze’, on kaže ‘pa ne mogu da pokažem, zato što je to skupila Služba’. Pa šta smo mi, policijska država? Ti skupljaš to, ti si šef te službe. Znači, ta šestorica, plus ovi Arapi, i plus službe koje drži on, oni vladaju Srbijom, a ovo je sve jedna kampanja da se proguraju sledeći izbori, i da pljačkaju ovu jadnu zemlju koja će da završi verovatno u mnogo goroj bedi nego što je sad.

Svetlana Lukić: Na osnovu ove helikopterske nesreće može da se uradi čitava mala analiza raspada sistema. Dovoljno je jedno klizište pa da četvrtina Srbije bude blokirana. Koliko će nam biti potrebno helikoptera da transportujemo svakog ko se razboli? Šta da je bilo dve bebe u Novom Pazaru? U ovakvim trenucima shvatimo da nemamo ni medicinske ni vojne helikoptere za hitne evakuacije, i onda u stvari čoveka još više uhvati panika – ne više zato što ne preuzimaju odgovornost, nego zato što vidite da nema ničega, da je sve to jedan simulakrum.

Branka Prpa: Hajde da kažem da je normalno da, kada je nečiji život ugrožen, da se bira ono prometno sredstvo koje ga može najbrže dovesti do bolnice. Ali koliko ja znam, onda ti helikopteri idu u kliničke centre koji imaju heliodrome. Šta će on na Surčinu? To je zaista pitanje. Onda, kakav je to odbor za doček? To je blasfemično, znate. To čak izmiče mogućnosti da čovek komentariše, a da se sam ne oseća loše. Ti hoćeš da se slikaš dok se nečiji život spašava. I ovo što je rekla Vesna: beba druge veroispovesti. Ja još nisam u životu čula da dete od 5 dana starosti ima bilo koju veroispovest. To naglašavanje govori o jednom političkom profilu gde su te stvari zapravo prostor mržnje. Jer on hoće svoju veličinu da iskaže upravo time što on to nema, pa je detetu od 5 dana druge veroispovesti spašavan život. Pa slušajte: vi imate xy primera gde se ljudima spašava život, i u takvim slučajevima pomaže i vojska, jer ima te mogućnosti. Ali to su najnormalnije stvari. Ne možete od toga praviti predstavu. Ne može od toga da se pravi spektakl. Dakle, te stvari čovek ne koristi za političku propagandu, nesreća se ne koristi za to. Neki uspeh se koristi za to. Nešto otvoriš, neku fabriku, cestu, sečeš trake i onda koristiš to za političku propagandu. Ali da ti nesreće i takve situacije koristiš za političku propagandu, to je apsolutno nedopustivo, i zapravo govori suštinski o neempatičnosti.

Još je davno, na Nirnberškom procesu, ne znam da li tužilac ili kvaziadvokat optuženih, rekao ‘konačno sam shvatio šta je to zlo’. Ovaj ga pita ‘dobro, šta je zlo?’ On je rekao ‘nedostatak saosećanja’. E, kad ti vidiš vlast koja nema saosećanja ni prema tragičnim trenucima u životu pojedinaca, ni prema svojim građanima, na način da se ruže zato što su nezadovoljni jer su im plate svedene ispod egzistencijalnog mininuma, ili zato što nemaju posla – to ukazuje na ozbiljan nedostatak saosećanja. Takvi ljudi na vlasti su jako opasni. Sve je to bolesna predstava u kojoj čovek počinje sam sebe da štipa. To nam se isto dešavalo pod Miloševićem. Ujutru se uštineš, da vidiš da li ti egzistiraš ili ne egzistiraš, ili si došao u polje kvantne fizike, da u stvari stvarnost koju vidiš ne postoji, nego postoji zato što je ti vidiš. Dakle, došao si u metafizičke dileme oko postojanja stvarnosti koja ti se sugeriše, jer ti tu stvarnost vidiš drugačije.

