- Peščanik - https://pescanik.net -

Kremlj je za rat u Iranu

Ako je verovati Dmitriju Peskovu, pres sekretaru ruskog premijera, Vladimir Putin je, obraćajući se inostranim analitičarima, izjavio da je protiv vojnih akcija na Iran, a takođe i protiv uvođenja sankcija prema ovoj zemlji. Paradoksalno je u ovom stavu to, što je svojom odlukom da u Savetu bezbednosti odbije podršku sankcijama protiv Teherana, Kremlj ozbiljno pogurao Vašington, Izrael, zemlje Persijskog zaliva i evropejce da požure da se saglase za vojno rešenje iranske atomske krize. Blokiranjem odluke o primeni sankcija, Moskva lišava svetsku zajednicu mogućnosti da koristi bilo koje druge instrumente uticaja na Teheran.

Kratkoročno se ovakva pozicija Moskve teško može nazvati apsurdnom, pošto je u obratnom slučaju katastrofa neizbežna. Sasvim su za očekivanje ozbiljni ekonomski problemi unutar zemlje, kao i gubitak uticaja na Evropu, zemlje sa Kavkaza i velikog dela arapskih država u Persijskom zalivu. Može se dogoditi, da na kraju osim žalosno čuvene cipele Hruščova, drugih potvrda o značaju Kremlja na međunardnoj političkoj sceni i ne bude. Tim pre što ih je i tako veoma malo.

Mislim da treba prekinuti razglabanja o tome kako su Putin i Medvedev, svojom pozicijom o Iranu ponovo pokazali zapadu da nisu oni ti koji treba da pritisnu to nesrećno dugme „restart“, već to treba da učini neko drugi.

Ne treba više trošiti vreme na analize izjava kojima se ova dva načelnika obraćaju naciji, posebno u onim delovima koji ocenjuju ulogu spoljne politike Rusije u svetu. Odavno je već jasno i razumljivo da ova uloga, rukovođena našim cvetajućim tandemom, nema nikakvog uticaja na dobrobit zemlje.

Ne treba obraćati pažnju na „ozbiljno“ pitanje upućeno Putinu o tome ko će biti predsednik Ruske Federacije 2012. godine. Kao, time će se nešto izmeniti! Istina, treba primetiti da je naš premijer izjavljujući da su on i predsednik „iste krvi“ pokazao duboko poznavanje dečije literature i da je samim tim prešao, s prostonarodnog izražavanja kojim bolje vlada, na jezik Moglija iz Knjige o džungli. Ta neobična transformacija mogla bi da iznenadi jedino Radjarda Kiplinga, čiju su poznatu knjigu izvukli iz 19-og veka da bi je prezentovali savremenoj Rusiji.

Vreme je da se prestane sa spekulacijama na temu razmene koju Vašington predlaže Moskvi, kojom navodno treba nešto istrgovati u zamenu za saglasnost ili uzdržanost prilikom glasanja za sankcije protiv Teherana. I na kraju, ostaviti se više već dosadnih razgovora o tome da su odnosi Kremlja s Iranom lakmus papir njegove spoljne politike. Ima eksperata i političara koji nikako da se umore od brisanja svojih oznojenih čela tim papirom, objašnjavajući nam odluke Moskve izmišljotinom o „ponižavanju“ Rusije od strane zapada.

Sve ovo nema nikakvog smisla jer, kako izgleda, Kremlj stvarno želi da zapad zarati s Iranom. Nemam nikakvo drugo objašnjenje za delovanja Moskve, tim pre što izjava o bliskom kraju ekonomske krize u Rusiji, nema nikave veze s realnošću.

A nagli skok cene nafte, naftnih derivata i gasa, kao rezultat rata zapada sa Iranom, stvarno će pružiti mogućnost Kremlju da izađe iz krize s punim kovčezima i da stiša glavobolju obe glave koje personifikuju rusku „suverenu demokratiju“.

Smelo jamčim da će se ova politička računica neizbežno pretvoriti u pirovu pobedu Moskve. I to ne samo zato što nove stotine milijardi dolara koji će se uliti u budžet, Stabilizacioni fond, Rezervni fond ili fond  za „Ozelenjavanje Rusije“ sigurno neće biti potrošene na diversifikaciju ruske ekonomije. Poslednjih devet godina nam je jasno pokazano da su se u Kremlju, ograničavajući se samo na reči koje sasvim protivreče delima, veoma usrdno starali da se drže podalje od takvih „gluposti“.

