- Peščanik - https://pescanik.net -

Kratko podšišani fašizam

Foto: Günther Eichhorn

Mađarska još uvek nosi etiketu „najsrećnijeg siromaha“ istočnog bloka, mada se radost davno istopila. Mađarska je danas problematično dete Evrope. Viktor Orban i njegova partija Fides (Savez mladih demokrata) na parlamentarnim izborima 25. aprila 2010. osvojili su 68% glasova: ubedljiva pobeda koja je ovoj nacional-konzervativnoj autoritarnoj partiji dala neslućenu moć. Zahvaljujući dvotrećinskoj većini, Fides je u poziciji da samo od njega zavisi donošenje zakona, što smo videli na primeru zakona o medijima kojim je sloboda medija značajno ograničena i koji je naišao na talas neodobravanja širom Evrope. Od januara 2012. na snazi je novi ustav, pod imenom „Nacionalna veroispovest“, koji počinje rečima: „Bože blagoslovi Mađarsku“. Upada u oči da je reč „republika“ nestala iz imena ustava. Njime su u velikoj meri ograničene i nadležnosti ustavnog suda i narušena nezavisnost pravosuđa.

Međutim, fokusiranjem isključivo na Orbana i Fides lako se previđa da se u proleće 2010. dogodio još jedan politički zemljotres – fašistički Jobik (Pokret za bolju Mađarsku) osvojio je 12% glasova i time postao treća snaga u mađarskom parlamentu i ubedljivo najglasnija. „Svojim rasističkim parolama i provokacijama radikalni desničari imaju sve veći uticaj na političke debate“, objašnjava Gabor Ivanyi. Ovaj metodistički sveštenik je priznata moralna figura u Mađarskoj. Deluje zabrinuto dok uz čaj i pecivo sedi u holu svoje crkve na obodu Budimpešte: „Jobik nesmetano promoviše svoju fašističku politiku. Najgore je to što Fides ne čini ništa da bi to sprečio. U najboljem slučaju samo ćute.“

Pre deset godina Jobik je bio radikalno-nacionalni studentski pokret, čiji su članovi poticali iz tvrdog antikomunističkog i konzervativno-hrišćanskog jezgra. Danas je iz njega proizašla dobro povezana i na svim nivoima funkcionalna politička organizacija, sa kancelarijama i sekcijama širom zemlje. Jobik je postao politička sila.

„Uspon Jobika nije bio slučajnost“, kaže nemačko-mađarska kulturološkinja Magdalena Marsovszky. „Kada je u jesen 2003. studentski pokret postao fašistička partija, njeno rođenje pomogao je sam Viktor Orban“. Posle ubedljivog poraza desničarsko-nacionalističkih snaga na parlamentarnim izborima 2002, sadašnji premijer formirao je građanski korpus, vanparlamentarni pokret sa samo jednim ciljem – rušenjem izabrane levo-liberalne vlade. Orban je tada doveo mladog talentovanog političara iz nacionalno-radikalnog tabora, Gabora Vonu. Godinu dana kasnije Vona napušta građanski korpus i osniva partiju Jobik, jer mu je građanski korpus bio nedovoljno radikalan. Danas je Vona 34-vorogodišnjak i još uvek predsednik svoje partije.

„Međusobna isprepletanost Jobika i Fidesa manifestuje se pre svega na ideološkom planu“, kaže Marsovszky, „Obe partije posežu za nacionalnim predanjem u čijem centru je „mađarstvo“, konstrukcija o zajednici povezanoj istim kulturnim i krvnim poreklom“. Pri tome je istorijska osnova tog zajedništva takozvana Velika Mađarska, tj. oni delovi Austrougarske koji su do 1918. bili pod ugarskom upravom. Posle Prvog svetskog rata, Ugarska se našla na poraženoj strani i izgubila dve trećine svoje teritorije. Tri miliona Mađara odjednom se našlo van novih državnih granica, što je 1920. konačno zapečatio Trianonski sporazum. „Podela Ugarske posle Prvog svetskog rata ostala je do danas velika nacionalna trauma.“

Koliko je doboka ova trauma, shvatio sam kada sam se u jednom od mnogih popularnih barova u Budimpešti sreo sa svojim drugarima. Liberalna i prema vladi kritički nastrojena nastavnica jezika, sa suzama u očima mi je rekla kako je Slovačka vlada donela odluku da deca mađarske manjine mogu da slušaju časove samo na slovačkom.