Ovo su sve jako teški trenuci za ovu zemlju. Mi smo u onom Beketovom komadu: dva lika žive svako u svojoj kanti za smeće, i onda dižu poklopce i vode dijaloge. Mi razgovaramo, svak iz svoje kante za smeće, o tome šta je to što sutra možemo da očekujemo. Mi smo u apsolutnom i totalnom nihilizmu, i to je ono u čemu smo bili kad je bio Slobodan Milošević. A sad nam je Vulin poručio da svak onaj ko je bio protiv Slobodana Miloševića jeste neprijatelj Srbije. Slušajte, post festum smo saznali da smo opet neprijatelji Srbije, k’o što smo bili kada je bio Slobodan Milošević. Da, imamo protiv Slobodana Miloševića, da poručimo Vulinu ponovo. I navešćemo 101 razlog zašto imamo protiv Slobodana Miloševića. Kao i protiv njega, koji je takođe bez jednog jedinog dana radnog staža, voli čovek da docira u javnosti šta je to rad, šta je to obaveza. Svi naprave strašno ozbiljna lica, i mi gledamo loše glumce i glumatanje na razne ozbiljne teme od kojih građani imaju egzistencijalnu strepnju, i sa kojima se bude svakog jutra.

To su stvari iz kojih apsolutno ne vidim izlaz, zato što ovde nemate razumnu kategoriju za dijalog. Vi vidite jednu apsolutnu nerazumnost. Vi imate situaciju u kojoj je ukinut društveni dijalog. Ukinut je prostor javne reči. Baš me briga što ti misliš da te mi kritikujemo. Dakle, moj prostor slobode jeste prostor javne reči i društvenog dijaloga. Možda nećemo uopšte da govorimo o tebi, ali ti moraš taj prostor da otvoriš. Ne možeš da ga ograničiš. Ne možeš da ga ukineš. A on je trenutno ukinut.

Dakle, mi nemamo samo nemogućnost da kritikujemo čoveka koji je državu proglasio svojom – njegova je država, on je država – nego vi više ne možete, kao pojedinci ili kao grupe, da vodite društveni dijalog, da debatujemo kako će da žive ovi mladi ljudi sutra-prekosutra-nakosutra. Kako će da žive nerođeni? Kakva je ova zemlja postala i kakvi smo mi ljudi? Da li i nama nedostaje ta empatija ili saosećanje, koja čini razliku između dobra i zla? Ovoga puta ne možemo da govorimo samo o akterima ove vlasti, ili onome ko je personifikuje na ovaj način. Moramo da govorimo i o sebi. Znate, niko vam ne daje prostor slobode. Prostor slobode se osvaja, to je prostor koji mi moramo da osvojimo, mi moramo da preuzmemo odgovornost za sopstveni život. I mislim da više ništa od njih ne treba da očekujemo. Mi moramo ovu situaciju da alterniramo i moramo da započnemo društveni dijalog oko toga kako iz ovoga svega da se izađe.

Vesna Pešić: Vi imate jednu samovolju koja sve ruši. Mi nemamo sud ni u minimumu. Tu vlada potpuno rasulo. To je onaj štrajk advokata veoma dobro pokazao: oni su pustili da celo sudstvo ne radi 4-5 meseci zbog toga što hoće da isteraju jednu očiglednu korupciju. Onda istražuju bivši sud, ne zna se ko je sad u Kasacionom sudu, ko sad to vodi, kako se uopšte biraju te sudije. Tužilaštvo? Miljko Radisavljević? To je zaista poslednje dno dna. Vučić je njega preuzeo od Borisa Tadića, zato što ima toliko putera na glavi da on bukvalno radi na dugme. Znači, te institucije su potpuno propale. I naravno da je propala i ta vojska, i ta policija. Znači, vlade nema, parlament je uništen, i sad imamo samo tu manipulaciju i tu samovolju. Postavlja se pitanje: šta kad naiđete na takav sistem? Kako se iz toga izlazi i zašto nam je problem da iz toga izađemo?

Znate, mi ipak imamo iskustvo i sa nekim ranijim režimima, pa je tu bilo prilično otpora. Ali mi sad nemamo odgovor na ovo: odakle se pokreće i kako se iz toga izlazi. Pravo da vam kažem, mene to pitanje sada najviše opseda zato što ne mogu da nađem odgovor. Nekako mi se čini da svako brine samo svoju brigu, i da uopšte nema onoga što se u teoriji zove socijalni kapital. Meni je, na kraju krajeva, dobro, ja bih mogla da spustim roletne i da samo gledam tenis. Tako da mi ne možemo da pronađemo vezu između ljudi. Ta se veza raskinula. Gledam Demokratsku stranku: ona više ne može ni da svake nedelje ima predsedništvo, znači da se sastanu svake nedelje.

