- Peščanik - https://pescanik.net -

Kriza sindikalne industrije

Dakle, Srbija ima 24.000 sindikata, mada jedan od sindikalnih vođa tvrdi da ih ima – 26.000. Ako se pretpostavi, po minimalističkoj računici, da u svakom od tih sindikata ima (samo) 5 stalno zaposlenih (sekretarica i četiri funkcionera na ”stalnom radu”), ispada da više od 100.000 ljudi radi u – sindikalnoj industriji. To je duplo u odnosu na broj zaposlenih u perspektivnoj IT industriji Srbije koja godišnje izvozi (što legalno, što ”na crno”) oko 400 miliona evra.

Otkud sad to? Naprasno probuđeni dušebrižnici primetili bi da je sindikalni pokret – nikad jači, a radnička prava – nikad manja. Neki namćorasti matematičar mogao bi gotovo da izvede formulu po kojoj broj sindikata raste u obrnutoj srazmeri sa smanjenjem broja radnika.

Po tome je Srbija sigurno paradoks.

Šta će nama toliko sindikata? Da li je srpska radnička klasa najzaštićenija na svetu zato što na 70 radnika ”dođe” jedan sindikalac? Zašto nam se to dogodilo? Kako je sindikalna industrija postala brzorastuća i perspektivna privredna grana u Srbiji? Zašto se poslednjih nekoliko godina osnovalo toliko sindikalnih ”preduzeća“? Šta je motiv njihovog osnivanja, koliki su njihovi troškovi poslovanja, a koliki je profit? Može li se reći da Srbija ima i sindikalne tajkune?

Odgovore na ova pitanja verovatno i dalje niko ne bi tražio da se nije aktuelizovala tema promena Zakona o radu i najave reformskog paketa mera, o čemu bi trebalo ozbiljno da razgovaraju poslodavci, država i sindikati kao nezaobilazni partneri socijalnog dijaloga. Sad, kako je tema reformi stavljena na sto i otvorena, na videlo je izašla još jedna srpska ujdurma – za samo nekoliko godina sindikati su nikli, što bi se reklo, kao pečurke posle kiše, a zanimanje ”sindikalista” postalo je među najpopularnijima u Srbiji (uz starletu i PR menadžera). Tako je plemenita (istorijska i civilizacijska) ideja sindikalnog pokreta kao zaštite prava radnika, u Srbiji banalizovana i izvrnuta ruglu.

Primetno je da srpski sindikalni pokret posle demokratskih promena i u vreme tranzicije dugo traga za novim identitetom i ”predmetom rada”. Jedno je bilo boriti se za radnička prava u Miloševićevo vreme (napraviti od radnika ”topovsko meso” na nekom od frontova i obezbediti svinjske polutke), a sasvim nešto drugo u tranziciji iz socijalizma u tržišnu privredu. Sindikati, međutim, nisu imali odgovore na većinu tranzicionih dilema radničke klase.

Ono što je u Miloševićevo vreme bila državna sindikalna centrala primirilo se posle 2001. godine, nastavilo da parazitizira ubirajući rentu na nekretninama i trudeći se da očuva infrastrukturu i državotvorni sindikalni DNK. Ostale dve velike sindikalne centrale surevnjivo ratujući oko reprezentativnosti nisu umele da definišu svoju ulogu u promenjenim okolnostima – masovnoj pojavi (strane i domaće) privatne svojine, daljem čuvanju društvene svojine i narastanju državnog vlasništva. Kako sindikalno delovati, odnosno kako štititi radnička prava kod Lafarža, NIS-a, Bol pekičinga, Rajfajzen banke, Impol Sevala, Fijata, US stila, ali i u Galenici, Jatu, RTB Boru, Fabrici kablova, Simpu, ZOIL Dunav…? Po priznanju samih sindikalnih lidera, najteže je bilo ispregovarati cenu nadnice sa predstavnicima stranih kompanija, ali je onda sve bilo lako – ono što je dogovoreno kao plata isplaćuje se na vreme. Po istom priznanju, strane kompanije donele su, osim sindikalne (pregovaračke) kulture i novu radnu etiku (od poštovanja radnog vremena i obavezne zaštitne garderobe do zabrane unošenja alkohola na radno mesto).

U mnoge domaće velike privatne kompanije, sindikati nisu ni pokušali, a nisu se ni trudili, da ”prismrde”. Argument da vlasnici ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje bio je samo slab izgovor za nastavak ugodnog lenčarenja sindikalnih prvaka.

Slično je važilo i za mala i srednja preduzeća u vlasništvu domaćih biznismena i preduzetnika. Retke su, na primer, firme gde je sindikat uspeo da ispregovara nadnicu.

