- Peščanik - https://pescanik.net -

Krvavi plodovi pretvaranja

Jonathan Swift je nekoć zapisao da srdžba i bijes krijepe moć tijela, a slabe moć duha, tako da sva njegova nastojanja postaju nejaka i nemoćna. To izgleda kao veoma pogođen opis intelektualnih nastojanja norveškog evroteroriste Breivika, njegovog “manifesta”.

Iskušenje što ga ima čovjek pri čitanju ili prelistavanju njegovog beskonačnog naklapanja jeste da bi sve skupa zavitlao u stranu. Intelektualne vrijednosti doista nema nikakve. No tu moramo biti oprezni da ne bismo previdjeli njegovo značenje. Breivikov manifest je vrhunski intelektualni doseg evropske politike. Intelektualnija nego što je tu nije nigdje drugdje. To je zapravo intelektualni manifest evropske politike. Ne postoji nikakav drugi!

Ako bi Breivik predložio svoj tekst kao diplomski rad na iole ozbiljnijem univerzitetu, sve bi se vjerojatno završilo na tome da bi ga ispitna komisija diskvalificirala zbog plagijatorstva. Plagijatorstvo je ozbiljan prekršaj, sadržajno gledano riječ je o intelektualnoj praksi koju označava to da pisac nema svoje misli. Zato pabirči tuđe. U stara vremena je takvo pabirčenje zahtijevalo bar nešto truda, budući da je trebalo napabirčene misli najprije ispisati, zatim još jednom prepisati. Pa još knjige, često teške, trebalo je prenositi i premještati. Danas nam tehnologija rad snažno olakšava. Sve se može obaviti lakim pokretom prstiju.

Na tu tehnologiju su vezane baze podataka, gdje su informacije pripravno oblikovane za brzu potrošnju. Nikakvog nepotrebnog balasta, nikakvog konteksta, nikakvih relacija, dodatnih izvora, nikakvih alternativnih informacija ili interpretacija, sumnja i pitanja. Sve je pripravljeno za instantnu upotrebu. Najpoznatija oblast takve intelektualne brze hrane je Wikipedia. Tamo se može ponekad naći kakva kvalitetno obrađena natuknica, no mnogo ih je neodrživih. Ali nije riječ toliko o kvaliteti natuknica. Riječ je o logici rada. Tekst sastavljen iz takvog gradiva nužno je nešto kao proizvodi Googleova prevodioca. Kad god naletim na kakav, šokiran sam i zgrožen nad tim kako je moguće iskasapiti i izmrcvariti jezik. Kao što je tu riječ o ubijanju jezika, tako je kod nalijepljenih wikipedijskih i sličnih informacija riječ o ubijanju mišljenja. Breivik je pokazao da je to politički ekspeditivno.

Našeg evroteroristu možemo dakle predstavljati kako ure i dane sjedi za kompjuterom i ponavlja copy/paste operaciju. Svom psovanju je nabacio intelektualni privid i nizao parčiće tuđih misli. Tražio i sakupljao je izjave koje su bile u skladu s njegovim uvjerenjem, pa i takve koje su mu se suprotstavljale. Prve su uvjerenje jačale, suprotne su dokazivale da je za realizaciju prvog uvjerenja potrebna borba. Sabiranje prvih je bilo kao formiranje vojske, navođenje drugih kao identifikacija neprijateljskih sila.

No zašto mu se taj misaoni rad činio potrebnim  kad nije isproducirao nikakvu novu misao, a napabirčeno gradivo nije promijenilo uvjerenja? Uvjerenje je bilo primarno, a misli drugih sekundarno. Možda bismo mogli reći da je evroterorista osjetio potrebu za (boljom) artikulacijom uvjerenja. Ili pak, uzmemo li da je to uvjerenje splet predrasuda, da predrasude treba utemeljiti. No zašto je za to bilo potrebno 1500 stranica? Ako toliko stranica isprintaš, možeš nekoga dobro udariti po glavi (za što je inače mnogo pripravnijih stvari). Ako malu predrasudu rastegneš na 1500 strani, postaje nešto veliko. Ako je ponavljaš u tolikom obimu s riječima drugih, pokazuješ kako je raširena. Da nisi sam. Da imaš prethodnike i saborce.

Ono nad čim bi se morao čovjek pri tome evroterorističkom manifestu najviše zamisliti i čega bi nas moralo biti najviše strah, jeste to da je Breivik za svaku svoju opsesiju našao potvrdu i oslonac kod kakvog evropskog ili američkog akademika, ili političara, ili medijskog gizdelina. Doista, ni u jednom aspektu svojih predrasuda i opsesija Breivik nije sam. Nema stvari koja mu se roji po glavi a koju nije izrekao već neko drugi ili i neko drugi. Uvijek je u uglednom društvu. Tako kao on govorili su i govore mnogi i odveć mnogi historičari, filozofi, politički teoretičari, humanisti i društveni naučnici, pisci i esejisti, politički voditelji, voditelji stranaka, parlamentarci… Nije rekao ništa što se ne bi smjelo reći, što ne bi bilo moguće legitimirati društveno priznatim autoritetom. Takve stvari ne govore se samo u kuloarima naših nacionalnih i evropskih institucija, nego i za njihovim govorničkim podijima. Jedna sama normalnost. Sabrana na jednom mjestu. To smo mi.

Kad je Breivik prešao, kako se kaže, od riječi na djela, islamofobi na drugoj strani Atlantika, naša zapadna braća, izrazili su žaljenje za njegova djela, ali pri tome su dodali da bi ono što je evroterorista rekao trebalo pažljivo osluhnuti. U Breivikovim zapisima našli su, naime, i svoje riječi. U svakom slučaju im je godilo. I nesumnjivo misle da njegove riječi treba pažljivo osluhnuti. I na žalost ih doista slušaju. Problem je u tome da takve riječi i misli donose krvave plodove. Žaljenje zbog njih je pretvaranje. Nasilje naime nije nešto slučajno i proizvoljno, nešto do čega takve misli i riječi mogu dovesti ili ne dovesti. Kod određenih riječi i misli nasilje je neizbježno. Nevješto je praviti se da takve riječi i misli možemo imati, a da pri tome nemamo nasilje. Naprotiv, nasilja ne bi bilo ako ne bismo imali takve riječi i misli. Zato je Breivik sabirao riječi i misli. Za svoje pravo da izriče smrtne kazne trebao je 1500 stranica.

Do sada smo bili naviknuti da su takve misli i riječi donosile krvave plodove drugdje u svijetu. To nam nije smetalo. S tim se dalo mirno živjeti. S Breivikom su riječi i misli urodile nasiljem kod nas doma, na Zapadu. To je doduše bilo neizbježno, moralo se dogoditi. I najednom smo se zgrozili. No zgrozili smo se nad Breivikom, ne nad sobom. Ne nad nasiljem, nego nad tim da se ono dogodilo kod nas. Nad činom, a ne nad riječima i mislima koje su ga porodile. I zato nam se loše piše. Misli kakve je prikupljao Breivik stanuju u našem zapadnom političkom, obrazovnom, kulturnom i zabavljačkom establišmentu. Nastavak slijedi.

Dnevnik.si, 06.08.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 06.08.2011.

TEMA – NAŠ TERORIZAM