Iguman manastira Ćirilovac kod Kolašina Joil Bulatović sablaznio je javnost u regionu kada je prije neki dan savjetovao porodicu preminule osobe u Srbiji da nikako ne donira srce oboljeloj pacijentkinji, majci troje djece.
U Kliničkom centru Srbije su se, spletom okolnosti, prošle nedjelje pojavila dva kadaverična donora srca, a primaoci organa su odmah o tome obaviješteni. Srce prvog od njih spasilo je život jednom četrdesetogodišnjaku iz Bačke Palanke, a drugo srce – zbog izričitog protivljenja oca Joila – nikada nije stiglo do pacijentkinje koja ga je čekala, jer je porodica preminulog muškarca, odlučila da prvo konsultuje duhovnika SPC. Nakon hipnotišućeg savjeta sveštenika, porodica je ljekarima saopštila – da ipak ne pristaju na doniranje organa.
– Čovjek je odmah poslije Boga, a oni se igraju sa tim. Stave ti srce, ti si kršten, miropomazan i pričešćen, a oni stave srce nekog jeretika i unište te, stručno je objasnio motive zabrane otac Joil.
Nakon žestoke reakcije javnosti, brzo su krenula prigodna objašnjenja vjerskih analitičara: te nije to stav čitave SPC; pa tvrdnje da je otac Joil, samostalno, odstupio od dogme, navođen je i podatak da je svojevremeno episkop SPC Lavrentije zavještao organe…
Centrala Srpske pravoslavne crkve se nije oglašavala u slučaju Joila. Valjda su mudro zaključili da će povika trajati, kao svako čudo, tri dana, te da je za crkvu najbezbolnije ako se postupak igumana manastrira Ćirilovac bude tumačio kao izolovani čin vjerskog fundamentalizma.
Samo, neće biti to tek incidentno ponašanje jednog sveštenika SPC. Dvije vaspitno-obrazovne knjige – „Šta treba da zna svaka pravoslavna devojčica“ i „Šta treba da zna svaki pravoslavni dečak“ – koje je još 2000. godine izdala Cetinjsko-primorska mitropolija, a blagosiljao mitropolit Amfilofije Radović otkrivaju da je fundamentalizam odavno ugrađen u sistem vrijednosti koje propagiraju sveštenici Srpske pravoslavne crkve.
Što treba da zna pravoslavna djevojčica
Što to, dakle, savjetuje mitropolit Amfilofije, recenzent pomenutih knjiga?
Bogme, mnogo toga, ali idemo redom: prvo tehnologija, specijalni odsjek za djevojčice.
„Nedavno sam u jednom časopisu pročitala da 80 odsto devojaka, čiji je posao vezan za rad na kompjuteru, kasnije ne mogu da rode dete.
– Kako to 80 odsto?
– Pa, osam djevojaka od deset. Samo je kod dveju od njih deset sve u redu. A ostale, ili ne mogu da postanu mame, ili rađaju bolesnu decu. A buduće mame, koje već nose dete u stomaku, uopšte ne bi smele da rade za kompjuterom – to je već opasno. Eto, Milice, zbog čega me brine to što vam uvode kurs za rad na kompjuteru.“
Citirani dijalog majke i kćerke samo je djelić dugog razgovora pretočenog u knjigu „Šta svaka pravoslavna devojčica treba da zna“. U kojoj, kao što se da primijetiti, za ulogu kompjutera – nema dobre riječi. Pogotovu ako su za kompjuterom ženska đeca.
Samo, nije sav problem u kompjuterima. Ima i većih zala, recimo – televizija. To je tek, kako tvrdi pisac knjige, ruski sveštenik Aleksij Gračev – đavolja rabota. I opisuje u knjizi jedan zanimljiv događaj.
Malena Milica, junakinja knjige, doživjela je u ranom djetinjstvu tešku traumu kada ju je nepažljiva baka tokom dugog toplog ljeta pustila da do mile volje gleda televiziju. Prvo je, svjedočiće kasnije njena majka, djevojčica izgubila san. Onda je počela, nekako bezrazložno, da se plaši, ni na nošu nije htjela, jer su joj se stalno dešavala nekakva priviđenja, valjda su se vraćale užasne slike sa malog ekrana. Potom su stvari krenule, baš po Marfijevom zakonu, sa lošeg na gore: počela je da muca, da nerazgovjetno priča, da joj podrhtava oko… Ukratko: bila je u stanju nervnog rastrojstva, djelovalo je kao da joj nema spasa, a niko, u tom sudbonosnom času, nije naslućivao uzrok poremećaja.