Krepki socijalistički duh srpskih sindikata pomogao im je da sačuvaju svoje pozicije barem u tri sredine – preduzećima u restrukturiranju gde još postoji društvena svojina, državi koja je poslodavac u upravi i javnim preduzećima i društvenim delatnostima. U suštini – sindikati su opstali svuda gde su se nakačili na ”državne jasle” i od toga stvorili unosan lični ili uskogrupni biznis. Bilo je to plodno tle za nastanak tranzicionog parazita na društvenom tkivu Srbije, a srpska radnička klasa dobila je novog i neočekivanog – eksploatatora.

Novopečeni sindikalni funkcioneri brzo su se utalili sa direktorima preduzeća u restrukturiranju, bila je to čvrsta menadžersko-sindikalistička sprega, para za plate bilo je u izobilju i odmah su isplaćivane ”keš franko dlan”. Ako su kojim slučajem kasnile, brzo bi bile isplaćene čim su radnici zalegli u Nemanjinoj pred Vladom Srbije a Borisu Tadiću počele da se tresu gaće. Država je zajmila po svetu i davala plate onima koji su i dalje pevali ”radio ne radio, svira ti radio”.

Sličan princip ”personalne unije” direktora-načelnika i sindikalnih poverenika uspostavljen je u javnim preduzećima, državnoj upravi i društvenim delatnostima. A ”veliki” sindikalni lideri (na nivou države) dobijali su posebne sinekure. Na primer, jedan je dobio mesto člana Upravnog odbora Galenike sa pripadajućom apanažom i nije se uopšte trudio da zaštiti fabriku od krađe neviđenih razmera zbog koje je bivši direktor sada u pritvoru. Ili, drugi koji je dobio mesto člana Predsedništva a bio je ”borac” za radnička prava u fabrici dok je bila državna; čim je fabriku uzeo Fijat on više nije hteo da radi za privatnog gazdu pa se preselio na ”stalni sindikalni rad” u Beograd. Ili, treći koji uporno gomila funkcije (u sindikatu i ”četvrtoj grani vlasti”).

Takav model brzo se pročuo i raširio po Srbiji, pa je sve više preduzimljivih hohštaplera osnivalo sindikalne firme uz izgovor da ”štite prava nesrećnih i ugnjetenih radnika, takozvanih tranzicionih gubitnika”. Možete li, dok čitate ovaj tekst, da se setite da li vas je vaš sindikat odbranio od nekoga ili nečega u poslednjih deset godina? Da li su spasili ijedno radno mesto i sačuvali neko radničko pravo? Tako se stvorila sindikalna kasta od stotinak hiljada prodavaca magle. I kad je neko u državi krenuo da rastera tu maglu, počeli su – krici i jauci o ugroženosti srpske radničke klase.

Nesumnjivo, i država je često prljavo igrala. Samo kratko na početku demokratskih promena postojala je politička svest o važnosti socijalnog dijaloga i uloge sindikata u tranziciji. Posle toga, sindikati su prepušteni ”ulici” i otuda je ponekad teško razumeti da li Beograd blokiraju radnici ili huligani.

Posle 2004. godine država je, da bi umanjila pregovaračku moć tri najveće sindikalne centrale u Socijalno ekonomskom savetu, ne retko i pod okriljem zakona, bila ”babica” fantomskim sindikalnim organizacijama koje je podizala, plaćala i hranila kao prave parazite. Sad kad hoće da se oslobodi te pošasti, to joj se vraća na najgori način, što je dokaz da se i državna nepočinstva na kraju kažnjavaju.

I posle deset godina pogrešnih poteza, država je rešila da reformiše katastrofalno zapuštenu oblast radnih odnosa. To, između ostalog, znači uređenje i sindikalnog terena – način i uslovi organizovanja i utvrđivanje reprezentativnosti.

Samo naivni mogu da veruju da je poziv nekih sindikalnih centrala na generalni štrajk – briga i odbrana interesa radničke klase u sukobu sa idejom usvajanja novog Zakona o radu.

Stvar je, na žalost srpske radničke klase, mnogo prozaičnija. Svih 24.000 sindikata sa stotinak hiljada zaposlenih ”na stalnom radu” ima žarku želju da preživi reforme i nastavi da se bavi unosnim biznisom parazitiziranja na grbači radničke klase i poreskih obveznika.

Peščanik.net, 13.01.2014.

Srodni linkovi:

Stefan Aleksić – Sindikalno i političko delovanje

Novi plamen – Dušebrižništvo Miše Brkića

Srećko Mihailović – Ode Miša Brkić u ministre