„Tradicija etnički definisane nacionalne kulture preživela je realni socijalizam. Nacionalno predanje duboko je ukorenjeno u mađarskom društvu“, nastavlja Marsovszky. To pokazuje i razvoj događaja posle pada komunizma. „Nije došlo do otvaranja ka pluralnom društvu. Može se pre govoriti o nacionalno-etničkom zatvaranju.“

Ovo zatvaranje u Mađarskoj predvode mladi. Fašistički Jobik je daleko više od utočišta za frustrirane birače i gubitnike tranzicije. Prema jednoj zvaničnoj studiji, tipični Jobikov birač je muškarac ispod 35 godina starosti, često zaposlen, sa srednjoškolskom ili fakultetskom diplomom. Partija na univerzitetima, odakle i vodi poreklo, uživa veliku popularnost. „Jobikov uspeh među mladim biračima pripisuje se često njegovoj sveprisutnosti na internetu ili festivalima i koncertima koje partija često organizuje. Međutim, iako to igra značajnu ulogu, smatram da je daleko važnija činjenica to što je kod mladih nacionalna tradicija veoma izražena i smatra se nečim vrlo privlačnim.“

Proboj se dogodio tri godine po osnivanju partije, u jesen 2006, kada su mediji objavili tonski zapis govora tadašnjeg premijera Ferenc Gyurcsany, koji je, kada su ga njegovi istomišljenici na zatvorenom sastanku pitali o zaduženosti države, rekao: „Potpuno je jasno da ono što govorimo nije istina“. Ovaj snimak je diskreditovan kao zlonamerno izmontiran. Njegovo objavljivanje je izazvalo nasilne ulične proteste, na kojima je Jobik odigrao ulogu glasnogovornika protesta. U isto vreme na severoistoku Mađarske jednog učitelja doslovno je linčovala rulja nakon što je kolima udario romsku devojčicu. Jobik je odmah progovorio o „ciganskom kriminalu“, pojmu koji implicira da su Romi zbog svog porekla i kulture skloni kriminalnom ponašanju. „Takvo etničko pripisivanje kriminalnih sklonosti karakteristično je za narodnjačku ideologiju koja se oslanja na izopštavanje i stvaranje neprijatelja od drugih“, nastavlja Magdalena Marsovszky.

Anticiganizam, rasistička mržnja prema Romima, jeste ono čemu Jobik duguje svoju popularnost i to pre svega u ruralnim oblastima zemlje. „Jobikova antiromska politika je uspešna zato što u društvu postoji plodno tle za takve stavove“. Antiromstvo u Mađarskoj vam pruža osećaj superiornosti u odnosu na Rome. Animozitet prema Romima nije nova pojava. Postoje studije sociološkinje, Brigitte Mihok, iz sedamdesetih godina prošlog veka, prema kojima 75% mađarskog stanovništva ima nešto protiv Roma.

I Fidesu je dobro poznata činjenica da je antiromstvo nešto sasvim uobičajeno u svim slojevima društva, tako da puštaju Jobik da radi šta mu se prhote. Ili se pak i oni sami pridružuju. Početkom ove godine, kolumnista i jedan od članova osnivača Fidesa, Zsolt Bayer, u desno-kozervativnom, vladi bliskom dnevnom listu Magyar Hirlap napisao je: „Ovi cigani su životinje i ponašaju se tako… Ne treba da postoje, životinje. Nigde. To moramo da rešimo – i to odmah, svim raspoloživim sredstvima!“ Bajer za ovo naravno nije snosio nikakve posledice.