Sve dok nijesu došli do obližnje crkve i tamošnjeg sveštenika, koji je krenuo u dijagnostifikovanje problema, metodom selektivne dedukcije.
– Da li zakrštavate krevetac? Da li blagosiljate devojčicu znakom krsta pred spavanje?
– Da, da!
– A gleda li televiziju?
– Gleda!
– E, onda je sve jasno. Tako malo dete treba držati dalje od televizora…
Nesrećnoj Milici je odmah određena terapija: da što pre otputuje na selo, da dete bude u prirodi, bliže travi, cveću, pticama i pčelama. Uz ljekoviti dodatak: kandilo ispred ikone velikomučenika Georgija obavezno pored uzglavlja, da devojčica zna ko je čuva i štiti…
Kompjuteri i televizija su samo djelić iskušenja koja čekaju djevojčice u odrastanju. Problem su i navike, one uvezene sa Zapada. Zato pravoslavnim djevojčicama treba, na vrijeme, objasniti skrivenu opasnost koja vreba ukoliko se počnu šminkati.
Tako se i Milica, inače dobro dijete, jednom otrgla kontroli, povodeći se za svojim drugaricama iz škole koje su počele da se šminkaju, iz dana u dan. Neka Kaća, najbolja drugarica, karminisala je usne, ali i lakirala nokte, uvijala kosu… I Milica je bila zakoračila u tamu, ali je neznavenu djevojčicu sa puta bez povratka odvratila brižna majka, anonimni heroj knjige „Šta treba da zna svaka pravoslavna devojčica“.
– U prošlosti su se šminkale samo bludnice – žene sramnog vladanja, koje su od obmanjivanja muškaraca napravile profesiju. Zar mlada devojka, devojčica treba da sledi njihov primer? Naš otac kaže da je ulepšavanje pomoću šminke jedan vid hule na Boga – objasni brižna majka, kada je sa Milicom ostala nasamo. I nije majka propustila priliku da zada konačni obrazovni udarac:
– Kao prvo, šminka je laž. Recimo tvoje su usne bledoružičaste, ali ti ih okolini prikazuješ kao jarko crvene, boje jagode. Kosa ti je ravna, prava, sjajna – što je takođe lepo – a ti bi da budeš kovrdžava, pa uzimaš kolmajnz ili papilotne, ili stavljaš mini-val kod frizera… Sve je to laž. A znaš ko je otac laži? Đavo! I tako, dakle, ispada da devojčice koje se šminkaju, ne znajući to ni same, služe đavolu.
I Bog stvori ženu, ispod muškarca
Nije štivo koje je izdala Svetigora samo praktično SPC upustvo za obrazovanje djece: u dvije knjižice se obrazlaže i koncept bitisanja pravoslavne porodice, koju nazivaju „malom crkvom“, ali se govori i o opštedruštvenom značaju porodice, kao ćelije društva. U porodici, kao i u crkvi, kako reče autor Gračev, mora da vlada hijerarhija. I da se znaju odnosi nadređenosti i podređenosti.
E tu, laički gledano, ženi sljeduje – tek treće mjesto. Otac se pokorava Bogu, majka ocu, deca ocu i majki, besjedi sveštenik Gračov, a blagosilja mitropolit Amfilohije. I onda se, kroz riječi pametne majke, razobliči suštinska razlika između muškaraca i žena.
– Nemaš razloga da zavidiš muškarcima, koji su zaista, više od žena sposobni za umni, stvaralački rad. Može biti da Gospod na taj način čuva ženu od mnogih iskušenja i sablazni. Čuva je zbog toga što je njen glavni zadatak na zemlji odveć dragocen, a to je rađanje i vaspitavanje dece, objasni majka kćeri Milici koja se, onako mlada i još neznavena, upustila u sanjarenje da će jednog dana biti umjetnica, ne shvatajući da je za ženu veoma bitno i korisno da – odmara mozak.
– Ako otac i majka rade od jutra do mraka i vraćaju se kući tek predveče, oboje umorni, život u takvoj porodici će biti tako tužan. Ako mora da radi, za ženu je bolje da se bavi nekom drugom vrstom posla. Recimo, mnogo je bolje za ženu da bude švalja, i nekako, progledaće Gospod kroz prste, ali – pjesnikinja? Kome je lakše da razmišlja o Bogu: švalji ili pjesnikinji? Posljednjoj su um i srce sve vreme zauzeti sastavljanjem stihova – objasni majka uznesenoj djevojčici.
Biti švalja i radnica, a ne zanesena pjesnikinja – tačno kako treba. Što ćeš više od jednog ženskog božjeg raba?