A istovremeno na društvenim mrežama, tu postoji još jedan iscrpljivač te mobilizacije i energije, zato što vi imate niz tih anonimnih ljudi. On se lepo na Tviteru iživi, legne da spava, popije čašicu rakije i gotovo. On misli da je nešto uradio – ali to je virtuelno. To ne postoji, to postoji samo na društvenim mrežama. Nama je potrebno da dođe do nekakve mobilizacije ljudi, da hoće da se druže, da se povežu i da krenu u neke ozbiljne akcije. Za mene je glavni test: hoćemo li uspeti da se odbranimo od tog lex specialisa i tog Beograda na vodi, ili nećemo. Na tome se sve prelama. I to nije čak čista politika, da kažeš neka stranka, neka vlada u senci, to je pitanje grada koji građani imaju prava da odbrane. I ako tu ništa ne uradimo – pa onda može da seče i glave na Terazijama.

Branka Prpa: Pre neki dan je bila godišnjica ubistva Zorana Đinđića. Koliko god smo se mi slagali sa njim, ne slagali, debatovali, svađali se – to će Vesna da potvrdi – nekako smo sa tim 5. oktobrom, i onim svim što je inkarnirala nova vlada Srbije, mi kao društvo ušli u nekakav risorgimento. Mi smo, dakle, poverovali da imamo šansu da kreiramo jednu drugačiju budućnost. Velika energija je stajala iza tog preporoda. Bili smo goli i bosi. Ta količina propasti je bila zastrašujuća. Ali ta energija s kojom smo pojedinačno i kolektivno krenuli u tu obnovu, verujući da smo sad izašli iz te tamne rupe, i da postoji mogućnost, koliko god to bilo teško, da promenimo svoj život i definišemo drugačiji sudbinski put – je naglo prekinuta. I to kako? Na najbrutalniji mogući način. Tog trenutka je zapravo i ubijeno to osećanje da možemo da promenimo taj sudbinski put. Bilo je strašno puno zla, krvi, zločina u deceniji pre toga, da bi se jedan pokušaj da se iz toga izađe završio na jednako krvav način. To je po mom mišljenju vrlo dramatično gurnulo celo društvo u jedno stanje skepse, koja je proizvela onda i tu vrstu statičnosti.

A i kako su se počele smenjivati političke elite oličene u vladama od Koštunice i koalicionim vladama od Koštunice, pa onda do demokrata, koji su odjedanput imali sporazum o pomirenju sa SPS-om.

Vesna Pešić: Pomirio se i sa SNS-om.

Branka Prpa: Nije se on sa njima pomirio, nego je on stvorio SNS. Dakle, vi onda imate kompletnu izdaju. Izdalo se sve ono za šta su se ljudi borili, i za šta su pojedinci izgubili život, verujte, verujući da se bore za tu vrstu promene. Dakle, to je bila apsolutna izdaja naroda. To je najgore renegatstvo u srpskoj istoriji. Goreg renegatstva od toga nema. Ta izdaja sopstvenih građana, ta vrsta gubitka vere u politiku i političare, je suštinski ubila svaku vrstu društvenog i političkog delovanja.

Vesna Pešić: I kohezije.

Branka Prpa: I kohezije društvene. Jer, ne samo što nema empatije, nego, ljudi – mi smo neprestano u krvi i zločinu. Pritom su sve to granične ljudske situacije. Nije to, što bi rekla Vesna, Sarkozi, pa eno ga, šeta sa onim potpeticama i mladom ženom, pa ćeš ti sad da se zezaš na taj račun. Ne, ti ovde imaš propast velikih razmera i izdaju svog naroda. To je, dakle, nešto što je politiku učinilo nepoćudnom delatnošću u društvu. Sada trenutno svi čekaju da se artikuliše nešto drugo. A šta je to drugo? I ko je taj koji treba to drugo da artikuliše? I tu, bojim se, da mladi ljudi zaista ne mogu da očekuju da drugi to urade za njih. Mi nikog nismo pitali kad smo radili što smo radili, a nije bilo lako našim majkama ni očevima sa nama, verujte. I nije bilo jednostavno to što smo radili, i bili smo na samoj ivici, ali smo mi, kao mladi ljudi, poduzeli nešto, pobunili smo se. Nešto smo napravili. I to je generacija koja jeste nešto napravila. Pa sad moraju oni to isto da urade. Ne može se ta vrsta angažmana iscrpljivati u društvenim mrežama. To je dobro, prosto se um univerzalizuje; najedanput čovek, preko tih mreža, shvata da nije usamljen u tom svom mišljenju, što ga hrabri i stimuliše da nešto problematizuje na pravi način. Ali što kaže Vesna, to je virtuelni prostor.