Dosadašnji vrhunac Jobikove antiromske politike zbio se leta 2007. osnivanjem paravojne građanske odbrane – Mađarske garde, čije se crne uniforme neprikriveni omaž nacistima. U međuvremenu, Garda je zabranjena. Uprkos tome, niko nije sprečio marš njenih pristalica prošle godine kroz Budimpeštu. Antiromstvo je u Gardi i njenim redovnim marševima kroz sela u Mađarskoj našlo svoj nasilan izraz.

Kulminacija ovakvog razvoja događaja bila je serija ubistava Roma tokom 2008. i 2009. Četiri muškarca su na različitim mestima bukvalno likvidirali šestoro Roma. Osumnjičeni počinioci došli su noću, izabrali najudaljeniju kuću u naselju i zasuli je molotovljevim koktelima, da bi onda pucali na ljude koji su bežali iz zapaljenih kuća. Četiri optužena nalaze su istražnom zatvoru od 2009. Proces protiv njih još uvek traje, ali se nije pomerio sa mrtve tačke. Ukoliko se presuda ne donese do avgusta ove godine, slučaj će zastariti i optuženi će biti oslobođeni.

I u Alsozsolci, gradiću na siromašnom severoistoku zemlje, tih dana su odjekivali pucnji, iako bez smrtnih ishoda „Tamo su stajali i pucali na kuću. Onda su se odvezli kolima“. Josi Moldovan stoji na padini koja vodi do reke. Sve je prekriveno đubretom. Moldovan pokazuje na drugu obalu, onda se okreće i ispruženom rukom pokazuje malu nemalterisanu kuću. „Mogu se još uvek videti rupe od metaka“. Kada sam ga pitao šta se tačno dogodilo, 17-ogodišnji Rom je bespomoćno oborio pogled.

Istragu o incidentu u Alsozsolci vlasti nisu okončale. „To policiju na zanima“, kaže Moldovan, „Njima je svejedno da li se osećamo ugroženo“. Policiju interesuje nešto drugo. Moldovan donosi novčanu kaznu na 5.000 forinti koju je dobio pošto ga je policija uhvatila sa ogrevom na biciklu i kaznila za krađu javne svojine. Inače, 5.000 forinti je polovina mesečne naknade za nezaposlene. „Zima je tu. Potrebno nam je drvo za ogrev. Šta, da li treba da se smrznemo?“ Moldovan podiže glavu i nastavlja: „Tamo preko u susednom selu ne kažnjavaju sakupljanje drveta. Oni imaju gradonačelnika koji ima razumevanje, dok nas naša gradonačelnica na sve moguće načine šikanira.“

Antiromstvo se etabliralo na svim političkim nivoima, ali nigde posledice nisu tako vidljive kao u lokalnim samoupravama gde su romske zajednice izložene svojevolji lokalnih vlasti. Upravo gradonačelnici raspolažu širokim ovlašćenima. Treba dodati i to da je ishod lokalnih izbora 2010. po romsku zajednicu bio isto tako nepovoljan kao i ishod parlamentarnih. U gotovo svim mestima pobedio je Fides, a ponegde je i Jobik postavio gradonačelnika.

Zet Josija Moldovana, Jozsef, upravo oblači narandžasto-oker prsluk, koji je postao zaštitni znak „opštinskog programa zapošljavanja“, koji je prošle godine uvela Orbanova vlada. Lokalne vlasti mogu obavezati nezaposlene na društveno korisni rad, za koji će dobiti naknadu od oko 200 evra pod uslovom da ispune nedeljnu normu od 40 radnih sati. Ko odbije ovo zaposlenje ili ga prekine gubi na tri godine pravo na državnu socijalnu pomoć. Jozef se kiselo osmehuje dok govori o programu zapošljavanja: „Opštinski nadzornici nas gledaju i smeju nam se dok tupim srpovima kosimo veliku livadu. Ukoliko se žalimo, nećemo dobiti novac. Šta drugo da radimo?“ Već smo na ulici popločanoj kaldrmom, kad se on još jednom okreće i kaže: „Sutra sedam na motor i odoh. Voziću i voziću i voziću dok ne stignem u Švajcarsku. Mlad sam, zdrav i snažan. Sigurno ću tamo naći dobar posao. Sve je bolje od vegetiranja ovde.“