Dječaci iz ulice SPC – ništa prije braka
Ako ste mislili da su sva iskušenja na djevojčicama-ženama, da je muškarcima lako ili lakše jer, eto, Gospod ih je stvorio sposobnijima od žena za umni rad – prevarili ste se. Zbog toga valja čitati i „Šta treba da zna svaki pravoslavni dečak“. Tu su iskušenija druge vrste, ali ih poprilično.
Istina, i priča o muškom vaspitanju počinje kao ona o ženskom: roditelji strpljivo i takozvanom „okolišnom saznajnom metodom, objašnjavaju djeci kako smo došli na ovaj svijet, nakon što je Gospod onako srdito istjerao Adama i Evu iz Raja. Autor guli na nekih sedamdesetak strana sve one idilične pripremne razgovore; roditelji se uče da počnu priču od „tučka i sjemena“, preko „ikre i riblje mlađi“, „jaja u ptica“ do „jajašca koje je, mikroskopski malo, u utrobi mame“…
No, priča za vaspitavanje pubertetlija, muškijeh, ima zaplet, na petom vaspitnom razgovoru oca (neimenovan, kao i majka u prvoj knjizi) i sina Lazara. Problem je u pubertetskim primislima na, da prostite, seks, na ona izazovna tjelesna zadovoljstva.
U stvari, ispostaviće se u knjizi o odrastanju Lazara da je ovo sa seksom zakuvala mala Nađa, trogodišnja sestrica Lazara, mladog junaka knjige. Elem, jedne hladne zime ljubopitljiva Nađa je na pragu kuće ugledala šarenu sliku gole žene koju je Lazar naivno pokušao da nekako prokrijumčari do svojih odaja. No, kako je bila zima, a momak nosio rukavice, čim je ušao u toplu kuću, dok je skidao lijevu rukavicu (valjda je dječak ljevak) Lazar je nespretno ispustio spornu sliku, koju mu je, kako je priznao, uručio neki pogani drugar.
Da je otac, glava kuće, bio pravoslavno nevaspitan, sve bi se možda završilo na jednoj usputnoj šljagi. No, obrazovan u duhu crkve, otac je shvatio da mora svom nasljedniku da pojasni sve moguće društveno štetne posljedice razmišljanja o seksu. A one, posljedice, mogu biti dramatične – po državu, ukoliko Lazar – od malena viđen kao budući oficir – zabludni u ovozemaljskim, tjelesnim užicima. Jer, što bilo da je, ne-pomenulo-se, vojvoda Sinđelić u mladosti imao takve grešne seksualne misli, da li bi uopšte postao istorijska ličnost? Zato je otac morao da edukativno djeluje.
– Vidiš sine, gledaš to i u glavu ti dolaze razne misli. Gledaš te detalje i zamišljaš budući brod, a ujedno se setiš toga kako je Stevan Sinđelić branio Otadžbinu na Čegru ili još nečega drugog… Stvar je u tome da neke stvari mogu da nas navedu na loše i grešne misli. Na primer, ova sličica. Od nje mogu da nastanu loše misli koje ti ne bi ni meni ni mami priznao. Naravno da sama po sebi ta sličica nije kriva: nečiste misli nam uliva neprijatelj našega spasenja, đavo, objasni brižni otac i spali sliku, uz važan savjet: Ako slučajno naš pogled padne na obnaženo telo, koje nije prekriveno odećom, treba ga što pre skrenuti i pomoliti se Bogu da nas on sačuva od bestidnih i nečistih misli…
– A šta ćemo reći mami, upita Lazar brižno.
– Objašnjavanje sa mamom ja preuzimam na sebe. A ti razmisli i pripremi se za ispovest – reče tata, pomilova Lazara po glavi i izađe iz sobe.
Satanski rok
U porodičnoj sobi, u roditeljskom domu momcima je ipak sve lakše. Prava iskušenja za mladiće – i to ona velika iskušenja direktno sa Zapada – vrebaju kada se izađe na ulicu. Ili, ne-dao-ti-Bog, ako se sluša rok muzika.
– Njeni ritmovi pobuđuju u čoveku mračno, zlo i grešno načelo, oživljavaju strasti kojima obično, u budnom stanju, ne dajemo zamaha… U mnoge snimke rok-grupa su unesene „poruke namenjene podsvesti“, strašni bogohulni pozivi i magijske formule. One su šifrirane; njih je moguće otkriti samo pri preslušavanju snimka unazad i to drugom brzinom. Na primer, pevač uz pulsirajući ritam udaraljki i bas gitare peva nešto veoma naivno po sadržaju: „Pada sneg, a ja tako volim kišu“ i tako dalje. Ali, kada se preslušava snimak „unazad“ odjednom se čuje nešto strašno: poziv na blud, na ubistvo ili samoubistvo, bogohulnost, hvaljenje satane…“, objašnjava obrazovani Lazar svom mlađem, devetogodišnjem bratu, Savi.