Da bi ti menjao nešto što je stvarnost, ti moraš izaći u stvarni prostor. Ali to je borba za jednu drugu budućnost. Ona mora da se isproblematizuje na pravi način, da se zna, na nivou obrazovanja, da smo potpisnici konvencije sa Savetom Evrope – da je vidik kulturna baština. Dakle, vidik Beograda, vizura Beograda, ima status kulturne baštine. To mora da se zna. Sa ovakvim stvarima se bori sa znanjem. Mi moramo dovesti u pitanje oblik vladavine koja počiva na neznanju.

Vesna Pešić: Nesporno je to što je rekla Branka, da postoji jedno strahovito razočarenje. Pogotovu zato što mi svi znamo da je od početka višestranačja Demokratska stranka pokupila ono što je bilo obrazovanije. Ja mislim da je tu nastao taj kuršlus, zato što baš to što najbolje imamo – to nas je izneverilo. Ja se slažem da postoji izdaja – možda Demokratska stranka toga nije svesna, ona se stalno izvinjava za greške, ali tu nije reč o greškama, koje je nesporno pravila. Tu je reč o nečem dubinskom. Znači, ono što smo očekivali da će se desiti kada dođe Demokratska stranka se nije desilo, i onda smo praktično ostali bez ičega. To je verovatno taj slom o kome pričamo. Mi ne možemo da smenimo ovu vlast sa Peščanikom. Mi moramo…

Branka Prpa: Kroz partijsku infrastrukturu, to i ja kažem.

Vesna Pešić: Kroz partijsku infrastrukturu, da. Nema nam druge. Mi ne možemo drugačije pobediti ovu vlast, ne možemo je smeniti ako se ne napravi neki politički instrument. Bez toga nema ništa. Tako da je sada vrlo teško da se obnovi politički pluralizam. Bez toga, ova će manipulacija ići dalje, i može da se desi da se to uruši samo od sebe, a ko zna šta se dešava kad se nešto samo od sebe urušava, a nema nekakvih snaga koje imaju neki plan.

Branka Prpa: Ne bih ja baš tako učinila lakom i jednostavnom vladavinu onih koji smatraju da ne može da se skupi više od sto ljudi protiv. Ljudska društva su zapravo deo prirode. Ona počinju da se u jednom trenutku ponašaju na način koji niste predvideli. I kad krene neki talas da raste, vi ne možete da otkrijete kako je taj vodostaj najedanput počeo da raste. Da li je to svest ljudi postala fokusiranija, ili šta se to zapravo desilo, kad najedanput to počne da raste, dok se ne prelije.

Ne može biti prihvatljiv oblik demokratije da imamo diktaturu parlamenta. Jedan od ključnih elemenata demokratije nije pravo većine, nego pravo manjine. Na tome se svaka demokratija pokazuje u kušnji. Sve su to fundamentalne stvari koje moraju da se rasprave. Koja je to država koju mi imamo? Kakva je to demokratija koju mi imamo? To je sve ono što mislim da je važno da se raspravi i da se iz izađe iz ove samookrivljujuće pasivnosti. Jer mi svi to osećamo kao greh, meni je to grešno; ja tako sadim cveće, pa kažem ‘bože, u šta sam se to pretvorila?’ Iz te pasivnosti smo svi otišli u neki čudni eskapizam, jer nam je to gadno, prosto realnost je tako gadljiva da onda utekneš od nje, jer to u tim količinama, toliko dugo – postaje nepodnošljivo.

Ali dobro, mi smo ostarili u takvoj stvarnosti. Ali mladi ljudi sebi ne smeju da dozvole da u toj stvarnosti obitavaju u budućnosti. Moraju nešto da poduzmu. Slušajte, u vreme Josipa Broza, u vreme onog političkog monizma najgore vrste, ste imali Studentski kulturni centar i Dom omladine. Oni su znali da mora postojati jedan prostor, koji je prostor javnosti, koja je bila naravno opoziciona. Ali nisu dirali to, jer taj ekspres lonac mora imati neku rupicu gde će ta para da izađe. To, ako se bavite politikom, morate da znate. Dakle, morate da ostavite prostor gde će se debatovati. To je nešto što prosto mora da se omogući, inače se ne zna u šta se sve ovo može pretvoriti, i kakav epilog može da bude svega ovoga.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Slušali ste istoričarku Branku Prpu i sociološkinju Vesnu Pešić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 25.03.2015.

HELIKOPTER