- Peščanik - https://pescanik.net -

Krv i knjige

Rođendanski podatak da je najnovija srpska Vlada proslavila prvih 50 dana svog koalicionog života ima značaj statističke greške, naročito kad se ispravno učini da se ama baš ništa nije promenilo u poređenju s prethodnom vlastodržačkom klikom; to što je nekadašnji ministar energetike postao ministar vera, a ministar za lokalnu samoupravu promovisan u ministra prosvete – molerski su detalji, baš kao i vajno prisustvo kadrova Borisa Tadića u Vladi: vešto sakriveni po državnim zgradama, ovi likovi iz Demokratske stranke postali su upravo ono što je dr. Kalašnjikov tražio od njih – nevidljivi činovnici i puki izvršioci volje mudrog predsednika Vlade! Isti qurac, isto odstojanje: važno je da nam Rusija sačuva Kosovo, za sve ostalo nas zabole!


BLOOD:
Akcija dobrovoljnog davanja krvi koja u centru Beograda traje nedeljama poprimila je sve izobličene oblike vulgarne propagandne kampanje; medijski teror spram vesti da je krv dao Zdravko Čolić koji je čak pevao u ležećem položaju ili da je krv dala Ljiljana Smajlović Ugrica, glavna urednica lista DSS Politika, bez obzira što nesrećnica izgleda kao da joj je preko potrebna transfuzija mozga – morao se okončati logičnim skandalom kad su na red stigle seksualne manjine. Odbijanje ovdašnjeg Instituta za transfuziju da od gay-populacije uzme krv, nije samo lokalna diskriminacija, već integralni deo državne politike homofobične na sve što nije domaćinski standard one zadrigle Srbije čije moralne standarde piše ministar Velimir Ilić, poznat po lukavoj taktici da svoje političke protivnike naziva “pederima”, uzgred objašnjavajući da “imaju dečka”, što mu je inače vrlo smešno.

Ilićev duh uselio se u Institut za transfuziju i tamo se lagodno razbaškario, naročito u obaveznom obrascu, gde se nalazi i pitanje br. 23 potencijalnom davaocu crvene tekućine: “Da li ste tokom poslednjih šest meseci imali seksualne odnose sa osobom koja je duže vreme živela u inostranstvu ili češće putuje u inostranstvo?”

Genetski strah od zaraženog inozemstva, od kojeg se, verovatno, izuzima Rusija, ali u Institutu još nisu stigli da izmene question No23 – tako je dobio svoje krvavo opravdanje; sumnjiv je svako tko se seksa s Hrvaticom, rizičan svako ko se kreše s Bošnjakinjom, najebali su oni koji se karaju s Mađaricama ili Čehinjama, šta li tek čeka one koji se pale na Amerikanke afričkog porekla ili makar Amerikanke bele puti?

Svi oni zadovoljavaju najviše kriterijume pitanja No23: ne žive u zdravoj Srbiji gde sve puca od rasne čistoće! Ostaje nam, dakle, samo jebačina u nacionalnom entitetu, sve pod uslovom da partner ne putuje često preko granice: u tom slučaju, pre seksanja, obavezno pregledati putovnicu nage osobe i proveriti koliko često napušta domovinu i zašto. Srećom što Koštuničina država vredno prikuplja podatke o LGBT osobama; uredno vođeni, ovi dosijei samo su još jedan bezbednosni segment u odbrani Kosova. Jer, onaj ko je danas spreman da obljubi Hrvaticu, sutra je spreman da ga Hrvatska obljubi! A to, drugovi, nećemo dozvoliti!


BOOK:
Komunističku tezu da je knjiga “najbolji čovekov drug”, današnja koštunjava Srbija je s gnušanjem odbacila: prvo, najbolji čovekovi drugovi su pas, rakija, truba, Rusi; drugo, knjiga nikom ništa nije dobro donela: šta fali milionima nepismenih i polupismenih Srba koji nikad u životu nisu uzeli knjigu u ruke, ali zato mudro glasaju za dr. Voju K ili dr. Voju Š koji će im svaku knjigu prepričati njihovim rečima; treće, konačno, najmanje nam trebaju knjige iz inostranstva jer je dokazano – baš kao u slučaju krvi – da su knjige na stranom jeziku ne samo virusno zaražene već napisane tako da izazivaju zavisnost, što je u ovom političkom trenutku bezbednosni rizik.