I, da se razumijemo, nije ta pošast roka tek tako došla u ove krajeve. „Kod nas, u Srbiju, ona je došla sa Zapada, kao neki vid agresije, ali ne vojne i krvave, već duhovne. Ona je uperena protiv omladine i dece, koja nemaju moralni orijentir u životu. A orijentir, kao što znaš, pruža samo naša Crkva“. veli Lazar.
U to uskoči otac, da upozori sina na još jednu pošast sa Zapada – crtaće i akcione, holivudske filmove: „Strogo sam ti zabranio da gledaš američke ’crtane’ i akcione filmove: pre svega zato što deluju na današnje dečake kao droga… Veoma brzo se stvara zavisnost od televizije, navikavaju se na nju, isto kao na vino. Slažeš se?“
Lazar klimnu glavom. Shvatio je.
Kosovski boj kao nadahnuće
Naravno, priča o muškom vaspitanju, poput one ženske verzije, ima idiličan kraj. Junak priče, mladić Lazar, izrastao je – pripovjeda narator – u mudrog, sposobnog i otadžbini odanog momka, koji se nije dao smesti porocima.
– Njegova ljubav prema prema vojsci i oružju donela mu je znanja o kojima njegovi vršnjaci nisu imali pojma. Pa, da li bi baš svako od odraslih mogao da odgovori šta su to ’karteč’, ’baraž’, ’snajper’? Ili, po čemu se razlikuje pištolj od revolvera, ili ’Mig 29’ od ’Miraža’? Naš junak je o tome mogao da priča satima. Otkud jednom gradskom dečaku takva ljubav – pitaju se autor i koautori knjige. I odmah odgonetaju:
– Možda je za to „kriva“ reprodukcija slike „Kosovski boj“, koja je visila u velikoj sobi i od koje Lazar, još dok je bio beba, nije mogao da odvoji oči? Ili je nasledio od oca, koji je takođe celog života voleo sve što ima veze sa vojskama i oružjima? Ili je stvar u tome što je Lazarev nebeski pokrovitelj – Sveti knez i Velikomučenik Lazar Kosovski, pokrovitelj srbske vojske?
E, sad, otkud kod ruskog autora mit o Kosovskom boju i da li ta mantra o pravilnom odrastanju važi i za ostale pravoslavne nacije? Ostala je nepoznanica. Kao što je teško odgonetnuti kako je vispreni Lazar naučio da, samo na osnovu gledanja slike Kosovskog boja, razlikuje ruski „mig 29“ od francuskog „miraža“?
No, dobro, ovo su cjepidlačenja banalnog laika, matična ideja ove dvije knjige kristalno je jasna: samo djeca obučavana po ovim preciznim pravoslavnim receptima postaju dobri ljudi. Za one ostale nema mnogo nade.
Kontinuitet zaglupljivanja
I možda je sada jasnija ona Joileva zabrana sa početka priče. Što bi se jereticima, onima drugačijima, ustupali organi?
U stvari ova opisana dva „remek djela“ pravoslavnog vaspitanja za roditelje-početnike, okrivaju da u ponašanju sveštenika iz Ćirilovca ima zakonomjernosti. Jer, prizemne zilotske priče oca Joila nijesu tek incidentna pojava u krilu SPC, kao što nije izolovan slučaj organizovanje Svetolazarevački kampa zilota u Kučajskim planinama istočne Srbije, niti je slučajnost ono sadističko odvikavanja od droge lopatom po bubrezima u Crnoj Reci…
Sve je to dio misije specijalnog obrazovanja SPC, koje svoje vjernike želi da drži u pokornosti – povratkom na ideje iz srednjeg vijeka, gdje nema mjesta za kompjutere, muziku, televiziju, filmove. Gdje samo postoji jedna crkva. Naravno, Srpska pravoslavna crkva.
U knjižarama i duhovnim centrima SPC u Podgorici pokupovani su primjerci knjiga „Šta treba da zna svaka pravoslavna devojčica“ i „Šta treba da zna svaki pravoslavni dečak“. Ipak, ima nade kažu iz SPC. “Na jesen će stići naša nova izdanja”, rekoše prodavci u knjižari u Njegoševoj ulici i onoj ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja.
A kakvi će biti novi naraštaji odgajani po ovim opisanim uzorima iz srednjeg vijeka? To ćemo uskoro osjetiti – na vlastitoj koži.
Analitika, 14.08.2014.
Peščanik.net, 16.08.2014.