Nazad u Budimpeštu. U zapadnom delu grada kancelarije Jobika. Ormani puni propagandnog materijala: posteri, šolje, hemijske olovke sa oznakama Jobika, flajeri koji najavljuju desničarske rok koncerte. Najprodavanija je auto nalepnica na kojoj su iscrtani obrisi Ugarske iz 1918, pre gubitka teritorija. Na pitanje da li je moguće razgovarati sa članom glavnog odbora partije, šef kancelarije sa impozantnom bradom uzima telefon u ruke. Nedugo zatim progovara: „Marton Gyöngyösi očekuje vas sutra popodne u parlamentu.“

Gyöngyösijevo tamno odelo stoji mu kao saliveno, kao i elegantne naočare, kratko je podšišan, sa trijumfalnim osmehom. Studirao je ekonomiju u Dablinu, nakon čega se zaposlio kao konsultant u jednoj kompaniji. Pre par godina, ovaj 35-ogodišnjak, vratio se u domovinu. Danas je poslanik i zamenik šefa poslaničke grupe, kao i spoljnopolitički predstavnik svoje partije. Krajem novembra prošle godine njegov zahtev da se popišu svi Jevreji u Mađarskoj izazvao je oštru osudu međunarodne javnosti. Međutim, suvišno je i reći da je reakcija mađarskog parlamenta na ovu otvorenu antisemitsku izjavu izostala.

Gyöngyösi sedi u svečanoj sali na drvenoj klupi presvučenoj purpurnim somotom. Dva sata drži monolog o svojoj partiji i njenom političkom programu. Agresivni izlivi mržnje su izostali, jer Jobikov potpredsednik vrlo dobro zna šta sme da kaže za zapadnjačko uho. „Mi smo protiv establišmenta. Borimo se sa korumpiranom političkom prljavštinom“. Onda sledi nacionalistička kritika tranzicionog procesa i EU „koja je u Istoku videla samo tržište“. Na kraju stižemo do centralne teme: „Međunarodni krupni kapital, koji namerava da kupi Mađarsku, nalazi se u jevrejskim rukama.“

Antisemitizam je pored antiromstva drugi najvažniji element nacionalno-etničkog zatvaranja. Posledica ovog izraženo antisemitskog stava jeste spoljnopolitički zaokret Jobika ka istoku. „Tamo su mađarski koreni. Mi smo ponosan viteški narod iz stepa centralne Azije“, objašnjava Gyöngyösi, navodeći pri tome Azerbejdžan, Tursku, Iran i države Zaliva kao potencijalne međunarodne partnere. Ovim zvaničnim stavom Jobik se izoluje od većine evropskih partija ekstremne desnice. Islam ovde nije neprijatelj, jer u Mađarskoj praktično nema muslimana.

Jobikov antisemitski koncept, koji Fides sa druge strane toleriše i delimično i zastupa, je prilično sveobuhvatan. „Meta su ljudi koji se uklapaju u antisemitske stereotipe, nevezano sa tim da li su sami Jevreji“, objašnjava Magdalena Marsovszky. U tu grupu spadaju socijalistički ili liberalni političari, levo-liberalna inteligencija i ljudi urbanih pogleda na život. „Ko ne misli nacionalno, označava se „jevrejizovanim“. Političke kategorije levice i desnice ne važe za Mađarsku. Društvena podela proteže se između nacionalnih i nenacionalnih demokratskih snaga, pri čemu nacionalne trenutno dominiraju.“

Tokom prošle godine, nekoliko puta su održane masovne demonstracije protiv Orbanove vlade. Povod za proteste bila je pre svega očajna ekonomska situacija u zemlji. Međutim, postoje i jaki opozicioni pokreti, kao što je Milla (Milion ljudi za slobodu medija) ili sindikatima blizak Solidaritas. Ono što nedostaje je demokratski kontra-pokret sa širokom podrškom, kao protivteža preovlađujućoj nacionalnoj ideologiji.

