Čovjek koji se čudi bivstvovanju začuđen zastaje pred tim da sve što jeste uopće – jeste. Zašto je uopće nešto, a ne radije ništa, pita se Leibniz. Jedan od odgovora, jedno pojašnjenje onoga što isprva ne znamo pojasniti i čemu se izvorno zato samo čudimo, jeste predstava o creatio ex nihilo, predstava o stvaranju ili kreaciji iz ništine. Odgovor da je svijet stvoren, da ga je stvorio Bog iz ništine, da dakle egzistencija svijeta, koja nas privodi čuđenju i postavlja u začuđenost, proishodi iz Boga, presudan je za naš zapadnjački odnos prema bivstvovanju. Ne samo za moderan, nego i za pred-moderan i možda čak post-moderan odnos spram svega i svakog bivstvujućeg u njegovu bivstvovanju.
O čemu je riječ u tom odnosu? Najprije o tome da se pod nebom stvaranja iz ništine izvorno ne čudimo više egzistenciji svijeta, nego onome koji je taj svijet stvorio, stvorio iz ništine. Čuđenje bivstvovanju tako zamjenjujemo divljenjem Bogu kao Stvoritelju. I jer je taj Stvoritelj Bog, divljenje se dakako izražava kao – obožavanje.
Taj prijenos čuđenja bivstvovanju (egzistenciji svijeta) na divljenje Bogu kao Stvoritelju ne znači drugo nego radikalni zaborav izvornog čuđenja, zaborav koji od korijena prožima našu civilizaciju.
Temelj naše, iz kršćanstva proizlazeće civilizacije, jeste creatio ex nihilo, predstava o stvaranju iz ništine. Čovjek i njegov Bog čine cjelinu. Bio čovjek slika Boga ili pak Bog slika čovjeka, u oba slučaja je riječ o međusobnoj sličnosti. Čovjek je takav kakav je njegov Bog. Premda čovjek ne doseže Boga, ugledava se na njega. Tako je Bog, otkad je postao Stvoritelj iz ništine, a to se konačno dogodilo sa Augustinom, čovjekov nedokučivi stvoriteljski Uzor. Premda zna da ga ne može dosegnuti u njegovom apsolutnom kreativitetu, čovjek teži njegovoj svemoći. Ako već ne može postati tako moćan kao Bog, njegovoj bi se moći rado bar što više približio. Kriterij nove, kršćanske božanske moći upravo je kreativnost: stvoriteljska moć stvaranja iz ništine.
Tako postepeno dolazimo do predstave čovjeka kao stvaraoca ili kreatora, drugim riječima, do slike iznimnih ljudi kao genija. Najprije su to bili umjetnici, a od 19. stoljeća njihovo mjesto i ulogu, njihov položaj sve više preuzimaju naučnici. Njihov je cilj ovladati prirodom, ali priroda će biti ovladana tek kad se na nju više ne bude trebalo obazirati, tada kad budemo kadri stvoriti sasma nova, umjetna bića. Dakle, s gledišta prirode, bića iz ništine, bića po čovjekovoj, naučničkoj zamisli.
Ta strast za stvaranjem iz ništine, za izradom sasma novih stvari, s nastupom se ateizma ne smanjuje, nego povećava. Upravo to da je Bog mrtav, postavlja samog čovjeka na njegovo mjesto, na mjesto Stvoritelja, stvaraoca iz ništine. Kreacija i rekreacija tako se u 20. vijeku šire na sva područja ljudskog života. Premda je Bog kao Kreator mrtav, creatio ex nihilo živi i dalje. Štaviše, ideja o stvaranju iz ništine zaživjela je samostalnim i samohodnim životom.
Tako je uz sve veće širenje umjetničke produktivnosti i kreativnosti umjetnost postala nešto svakidašnje. Umjetnička djela su postala dio proširene reprodukcije. Što još znači danas izlazak neke pjesničke zbirke, uprizorenje izvorne drame, otvorenje izložbe? Sve moguće, samo ne onaj događaj koji nam je katkada radni dan pretvarao u praznik. Umjetnička produkcija postala je oblikovateljica virtualnih, umjetnih svjetova. A to znači da je svaki njen produkt automatski već element u strukturi tih svjetova. Larpurlartizam, umjetnost radi umjetnosti, konačno je dosegao svoj cilj, odnosno sam stvara uslove vlastitih realizacija. Kreativnost danas više ništa ne ograničava. Prepreke što ih susreće na putu stimulans su nje same. Dakako, kreativnost u svojoj najdubljoj suštini nije samo stvaranje iz ništine, nego i stvaranje za ništinu, nije samo stvaranje iz ništa, nego i stvaranje ni za šta. Dakako, svijet na kojem živimo za nas je stvarni svijet, budući da je jedini, no za Boga kao Stvoritelja on je samo jedan od mogućih svjetova, dakle umjetni, privremeni svijet.