Zato je Srpska Država preduzela odlučne patriotske mere da ograniči primanje ove štampane droge iz mrskog inozemstva koje – da podsetimo – hoće da nam otme dušu i srce: Kosovo. Naime, ako vas potera nesreća pa vam neprijatelj iz belog svijeta (recimo, Hrvatske) pošalje nekakvu knjižicu koja, recimo, vredi dvadeset evra ili petnaestak funti, spremite se da najebete i da državi & njenim mafijaškim satelitima platite barem 100 evra! Pre neki dan u listu Danas jedan od ovih mučenika ispisao je sledeće redove:

“Uvozne usluge manipulacije bez PDV – 600 dinara, carinsko posredovanje u uvozu, takođe bez PDV – 3.500, administrativne takse 240, PDV (gle sad!) 738, carina 157, naknada za procesnu obradu JCI – 300, taksa u novcu prema masi robe 230, naknada stvarnih troškova carinskog organa 600, porez na dodatu vrednost 1.047, svega 7.313 dinara. Niste razumeli o čemu je reč? O prispeloj knjizi. Jednoj jedinoj, u paketu kojim se naručiocu donosi narudžbina. Vrednost knjige 25 dolara, težina 300 grama! Poslata je kao poklon, dakle besplatno, što je u pratećem papiru i naznačeno.

Izdavač iz Amerike poslao svom kolegi i, razume se, platio poštarinu. A nesrećni primalac ucenjen je da plati sve navedeno, ili se pošiljka vraća. Pošto je kod profesionalnih i konzervativnih izdavača kategorija obraza i dostojanstva još prisutna, primalac je – da ne bi brukao sebe i zemlju pred poklonodavcem i objašnjavao mu kako ovde stoje stvari – stegao zube i platio. U lovu u mutnom, u državi bezbrige, na to se i računa. Umesto na pravila i zakon, svi se oslanjaju na hajdučiju.”

Pažljivo iščitavanje ove fakture (vredne oko 700 kuna) jeste u spektakularnom uvođenju nove parazitske kategorije –  carinsko posredovanje u uvozu, dakle: špedicije! Pojam “špedicije”, očigledno pogrešno, celi sam život vezivao za uvoz džinovskih objekata: bilo mi je lako da zamislim da mi špedicija treba ako uvozim prepariranog King Konga u prirodnoj veličini, električnu lokomotivu s vagonima, komplet tenkova ili čeličanu u delovima, ali koji će mi kurac špediter za knjigu od 300 grama?

Prevedeno na književni hrvatski, Srbija je jedina zemlja u Evropi koja je zabranila uvoz knjiga iz inostranstva – poštom! Ako za knjigu koja u zagrebačkom “Algoritmu” košta 80 kuna, u Srbiji valja platiti deset puta više, onda u pitanju nije globa već mentalni poremećaj čitave države. Kako to biva u Koštunistanu, niti ovu temu neko pominje kao problem, niti nekog zabole Ona stvar da Ovu stvar reši: jebeš strane knjige, otputuj u inostranstvo pa ih lično donesi! Ali, pazi: ako često putuješ u inozemstvo po knjige, nećeš moći da daš krv!

Pa ti biraj: Evropa sa svojom prljavom krvlju i još prljavijim knjigama, ili Vojina Srbija u kojoj nam knjige ne trebaju jer su nam ruke krvave do lakata! Umalo da zaboravim: knjige iz Rusije ne podležu špediciji i ostalim pizdarijama! Tek da shvatite čija je krv čista a knjiga plemenita!

 
Feral Tribune, 10.07.2007.

Peščanik.net, 10.07.2007.