Spoljnopolitički uticaj današnje Rusije, zasnovan na neprijateljstvu sa zapadom, na još odavno ustanovljenim prijateljskim odnosima sa zemljama izopštenim iz međunarodne zajednice (dobro veče gospodine Primakov), na energetskom i vojnom pritisku na Evropu i najbliže susede, veoma brzo će nestati. Tokom pet ili maksimum deset godina nakon završenog rata u Iranu (ako do njega dođe) i nakon smene režima u toj državi, a što će biti izazvano veoma teškom ekonomskom situacijom, Moskva će izgubiti uticaj na Teheran.

Evropa će dobiti iranski gas i počeće da se obraća Kremlju ne više cvrkutavim ptičijim, već normalnim jezikom. Nakon toga će od zidina Kremlja otpasti i tako bliska Sirija, u čijim se lukama tako bezbrižno sidre brodovi ratne mornarice Ruske federacije i gde je tako lagodno služiti kao vojni instruktor u zaštiti bratske „suverene demokratije“ od izraelskog „agresora“.

Uspomene na partnerstvo s teheranskim režimom, besmislena maštanja o gasnom monopolu u Evropi i uticaju na postsovjetski Kavkaz, postaće jedino utočište za sve one koji su maštali i/ili saopštavali o imperijskim ambicijama ekonomski slabe, ali zato izuzetno agresivne zemlje. Biće tu mesta i za sve one čija se znanja i sposobnosti razlikuju od sposobnosti njihovih komunističkih prethodnika, samo po stepenu pohlepe i sklonosti ka lopovluku.

Teško je predpostaviti da će arapske zemlje u Persijskom zalivu i na Bliskom istoku, koje se realno boje Irana, hteti da sarađuju s Moskvom koja na razne načine provocira konflikt zapada sa Teheranom, posebno ako se ima u vidu da ih Iran neće ostaviiti po strani od tog koflikta.

Ovlaš izmenjena staljinska pozicija današnjeg Kremlja koja glasi „mi ćemo poraditi na tome da se oni pobiju, a onda ćemo doći da maznemo što se maznuti može“, a koja je svet uvela u Drugi svetski rat, istom tom Kremlju neće doneti dugoročne dividende.

Nacionalnih projekata će biti sve više, rezultata sve manje, novac će se potrošiti ili će završiti u ko zna čijim privatnim džepovima (mnogo je primera te neobične pojave u Ruskoj federaciji), a teško da će iko dozvoliti da mu se bilo šta „mazne“. Verovatnije je da će ruski dvoglavi orao ostati očerupan, bez igde ičega. Uostalom, sve gore napisano najverovatnije će se dogoditi, u više ili manje istom roku, i bez rata u Iranu i s istim negativnim posledicama po Rusiju. Ovakav čemerni rezultat je izvestan jer se ne vidi nikakva šansa za realno poboljšanje odnosa između današnjeg Kremlja i zapada, kao ni bilo kakav pokušaj da se sprovedu neophodne ekonomske i političke reforme u zemlji.

Režim koji se oslanja samo na silu sumnjivog stepena moći i prirodne resurse, pri odsustvu osnovnih sloboda, građanskog društva i ekonomskih znanja, osuđen je na spoljnopolitičke, unutarpolitičke i finansijske poraze, čak i uz potpunu amorfnost i/ili podršku onog dela stanovništva koje se već vekovima odriče toga da makar pokuša da razume šta mu se događa.

Možete me nazvati glupim sanjarem ili rusofobom, ili mi nadenuti neki grublji nadimak, ali sve mi liči na to da će Rusija, kroz sopstveno iskustvo, morati ponovo da prolazi kurs za analfabete pod ovlaš promenjenim, no davno poznatim kremaljskim parolama o sopstenoj veličini koju prate pretnje od zapada. Gde li je sad tvoja cipela Nikita, to nam je jedina nada! Tužno i istovremeno jezivo, jer posledice ovakvog treniranja strogoće po Rusiju, kao i po sav ostali svet, teško će se bilo ko usuditi da predvidi.

 
Dmitrij Sidorov, Ежедневный журнал, 15.09.2009.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 18.09.2009.