Ideja o stvaranju iz ništine izvire iz misli o uzroku bivstvovanja. Kao da bi bivstvovanje uopće moralo imati kakav uzrok. Kao da je bivstvovanje identično s bivstvujućim, u području kojega važi princip: ex nihilo nihil fit, iz ništine ništa ne nastaje. No taj princip ne važi za bivstvovanje. Bivstvovanje kao bivstvovanje nema uzrok i za bivstvovanje nije potreban nikakav razlog. Bivstvovanje je samo sebi dovoljan razlog. Nietzscheovim riječima, ”bivstvovanje važi kao dovoljno sveto da opravda svu silu patnje”, bivstvovanje samo je dovoljno sveto da ne treba nikakva dodatnog posvećenja. Otuda misao velikih mislilaca, od Majstora Eckharta do Marina Heideggera i Ludwiga Wittgensteina, da bivstvovanje koje nema razloga nije moguće – obrazložiti.
Biti znači biti bez razloga. Od samoga početka. Nema logičkih razloga za biti, drugim riječima, s gledišta logike smisao se bivstvovanja, kako ustanovljava Wittgenstein u svom Predavanju o etici, pokazuje kao ”besmislica”. Ali ne i s gledišta samog bivstvovanja. S gledišta bivstvovanja samog, smisao bivstvovanja jeste u istini, to jest čistini bivstvovanja, u čistini iz koje se jasni svijet kao prostor bivstvovanja.
Dakle, ako u svijetu u kojem nam je biti trebamo da budemo zaista prisutni, tada moramo sići iz područja produkcije i kreativnosti i postaviti same sebe kao – svjedoke: biti svjedocima vlastitog bivstvovanja i bivstvovanja kao bivstvovanja. Takvo ontološko svjedočenje ima i svoju etičku dimenziju, ali ne u smislu već proigranih moralnih varijanti: predkršćanske (ljubi samoga sebe više nego druge), kršćanske (ljubi drugoga kao samoga sebe) i post-kršćanske levinasovske (ljubi drugoga više nego samoga sebe). Biti talac drugoga, naime u svojoj bezuslovnoj odgovornosti za svakoga i za sve, nije isto što i biti svjedok bivstvovanja. Biti svjedok bivstvovanja znači pustiti drugome i drugačijem da bude. Ali i pustiti samome sebi da budem. Jesam koji jesam. Samo kao taj koji jesam mogu u nekom načinu bivstvovanja postati i, ako je nužno, talac (za) drugoga. Mogu umrijeti za njega, ali nikada umjesto drugoga. Dakle i na toj tački se moram odreći fantazme o vlastitoj svemoći. Prema Kafki, ”nismo grešni samo zato jer smo jeli sa drveta saznanja, nego i zato jer nismo jeli sa drveta života.” Ne sa drveta života kao drveta besmrtnosti, nego sa drveta života kao života. Iluzija o uništavaocu smrti je korelativna iluziji o Stvoritelju iz ništine. Prema riječima Majstora Eckharta, ”pitamo li nekog dobrog čovjeka zašto živi, on će odgovoriti: Dragi moj prijatelju, ne znam – rado živim. I ako bi ko pitao sam život čemu živi, dobio bi odgovor da se može reći samo jedno: Živim da bih živio.” Smisao života je u životu samom, ne s onu stranu njega.
Snovi o nebeskom carstvu na zemlji su lijepi, i neškodljivi, dok žudnju za njim ne počnemo sprovoditi stremljenjem, čija je posljedica mijenjanje svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji je zanosna, i neškodljiva, dok u svom razočaranju, što neizostavno slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema. Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.
Peščanik.net, 10.11.2011.