Adam Csillag pripada malobrojnima koji se aktivno suprotstavljaju Jobikovoj nacionalnoj politici. Ovaj 58-ogodišnjak živi u istočnom predgrađu Budimpešte i provodi dane u zamračenoj sobi pred kompjuterskim ekranom. Na radnom stolu, u ormanima, u stvari svuda leže video kasete. Csillag je tokom osamdesetih i devedesetih kao nagrađivani redetelj dokumentaraca bio zaposlen na državnoj televiziji, dok pre deset godina nije završio na ulici kao „tehnološki višak“. Od tada preživljava radeći raznorazne poslove.

Situacija se promenila 25. aprila 2010. „Kada su nacional-konzervativci došli na vlast, a sa njima i radikalni desničari, shvatio sam da će tu biti puno posla“, kaže Csillag. Od tada puno putuje kako bi dokumetovao marševe Garde. Snimao je velike demonstracije u Budimpešti i posetio bezbrojna romska naselja. Sa osmehom pokazuje na svoju od rođenja hendikepiranu desnu ruku: „Verovatno me je to sačuvalo od Jobika i Garde. Bogalj je bezopasan, verovatno su to mislili“. Csillagov otpor je pravljenje dokumentaraca.

Snimljeni materijal nalazi se na 300 kaseta. „To je dokumentacija o zemlji čije se socijalno tkivo raspada. Pri tome ne mislim na kafanske razgovore ili marševe Garde. Kada se policajci, državni službenici ili prodavačice u supermarketima otvoreno rasistički ponašaju prema Romima, jasno je da je situacija dramatična“. Glavni uzrok rasprostranjenog rasizma Csillag vidi u siromaštvu, koje je poslednjih godina u naglom porestu: „Postoje sociološke studije prema kojima je stopa siromaštva 25%, a prema nekima i 40 odsto. To je 4 miliona ljudi. Siromaštvo odavno ne pogađa samo Rome“. Porast siromaštva je najveći mađarski problem.

„Mađarska nije zrela zemlja“, kaže metodistički sveštenik, Gabor Ivanyi, „Nismo se suočili sa prošlošću. Narod živi u svetu snova. Zato je harizmatični Orban tako uspešan i opasan. Njegovi nastupi liče na crkvenu službu, dok ga njegove pristalice slušaju u gotovo verskom zanosu.“

Odgovor na pitanje zašto je Mađarska trenutno u rukama jedne nacionalno konzervativne partije, čija su prethodnica ekstremni desničari, Ivanyi nalazi u istoriji: „Mađarska se između Austrije na zapadu, Rumunije na istoku i slovenskih zemalja Slovenije, Hrvatske, Srbije, Slovačke i Ukrajine našla kao nako strano telo. A uz to govorimo i potpuno drugačijim jezikom“. Identitet sačinjen od jedinstvenosti, sna o nekadašnjoj veličini i osećaja niže vrednosti plodno je tle za nacionalističku politiku. „Aktuelna politička situacija podseća me na tridesete godine prošlog veka i vreme Horthyjevog režima“. Miklos Horthy je između dva rata u Mađarskoj oformio nacionalistički autoritarni režim, koji je zaključio pakt sa nacističkom Nemačkom. Poređenja sa Horthyjevim režimom sve se češće čuju u Mađarskoj.

Gabor Ivanyi se nasmejao kada sam ga pitao o ulozi EU u Mađarskoj: „EU pre svega radi samo jedno – okreće glavu na drugu stranu. Naša valuta je forinta a ne evro. Naš jezik niko ne razume. Mađarska je geografski u centru Evrope, ali nas tretiraju kao periferiju. To je sramota. Izgleda da mora doći do građanskog rata, pa da Evropa shvati šta se ovde dešava.“

Jan Jirat, Die Wochenzeitung, 07.02.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 19.02.2013.

VIKTOR ORBAN