(1957)
Ne pripadam među one koji žele da se mađarski narod ponovo lati oružja i digne na ustanak osuđen na propast pred očima zapadnjačkog svijeta koji se ne bi udostojio udijeliti mu ni aplauz, ni kršćansku suzu, nego bi otišao kući i navukao kućne papuče poput navijača poslije nedjeljnog meča fudbalskog šampionata.
Već je isuviše mrtvih na stadionu i velikodušni možemo biti samo s vlastitom krvlju. Mađarska krv je toliko dragocjena za Evropu i slobodu da trebamo čuvati svaku njenu kap.
Ne pripadam ni među one koji smatraju kako se treba prilagoditi, makar privremeno, pomiriti se sa strahovladom koja ima toliko prava nazivati se socijalističkom, koliko su inkvizicijski dželati imali prava sebe nazivati kršćanima.
Na današnju obljetnicu slobode nadam se iz dubine srca da će nijemi otpor mađarskog naroda ustrajati, da će jačati i s odjekom naših glasova koji se odasvud uzdižu potaknuti međunarodno javno mnijenje na jednodušni bojkot protiv tirana.
I ako je to javno mnijenje odveć mlitavo i egoistično da bi odalo priznanje jednom mučeničkom narodu, ako je naš glas odveć slab, želim da mađarski otpor ustraje do toga trenutka kada će kontrarevolucionarna država na istoku sa svih strana propasti pod teretom svojih kontradikcija i laži.
Svladana i bačena u okove Mađarska je više učinila za slobodu i pravdu nego bilo koji narod na svijetu posljednjih dvadeset godina. Da bi zapadnjačko društvo začepljenih ušiju i zatvorenih očiju razumjelo ovu historijsku lekciju, trebalo je proliti mnogo mađarske krvi koja se sada već suši u našem pamćenju.
U izoliranoj Evropi samo tako možemo ostati vjerni Mađarskoj ako nikada i ako nigdje ne iznevjerimo ono za što su mađarski junaci dali svoje živote, ako nikada i nigdje – pa ni posredno – ne opravdamo ubice.
Mi teško možemo da budemo dostojni žrtava. Međutim, moramo to pokušati da budemo, zaboravljajući svoje svađe, preispitujući vlastite pogreške, jačajući svoje napore, svoju solidarnost u Evropi koja se najzad ujedinjuje.
Vjerujemo kako svijet napreduje, paralelno sa snagama neslobode i smrti koje zamračuju historiju – pojavljuje se snaga života i uvjerenja, ogromni pokret emancipacije koji nazivamo kulturom i koji je istovremeno plod slobode stvaranja i slobode rada.
Mađarski radnici i intelektualci pored kojih stojimo danas s toliko nemoćne boli sve to znaju, oni su ti koji su učinili da razumijemo dublji smisao svega toga.
Stoga, ako smo dijelili s njima njihovu patnju, dijelimo s njima i njihovu nadu. Uprkos svojoj bijedi, svojim lancima i svome izgnanstvu, ostavili su nam veličanstveno nasljeđe koje moramo zaslužiti: slobodu, koju nisu osvojili, ali koju su u jednom jedinom danu vratili nama!
Le sang des Hongrois, 1957.
Preveo s francuskog Mario Kopić
Peščanik.net, 19.11.2013.